Marketing
Priče male delikventice II.dio
Heh ovaj naslov zbilja freaky zvuči sad kad ga opet pročitam, zvuči kao nastavak Severininog filma, ahaha, zanemarite ovo spava mi se. 
Uozbiljimo se i krenimo sa postom. Ako se ne možete sjetiti prvog dijela posta, on vam je malo niže pod naslovom "Kratko javljanje male delikventice" ali nema nikakve veze sa ovim postom. Te i slične odluke mojih staraca su me prisilile da pokrenem revoluciju i napokon se počnem boriti za svoja prava. Dakle kao što ste se i sami mogli uvjeriti 4godine sam trpila razne kazne (neke zaslužene, a većinu njih jer je starcima bio loš dan) i moje bezgranično strpljenje ipak ima granice.
Kad mi je stara prošli utorak rekla:"Ovo ljeto će ti biti najgore u životu" odlučila sam kako im više neću dozvoljavati da se iskaljuju na meni. Iste večeri nazvala sam frendicu i rekla joj da se moram maknuti iz tog zatvora, odmah je rekla da mogu biti kod nje. Ljudi ništa na ovom svijetu ne vrijedi koliko pravi prijatelji. Moja revolucija je tada započela, napisala sam pismo starcima objašnjavajući im da više ne mogu živjeti s njima, spakirala se i ujutro otišla iz stana. Javila sam nekolicini bliskih prijatelja što mislim učiniti i ugasila mobitel koji je bio cijeli dan i noć isključen. Napokon sam učinila nešto što mi frendovi godinama savjetuju, oslobodila sam se. Ne mogu vam opisati kako sam se cijeli taj dan osjećala, kao oslobođena od okova, bila sam poput raspjevane ptičice, hehe. Ta srijeda mi je bila jedna od najboljih dana. Osim moje frendice-cimerice i frendova uz mene su bili i neki kojima se nisam nadala ali istina je kad se kaže - u nevolji se poznaje prijatelj-. Već smo svi na veliko kovali planove o mojoj "izbjegličkoj" budućnosti, čak mi je frend ponudio svoj stan dok se ne snađem 
Ali i toj srijedi je dolazio kraj, sjećam se kako smo navečer, na balkonu jedući sladoled, frendica i ja odlučile kako ću sutra, u čet, trebat uključiti mobitel. U jutro smo prvo pogledale odličan hipijevski film Kosa, preporučam svima, zbilja poželite da ste se rodili u šezdesetima, i onda sam uključila mob. Naravno bilo je bezbroj poziva i poruka, najviše su me dirnuli djed i teta koji nisu spavali cijelu noć brinući se za mene. Javila sam se samo njima, rekla da je sve u redu i da ću se vratiti kad se starci promijene. Otišla sam sa frendicom vanka da nastavimo slaviti moju slobodu ali djed nije odustajao i na kraju je rekao da dođem kod njega i bake u Gorski kotar, da će reći starcima da ne dolaze ali samo da se vratim. Uspio me pridobiti jer on je uvijek bio na mojoj strani i znajući kako ima problema sa srcem nisam ga mogla tako mučiti, na kraju on to nije zaslužio. I tako su me frendovi odpratili na vlak za Fužine i kad sam došla ugodno sam se iznenadila.
Ne samo da su djed i baka bili na mojoj strani nego i cijela rodbina, kažu da su samo čekali da se ovo dogodi jer koliko god govorili mojim starcima da olabave ovi nisu slušali. Da vam skratim, ako je još netko ostao na postu ovako dugo, sve do jučer bila sam u Fužinama i nisam se ništa čula sa starcima. Sve do neki dan kad sam sa starom pričala puna tri sata, rekla je da im je ovo otvorilo oči, kako znaju da se moraju mijenjati i da ću od sada imati svoju slobodu. E sad je pitanje koliko dugo će se toga držati.
Jučer sam se vratila u Rijeku ali ne planiram dugo ostati, čim budem imala dovoljno za iznajmiti stan, odlazim i ne vraćam se. Ne moram čak ni živjeti u Rijeci, bilo gdje samo da sam napokon slobodna 
Eto dragi moji, to je bilo u kratkim crtama, pouka ovog posta je -borite se za sebe i ne odustajte, izlaz uvijek postoji.- Love ya all 
Post je objavljen 26.06.2009. u 14:20 sati.