Nakon jednog duljeg razdoblja pišem pokoje slovo. Život me počeo opako šamarati, ali ne bi ja bio ja da ne ošamarim koji put i njega. Mora se. Inače pucaš po šavovima i ne sluti na dobro. Najbolje rezultate sam polučio kada sam šamare dijelio smirenošću i pribranošću. Trezvene glave i hladnog razmišljanja. Kako to jako teško ostvarujem u zadnje vrijeme, utorak mi je sjeo onako… Posebno.
U utorak je bila misa za pokojne mi baku i dedu po maminoj strani. Iako ih nisam nikada poznavao (baku jesam, ali nisam toga bio svjestan jer je umrla kada sam imao jednu godinu), nekako su mi uvijek bili više baka i deda od onih s tatine strane. Teško je to protumačiti. Više doživljavam svojima one koje nemam uz sebe od ovih koji su živi. Točnije, jedno od njih (deda).
I tako, stupivši u crkvu bilo mi je vruće. Glava mi je pulsirala i počinjala je s onom iritantnom boli koja traje već neko vrijeme. Brat je sjeo do mene i u mislima smo slušali kaj ovi mole. Naravno, nismo to nikad čuli, ali kako naš narod kaže, za sve postoji prvi put. Fra Željko (ili ti ga Žac) je vodio molitvu kao i kasnije misu. Istina je da je misa bila preko tjedna i da je bila večernja. No on je to odradio tako brzo, jasno, jezgrovito i s emocijama da je to teško opisati. Misa je bila gotova za pola sata, a imala je propovijed koja je bila snažna kao Hulk, nježna kao kap rose u proljetno jutro, čvrsta kao stijena, a opet vatrena kao munja dok para nebo. Čovjek je rekao u svojoj propovijedi u manje od pet minuta toliko smislenih i bitnih riječi, objasnio neke životne činjenice koje nas čine ljudima da ostaneš paf. Kažu da je mistik. No svejedno… Gledao je smrti u lice do prije mjesec dana. Bio je „tempirana bomba“. Možda je još uvijek gleda iz prikrajka. Kako god to završilo, Žac je definitivno zakon.
Post je objavljen 19.06.2009. u 20:37 sati.