Zajašila sam svoju Crnu Ljepoticu.Vjetar mi je šibao u obraze,dok sam se udaljivala od kuće.Pogledom sam gledala u bijele oblake raznih oblika,usporeći konja,želeći razgledati nebo,proučti granje na drvetu,nebi li propustila neko gnjezdo.Dok sam na svom konju ponosno prolazila uz
rijeku,gledajući svoj odraz u čistoj vodi začula sam smjeh.Smjeh kojeg prije nisam čula.Pogledom sam prešla preko rijeke na drugu stranu velike prostrane livade.Crni konj s onom čudnom sivom trakom trčao je uokolo savršenog smijanja.Skakao je ponosno na svoje dvije stražnje noge a prijednjim kopitima pozdraviljivao je Joevo nasmješeno lice koje je sunce osijavalo.Na sebi je nosio bijelu poderanu majcu na prsima,kratkih a ipak zgužvanih rukava.Crne hlače od čvrstog trapera oblikovale su mu
savršene noge s kojima se sad popeo na svog konja i pretrčo preko rijeke.
Kapljice vode koje su se uzdizale u zrak dok je njegov konj prolazio
propuštale su zrake sunca i načinile dugu.Šarene boje uzdizle su se nad njegovo lice i u sekundi nestale.Čim je prešao preko rijeke povukla sam uzde kako bi moja Ljepotica krenula dalje.Nisam se htijela zadržavati,boljelo me nešto u prsima.Nisam mogla disati,a srce je prejako kucalo.Što li se događa samnom?A k vragu i seronja s 12 galaksije! "Spora si kobilo!"Prejuri sa svojim konjom praveći se važan.Ma
kad mu ja dam sporu kobilu!Povukla sam uzde čvrto ih stegnuvš i natjerala Ljepoticu da ga sustigne.Jurili smo kao vjetarjedan do drugoga,smijući se.Utrka se prelila u uživanciju i igru.Sivi konj nas je zaustavi sa suprotne strane. "Zdravo tata."Pozdravila sam nemogući skinuti smješak s lica. "Zabavljate se vi,vidim ja."Kimne otac prema Joe-u.
"Tvoj otac i ja krećemo danas na upise utrka.Konj ti je u punoj formi.aš me zanima hoće li Arielle tako dobro izdresirati svoju ljepoticu."Nasmješi se moj otac blagim naboranim smješkom. "Ljepotica?"Zapita Joe. "Moj konj se zove Crna Ljepotica."Priopćim mu."Aha.Vjerujem da će uspjeti
postići veliku brzinu.Jaka je ovo kobila.Ali neće biti nikad brža od mojeg Groma."Pretpostavila sam da je njegov konj Grom.Zanimljivo ime. "Hehe,draga djeco.Puno je toga važnije od brzog konja." "To i meni
otac kaže."Nasmješi se Joe. "Pa,ovaj,zamalo sam zaboravio,Arielle,Morelin te zvala da se nađete za sat vremena u knjižari."
Kimnula sam potvrdno glavom. "Idem s mjesta." Povukla sam uzde i zajašila prema kući.Još sam uvijek imala smješak na licu.Znam da nije bila stvar u utrci,niti u tome da sam ga sustigla.Stvar je bila u nečemu drugome.Ali izgleda da si još nemogu priznati neke stvari,neke osjećaje.
"Zdravo curke."Pozdravila sam ih i sjea na drvenu klupicu i naslonila laktove o stol.Gdije god da sam se okrenula ugledala bih samo police sa knjigama.Jedan dio knjižare bio je muzej,a sve ostalo zauzimale su
police,klipice sa stolovima ili samo fotelje u kojima je udobnije čitati.Naravno knjige iz knjižnice se nisu mogle uzimati ni posuđivati.Čitalo
se isključivo ovdije.U ovom dobu,sve za čitanje nalazilo se elektroninim putem kako bi se očuvalo drveće u što većem broju.Drveće,cvijeće uglavnom biljke danas su zaštićena bića.Postji dakako područje na kojemu se uzgajaju drveće za izradu papira.Još se uvijek neke stvari nemogu provesti elektroničkim spravama.
Na stolu oko kojeg smo sjedili nalazile su se knjige,neke posložene na kup,a neke otvorene poput nestašnih leptira. "Jesi našla nešto zanimljivo?"
Zapitala sam Morelin. "Aha."Uvalila mi je knjigu pod nos. "Čitaj."
Pogledala sam debelu koricu na kojoj je bilo velikim masnim slovima napisan naslov "Nastanak sedme galaksije." "Kakva su to sranja Morelin?!Baš će mi to pomoć u otkrivanju razloga rata.Zašto se jednostavno ne okanim tih stvari koje nas se ne tiču?!" Odbila sam knjigu. "Poslušaj."Nagovori me Alexis. "U toj knjizi piše da za sedmu galaksiju nisu znali,već su smatrali da će se ona otkriti tek poslje,zato su galaksiju poslje šeste nazvali osmom.Zar se nikad nisi pitala zašto je tako čudan poredak?Šest,osam pa tek onda sedam."Mudro su zvučale rećenice izgovorene preko Morelininih usna. "Ma to nema smisla."Odbila sam povjerovati.To svi možemo izmisliti.Jednostavno su se brojke tako poslagale zato što je sedma galaksija malo na desno od osme. "Ima."
Privuče mi pozornost Alexis. "Slušaj me dalje" nastavi Morelin "Sjećaš se da je tako bilo i u kemiji s elementima u periodnom sustavu.Neki su se elementi pronašli tek kasnije ali je za njih već bilo pretpostavljeno mjesto u perijodnom sustavu." "Ali,kakve veze imaju elementi sa galaksijama?!"Zapitala sam. "Nikakve,samo ti dajem primjer.Stvar je u tome što" "Morelin"ponovno sam joj upala u sred rećenice "Da nije bilo sedme galaksije nebi pronašli ni osmu galaksiju,nebi ju samo tako preskoćili kad bi ju vidjeli."Poklopila sam knjigu. "Morelin ti to pokušava
objasniti.Sedma galaksija nije postojala.Sjeti se da su galaksije samo u krugu sunčevog sustava."Namrštila sam se. "To znači da je sedma galaksija umjetno stvorena poput dvanaeste?"Zapitam začuđeno.
"Upravo tako."Ustvrdi Morelin. "Terra nam je rekao da su dvanaestu galaksiju napadali zato što je moderna tj.umjetno stvorena."Preokrenula je
stranicu u knjizi. "Ali sedma nije napadnuta već peta."Podsjetila sam je. "O tome se i radi.Umjetno se može raspasti,a prirodno stoji,sve dok je ljudi sami ne unište."Ništa nisam shvaćala.Morelin i Alexis udubile su
se u knjigu kao da se tamo sve nalazi.Imala sam dojam da su one pola
toga već otkrile.Prišao nam je Dean.Kad mu je Morelin objasnila sve jednakim riječima kao meni,on je shvatio.Pa dobro jesm li je jedina tu glupa,koja nemože ništa pokopćati. "Nismo još ništa otkrile"prozbori Morelin "ali mi se čini da peta galaksija ima nešto što sedma pokušava uzeti." Dean je kimnuo. "Pohlepa?" Zapitala sam retoričko pitanje. "Nebih rekao."Suprotstavi se Dean. "Traže nešto što im pripada."Odakle mu sad ta ideja. "Mislim da bi nam Terra mogao nešto otkriti.Pošto je i sam sudjelovao u ratovima galaksija." Pospremili smo knjige na policu i krenuli u grad.Na telefonskoj govornici pronašli smo broj telefona Terre."Halo?"Začuo se dubok glas. "Terra?" Zapitam. "Da,a ti si?" Nasmješim se "Oprosti,Arielle ovdije.Hoćeš li nam se pridružiti u knjižari?"Minutu je tišina zavladala. "Ja?Zašto?" Zapitao je. "Pa,ostatak ekipe smatra da si jako pameta i žele čuti priče o ratu." Šum kroz slušalicu. "Pametan.Haha."Njegov je smjeh radio šum u slušalici. "Vidim da ste svi potreseni ratom...ah u redu.Pozvat ću i ovo dvoje da nam se pridruže.Vidjet ćemo što možemo učiniti za vas." Nasmješi se ponono. "Hvala.Vidimo se." Vratili smo se u knjižaru i na ulau čekali naše pametne strance.
(nastavlja se)
Ps. Oprostite sto je tako kratko i bez slikica...nisam imala vremena...
Post je objavljen 22.06.2009. u 17:41 sati.