Danas je sedam godina kako sam napustio Hrvatsku!
Boze kad se sjetim ranog jutra na Plesu, cekanje na let, nervoze i stalnog podsjecanja svojih najdrazih da ce biti sve u redu. Kao ono, vratit cu se ako ne uspijem za par mjeseci. Prije sedam godina.
Nisam se sjetio ni cestitati majci rodjendan. Pretpostavljam od uzbudjenja odlaska u nepoznato. Tek negdje nakon par sati leta sjetio sam se i skoro provukao kreditnu karticu kroz telefon pored sjedista. No nisam se usudio.
Sretan ti rodjendan majko!
Sta reci nakon sedam godina?! Da li je to bio ispravan korak, ostaviti sve?
Da li biste se vi odlucili na to? Otici u Australiju?
Vjerujem da nitko, NITKO, nije vjerovao da cu uspjeti. Vjerovatno mislivsi da je to opet jedna od mojih avantura, fix ideja, kako god.
Znate ono, "frend iz kvarta otisao u Australiju, bez da zna ikog tamo, bez posla, smjestaja, iceg. Kaj on misli, da je to sam tak?! Bas me zanima kak se bu vratil dok spi**a svu lovu?"
A ostavio sam iz sebe majku, djevojku (sada suprugu), prijatelje, postdiplomski i vrhunski, tada odlicno placeni, posao u Zagrebu.
Zapravo, kad se osvrnem, nije mi to uopce trebalo. Onako opcenito gledano.
Kako svima tako i meni, jel tak?
A zivot je tako kratak.
Eto, nedavno smo imali prijatelje iz Hrvatske u gostima. Ovo je njegov komentar nakon odlaska:
"Često smo se pitali da li bi mogli živjeti u Perthu, kad smo bili tamo bilo je, „pa možda, pa ali...ovo ono...“, sada nam se čini da bi se bez problema tamo snašli. I kužimo vas zašto vam je tamo dobro.
Čim smo sjeli u Croatia Airlinesov avion, i dobili novine sa ovim kretenskim političarima, odmah nam je bilo muka."
Eto, tako nekako i ja mislim.
Lijepi pozdrav!
Post je objavljen 03.06.2009. u 03:11 sati.