Kada sunce zađe iza oblaka,
I kada se svjetiljke na ulici upale,
A rolete prekriju prozore,
I na ulicama sve utihne,
Kada na jastuk glavu naslonim,
I disanje usporim,
I srce kako kuca osjetim,
Oči zaklopim,
I shvatim koliko su umorne,
Prije nego što me san uhvati,
I u njemu se poželim izgubiti,
Pitati ću se,
Što si učinio,
Što si danas učinio,
Jesi li nekome ruku ispružio ,
Jesi li nekome osmijeh na lice donio,
Što si učinio,
Što si danas učinio,
Da li si pored nekoga samo prošao,
A On te trebao ,
I pogledom tražio,
A kada zaspim,
Znam da snovi mogu biti crni i crveni,
Mogu biti tako divni da se u tu svjetlost ne usudim niti pogledati,
Osjećam se kao zrno prašine,
Nedostojno tolike milosti,
I mogu se samo iz dubine srca pokloniti,
A mogu me i demoni u njima proganjati,
I onda ću ruke sklopiti,
I da jutro ćim prije stigne moliti,
I sve će u svoje vrijeme prestati,
I opet će mi se isto pitanje pred očima pojaviti,
Što si učinio,
Što si danas učinio,
Jesi li nekome ruku ispružio ,
Jesi li nekome osmijeh na lice donio,
Što si učinio,
Što si danas učinio,
Da li si pored nekoga samo prošao,
A On te trebao ,
I pogledom tražio,
Kada jutro stigne,
I zvono me probudi,
Kroz prozor pogledam i sunce me pozdravi,
Sve se budi,
I ptice počinju pjevati,
I Ja poželim novim putem krenuti,
I pitam se,
Što ću danas učiniti,
Hoću li nekome ruku pružiti,
Hoću li nekome osmijeh na lice donjeti,
Što ću danas učiniti,
Da li ću pored nekoga samo projuriti,
A On će me možda dozivati,
I pogledom tražiti,
On će me možda trebati.
Post je objavljen 03.06.2009. u 21:22 sati.