Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/iskustvenost

Marketing

POSTAVLJANJE ČOVJEKA U SREDIŠTE INTERESA


Da je Bog htjeo da svijet izgleda kao razbojnička jazbina, onda bi on tako izgledao, ali po onome što vidimo, očigledno da mu to nije bila namjera. Da je razvoj čovječanstva bio usmjeren na to da stvori razbojnike, razvoj bi već davno završio s Prokrustom, ali očigledno da to nije bio cilj jer je ono izdržalo u razvoju samo krajnjom pobjedom dobrih ideja, inače bi već davno propalo. Civilizacija nije hrpa smeća, nego jedna dobra ideja.
Napuštanje etike u umjetnosti uzrokuje prestanak estetičkog učinka. Teatar kao kič ne može postojati, ne može djelovati kao teatar, a budući da se to ipak dešava, onda se oni koji se time bave, bave nepostojećim, bave se korijenom totalitarizma, bave se sigurnim, bave se trendom, modom i u tu umjetnost se ne može vjerovati. Umjetnost nije nikada, nikakva forma moći, ona to postaje, prestane li biti umjetnost i postane demagogija, laž. Istina jest. Laž je Sotona. Laž nije. Čovjek koji u stvaranju djela laže sebe, laže svima ostalima i ne može više nikom govoriti istinu. Ako je umjetnost istina, a ona to jest, onda takav umjetnik ne može govoriti istinu to jest ne može biti umjetnik i rezultati njegova rada ne mogu biti od značaja za umjetnost i ne spadaju u kategoriju estetike. Prava elita podrazumijeva etičnost. Tamo gdje nema teatra ima korupcije.
« Odkud baš tebi toliko zanimanje za moral i istinu. Baš si sad, upravo, ti smogao hrabrosti i snage braniti ono čega si se čitav život lako odricao». Moje drugo ja zavaljeno za birtijski stol, već podobro u gemišterskom balunu, je nalijevalo novo vino u zaprljanu stolovaču i pucalo od smijeha. Znalo je za sva moja moralna posrnuća, lažice, krađice, prevarice i odustajanja. U nedostatku boljih argumenata prihvatih se starca Vujadina i malog Radojice, i njihovih pomoćnika hajduka, boraca za pravdu, a zapravo drumskih razbojnika i riječi starog Vujadina koje izgovara mlađem i neiskusnijem kolegi po zločinu, u trenutku kad s brdskog prijevoja prvi put ugleduju Livno.

« Ono ti je prokleto Lijevno,
ondje će nas biti i mučiti
i vaditi naše oči čarne.
Ne izdajte mlade krčmarice,
kod koje smo rujno vino pili,
rujno vino pili u potaji».


Ako drumski razbojnici imaju nekakav svoj uzvišeni moral koji, makoliko bio upitan, ipak sadrži nekakvu moralnu osnovu zašto se ne bi moglo povjerovati da i u meni postoji nekakva moralna točka koju pored svih malih izdaja, nisam nikada zatajio. Bilo je igranja i u socijalističkim i u kapitalističkim sapunicama i reklama i igranja «preko neke stvari» i u samim
« hramovima umjetnosti», teatrima, ali nikada nisam izdao mladu krčmaricu da ne bi izdao mjesto na kojem će se hajduci koji dolaze poslije nas moći odmarati uz rujno vino nakon što su tezgarenjem zaradili koricu kruha pljačkajući sami sebe.
Rekli smo već da je pogrešna pretpostavka da teatar ne ostavlja leš. Loš teatar stvara leš, rađa mrtvorođenče i zagađuje živo tijelo jedne kulture. Mrtav teatar umrtvljuje sve druge pripadajuće mu umjetnosti. Ako on zaostaje za vremenom, kultura zaostaje za vremenom i svi ljudi koji pripadaju toj kulturi krivo rade i proizvode mrtvilo. Teatar, čak i kad korespondira s vremenom, nije dobar. Dobar je samo onaj teatar koji proizvodi vrijeme, jer za sobom povlači i nositelje drugih umjetnosti da proizvode vrijeme. On je samo naizgled nježna biljčica, a zapravo okrutan pokazatelj mrtvila i nesposobnosti da se čovjek postavi u središte interesa umjetnosti. Čovjek se ne da nadomjestiti apstraktnim faktorima i načelima, kao: «potreba pomirbe», »potreba promidžbe», »viši državni interesi», »duh vremena», »trend». Samosvojan čovjek u središtu umjetnosti koja je cijela okrenuta njemu, ne da se ničim nadomjestiti. Čim se čovjek izmjesti iz središta zanimanja umjetnosti i zamijeni ga se nekim izvanjskim načelima i parcijalnim koristima, morala nema, razuma također, a umjetnost gubi svoje značenje i svoj estetički učinak. Gdje nema morala, nema ni razuma, niti razuma bez morala, niti umjetnosti gdje to dvoje nije zastupljeno. Čim se jednom izgubi ta pretpostavka i bude zamijenjena parcijalnim i pragmatičnim interesima, teatru se oduzima mogućnost da djeluje kao umjetnost, kao autentično, kao novo i produktivno. Razuman čovjek teži istini njoj teži i umjetnost i to je, možda, ona točka u kojoj bi se umjetnost i čovjek mogli susresti.
Odakle su razbor i moral izbačeni, tamo je sve moguće i čovjek više ne razlikuje što je pravo, a što krivo, što je dobro, a što zlo i Auschwitz postaje normalna pojava. Tamo gdje se izgubila relacija prema dobrom i lošem izgubila se i bitnost ljudskog suda i sve postaje svejedno, a gdje je sve svejedno, ništa nije posebno i lijepo. Ako se u umjetnosti ne zna što je lijepo i dobro, onda je izgubljen njezin cilj i ona kao estetska činjenica ne postoji. Čovjek je razumno biće i ako baš ništa ne zna, morao bi, barem, znati čemu teži.


Post je objavljen 17.06.2009. u 18:02 sati.