Bilo je to prije nekoliko godina. Sjela je jednog dana - zimskog dana, ljetnog dana, tužnog dana, sretnog dana, koga briga? - i počela pisati. Zašto? Eto, došlo joj je.
Za sve one koji su primjetili manjak slova u mojoj adresi, moram vas obavijestiti da mi je tipkovnica savršeno radila i da je ''razorblade'' namjerno postao ''razoblade''. Zašto? Nakon nekoliko pokušaja da to i napravi, shvatila je da nema žileta koji može razrezati njenu dušu. Ostala je samo ošrica nečega bez slova ''r''. Nema veze. Nek ljudi žive u iluziji da nije radila tipkovnica, pravo značenje će shvatiti netko tko ne bude razmišljao o njemu.
Počet čemo iz početka. Pisala je o sebi, uvijek. Pisala je o tome kako se osjeća. Najčešće je pisala o snovima, jer upravo oni su bili ono što ju je pratilo cijelo vrijeme. Pisala je o sebi, o snovima, o svijetu, o osjećajima.
Nastavilo se sa ljubavlju. Pisala je o ljubavi. Vrištala je na anđele kad su je napuštali, korila samu sebe kad ih je tjerala. To je bila druga etapa.
Pisala je o tome kako je zla. To ste svi zapamtili.
Naučila je mnogo stvari, neke bi voljela podjeliti s vama:
- svi ljudi su egoisti, a život je apsolutno fer
- teške riječi su one koje se ne preporučuje izgovarati
- snovi su pretjerano stvarni
- cijeli vaš život stane u nekoliko rečenica
Od svih tekstova koje sam napisala, tako malo njih je bilo posvećeno nekome. Ovo je jedan od njih. Sophie Wolf - bila je među prvima koji su čitali moj blog. Bila je najbolji blog koji sam ikad čitala. Kao i prema ostatku svijeta, ponijela sam se prema njoj kao kučka. Svi to jednom dožive, svi koji me ikad sretnu, ali to već znate.
Sophie, ostala si mi u sjećanju. Nadam se da ćeš jednog dana pročitati ovaj post. Nadam se da još uvijek tako lijepo pišeš. Nadam se da si još uvijek Sophie Wolf.
(bez brige, još ću pisati, nije ovo kraj)
Post je objavljen 01.06.2009. u 22:31 sati.