Marketing
BIO SAM U ZATVORU…
Jok, ovo nije ispovijed jednog zatvorenika, već je ovo opis jednog iskustva koje sam doživio u Italiji.
Dakle, radi se o pastoralu zatvorenika.
Ponajprije se radi o slavljenju euharistijskih slavlja i liturgije Riječi unutar zatvorskih zidina, među kriminalcima i osuđenicima.
Nadalje, radi se i o susretima s njima i izvan liturgijskih slavlja, tj. radi se i o susretu i razgovoru s njima.
Razumijem ako će čitači ovoga članka sada već reći: „Pa, šta je ovaj poslan u Italiju da ide po zatvorima? 
Šta nema pametnijega posla? 
I zašto uopće ide kod tih kriminalaca? 
Njih sve treba zatvoriti do kraja života i ne dati im van, a kamoli ići im u posjetu i imati misu s njima!“
Ne kažem da tako svi misle, ali moram priznati da sam ja tako mislio kada sam prvi put sreo fratra koji to radi već 40 godina.
Na njegov poziv sam i počeo posjećivati zatvorenike.
Prvi susret s njima je bio jako težak, posebno kada sam čuo koje su zločine počinili.
Da ne nabrajam, treba samo zamisliti najgore stvari koje je čovjek sposoban učiniti, i vjerojatno će se naći u tom zatvoru netko tko je to počinio.
Najteža stvar je bila vidjeti u tim ljudima to da su i oni osobe i ljudska bića, da se i oni smiju i plaču, da i oni tuguju i vesele se, da i oni žale i mole se, da i oni imaju potrebu da se osjete vrijednima i nezaboravljenima.
Sve to oni nose u sebi, bez obzira na to što su počinili.
Time se ne opravdava njihov zločin, dapače, time se njih potiče da ostave taj put koji ih je i doveo u zatvor. 
Kada oni vide da netko osuđuje samo njihov zločin, a ne njih kao osobe, tada si i oni posvijeste da nisu izvor svega zla na ovome svijetu, već su ljudi slobodne volje koji su pogriješili i moraju za to odgovarati.
Nije najveći problem to što je njih četiri smješteno u ćeliji predviđenoj za jednu osobu. Nije najveći problem to što nemaju higijenske uvjete za život (npr.: velik dio dana nemaju pristup vodi). Nije najveći problem to što mogu „na zrak“ samo 1 sat dnevno.
Najveći problem je to što su oni „šljam društva“ i vrijede „manje od blata“. To što su ih (najčešće) svi odbacili i odrekli ih se. To što se osjećaju bezvrijednima i odbačenima. To što se ne osjećaju čak ni ljudskim bićima i osobama. 
Takav život nema smisla i (za njih) nema smisla pokušati biti bolji. Umjesto da bude proces preodgoja, zatvor je mjesto iz kojega zatvorenici izlaze u još gorem stanju nego što su bili prije. To znači da će vjerojatno nastaviti starim putem. 
Osim ako… ne susretnu nekoga tko će im bar malo dati do znanja da nisu zaboravljeni i da se može živjeti i na drugi način i da se vrijedi truditi i žrtvovati. Inače zatvor nema smisla.
To je ona osobna promjena, koju svaki čovjek doživi u doticaju sa odbačenima (sa gubavcima našega društva), i koja ti pomogne da živiš svoju svakodnevicu s još većim zanosom i požrtvovnošću.
Za mene, ići raditi sa zatvorenicima i prihvaćati ih, nema smisla ako to isto ne činimo sa onima s kojima živimo svaki dan.
Obično ljude s kojima živimo ne prihvaćamo zbog bezveznih sitnica, a kako onda iskreno prihvatiti i prići nekome koji je počinio 300 puta goru stvar?
Problem je egoizam!
Kada netko meni učini i najmanju stvar koja mi smeta, onda nastane „smak svijeta“.
Kada netko nekome drugom učini i najgoru stvar na svijetu (a mene se ne dotiče), onda se „još i može shvatiti“.
Tj., ja sam najbitniji i da pokažem da sam i najbolji učinit ću par djela milosrđa da svi to vide, ali ni pod koju cijenu neću oprostiti svome bratu neku glupost koju je (možda i nepromišljeno) učinio protiv mene.
Normalan čovjek će reći: „To je u redu – posjećivati zatvorenike, ali što je sa žrtvama koje su oni oštetili? Što je sa osobama koje će posljedice zločina nositi možda i cijeli život???“
Treba znati (i toga biti jako svjestan) da se pomoć zatvorenicima i pomoć njihovim žrtvama međusobno ne isključuju.
Tj. ne znači da ja omalovažavam žrtve (i njihovu bol) zato što želim pomoći zločincima.
Dapače, na taj način mogu spriječiti da bude još žrtava nakon njihova izlaska iz zatvora (a izaći će kad-tad).
Pružiti pomoć žrtvama je drugačiji način rada i dobro je što je jedno odijeljeno od drugoga, ali nikako ne možemo reći da jedno isključuje drugo!
Varamo se ako mislimo da pomažemo žrtvi mrzeći onoga koji joj je nanio zlo!
Mržnja ne pomaže nikome, a najmanje žrtvama.
Dapače, mržnja nam samo oduzima energiju koju smo mogli potrošiti čineći dobro.
U svakom slučaju, posjećivati zatvorenike je samo jedno od „Sedam djela milosrđa“, tako da čovjek uvijek može odabrati onaj načina karitativnog rada koji mu najviše odgovara.
I ako se malo vratimo u povijest naše vjere, vidjet ćemo da su mnogi sveci bili zatvorenici (sv. Pavao, sv. Franjo, mnogi misionari i ostali…).
Zar nije i naš Gospodin Isus bio zatočen, mučen i ubijen?
Naravno da ne uspoređujem Isusa i svece sa današnjim razbojnicima i kriminalcima, ali i sveci i Isus su bili zatočeni „po propisima“ ondašnjih zakona i po „pravednom suđenju“ ondašnjih sudaca.
Oni su postali sveci unatoč sužanjstvima, ovi ovdje vjerojatno neće postati sveci, ali vrijedi pokušati pomoći im da iznova postanu bar dio društva, ako ne i nečega većeg.
Post je objavljen 02.06.2009. u 17:58 sati.