Polako se spusta mrak.Jos smo u podrumu.Iscekujemo novi napad.Niko nista ne progovara.Glava mi puca od bolova,a i strah me je da li cemo se odavde zivi izvuci.Vjerovatno me udarilo parce kamena kad je u blizini eksplodirala granata.Ne smijem ni da pomislim koliku sam srecu imao sto jos nijesam napravio koji korak naprijed,dok gledam u vjetrovku prekrivenu bijelom prasinom kao da sam bio u mlinu...
Negdje oko sest uvece,skoro tri sata poslije prvih eksplozija,stize jedan vodnik sa jednim drugom iz naseg prvog voda.Srecni sto nas vide zive i zdrave,povikase:
"E,SAD MOZETE ODAHNUTI,JER SU VAS GADJALI-NASI!"I,zaista nam laknu,ali zanijemismo pred ovom nevjerovatnom vijescu.Neki povikase:"Znali smo da to mogu samo nase budale!"Poce psovanje...
Sta se desilo?Jednu dobrovoljacku tenkovsku jedinicu,sastavljenu uglavnom od Pljevljaka,niko nije obavijestio da smo jos u jutarnjim satima usli u selo.A oni ugledali guzvu oko kuce pri brdu,vozila,pa osuli paljbu!Kad smo vidjeli odakle se puca,potrcali smo da ih upozorimo,kazu nasi spasioci.Zamalo ljudi nisu dobili nervni slom kad su saznali sta su uradili!Cak je i druga nasa tenkovska jedinica,iznenadjena sta rade njihove"kolege",htjela u jednom trenutku da zapuca na njih!
(Veseljko Koprivica-"OPERACIJA DUBROVNIK:SVE JE BILO META,
sokantna svjedocanstva o opsadi Dubrovnika,pustosenju i pljacki Konavla")
Post je objavljen 17.06.2009. u 01:02 sati.