Marketing
Sinead O'Connor - s irske bauštele?
Križanke, Ljubljana - 22.6.
Na ovaj koncert me je odvukla isključiva radoznalost što ta žena pobogu radi. Nisam išla u Pulu jer je isti dan opet u Ljubljani zadnji koncert Simply Reda, a to se ne propušta za nikakve irske ćelavice.
Ne znam jesam li među onim rijetkima ili u onoj većini koja da ju pitaš što je novoga s Sinead, valjda bi rekli: "Pa šta ne pljuca i po novom Papi? Ne? Hm...” Malo radi ruganja, a više radi toga što realno – ja mislim da se na prste mogu nabrojiti oni koji bi imali što za reć o novijoj muzici Sinead.
Za slučaj da nemate puno pojma o njoj evo par fakata: 1987. napravila je debi album, ne sjećam se kako se zvao uz veliki utjecaj Petera Gabriela i podršku U2 - postao je naglo hit i tako je naglo postala zvijezda, a drugi album joj je zabetonirao (na kratko doduše, pokazalo se) slavu. Da, pogodili se na albumu se nalazila Princeova "Nothing compares to you", ali je tada prelijepa ćelavica s prekrasnim srnećim očima i još predivnijim glasom pokazla očite znakove hirovitosti i čudnih štekera u glavi.
Što se tada okarakteriziralo kao da je kivna na sve oko sebe, pravi buntovnik protiv svih regula, strašno se trudila da je ne smatraju sex simbolom pa se oblačila u krpe (a istovremeno spremno pozirala na foto shootinzima s onim svojim očima i cool frizurom), ljutila se protiv koječega, to nabrajanje bi moglo potrajati u kilometre, toliko je bila srdita. Pa je prvo popljuvala onaj isti U2 koji joj je pomogao da može javno srat, onda je bila pozvana u čuveni američki show "Sathurday Night Live", pristala pa otkazala, to jest ne pojavila se, pa je na nekom nastupu u Americi odbila nastupati ukoliko će se prije svirati američka himna, pa je odbila nominacije za nekoliko Grammya, i sve ju to , kao i Amy Winehouse etiketiralo kao lijepu buntovnicu, ono, baš je bila cool i svoja.
I naravno negativni publicitet je bio efikasan. I vjerojatno je iskreno mislila da je na krovu svijeta.
I onda je 1992. pretjerala preko svih granica: konačno se pojavila u istoj “Sathurday Night Live” i tamo teatralno poderala sliku (vrlo cijenjenog) Pape Ivana Pavla II i postala vlasnica vjerojatno najneuspješnijeg negativnog publiciteta ikad (jer već znamo, negativan publicitet uglavnom završava efikasno). Sve je nakon toga krenulo nizbrdo za Sinead, na koncertu na kojem je bila gost Bobu Dylanu su je otjerali sa stejdža – pa se godinama držala se onog “low profile”, da i radi bolesti ali i zato jer di god se pojavila bilo je "boooooo". Dokumentirano!
Tek je nakon 2002. radila nešto uspješnije irski folk, te neke reagge stvari.... no, posljednji album “Theology” iz 2007. ipak ima jaku liriku i iako nema kompozicije koje pamtiš ili hitove, osjetiš tračak one talentirane Sinead koja je trebala malo manje šiziti, a više raditi glazbu i prenositi svoj predivni glas eterom.
Kaže mi frendica “Pa ona je iskrena, ona je tako htjela da bude” – da, super. Zašto je onda imala nekoliko živčanih slomova i jedan neuspjeli pokušaj samoubojstva? Mislim i ja da je možda većinoma iskrena, jedino je muče ti klikovi i štekeri u glavi, ili po domaće rečeno, fali joj par dasaka u glavi .
Naknadni komentar:
(Ovaj je komentar, koji u biti ide na njenu bolest, izazvao veliko zgražanje nekih komentatora ovog posta . Al smo licemjerni! Kao da kad pijemo kavu s frendovima u biritiji i pričamo o nekome za osobe koje su psihički bolesne kažemo u cijelosti njihovu dijagnozu na latinskom i jako se pazimo da ne izgovorimo ono što svi mislimo: da su ili ćaknuti ili ludi ili da nisu baš posve zdravi ili neka šesta nježnija varijanta. Al da nam je žao tih ljudi iskreno, naravno da jest!)
Ipak, ostala je vjerna svojim uvjerenjima jer se i u Križankama pojavila u tako bauštelskoj odjeći da nema šanse da bi je prepoznali kao nekadašnju lijepu ženu da nema big bubbies - inače izgleda kao ostarjela kumica s placa s bauštelskim “pivskim” trbušćićem (ukoliko nije trudna to jest) - tako da bi joj netko baš i mogao reći da se više ne mora tako oblačiti, mogu misliti što bi komentirao onaj Modni Guru iz Red Carpeta, kako li se frajer zove.
Naknadni komentar:
(I na ovo je bilo komentara da sam ju jako popljuvala i da ne shvaćam bit zašto nije htjela biti sex simbol i da je u redu što se borila za to. Publiko moja najdraža: vidite li vi ove slike Sinead s koncerta? A jeste li vidjeli oblijepljenu Rijeku, Pulu i Ljubljanu s njenim plakatima za koncert i jeste li vidjeli press materijale za turneju? Ako jeste onda vam je bolje da šutite jer ne povezujete ništa koliko je crnog pod noktom. Ako niste: na tim je plakatima Sinead slikana kao prava rasna ljepotica iz doba dalekog od sadašnjeg, u styingu skoro pa opatice. Seksi opatice u stilu Severine. Okej, malo manje jebizovno. To li je ta osoba koja se bori protiv ekploatacije ženskog seksipila? To je žena koja bez pardona nastupa kao "bauštelica", ali istovremeno bez pardona ne reklamira turneju u vizualu u kakvom ona stvarno jest (malo puno oronula) - ak si faca budi faca do kraja, onda se reklamiraj u frajerskom, običnom izdanju i onda ti se klanjam na kredibilnost tvog bunta.
A ne, ajmo radit kompromise jer će moja lijepa seksi (stara) slika sjetit ljude kakva sam zvijezda bila i kako sam lijepo izgledala. Pa ako to nije eksploatacija ženskog izgleda, onda ću ja za doručak pojesti vlastitu papuču! Toliko o licemjernosti.)
Međutim, sve to nije važno kada Sinead zapjeva. Taj njen glas ima takvu sugestivnost, karizmu, da pjeva popis namirnica za plac bila bi krasna pjesma. Koncert je bio skoz akustični – ali ona nas je u hladnim, kišnim Križankama zagrijala sve do srca. Nema veze što melodije liče jedna na drugu, što tu nema baš glazbenih kreativa. I njena najpoznatija “Nothing compares...” nije njena, ali zato je mislim najbolja interpretacija jedne tuđe pjesme ikad snimljene.
Sinead O’Connor – to je lirika i glas. No doubt about it. Pa neka je i propala buntovnica.
Malo je njen trio djelovao kao raštimani klavir, prvo su imali hrpu sound problema, setlista je napravljena malo glupavo, na svakoj su pjesmi mijenjali gitare (ali iste), ajde da je Van Halen u pitanju ali akustična Sinead? Pa je non- stop bilo šetkanja po pozornici. Meni je to malo ubijalo atmosferu bliske, akustične interpretacije, ali dobro.
Dinamika je bila pravocrtna, Sinead ničemu nije dala posebnu pozornost niti “Nothing compares...” pa na kraju i nije bilo nekog peaka koncerta, više je to bilo na bisu “Last Day of Our Acquaintance”.
Koncert je završila nakon sat i kusur vremena, a bis je odpjevala (obučena u jaknu) pomalo neispirativno kao da joj je bio cilj samo da se svi što prije raziđemo. Ipak je u Križankama bilo hladno. A žena bosa. Kao da je Šveđanka koja je u veljači došla u Dubrovnik da se kupa i hoda u japankama po gradu.
No, da puno ne drobim, ispast će da sam negativna - ovaj je bio koncert jedan smireni izlazak za guštanje, za jedno piće i u krpe s dobrim snovima. Svakako odite u Pulu večeras.
Nebitno je kakvu je karijeru imala, što je radila, zašto je bolesna ili nije - bitno je što nam ona glazbeno daje.
p.s. Jeste li primjetili njenu majicu i natpis? Samo što nije javno rekla Mea culpa, zar ne?
p.p.s. Ovaj je post već izazvao par žučnih komentara na moje "tzv. pljuvanje" gospođe u pitanju. Da pojasnim onima koji očito ne znaju što je forma kometara ili privatnog posta ili nekakve recenzije - ili im se ne da čitati ovakve postove pažljivo: ja u komentarima (svim) uglavnom seciram što je netko u karijeri radilo i što joj/mu se dešavalo i što joj/mu se na kraju desilo. I moje mišljenje ili utisak na to koliko je tko dosljedan /nedosljedan u svom buntovništvu, čitaj iskren.
Ako niste primjetili i filmski kritičari "popljuju" ili pohvale neki film. Zato se zovu komentatori ili kritičari. Inače bi se zvali piljarice.
I ako iz posta nije dovoljno jasno.... Ja osobno jako volim većinu muzike Sinead O'Connor one rane, jer posljednja mi ne leži toliko (reagge/irski folk), mislim da ima predivan glas i karizmu i da isto tako predivno pjeva. Isto tako mislim da ima jebenu liriku. To nekome zvuči kao pljuvanje? Khm.... Komentatori moji.....
Post je objavljen 24.06.2009. u 02:51 sati.