Marketing
Pisma neznancu… (I. dio)
Noć odijeva zvijezdama ona ista stabla ovog grada u kojem si me posljednji put ljubio. Zvijezde i dalje imaju isti sjaj. Iako se meni čini kao da su se ugasile. Mislim na tebe…koliko je prošlo? I ne znam više. Ne sjećam se točno. Ponekad mislim dugo. Ponekad se čini malo…premalo…
U mojim je mislima još utisnut tvoj pogled prepun tuge…pogled kada si odlučio otići i uzeti svu svoju ljubav sa sobom. Ja sam ostala zaogrnuta tamom noći, s krikom neizrečenim…u mislima galama…buka…kaos…želja da kažem: Ostani…Ne idi…
Ali, nikada to nisam rekla. Znala sam da, ako želim slušati sretnu pticu kako pjeva, moram je pustiti…iz krletke…a to su moje ruke bile za tebe…to je moje srce bilo za tebe…moja je ljubav za tebe bila krletka.
Počeo si svijati žice…sve dok jedna nije pukla…nije izdržala…tužno si otišao.
Ali, željan slobode. Željan neba. Prostranstva. Lutanja. Traženja. Željan neke svoje vječnosti.
Smijeh me hvata kad se vidim za ovom tastaturom kako ti pišem pisma koja nikada neće biti poslana.
A kome da ih šaljem? N.N., Ulica Neznanog Stranca b.b., Ljubograd, Nigdjezemska? Nema adrese. Nema tebe.
Ponekad si uzmem pravo (u)misliti kako je naša priča bila velika. Uzmem si pravo (u)misliti kako su osjećaji koji su nas preplavljivali bili veći od onih koje ostali osjećaju. Drukčiji od ostalih. Kako je naša ljubav bila velika poput onih koje su našle mjesto u književnosti, na filmu…ali, ti si bio realniji i uvjeravao me da je naša priča sićušna, ali da je njezina snaga u razornosti suze koja vječno sjaji u oku, u nadi da će otići…a znamo da neće…nikada.
Kažu oni, koje smatraju mudrijima, da se vremenom svi naši snovi rasplinu, sva nadanja utihnu…ali mene ne mogu uvjeriti u to. Moji baloni snova još lete, moja nadanja još su glasna. Jesu li to uopće pravi snovi, ako se rasplinu vremenom?
Ponekad mislim da bi mi bilo puno lakše bez tebe. Zapravo sigurna sam da bi mi bilo lakše. I sada i jesam bez tebe. Ali znaš što? Jednu sekundu ne bih mijenjala…ništa ne može baciti sjenu na sve lijepo što sam dobila, na sve lijepo što smo jedno drugome rekli…obožavala sam tvoje „govore“, tvoja uvjeravanja o „muškim vrlinama“, tvoja izlaganja o pogledima na svijet i pokušaje da mi otvoriš moje naivne, uspavane oči…
Znam da moraš dalje…znam da moram dalje…ti bez mene…ja bez tebe…ti si bez mene želio (jesi li zaista?)…ja bez tebe nisam…ali, moram…ali nitko mi ne može zabraniti snove…u njima sam sretna i nasmijana…opet s tobom…
Ti znaš da te ja razumijem. Ti znaš da shvaćam tvoju potrebu za letom.
Svi mi imamo pravo na neke svoje tišine. Na nezacjeljene rane. Na neke svoje patnje i na neki svoj tihi i nijemi mir.
Postoje stvari o kojima se jednostavno šuti.
Stvari o kojima se priča.
Stvari o kojima govorimo samo prijateljima.
Najveća je naša pogreška što smo rođeni na pogrešnim obalama. Udaljenim. A rijeka je visoka i divlja. A mi je nemamo čime prevaliti.
Dragi moj,
Ovo je tek prvo od pisama…
Odavno sam shvatila – ti nisi sa ovoga Svijeta. Ti pripadaš zvijezdama s one strane Svemira. Ali ja te osjećam…tu….blizu…i kad me svjetlost obasja, znam…tu si…
Post je objavljen 29.05.2009. u 20:48 sati.