Kastav, 28. lipnja 2009. - nezaboravno druženje... i više od toga!
Ako ću išta u životu pamtiti do groba, to će biti današnji dan - u gostima kod dragog prijatelja i kolege vlč. dr. Franje Jurčevića, župnika i... (ma gotovo da sam rekao "predsjednika") duše grada Kastva - koji na Rijeku gleda s orlovske visine. Kolega Franjo, također poznati bloger - koji je svojedobno prošao ne samo "virtualni križni put" nego bio "na pravdi Boga" izvrgnut žestokim kritikama i porugama zbog istine! - danas je slavio svoj 66. rođendan. Zapravo, više od rođendana bila mu je želja da počasti svoje župne suradnike i prijatelje. Tako sam se i ja našao među stotinjak gostiju u prekrasno uređenoj župnoj kući.
U životu sam bio na mnogim i različitim feštama, proslavama imendana, rođendana... privatnih i crkvenih... velikih i malih... ali ovo što sam danas doživio... - to se ne da opisati. Toliko duha, duhovitosti, ljubavi, prijateljstva, akcije, energije, suradnje, zajedništva... na jednom mjestu... i među toliko ljudi... - to je jedinstven raritet, čisti fenomen...!
U svemu tome ja sam imao specijalnu zadaću: predvoditi koncelebriranu misu i održati propovijed (koja je smjela trajati samo tri minute - s dodatkom jedne i eventualno još jedne, u obliku Franjine "sučeve nadoknade"). Zato sam, prema sadržaju evanđelja (Iv 2,13-22) održao dosad najkraću nedjeljnu propovijed u životu. Tako da su se vjernici, koji su dupkom ispunili prekrasno uređenu crkvu Sv. Jelene Križarice, ali i sam vlč. Franjo - iznenadili.
Braćo i sestre, čuli smo kako Isus naglašava važnost vjere. Na mnogim mjestima u evanđeljima On to ističe. Koliko je vjera važna općenito i što ona znači u životu čovjeka, slikovito je izrazio Sv. Augustin: "Čovjek bez vjere je kao putnik bez cilja, kao onaj koji pita, a nema odgovora, kao onaj koji se bori, a ostaje bez pobjede, kao onaj koji umire bez novog života."
Naravno, premda nema čovjeka bez nekakve vjere, Sv. Augustin je mislio na vjeru u Boga. Upravo takva vjera, čuli smo u današnjem evanđelju, očitovala se i u prigodi ozdravljenja Jairove kćeri i žene koja je 12 godina bolovala od krvarenja. Isus ohrabruje Jaira: "Ne boj se, samo vjeruj!" A bolesnoj ženi, koja je bila uvjerena da će se spasiti ako Isusa samo dotakne, On veli: "Vjera te tvoja spasila!"
Što vidimo u ovom događaju? Isus pobjeđuje bolest i smrt. No ti znakovi Njegove božanske moći nisu dostupni svima. Oni su dar samo onima koji se Isusu pridružuju vjerom. Zanimljivo je kako i suvremena istraživanja u bolnicama potvrđuju da se ljudi duboke vjere tjelesno bolje oporavljaju, nego oni koji ne vjeruju.
Zar to nije, dragi vjernici, poruka i nama, i općenito današnjem čovjeku. Znademo kako ljudi podliježu reklami da se sve, pa i zdravlje, može kupiti pa čovjeku ne treba vjera, ne treba mu Bog. A to stvara probleme. Zato je bolje izabrati teži put, tj. kako se izrazio teolog Karl Rahner, "neshvatljivost Božju nositi cijeli život"!
Zašto se vjera nekima čini kao teži put? Zato što materijalistički mentalitet čovjeka tjera da vjeru doživljava kao fikciju, jer se Boga ne može vidjeti, čuti, opipati... a nema ga na glazbenim top-listama i nije na bankovnim tečajnim tablicama, a nije ni u tv-showu "Hrvatska traži zvijezdu"...
Braćo i sestre, vjera je osobni odnos s Bogom. Ali naš Katekizam kaže: Treba da svi budu pripravni priznati Krista pred ljudima i slijediti ga na putu križa za vrijeme progona, bez kojih Crkva nije nikada' (KKC 1816).
A gdje su danas ti progoni? - pitat će netko. Pa npr. u svim medijima...!
A otkud nam snaga u tim kušnjama, teškoćama i progonima? Samo u Isusu – kad njega "dotaknemo", u nas se prelije njegova snaga! Tu snagu želimo i našem dragom vlč. Franji, da i dalje bude živi i hrabri svjedok vjere. Amen.
Na kraju župnih obavijesti vlč. Franjo je vjernicima priopćio jednu neobičnu "vijest".
Na nebu je hitno sazvana sjednica. Bog je pozvao Isusa i Sv. Petra da se provede Petrova smjena. Zašto? Bog je to obrazložio:
- Nedavno mi je odozdo stigao jedan mladi svećenik, a onog starkelju ste ostavili na životu?
- Kojega starkelju? - upitali su Isus i Petar.
- Pa onoga župnika u Kastvu, koji ima 99 godina!
- Ma nije on starkelja - rekoše uglas obojica - on ima tek 66. godina. Kad mi odavde gledamo dolje taj broj nam izgleda kao 99...
I tako dalje, da skratim priču, svakako vlč. Franjo je ljude ne samo nasmijao nego je želio da ponesu poruku: Bog i čovjek ne gledaju na sve na isti način! Upravo kao što glasi Riječ Božja kod proroka Izaije (55,8-9): "Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti," riječ je Gospodinova. "Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli." Dakle, čak i onda kad se nama čini da Bog "ne vidi dobro", ipak je bolje ići Njegovim putem!
Poslije mise puno smo se fotografirali... družili uz bogat švedski, tj. kastavski stol... Nakon bogatog predjela župnik je najavio "tužnu vijest" da dolazi janjetina (nisam pitao je li lička ili paška...)... Svakako, upoznao sam mnogo krasnih ljudi - a Kastav je zapravo Hrvatska u malom, jer ima doseljenika iz svih dijelova Domovine! - i doživio sam ljepotu još jednog dijela Hrvatske koji nisam dobro poznavao... To doista treba vidjeti: onaj predivan pogled na Učku i na more - odmah s vrata crkve...! A nisam samo time obdaren - dobio sam i "hrvatski mač" s posvetom... i mnogo toga...
Zato sam se svima "zaprijetio" da ću ponovno doći što prije. Nisu se ljutili...
Ma nemam (više) riječi... Ako reknem: Hvala, dragi Franjo!, ništa nisam rekao!
Post je objavljen 28.06.2009. u 23:59 sati.