Ponavljam - DIJETE je donijelo BOMBU u školu i prijetilo. Dijete od koliko? 15 godina????? Piše o tome po internetu na par mjesta ovdje i ovdje, a vode se i žustre rasprave po forumima koje možete pročitati ovdje i ovdje.
Užasno sam se iživcirala na to. Prvo - OD KUD DJETETU BOMBA??? Ok, ako se djeci prodaje alkohol i cigarete, bez nekog beda, a da ne govorim od drogi i sličnim stvarima, onda me ni ta bomba u djetetovim rukama ne čudi. Ali najviše me sad čude reakcije roditelja i nekih ljudi kada su se u neke škole postavile kamere i zaštitari, a planira se to u dosta škola. Ma uvela bi im pregled torbi i džepova kao na aerodromu. Kao, kamere narušavaju privatnost. Pa privatnosti nema. Klinci vise po internetu, po raznim chatovima, facebookovima i blogovima, i često ostave puno ime i prezime, adresu i broj telefona. To nema veze sa zaštitom privatnosti. A fotke koje ostavljaju po internetu????? I onda su nadzorne kamere za pokušaj poboljšanja sigurnosti sve djece u školi narušavanje privatnosti. Možemo gledati reality showove gdje riječ privatnost ne postoji, ali ne možemo gledati što klinci rade u školi?
U ovoj cijeloj priči s tom bombom, mene najviše zanima gdje su djetetovi roditelji ili skrbnici. Mali je imao problema u školi? Dobro, mnoga djeca imaju. Mislio je da će pasti razred? Dobro, nije ni prvi ni zadnji. Nije to ništa toliko strašno. Dijete je imalo problema sa živcima i išao je na terapiju? E to je već za zabrinut se. Zašto i od kud? Ali ne poznajem dijete, ne poznajem njegove roditelje, ne znam situaciju, pa neću ulaziti u analizu toga svega. No, ono što mi je najsmiješnije (ironično) je to koliko su zapravo školarci zaštičeni. Imaju sva prava ovoga svijeta. I sve o tome znaju. Ne smije se na njih povisiti glas, opomenuti ih, a nedajbože, zaključiti jedan. Odmah frka i panika i zadiranje u prava djeteta. Zar nije škola ODGOJNO-obrazovna ustanova??? A odgoj podrazumijeva i opominjanje i ponekad i povišeni ton. Najviše mi je žao učitelja i profesora. Gdje su njihova prava? Što je s njihovim živcima? Zato me i ne čudi taj rusvaj po školama, kad profesori ne smiju ni pisnuti - odmah su nasilnici!!
Rade se WCi od nekoliko milijuna kuna, troši se tona para na kampanje i reklame, kupuju se i prodaju nogometaši po brojkama koje ne znam ni izgovoriti, ali se ne ulaže dovoljno u školstvo, ODGOJ i obrazovanje. To nije samo u svijesti grada, nego i u svijesti roditelja. Na primjer - kada sam s prijateljicom pokretala likovnu radionicu, roditeljima je bilo preskupo dati 200 kuna za mjesec dana, 4 sata tjedno sa svim materijalima, za nešto edukativno i kreativno za njihovo dijete, ali zato nije skupo kupiti najnoviji mobitel od 1000 kuna ili play station. To su čak bili komentari roditelja koji su upisali svoju djecu u radionicu, pa su se iznenadili da ima tako malo djece.
I još jedna fascinantna stvar. O toj situaciji s bombom sam čula samo jednom na radiju i jednom na televiziji, a ne internetu sam pronašla tri članka. Dok se o tome kako su glumice bile obučene na festivalu u Cannesu piše još uvijek....
I čemu se onda ja čudim???????
Post je objavljen 03.06.2009. u 10:11 sati.