Pregled posta

2. kros utrka „VOLIM TRČANJE“

Dan sam započeo s ranim buđenjem. Na prijavama sam bio već u 08:15 i do 08:25 čekao da počnu s podjelom. Ovim započinju moja razmišljanja o organizaciji utrke, no tu temu ću obraditi malo niže. Dobio sam startni broj 3. Nakon toga odlazim doma na doručak i završetak higijene. Na utrku volim doći obrijan, otuširan, čist. Na taj način u sebi stvaram odnos prema trci, kao što ljudi na neke svečanosti odlaze svečano odjeveni, npr. promocije, svadbe, krstitke,... Svaka utrka je za mene prilika da nešto naučim ili da potvrdim ono što znam, pa makar se radilo o nečemu čega se ne držim, kao npr. lagani početak trke.

Na parking Bočarskog doma se vraćam u 09:10. Postoji neki vic o zecu, travi i stanovnicima šume, kojeg se ne mogu sjetiti, ali poanta je, da kad je zeko na travi, trči cijela šuma. Žohar nije na travi (bar ne na cannabisu), ali kad trči Žohar, trče i žoharovi ukućani. Prema tom geslu je u 09:30 start imala najmanja žoharica u trci "DM dječji maraton" na 500m. Mala je djelomično odradila pripreme, djelomično se izvlačila, ali je uspjela pretrčati i bila je zadovoljna.

U 10 sati, s par minuta kašnjenja, kreće "Utrka građana" na 4,98km u kojoj sudjeluje Žoharova Zakonita. Ona je također prošla pripreme (po Žoharovom programu), ali s puno manje izostanka. Da bi održavala konstantan ritam, posudio sam joj Garmin. Na početku utrke ju je masa ipak povukla, ali se na drugom kilometru stabilizirala. Na trećem i četvrtom kilometru plaća danak brzom prvom kilometru, da bi za zadnji kilometar imala dovoljno snage da potegne i popravi rezultat. Prosjek joj je 06:55 min/km i time je vrlo zadovoljna.

Ja sam krenuo u potpuno drugom smjeru, prema zapadu, u trci na 11,44km. Trka je prava kros (cross country), trčali smo po travi, zemlji, par metara pjeska, šljunka, pa čak i po blatu. Od samog početka sam se trudio da ne krenem prebrzo, pa sam kao nekakvu kontrolnu točku uzeo dionicu od starta do "okrenutih nogu", što je otprilike 250 metara i pogledao sam koliko mi je prolazno vrijeme. Bio sam zadovoljan i nastavio sam tim ritmom. Ritam mi je bio održiv i osjećao sam se ugodno. Bilo je povremenih "pretjecanja", koja su me kratkoročno znala izbaciti iz ritma, ali bi se ubrzo vraćao. Zna biti iritantno kad te netko pretekne, pa se ubaci toliko blizu, da moraš paziti da se ne zaplete i "popikne" preko tvojih nogu. Iritantnost se podiže kad nakon toga uspori, pa ga moraš obilaziti, pa se on kao "ne da". Nekako me ne zanimaju igre takvog tipa, jer nisam dovoljno iskusan, snažan i ne znam kako se igraju. Do okretišta je bilo potpuno dobro. Na okretištu kod Petrovaradinske ulice je bila i okrijepna stanica. Napokon su moji ekološki standardi zadovoljeni. Bilo je vode u malim bočicama (od 0,25l), ali i u čašama. Stvarno nema potrebe za bocama od 0,5 litara. Pola čaše je sasvim dovoljno, lako se popije, a i bočicu od 0,25l je lakše ponijeti i eventualno nositi, nego bocu od pola litre. Nakon okretišta trčimo po puteljku s donje strane nasipa. Tu počinju prva preticanja. Prvo me pretekne jedan trkač i lijepo se smjesti ispred mene, dajući mi dovoljno prostora, no za njim dolazi još jedan i ubacuje se u međuprostor, na način da sam morao usporiti da ga ne sapletem. Obzirom da još nemam stav o tome što je fair play u ovom slučaju, usporio sam i malo otišao u stranu, ali nekako mislim da bi i onaj koji pretjeće trebao paziti da ne ometa onog kojeg je pretekao i da pri tome treba paziti da sam ne bude sapleten i da ne padne. Nakon nekog kraćeg vremena sam ih ipak išao pretjecati, jer su mi smetali. Uspješno sam ih pretekao i nastavio svojim ritmom. Par trenutaka kasnije me pretjeće Franjo K. (AK Veteran). To je prvi čovjek iz trkačkih krugova kojeg sam upoznao i družio se s njim na Osječkom polumaratonu prošle godine. Neko vrijeme ga pratim, no, prebrz mi je i polako odmiče. Nešto kasnije me ponovo pretjeće gospodin iz maloprijašnje priče, ali ovoga puta sam, bez ostalih i to radi potpuno čisto kao i prvi puta. To mi ne smeta. Pratim ga i držim ritam do trenutka dok se penjemo na nasip. Tu ga dostižem i prestižem na uzbrdici, a nakon toga trčimo nekako podjednako. Par km prije kraja me dostiže, a kasnije i prestiže Petra P. (AK Sljeme). Znam da je brža, ali držim se njenog ritma, ne želim da mi ritam u drugoj polovici padne. Nekakvih 300 metara prije kraja ubrzavam. Mislim na predstojeću triatlonsku trku u subotu i želim vidjeti koliko još mogu. Ova trka mi je bila testiranje i trening. Ima mišljenja da baš nisam trebao ići na ovu trku ili da sam to trebao odraditi sa slabijim tempom.
Kad spominjem tempo, evo i par tehničkih podataka:

Total time: 54:16 Avg pace: 04:45
Lap 1 time: 26:55 Avg pace: 04:43
Lap 2 time: 27:21 Avg pace: 04:47
Avg HR: 167
Max HR: 189

Zadovoljan sam tempom u drugoj polovici utrke, tek je neznatno slabiji od prvog dijela. Također sam zadovoljan s prosječnim ritmom od 04:45, a i ponovo sam dosegnuo svoj najviši puls od 189 otkucaja u minuti.

Organizacija
Sada ću se malo osvrnuti na organizaciju utrke. Prvo sam bio iznenađen brojem sudionika, prema prijavama, to je preko 500 sudionika. Prema rezultatima je trku završilo 370 sudionika i prema mom mišljenju (a nisam neki znalac, pa to može biti vrlo subjektivna procjena) ovo postaje jedna od većih utrka u Hrvatskoj. Prvo što sam primjetio je bilo kašnjenje s početkom prijava, red za prijave u 08:15, koordinacija da jedan red bude za 5 km, a drugi za 11 km. Pomislio sam da bi moglo biti kašnjenja sa startom utrke, čisto na temelju nekih drugih utrka. Osobno ne volim raditi prijavu u zadnjih 15 minuta, pa na prijave za zagrebačke trke dolazim ranije, a trudim se takvo ponašanje primjenjivati i svugdje drugdje, pa se zna desiti da dođem prije nego su prijave postavljene. Zaključak ovog dijela je, da je trka startala s par minuta zakašnjenja, unatoč količini sudionika i to se mora pohvaliti.
Utrka je marketinški dobro popraćena i tu ne mislim navoditi primjere, nego bih skrenuo pozornost drugim organizatorima da se to može.
Okrijepnu stanicu s vodom sam već pohvalio. Ne znam jel kakva razlika sponzorima kakvu vodu daju (pakiranje), ali male boce smatram prihvatljivijima, kao i točenje u čaše. Na dužim utrkama (polumaratoni) bi bilo zgodno da se proizvođači i distributeri energetskih napitaka reklamiraju pokojom donacijom. Društveno je odgovorno vratiti dio zarade, kroz donacije, populaciji koja kupuje takve proizvode.
Na kraju utrke je bilo dovoljno naranči za okrijepu, vode, sokova i peciva. Ne mora nam standard biti vojnički grah (iako nemam ništa protiv njega). Osigurani su tuševi u blizini, a i "finisher" paketi su sasvim kvalitetnog sadržaja, baš kao i majice, a sve to za prilično mali iznos startnine, koja je uz to otišla u dobrovoljne svrhe (ako sam dobro shvatio). Organizatora (Nedeljka) ne poznam, no dokazao je po drugi put da svoj posao radi dobro i da se to može čak i u okviru hrvatskih prilika. Nedjeljko, slobodno održi tečaj za organizaciju, a ne bi me smetalo ni da si u organizacijskom odboru Zagrebačkog maratona. Vjerujem da bi uz tvoje sposobnosti to više ličilo Bečkom ili bar Ljubljanskom maratonu, koje cijenim (naime, to su i jedini izvan Hrvatske na kojima sam bio).


I za kraj bih napisao zapažanje moje znanice koja je primjetila da uz svu silu natjecatelja, nije bilo navijača koji su nevezani za natjecatelje, što nas zapravo čini marginalnom skupinom entuzijasta.

Žohar je govorio!


Rezultati:
Rezultati

Galerija:
Nedeljko


Post je objavljen 25.06.2009. u 14:03 sati.