Marketing
teška odluka u predvečerje jednog utorka
razmišljam da li da pišem horor post o danu kad je moja rezidencija pretrpjela stravičan čin skvrnavljenja, koji se pri izradi plana optimistično nazivao krečenjem ili da to sve skupa upišem pod prolazne životne stavke tipa pas matters i raspalim s temom kakve još nije bilo na ovom blogu.
no, ako bi pokušala biti realna, pisanje posta o krečenju stana izazvalo bi kod mene bujicu ili suza ili psovki - i to sve odreda na moj račun. i suze i psovke opasno dižu tlak, a to je nezgodno u mojim zrelim, a sad možda već i natrulim godinama.
stoga, ajmo malo o....... cipelama. ima jedan,meni zanimljiv blog, koji obrađuje modne teme - no ipak, ne one o minicama i torbicama sponzoruša, već obiluje slikama iz svijeta visoke mode. link: ZOCCAO
svaki puta kad tamo navratim, ponovo se sjetim jednog od vječnih nesporazuma između mene i moje mame u danima dok sam bila pubertetlija. uvijek sam imala nekakvo svoje mišljenje o tome što mi se sviđa, a što ne - ali, svako moje: gle, što je ovo lijepo! - ona je shvaćala kao izjavu da ja to želim imati. primjećujem da i mnogi drugi ljudi tako reagiraju. ali.....to uopće nije tako. ima zaista mnogo,mnogo toga na ovom svijetu čemu se divim i što smatram neodoljivo lijepim, a ipak to kod mene ne izaziva želju za posjedovanjem istoga.
takva bi bila otprilike i situacija sa velikom većinom modnih artikala iz tzv visoke mode, kojima priznajem originalnost, ljepotu, izvrsnost - ali, to ne znači da ih želim imati. čak ni da imam odgovarajuću lovu od 600-700 pa do 1000-2000 ojrića, što je manje-više cijena cipica na donjim slikama.
priznajem da me posebno očarava obuća. neobične linije, boje, materijali i iznenađujući detalji, modeli čizama ili cipela koji su ponekad gotovo arhitektura više nego moda, a vrlo često i prava mala umjetnička djela koja bi bila jednako zanimljiva poput skulpure izložena na nekoj komodi u dnevnom boravku i koje je zamalo, pa šteta navući na neko stopalo i gacati okolo u njima.
švrljajući malo okolo, naišla sam na izbor obuće u kojem sam pokušala pronaći, bez gledanja imena kreatora, one modele koji mi se na prvi pogled najviše sviđaju. no, ubrzo sam shvatila da je većina njih potpisana istim imenom: christian louboutin!
kako nikada nisam bila ljubitelj špicoka, neobičan spoj vrtoglavo visoke pete i zaobljenih prstiju mi se vrlo svidio.
evo malo louboutina:
christian louboutin
zatim mi je oko zapelo za nekoliko modela za koje sam bila sigurna da bi ih s užitkom nosila kad bi bila u 20 -30-tim godinama i usprkos ljepoti svega ostaloga i mojoj sklonosti da budem kontra svega što svi poštuju i hvale, shvatila sam da sam kapitulirala pred jednom upravo takvom razvikanom i opće hvaljenom veličinom. zaista, koliko god je sve već viđeno, ima nešto posebno, drugačije i neodoljivo u ovim modelima koji su tako jednostavni...ili nisu....ili jesu....jesu, ali nisu.
ah, dovraga! eto....ipak je to jedan YSL! priznajem, dobar je.
YSL
a, manolo blahnik? pa....ne, hvala. ko što rekoh,ne volim špicoke.
u stvari,manolo blahnik je ovdje samo kao protuteža onome što mi se sviđa, iako ne negiram čovjeku znanje, uspjeh i kvalitetu za koju sam sigurna da mora stajati iza svakog velikog uspjeha. ima njegovih cipica koje mi se sviđaju, ali nema takvih koje bih ikada nosila.
manolo blahnik
eto, toliko o modi na blogu posvećenom dravskim patkama.
Post je objavljen 23.06.2009. u 19:19 sati.