"...o tebi, ponekad, jasike šumore,
samo se one oglase;
o tebi, ponekad, breze šapuću,
o tebi ništa ne zna se..."
i poljem tuge ka sebi kada kročim
bremenita dodirima
k´o laticama iz vrtova sjena
i predjelima snova kada snatrim
užarenih dlanova stišćući praznine
drobeći praskozorja i znakovlja sutona
onim od sebe u sebi što imam:
u meni miruješ
kao začahurena riječ - neizgovorena slutnja,
u meni stanuješ
kao otisak misli - neukroćena voda
i kada nebo
i zemlja
i mora u pustinju se pretvore
željeti ću te snagom ptice bez neba,
hrabrošću biljke bez vode
udisati ću te
onim
što u govoru lišća
prepoznajem
tobom