Nadnaravni utisci u pamćenju obično su duhovnim osobama također velika prigoda da padnu u kakvu oholost i taštinu, ako im daju važnost i ako do njih drže. Jer, kao što je bez te mane onaj koji nema rečenih stvari, jer u sebi ne vidi čime bi se mogao oholiti, tako naprotiv onaj koji ih ima uvijek ima spremnu prigodu da se može smatrati nečim velikim, videći da je obdaren ovim nadnaravnim saopćenjima. Zaista, koliko god ih duhovni ljudi mogu pripisati samo Bogu te mu po dužnosti zahvaljuju, pače se smatraju da su ih nedostojni, ipak obično ostaje u njihovu duhu stanovita skrivena samodopadnost i visoko mišljenje koliko obzirom na stvar toliko i obzirom na sebe, iz čega se, a da oni to i ne opažaju, rađa u njima velika duhovna oholost.
     To bi oni, ipak, mogli jasno opažati po negodovanju što ga iskazuju u postupku prema onome koji ne hvali njihov duh i ne cijeni milosti što ih oni imaju; kao i iz zavisti koja ih grize kad misle ili čuju reći da i drugi dobivaju one iste darove ili još vrijednije. Sve se to rađa iz skrivene samodopadnosti i oholosti, a oni se ne mogu uvjeriti da su u nju uronjeni sve do očiju. Oni misle da je dosta imati stanovitu spoznaju o vlastitoj bijedi, a da se može istodobno biti puni tajne samodopadnosti i uživati više u svojem duhu i svojim duhovnim dobrima negoli duhu i dobrima drugih; poput farizeja koji je zahvaljivao Bogu što nije kao i ostali ljudi i što ima ove ili one kreposti, u čemu je imao samozadovoljstvo i preuzetnost; a ovi, premda to formalno ne govore kao farizej, imaju to stalno u duhu. Štoviše, neki postaju tako oholi, da su gori od đavla. Kad u sebi opažaju neke utiske, kako im se čini, pobožne i slatke osjećaje prema Bogu, ostaju više nego zadovoljni te smatraju da su posve blizu Bogu, a drugi koji ih nemaju da su mnogo niži od njih, pa ih stoga preziru, kao što je farizej prezirao carinika.
     Da izbjegnu ovoj štetnoj kugi, ogavnoj u očima Božjim, treba da razmisle dvije stvari. Prvo, da se krepost ne sastoji u doživljajima i osjećajima prema Bogu, koliko god bili visoki, niti u bilo kojoj stvari ove vrsti, što bi je mogli u sebi doživjeti; nego, naprotiv, u onom što oni u sebi ne osjećaju, to jest u velikoj poniznosti, u čvrstom i učinkovitom preziranju sebe i svih svojih stvari, i u tom da se uživa što i drugi imaju o nama isto nisko mišljenje, i da nikad ne želimo da nešto vrijedimo u očima drugih.
     Drugo što moraju razmisliti jest, da sva nebeska viđenja, objavljenja i osjećaji, i što god drugo ikada mogu zamisliti, ne vrijedi toliko, koliko vrijedi najmanji čin poniznosti. Ova krepost je učinkovita kao ljubav, koja ne cijeni svoje stvari i ne skrbi se za njih, ne misli loše nego samo o sebi, niti o sebi misli išta dobra, nego to misli o drugima. Ne smiju se, dakle, nadimati u oholosti zbog svojih nadnaravnih utisaka, nego neka ih nastoje zaboraviti da mogu uživati slobodu duha.
Sv. Ivan od Križa, "Uspon na goru Karmel"
Post je objavljen 17.06.2009. u 19:00 sati.