Nerijetki razgovori, najčešće oni popraćeni šalicom mlakih kofeinskih napitaka, počinju rečeničnim konstrukcijama nalik ovoj: Znaš onu/onog koja/koji je bla bla bla... Zapravo prečujemo o komu je riječ i eventualni podatak koji bi nam tu osobu mogao prizvati u sjećanje i afirmativno kimamo glavom praveći se da nam je sasvim poznat subjekt priče koja će uslijediti od strane našega sugovornika.
Upravo jedan od opisanih razgovora imala sam nedavno sa poznanicom dok smo se na previsokim lipanjskim temperaturama častile kavama u kafiću nedaleko fakultetske zgrade tijekom dvosatne pauze između predavanja. Jedina razlika između ove i milijun priča koje su započele istime riječima je u tome što sam ovu poslušala sa stvarnim zanimanjem i iznimnom dozom empatije - onakvom koliku bismo udijelili samo iznimno bliskim prijateljima ili članovima obitelji, a nikako osobi koja nam je sasvim neznana i bez obzira na sve moguće opise koji uključuju zajedničke poznanike ju ne možemo smjestiti u kontekst nekakvog poznanstva.
Djevojka o kojoj je govorila bila je nekoliko godina u vezi sa dečkom kojega je iznimno voljela i kojemu je vjerovala koliko čovjek ne vjeruje sam sebi. Znala je da ju vara, a istovremeno je bez ikakve sumnje vjerovala u neizmjernost njegove afekcije prema njoj. Znala je da su ostale djevojke ništa više od najobičnijih prolaznih pojava, posljedice vikend - pijanstava i izostanka razboritosti u trenucima kada bi alkohol preuzeo igru. Pravdala je svaku njegovu nevjeru pod pogrešku i uvijek se vraćala na žao mi je koje je toliko puta ponovljeno da ga više nije shvaćala kao stvarno žaljenje, već ritual koji moraju proći svaki puta kada joj dođe podvijena repa ispričati što se dogodilo. S vremenom više nije imala toliki uvid u njegove aktivnosti jer ju je prestalo zanimati; nažalost, takvo je ponašanje postalo uobičajeno. Ali i dalje ga nije napuštala.
Nakon nekog vremena, priča mi dalje poznanica, doselila se u Zagreb zbog fakultetskih obveza - navodno ju upravo zato trebam poznavati, neke smo kolegije odslušale zajedno u prvom semestru. No, unatoč tome, i dalje ne znam tko je djevojka - možda ni ne želim znati.
Nego, priča je zastala kod njezina dolaska u Zagreb. Doselila se ovdje i uistinu posvetila studiranju, bila je jedna od boljih studentica na odsjeku. Prečula sam o kojemu odsjeku je bilo riječ jer mi se podatak nije činio relevantnim, a na kraju krajeva i nije.
On bi došao jedan vikend, a ona bi sljedeći otputovala kući samo da bude što bliže njemu. S vremenom je sve više vjerovala u snagu njihove povezanosti i u to da je poglavlje o drugim djevojkama svršeno. Nije ga ništa pitala, a on nije ništa govorio. U njihovom suživotu više nije postojalo okolnih ljudi - nitko nije bio važan osim njih.
Jedan je vikend, nekada prije Uskrsa, zamolila da ne dolazi i rekla da neće doći kući jer je morala učiti. To nije bila istina. Taj je tjedan saznala da očekuje njegovo dijete i pripremala se iznenaditi ga s tom vješću po svom dolasku kući koji nije očekivao. Spakirala je stvari, sjela na prvi autobus koji je odlazio tog petka i s ushitom čekala trenutak njegove reakcije na vijest. Osjećala je, znala, da će se radovati tome koliko i ona jer to je dijete simboliziralo njihovo zajedništvo i snagu koju su skupa proizveli. Ne kaže se uzalud da je dijete blagoslov, a ne teret.
Došla je kući, sretna, ručala je sa svojima bez govora o stanju koje je nastupilo. Čitav se dan pripremala za veliko iznenađenje, sređivala frizuru, šminkala se, birala što će odijenuti. Našla se sa prijateljicama i krenula prema noćnom klubu u kojemu je, znala je, i on planirao provesti večer ondje sa svojim društvom kao i uvijek kada bi izašao van. Sišla je niz stepenice visoko podignute glave, na šanku naručila sok, na što se konobar šokirao jer je to bila rijetka prilika kada svoj izlazak nije zalila alkoholom. Otišla je potražiti svoje prijateljice i istovremeno pogledom tražila njega. Po dolasku za stol gdje su stajale njezine djevojke ugledala ga je kako na sredini plesnoga podija ljubi djevojku, djevojku koja nije bila ona. Odložila je sok na stol i sama se premjestila za šank naručujući sve jedno duplo žestoko piće za drugim. Rizično, nije li, s obzirom na njezino stanje, s obzirom na to da je unutar nje već propulsiralo majušno biće njegovog nazivnika. On nije ni primjetio da je ondje, a ona je prešutjela da ga je ikada vidjela.
Najranijim se vlakom u nedjelju vratila u Zagreb. Promjena u njoj i na njoj je bila očita svim njezinim kolegama, iako nitko nije znao da je potajno svakodnevno pila sama u privatnosti svojih zidova. On je i dalje dolazio vikendima, a ona sve rijeđe odlazila kući. Tek su dvije osobe znale da je trudna: prva je bila ona sama, a druga jedna od prijateljica koja je bila s njom tu nesretnu večer kada ga je vidjela s njom i koja je kada je sve već bilo gotovo ispričala čitavu ovu nesretnu priču. On nije znao. Ona je šutjela. S vremenom je postajala sve hladnija prema njemu, a njezini živci pucali su na sitnice. Voljela ga je, ali ga više nije mogla podnositi u mjeri kojoj je to ranije činila. S vremenom je prestao dolaziti i nije saznao za njezinu trudnoću. Otprilike u to vrijeme, s prestankom njegovih dolazaka i ona je prestala jesti. S apetitom je umrlo i maleno biće unutar nje, a s tim malenim bićem i ona sama od posljedica krvarenja. Nije joj bilo spasa.
Nakon ove priče prisjetila sam se lica djevojke koju dugo nisam vidjela. Prisjetila sam se i studijske grupe kojoj je pripadala, a i dečka kojega sam jednom vidjela s njom. I moja groza nije ni trenutak jenjavala dok sam u sjećanju prizivala njezin osmijeh.
Post je objavljen 17.06.2009. u 18:42 sati.