U jednom trenutku, čini ti se kao da su sve lađe potonule, a onda, baš kad pomisliš da ponovno toneš i da ovaj put nikad nećeš dotaknut dno, osjetiš čvrsto tlo pod nogama. Život nam katkad pruži u teškim trenucima baš ono što tada najviše trebamo - nadu. Kad pomisliš da je nada nestala, da je i ona naposlijetku mrtva, zakopana negdje duboko, pojavi se negdje iz prikrajka, kad je najmanje očekuješ, gdje je najmanje očekuješ. Iznenadi te, obori s nogu, i zapitaš se što se to događa, otkud sad to, baš sad? Otkud se sad ta nada, ili ono što ju je donijelo, pojavilo? A odgovor zna samo.. netko negdje tamo, gore, a nitko zapravo ne zna ni tko ili što je to. Možda je i bolje tako.
Zadnjih dana sam se prisjetio nekih stvari iz djetinjstva, iz svoje prošlosti.. Osnovne škole, osmog razreda, srednje škole, početaka ovog bloga.. Ljudi. Istinskih prijatelja i onih koji to nikada nisu bili.. Zgoda i nezgoda.. A najviše od svega, prisjetio sam se jedne daleke osobe.. Jednog zbunjenog, nesigurnog, mladića ili gotovo dječaka, koji je osjećao da mu nešto u životu nedostaje, jedna definiranost, odlučnost, izgrađen identitet. I onda, jednog dana, znao je što traži - sebe. I tako je krenuo u dugu i mukotrpnu potragu za svojim identitetom. Tada je još mislio da ga nitko neće shvatit, tada nije znao da se milijuni adolescenata diljem svijeta bore s istim problemom, formiranjem identiteta. I zapravo, nije otkrio da je ta pojava sasvim normalna sve dok nije, nakon dugo, dugo vremena, u jednom drugom gradu, vremenu i vrsti obrazovne ustanove saznao taj podatak, i shvatio da je to ono što se njemu događalo, uz male ispravke. No, priča nije gotova, niti će biti još dugo, jer svi mi, na jedan ili drugi način, u većoj ili manjoj mjeri, još uvijek tražimo neki djelić sebe. Adolescencija je samo period u kojem se ta potraga počne definirati i dolaziti do sve većeg izražaja, razdoblje mnogih odluka i promjena, nesigurnosti, pitanja i još mnogočega.
Sjetio sam se te osobe kakva sam bio tada, davno.. i pomislio na sebe sada.. Neke promjene, pogotovo otkad sam krenuo na fakultet, počeo sam naglo primjećivati. A i ljudi oko mene, iako u manjoj mjeri.. Toliko toga se promijenilo. A opet, to sam još uvijek ja.. Sve to, sve što sam ikad bio, još uvijek sadržano je u meni.. Sva ta iskustva, prošlost, događaji, osjećaji, faze, to sve me čini osobom kakva sam sada. Da nije bilo moje prošlosti, da je ona bila drugačija, i ja bi bio druga osoba. Sve su to stvari koje određuju ljude (ne u potpunosti, ali ih ipak određuju). No, prošlost je prošlost, ona je sadržana u meni, a ne ja u njoj, ne treba živjeti u prošlosti, iako je dobro katkad se prisjetiti nekih stvari.. No, sad je vrijeme za neke nove putove, nova iskustva, uspjehe i neuspjehe.. Za sve ono što će ubuduće činiti mene kao osobu.
Jer, na određen način, svaki trenutak koji proživimo djelić je nas samih, našeg života.. I zbog toga, svaki taj trenutak na određen način sudjeluje u mijenjanju, daljnoj izradi čovjeka kao osobe. I onda, ta potraga za samim sobom na neki način nikada ne prestaje..
Post je objavljen 11.06.2009. u 12:28 sati.