Imam 37 godina. Muž me ostavio nakon pet godina braka zbog druge žene. Nismo imali djece u braku, unatoč tomu što sam ja potpuno zdrava. Sada sam sama, ali htjela bih imati dijete. Mislila sam usvojiti neko dijete, ali hoću postati majkom i roditi svoje dijete. Vjerujem u Boga i neću da to dijete bude plod preljuba. Zato razmišljam o umjetnom začeću (in vitro). Dopušta li Crkva umjetno začeće? Što da radim?
Čitateljica
Prema crkvenome nauku oplodnja (začeće) »in vitro« nije dopuštena. To uči više crkvenih dokumenata o moralnome naučavanju Crkve. Ponajprije, Crkva djecu smatra »najdragocjenijim darom braka« koji »uvelike pridonose dobru samih roditelja«, kako ističe »Gaudium et spes« Drugoga vatikanskoga koncila, a prenosi Katekizam.
Kao što i sami znate, za katolike je »svaki ljudski život svet zato što od samog početka uključuje stvaralačko Božje djelo i trajno ostaje u osobitom odnosu sa Stvoriteljem, svojim jedinom svrhom. Samo je Bog Gospodar života od njegova početka do kraja« (naputak Dar života, br. 5). Isti dokument Zbora za nauk vjere navodi da treba ohrabriti istraživanja koja idu za tim da se smanji ljudska neplodnost, pod uvjetom da budu »u službi ljudske osobe, njezinih neotuđivih prava, njezina pravog i cjelovitog dobra u skladu s Božjim naumom i njegovom voljom«. Tehnike koje uzrokuju odvajanje roditelja jesu, kaže Katekizam, »teško nemoralne« (KKC, 2376): »Te tehnike (inseminacija i heterologna umjetna oplodnja) vrijeđaju pravo djeteta da bude rođeno od oca i majke koje poznaje i koji su među sobom vezani ženidbom. One su izdaja 'isključivog prava supružnika da postanu otac i majka samo jedno pomoću drugoga'.«
Prema tome, Vaše razmišljanje o umjetnoj oplodnji nikako nije u skladu s katoličkim naučavanjem, jer prema njemu dijete može biti začeto samo preko supružnika, žene i muža. Zamisao o posvojenju djeteta, ako smo dobro upućeni, s druge strane nam se čini izvan zakonskih okvira Hrvatske. Razumijemo Vašu želju da budete majka i ona je plemenita. No, ne bi bilo dobro da činite nešto što se protivi i razumu i vjeri, jer dijete je dar; ono nije neki »dug«; ono nije »objekt vlasništva« jer ne postoji pravo da se ima dijete. Na tom području samo dijete posjeduje istinska prava, to jest »da bude plod posebnog čina bračne ljubavi svojih roditelja kao i pravo da bude poštivano kao osoba od trenutka svoga začeća« (Dar života, 8).
Glas Koncila, broj 46 (1690), 12.11.2006.
Post je objavljen 03.06.2009. u 22:48 sati.