Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/zazavoda

Marketing

Hartera 2009

---------------

karta hartera - neverin

Skužila ja tako prije par mjeseci preko Fejsbuka (ipak je koristan za nešto, iako je dosadan zapravo) da na Harteru ove godine dolazi Röyksopp.
Iako ih volim slušati, zapravo nisam već dugo, nisam nikad pomislila da bih išla na njihov koncert. To je onak...muzikica za slušanje, nemam poriv da poglasnim i zaplešem kad ih čujem. Prvi album mrkli mrak, drugi tak tak...a novi (treći) - tak tak tak ;). Ali, curiosity killed a cat...hoće jedna frendica, hoće druga....ajmo!!! I nisam ih doživjela kao "dance phenomenon" kako sam na par mjesta čitala o njima.

Sve ko prave štrebse...kupile karte ranije...rezervirale hotel u centru da se ne moramo vozat u stanjima raznim. Zaključile smo čak da uopće nije važno što za većinu izvođača nismo ni čule - glavno da se ode, mozak na pašu, kind-a-more u blizini...što ćeš više?

Moja ružna karta:

karta hartera - ja

Kako je zapravo bilo tamo možete pročitati na dnevnik.hr.

No, fala bogu da sam se više nabrijala na mozak-frei vikend nego na izvođače jer bih se vjerojatno razočarala kao i s ovima jedinima koje sam zapravo došla vidjeti.

Puče vijest dan prije da su Klaxonsi otkazali nastup. Jadne mene ignorantkinje...who the fuck are they? Ma otišla sam vidjet na jubito što propuštam. Niš posebno zbilja. But who the fuck am I? eek

A došla sam i vidjeti i upoznati (hm, ovo je uvjetno rečeno) - Neverina.
Nemam materijalnih dokaza, nismo se slikali belj, jedino njegovu kartu (ona s početka posta) koju je na vrhu raščerupao jer je iz nje radio filtere za cigare...
To je zbilja zanimljivo...da mi je netko rekao da ću upoznati u živo čovjeka kojeg sam prije par mjeseci pronašla na blogu, rekla bih da nije moguće. Hm, znam da je to sad mnogima pa i njemu "hot water...", ali što mogu, meni je on prvi...yes
Kad smo stigle do Hartere prvu večer, na glavnom stage-u je svirao Let 3. To je ujedno i skoro najbolje što sam čula na cijelom festivalu. Ipak, potrebno je uzeti u obzir da ne možeš istovremeno biti na tri mjesta (glavni stage, veseli stage i hartera hotel).
Prvo, ne znamo to još fizički izvest.
Drugo, lijene smo pa smo oba dana došle tek negdje oko 11 navečer, propustivši tako dva sata zbivanja na oba tri stagea.
Treće, nismo se htjele ubijat bez granica poučene dugogodišnjim istraživanjima u kategoriji izlazaka, pa smo bježale ranije. Čuh da su "najbolji" DJ-i puštali muziku od 4 ujutro oba dana. E pa super bash, to bih ja jedino na drozama nekim izdržala, a poslije ne znam što bi sa mnom bilo...ako se mene pita, malo mi je glupa ta politika...
Četvrto, tam iz veselog stage-a se svako tolko čulo neko odlično lupanje, al osim što je bio vesel, bio je i mal, pa je tih par puta što smo se nameračile unić, to bilo nemoguće jer su i ostali to skužili...

Inače, za one koji nisu bili, čak i bez intervencija, Hartera je jedno čudnovato zanimljivo mjesto. U centru Rijeke, zabijen pod vrtoglavo visoke stijene, kompleks bivše tvornice papira...hrpa starih zgrada koje zaista zaslužuju da im se udahne život i mladost, barem jednom u godini.

A organizatori su, ničim izazvani, usprkos tome, radili intervencije i imali zgodnih ideja kako da taj dojam još malo pojačaju.
Dovukli su hrpe naplavljenih komada drveta i od njih i s njima uredili Hartera hotel. Obojili ih u psihodelirijantne boje i od njih složili skulpture i pregrade za kakti chill-out šank u sklopu kakti hotela (jedna hala podijeljeno na 2 - jedan dio hrpa malenih šatorčića, a šank, instalacije, i hrpa nabrijane rulje odmah pored. Naime, muzika je tako drenčala da bi i mrtve probudila. Anyway, jako je slatko izgledalo.
Čak smo i plesali tamo. I to dosta angažirano...

Drugog dana otkrismo da se ispod Hartera hotela krije još neki dio priče - muzej prastarih kompjutera...hehe, što bi značilo prastarih, a? Neki su čak i radili. Na nekima su se čak i igrali.

I onda, dalje, u dubinu te zgrade odšećeš i otkriješ još jedan šank (a bilo ih je toliko da nikad nismo ni minute čekali na piće, ljudi, svaka čast), a još dalje...nešto...pročitah tamo na dnevnik.hr - Svetište srca. Štogod bilo, fora je izgledalo. Pa probala slikat, i uspjele neke. Evo...

Moje prijateljice pred oltarom smijeh



Menora niša:
menora

Polumjesec niša:
polumjesec

Oblaci i ptičice niša:
ti<br />
ice

Božić (?) niša:
hm...bo~ina jelka? luster koji je dopuzao do poda?

Po stropovima, pravi lusteri vise, nije šala:
luster

Ostala mi i četiri tunjca (čitaj 20kn) iz neke tučnjave ko će kome kupit cugu. Oficijelni Hartera novac za oficijelno opijanje:
tunjac

Od silnih priprema kako se nećemo jako ubijat uspjele smo prvi dan/noć stići u 4 u hotel. Drugi dan smo se dobro držale, osim par glavoboljica, sve do popodne kad smo kao htjele malo odspavati, ali nije nam uspjelo.

Neverin se družio s nama čitavu prvu večer. Onda je predložio da sutradan odemo skupa na ručak...pa smo još i na kavi bili. Neverine, junački si izdržao sve wink.
Rekao mi je da mu je tako čudno pričati sa mnom jer ima osjećaj da me poznaje već dugo, a evo sad se prvi put vidimo. Da, imam i ja takav osjećaj, i pitam se da li je to povezano s činjenicom da mjesecima čitaš nečija unutarnja preispitivanja, mišljenja, dijeljenja sebe sa svijetom...pa kad ga konačno upoznaš, razgovor ne zapinje, samo nastaviš sretan.

Druga večer...ja odlazim umorna, kao i jedna od mojih prijateljica. Druga je nabrijana feromonka, umor je pospremila u ladicu za poslije...a i našla se s ljubavnikom prije nego nam se pridružila, sigurna sam da ima i to veze. Krila, krila!
Na glavnom stage-u upravo svira Laibach. Totalno depresivno. Ali zbilja. Još zanimljivije stoga što sam nekada pohodila na neke njihove koncerte i bila pod dojmom nakon...ah bila su to druga vremena...
Tak da, dođem umorna, ovi mi drenče po glavi, ne da mi se piti iz očaja da se totalno ne oduzmem. Uh, ma nije bilo baš tak grozno, ali polet prve večeri se smanjio. Dočekasmo smjenu stagea, ošo Laibach konačno, ulazimo u prednji dio dvorane na Royksopp. Koji je kasnio više od pola sata. U tih pola sata u dvoranu se utrpalo više ljudi nego u najgorim špicama u zagrebačkim tramvajima. I kad su/smo već svi bili ko sardinice, još je njih količinski dva-tri autobusa osjećalo da se mogu i oni još ugurat među nas. Tak da sam/smo počele njurgat a nije se još ništa ni dogodilo. I'm too old for that shit...lakat u nosu, u jednom trenutku mi je cijeli jedan tip koji je naravno bio veći od mene jer to nije teško, ležao cijelom težinom na meni. Zaključih glasno da sam ja jedna napižđena gospođa u godinama i da nemrem više to podnosit....ajde, ajde, izdrži, rekoše mi prijateljice...samo da počnu da vidimo što li će biti...
Nakon prvih 10 taktova pogledale se međusobno i okrenule prema izlazu. Ispljunulo nas ko vazelinski čepić iz neodlučne guzice.
Ajme, koja halabuka. Kakofonija. Ma ne možeš razaznat ni visoke ni niske ni basove...a vokali ajme joj. Otišle smo skrooooz na dno dvorane. Em zraka ima, em manje ljudi, em maaaalkice je tiše.
Nisam ekspert. Ili je zvuk bio loš, ili ne može bolji biti zbog prirode dvorane (ali Let 3 je večer prije dobro zvučao!), ili nisu oni za koncerte, ili nije njihova glazba za koncerte...a ko će ga znat? Ma dovukla bih ih za uši u publiku da se čuju malo.
Whatever. Kao što rekoh, bolje ne očekivati previše, pa se kasnije manje razočaraš. Kako s koncertima, tako i inače u životu. Je l to znači - opustiti se?

Nakon koncerta bauljamo okolo (tad smo tek bile u onom Svetištu srca), i od svih ljudi na svijetu, koga sretnemo? Mog bivšeg muža. Koji se zalijepi za nas i oće nas častit. Sav oduševljen. burninmad

Ošli smo na gornju terasu, jedan od najljepših "sajtova" Hartere. I tek tada shvatili da je gore ekrančina i odlični zvučnici s direktnim prijenosom sa main stagea. G-R-R-R.
Taman je muziku puštao Adam Freeland. Nikad čula. Odlično zvuči. A zgooodan yes. Prepuštam se magnovenju, trka me bivši muž i gura mi epruvetu s Jegerom u ruku. GRRR.
Odlučujemo se na skori odlazak. Ma nemojte još ići, kaže moj bivši, pa tek je (i pritom pogleda na sat)...3.15. Feromonka se ne da, nas dvije umornice padamo s nogu.
Spazim Neverina s druge strane terase, odlazim se pozdraviti. Otimam mu priloženu kartu.

Liježem ranjenih nogu oko 4.
I damn! Opet ne mogu zaspati, a mrtva sam umorna.
Kad sam konačno zaspala, već je bio debelo dan vani.
Ali začudo, normalno sam funkcionirala. Samo su nekontrolirano brzi pokreti izazivali blažu vrtoglavicu. Ni glava me nije boljela. Ma ponos sam si totalni. Proždrale smo sve kroasane koje su nam dali u kafani hotela. Na doručak ni jedan dan nismo stigle. Vrijeme je da prestanem rezerviravat sobe s doručkom. Mislim da sam od svih doručaka stigla na njih manje od 50% ako uračunam putovanja sa staricma kad sam bila mala.

I to je bilo to.
Anyway, ja hepi. Bila negdje, radila nešto, upoznala nekog...mislim da idem slijedeći tjedan na IN music, drugi dan. Baš mi frend kaže da se može kupiti karta za samo jedan dan.
Možda je konačno vrijeme da se iskobeljam iz čahure...





Evo tu neki link - nije ništa što je sviralo na festivalu, al bih se voljela nać na nekom na kojem bi on "svirao". Ovo mi je drago i veselo!

Ursula 1000 - Kinda Kinky

Post je objavljen 16.06.2009. u 18:12 sati.