Pripreme za rat obavljene su davno prije nego sto je on 1990.efektivno poceo.
U osnovi,bio je to rat za Veliku Srbiju.Koncept stvaranja Velike Srbije dva je puta propao:prvi puta u ratu 1941-1945.godine,sa stvaranjem federativne Jugoslavije,a drugi put u ratu 1990-1995.godine,s njenim nestankom,
tj.osamostaljenjem Slovenije,Hrvatske,Makedonije i Bosne i Hercegovine.Taj koncept ima dugu,poznatu i zilavu povijest iz koje cu navesti samo nekoliko osnovnih naznaka iz posljednjih sest desetljeca.
U toj je povijesti veoma vazna osoba Slobodan Jovanovic(1869-1958),
profesor drzavnog prava na Pravnom fakultetu u Beogradu.On se u aktivni politicki zivot ukljucio tek neposredno uoci drugog svjetskog rata,posto je 1939.sporazumom vodje Hrvatske seljacke stranke(HSS)Vladka Maceka i predsjednika jugoslavenske vlade Dragise Cvetkovica stvorena Banovina Hrvatska kao autonomna upravna cjelina u okviru Jugoslavije.Alergicni na svaki iskaz hrvatskog politickog individualiteta,a pogotovo na bilo kakvo njegovo uvazavanje sa srpske strane,velikosrpski elementi organiziraju kampanju protiv toga sporazuma.U tome se isticao Srpski kulturni klub,u koji tada ulazi i Jovanovic i postaje njegovim ideologom.Tadasnji je njihov zahtjev bio da se ostatak Jugoslavije-osim Dravske Banovine,koja je pokrivala slovensko etnicko podrucje-upravno objedini pod zajednickim nazivom Srpske zemlje,s prijestolnicom u Skopju.
Nakon sloma Jugoslavije u travnju 1941.,Jovanovic odlazi s kraljem u London i postaje predsjednik izbjeglicke vlade.S toga polozaja propagira u saveznickoj javnosti cetnicki pokret i samoga Drazu Mihailovica kao glavnog nositelja otpora u zemlji.Mihailovicev je polozaj nastojao ojacati i time sto ga je promaknuo u generala i imenovao MINISTROM VOJNIM(s time da mu on sam bude zastupnik u vladi).Prilike koje su nastale brzom kapitulacijom Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941.ucinile su se,naime,zagovornicima velikosrpske ideje pogodnima da krenu u njeno konacno ostvarivanje.Tada nastaje niz elaborata i projekata kojima je glavno polaziste bila ideja o VELIKOJ SRBIJI i HOMOGENOJ SRBIJI koja se temeljila na stavu o navodnom pravu Srba da budu vodeca nacija na Balkanu,za sto je pak uvjet da se okupe u jednoj etnicki homogenoj drzavi.
Prvi opsezniji programski dokument pod naslovom"Homogena Srbija"
ili"Homogena srpska drzava"datiran je vec 30.lipnja 1941,a napisao ga je-i dostavio Mihailovicu-banjalucki odvjetnik Stevan Moljevic,koji je u svibnju 1942.i osobno dosao u Mihailovicev stab i postao njegov savjetnik za politicka pitanja.Kako je napisao u svom planu"Srbi moraju imati hegemoniju na Balkanu,a da imaju hegemoniju na Balkanu,moraju prethodno imati hegemoniju u Jugoslaviji",koju ce"zadahnuti svojim duhom i dati joj svoj pecat".Homogenost,odnosno konacno razgranicenje sa susjedima ostvarilo bi se"preseljavanjem i izmjenom ziteljstva",a zamisljena Srbija obuhvacala bi daleko najveci dio Jugoslavije,zapravo sve osim Slovenije te,sjeverozapadnoga dijela Hrvatske i nesto primorja na Kvarneru,te bi u podrucju Karlovca izravno granicila sa Slovenijom.Bila bi joj pridodana i neka podrucja koja bi se oduzela Madjarskoj,Rumunjskoj,Bugarskoj i Albaniji.Vojna snaga pokreta trebalo je da budu Mihailovicevi cetnici;njima je izbjeglicka vlada davala legitimitet i status regularne jugoslavenske vojske koja je nastavljac predratne.
Taj megalomanski,izrazito ekspanzionisticki i ultranacionalisticki program nije tada ostvaren.Upravo su vecinski hrvatske partizanske postrojbe nanijele na Neretvi 1943.cetnicima poraz od kojeg se vise nisu oporavili.Iz rata su kao pobjednici-i kao dio svjetske antifasisticke koalicije-izisli Titovi partizani.Njih jesu vodili komunisti,i oni jesu nakon rata nizom manipulacija i primjenom terora uspostavili diktaturu,no sam je partizanski pokret,posebno na hrvatskom i slovenskom podrucju izvorno bio pluralan i okupljao je siroku koaliciju demokratskih antifasista i patriota.Ipak,manje ili vise pritajen,s nekim preinakama ovisno o okolnostima,projekt stvaranja Velike Srbije do linije Virovitica-Karlovac-Karlobag ostao je kao cilj u glavama srpskih militantnih nacionalista sve do danas te je postao uzor i suvremenim srpskim nacionalistima i Slobodanu Milosevicu kada su u osamdesetima ponovo ozivili ideju Velike Srbije,sto je glavni uzrok rata na prostoru bivse Jugoslavije.
Kada general Kadijevic pise da su"dva glavna stuba odbrane Jugoslavije-srpski narod i JNA",onda jasno vidimo kako su se te stare moljevicevske ideje o historijskom mesijanstvu Srba i njihovoj posebnoj ulozi u Jugoslaviji tvrdokorno zadrzavale i u glavama onih koji su se inace javno zgrazali nad cetnistvom,hvalili svojom partizanskom prosloscu i predstavljali se kao PRAVI JUGOSLAVENI i borci za ravnopravnost i bratstvo i jedinstvo.Veliki manipulator Milosevic uspio je,medjutim,mnoge u svijetu uvjeriti da se on i njegov pokret bore za opstanak Jugoslavije.Svi znaju koje su poruke slane u to vrijeme.Prije pocetka rata Milosevic je tvrdio kako autonomne pokrajine smetaju Srbiji da ostvari drzavnost u mjeri u kojoj su je imale druge republike(sjecamo se parole odnosno pjesme OJ,SRBIJO IZ TRI DELA/PONOVO CES BITI CELA),ali kada je ukinuo pokrajinske autonomije Kosova i Vojvodine,zauzeo je stav da brani Juigoslaviju od separatizma"antijugoslavenskih"republika-najprije Slovenije,i tako redom.Sada,kada je Srbiju odveo u rat i genocid,svakome je postalo jasno da on nikad nije zelio nikakvu Jugoslaviju-ni federativnu ni konfederativnu.Njegovo uporno zauzimanje za tzv.modernu federaciju potkraj osamdesetih nije bilo nista drugo doli borba za Veliku Srbiju.
Poznato je da su Hrvatska i Slovenija 1990.bile izradile jedan koncept konfederalnog ugovora kojim su trazile da se konfederacija oroci na odredjeno razdoblje,na tri do pet godina,pa da onda,ne bude li funkcionirala,svatko ide svojim putem.Srbija se nikad nije ocitovala o takvoj mogucnosti(a kontrolirana beogradska stampa ismijavala je prijedlog)nego je zastupala samo tzv.modernu federaciju.To nije znacilo nista drugo nego da ce sve druge republike dozivjeti sudbinu Kosova,Vojvodine i Crne Gore,cije je vlade Milosevic srusio u populistickom naletu,nizom koordiniranih mitinga pod maskom solidarnosti s"ugrozenim"Srbima na Kosovu.Pucevi u Novom Sadu i tadasnjem Titogradu izvedeni u koordinirano u jesen 1988,a u Crnoj Gori je,nakon neuspjeha u tom pokusaju,ponovljen u sijecnju 1989.U ostvarivanju toga plana Milosevic je imao podrsku u vrhu Srpske pravoslavne crkve,u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti(SANU),Udruzenju knjizevnika Srbije,PEN-u Srbije i drugim slicnim institucijama.
Grupa akademika SANU sastavila je 1986.godine tzv.Memorandum o aktualnim drustvenim pitanjima u nasoj zemlji.U njemu su analizirali krizu jugoslavenske privrede i drustva te polozaj Srbije i srpskog naroda u Jugoslaviji.Tvrdili su da je Srbija eksploatirana,a srpski narod u diskriminirajucem polozaju.Kao nositelj protusrpske koalicije imenovane su republike Slovenija i Hrvatska,a izlaz se trazio u novom razgranicenju s drugim narodima u bivsoj Jugoslaviji.U javnost je istodobno plasirana smijesna ali sugestivna tvrdnja da su Srbija i Srbi uvijek pobjedjivali u ratovima,a gubili u miru.Militantni srpski nacionalisti prihvatili su poziv tzv.intelektualne elite za homogenizaciju Srba kao poziv na ratno osvajanje i genocid.
Post je objavljen 02.06.2009. u 07:18 sati.