PARNI VALJAK
Nećkao sam se oko toga da pišem o tekstovima ove grupe.
Općenito: Izlišno je govoriti o tekstovima Parnog valjka, kada sami o sebi više govore od bilo kojeg objašnjenja.Ovdje želim pretpostaviti da je vođa grupe za vrijeme trideset i više godina uspješnosti stvarao ili odabirao tekstove koji su pratili njegov život kroz njegova osobna iskustva ili kroz uvid u životne procese iz okoline koja ga je okruživala, i u kojoj je živio.
Publika koja je ovu grupu pratila kroz njihovu glazbu, tekstove i napise, zasigurno nije doslovce proživljavala sve što i članovi grupe na čelu sa svojim frontmenom, pa ipak se može reći da je ta ista publika živjela sa tim pjesmama, više ili manje participirajući u njima. Puno je pjesama, ali polako, uzimati ću jednu po jednu i pokušati izraziti svoje divljenje. Ne ću ulaziti u detalje. Pokušati ću samo malo nabaciti (svoju) osnovnu misao, iako pjesme zaslužuju više. No, vjerna publika, sve to zna i bez mene.
Krenimo, sa pjesmom „Jesen u meni“ !
Ma sto da zelim
Sve je tako daleko
I sad mi zao
Sve bi opet ponovo
Tema cijele pjesme bi mogla biti ljubavni rastanak. Ništa neobično. Ona, međutim započinje neobično, izjavom koja nije sasvim određena, pa time kod slušaoca može stvarati raznovrsne odjeke. Njezino doslovno značenje možda bi trebalo biti da je u ovome trenutku ostvarenje bilo kakve želje bez većih izgleda. No, možda znači da je bezvoljnost dobila takav zamah, da pomisao na želje nema više naboj kakav je prije bio, pa su sve želje izblijedile. Nedostaje im energija potrebna za realizaciju. Ili, treće, svaka pomisao da bi nešto moglo popraviti sadašnje loše stanje je uzaludna. Pomoći nema. Žaljenje je prisutno. Kamo sreće da se može sve još jednom proživjeti. Ponoviti sve.
Kako? Koje djelove ostaviti istim? Da li išta mijenjati?. Da li istinsko ponavljanje trpi promjenu? Smiju li se mijenjati djelovi? Što bi značila samo promjena pristupa cjelokupnom događanju? Pred nama se tako otvara problem „Ponavljanja“. Mogli bi ga slijediti prateći tragove koji su nam ucrtali znameniti filozofi. Ali, ne. Kao odgovor, nudi se djelovanje pjevanjem najljepše pjesme.
To bih sad htio činiti, to su moje želje. Kamo sreće da sam to mogao i prije pjevati. Dakle, rješenje je: Pjevati.
Tu bih sada stao, ne bih duljio, rado bih stvar produbio. Koju pjesmu pjevati? Najljepšu !
A koja je pjesma najljepša?
Evo što o tome misli S. Stepski Doliwa:
„ Idi kroz svoj život kao ptica, i neka je na tvojim usnama uvijek radosna pjesma.
Probudi se sa pjesmom. Provedi dan sa pjesmom na usnama, u svojoj glavi i u svome srcu. Završi dan sa pjesmom.
Pronađi neku pjesmu u slavu Božju, i neka ona krasi tvoj život, kao što cvrkut krasi pticu. „
A na forumu Pjaceta ja sam napisao (:http://pjaceta.com/viewtopic.php?f=8&t=45&p=892#p892) spominjući Krishnine poklonike:
„Oni su bakhte, tj poklonici koji neizmjerno ljube. Bakhte su zaljubljenici. Njihova je ljubav neizmjerna i gotovo neopisiva. Uvijek je ima više i sve više. Biti bakhta, nešto je naljepše. Jedino vrijedno življenja. Temeljna „dužnost“ jednog bakhte je ići kroz život, ali i kroz prostor i vrijeme, pjevajući Božje ime, ili čak točnije imena Božja. Hari Krišna, Hari Rama, Hari, Hari!“
"Moje srce prodire iznutra prema van. Pjevaj" (Stepski).
Post je objavljen 18.06.2009. u 22:00 sati.