Pregled posta

Fade away

Toliko toga bih volio reći tom malenom biću koje nisam nikada upoznao niti vidio ikako osim preko slike. Napisao sam dosta postova o tebi malena zar ne? No nikada dovoljno ili previše, ti zaslužuješ najviše anđele. Koliko je onih teških noći bilo kada si me držala na koncima kao lutku koja visi o njih? Previše, toliko mnogo da me boli i sjetiti se svih tih problema koji su me tada mučili, teško mi je i zamisliti život bez tebe. I nekada se pitam, da imam sestru. Bi li mogla biti dobra kao ti? Bi li je mogao voljeti, obožavati kao tebe? I toliko prokleto željeti nikada ne izgubiti je kao što svim srcem želim zauvijek držati tebe, uz sebe.

Upalit ću glazbu, onu koju oboje volimo, one tekstove koje oboje volimo one koje si ti slala meni i ja tebi. I potražit ću sada u sebi onaj pretinac slika koje često vrtim u glavi ( dok prstima odmičem suze s očiju).
I won't stay forever
Just til the end of time
I won't make it better
I'll be there 'til you die
(Hypocrisy-until the end)
Moj omiljen stih, ali i ono što sam ti uvijek govorio. Nema toga što bi bilo dovoljno jako, dovoljno bitno da bih dopustio izgubiti tebe, jedan dio sebe sam učuvao zahvaljujući tebi, bio bih potpun da si ti čuvala i onaj drugi koji je zbog greški drugih propao. Sada sam se raspao zar ne?
I dalje, želim biti tvoj prijatelj, brat, anđeo, tvoje sve. Želim ti biti sve što želiš imati, želim ti pružiti sve što želiš imati jer si ti meni to uvijek davala malena.
Volio bih staviti u ovaj post našu sliku ali kako kada moje oči nikad ne vide tvoje, nit moje ruke nisu nikada dodirnule tvoje i kako onda da imamo i sliku jebemu...

( osim one divne slike koju si ti napravila a zahvaljujući prokletom kompu koji se sjebo više nemam ništa)
Toliko je toga bilo prošlo kroz moju glavu kada sam krenuo pisati ovaj post, stvari i sjećanja i emocija. Volio bih da kao nekada mogu baš sve izraziti svojim pisanjem, ako i ne uspijem barem ćeš vidjeti da ako zbog nikoga, barem zbog tebe blacken je uvijek blacken, i nitko to neće promijeniti. ( Till death do us apart)
I'm in love with you
And it's crushing my heart
All I want is you
To take me into your arms

When love and death embrace

I love you
And you're crushing my heart
I need you
Please take me into your arms

When love and death embrace
When love and death embrace
When love and death embrace
When love and death embrace
(HIM- when love and death embrace)
Sjećaš se ove pjesme zar ne? Uvijek sam ti govorio kako me nekako podsjeća na tebe. A sjećaš li se onoga što sam ja često pisao u svoje personale i postove i slično. Onaj, meni omiljen stih..
''this life ain't worth living''
(HIM- join me)




Vrijeme je pokazalo svoje zube i na mojem životu. Više nema onih ljudi koji su mi ispunjavali dan i davali savjete svaki puta kada je to zatrebalo, više nema onih ljudi koji su sretno iščekivali moj dolazak na msn kako bi pričali sa mnom, više nema ničega.
Ostalo je to ružno sjećanje, kao i ono lijepo na nas no ipak podjednako bolno, možda i jače.
kada smo pričali satima, mazila si me svojim riječima i svojim ponašanjem koje je iako virtualno, uvijek bilo najdivnije.
Nekada sam si postavljao pitanje zašto si tako daleko, bi li sve bilo drugačije da si bliže? Bilo bi, oboje smo se složili s time da bi.
No život nije htio da se spojimo toliko, nije bila sudbina da te mogu vidjeti i zagrliti svaki puta kada to poželim ( a poželim to svaki puta kada pomislim na tebe, što je vrlo često).
Svijet, život... Što bih ja s svime time da nema tebe? Znaš koliko si mi pomogla da prebrodim one teške, najteže dane u svojem životu? I znaš dobro koliko mi je bilo teško kada nisam mogao uzvratiti emocije tebi ni ikome a ti si patila i rekla mi to.
Bilo mi je tako žao što sam te udaljio od sebe tada, jer mislim kako od onda više nikada nećeš biti moja elica, moja malena eli koja bi uvijek bila tu kada sam je trebao. S razlogom je tako i naravno, ne možemo vratiti sve na staro, ali isto tako, ne mogu prestati patiti za time što je nekada bilo, vjerojatno nikada ni neću moći.

Sada, jedna pjesma od mene, za tebe srce. Dugo već nisam pisao, nadam se da će ispasti dobro, bar donekle.

Anđeo si ti
Poljubac koji si mi dala ti
nosili su tužni vjetrovi
poljubac koji si mi dala ti
samo u snu ću osjetiti
zato zatvaram sve, zatvaram se u sebe
usnuti želim da sanjam te
tvoje poljupce, tvoje dodire
želim te, samo jednom u životu da si tu.

Život nije štedio moje srce
nije me volio
ni njega nisam volio ja
htio sam, prekinuti ga
no tada si tu bila ti
tvoje dobrote nisu dostojni ni anđeli.
Sve što sam trebao bila si ti
I tada bila si tu
Volio sam te imati, volio sam čitati
Slušati tišinu i zamišljati ti glas...
Sve što trebalo mi je, bila si ti
Nikada sini mogla samo otići
Sve što sam trebao, sve što sam imao
Da sam samo znao
Nikada te čovjekom ne bi zvao
jer anđeo si ti
anđeo moj, anđeo najljepši.

Moram priznati da mi se ne sviđa pjesma a ni to što više nisam kao nekada da mogu napisati lijepu, pravu pjesmu.
sve je polako nestalo vidiš? Ja, blijedim, gubim se, nestajem. Od onog dana kada sam napravio korak od sebe, okrenuo leđa svemu što sam volio postao sam zapravo ono što sam do dan prije mrzio zar ne? Nekada, kada sam volio stvari koje su voljeli i svi ljudi s kojima sam se dopisivao kao i ti, bio sam bolji i zanimljiviji zar ne? Pitam se što se dogodilo sada, kuda sve to vodi... toliko sam se želio promijeniti a nikada nisam stvarno znao razlog. I sada ga znam ali opet, nije to bilo ono što sam trebao učini, trebao sam postupiti pametnije, no nisam.
Mogao sam jednostavno ostati svoj i dokazati da sam uvijek bio to ja bez obzira bila ona, ili itko uz mene. Ti si mi govorila da sam najbolji onakav kakav sam bio, govorila si da me voliš bez obzira na to što i kakav postanem. No željela si mi najbolje, znala si da ne smijem učiniti korak koji sam učinio.
sada draga moja eli, ja više ne poznajem sebe. Opet, ponekad volim ljude koje ponekad mrzim i opet, ponekad želim biti kakav sam bio prije nego sam se izgubio, izgubio dio sebe, svoju osobnost i svoju vrijednost, postao prazno ljudsko smeće.

Vrijeme prolazi

Prošlo je mnogo, od kada sam tebe upoznao
prošlo je mnogo, od kada sam tvoje riječi slušao
Prošlo je mnogo, ali nikada neće biti kraja!
Ne mogu se sjetiti koliko sam sretan bio kada si došla ti
pa iako se ne mogu sjetiti
znam koliko život može boljeti
bez ljuti kao što si ti.
Prošlo je mnogo od kada si rekla prvi puta sam sam tvoj anđeo
prošlo je mnogo no i dalje govoriš mi
obećavaš da ćeš me zauvijek voljeti!
Sve čega se mogu sjetiti
boljelo je ali ti si bila tu
i sada ne možeš pobjeći, moje srcu
ne možeš me izgubiti ili se sakriti
uvijek ću te slijediti
uvijek te voljeti
kao što brat voli sestru
kao što zemlja voli sunce
kao što ja volim tebe, anđele.
Prošlo je mnogo od kada sam rekao da ću učinit sve
učiniti sve da se ne udaljiš od mene
sve su moje riječi obećanja
vjeruj srce ovo nisu sranja
sve što kažem ti, truditi ću se ispuniti
do smrti svoje, u srcu ću te nositi.

Nastavljam pisati ovaj post evo 2 dana poslije. Danas sam dao otkaz i možda ne uspijem pronaći posao i možda se opet vratim u viroviticu, tamo gdje sam uvijek bio i gdje sam uvijek gradio stvari koje nisam uspio održati. Znaš, ako se to dogodi bit će to bolan trenutak za mene. I vjerojatno ću se teško nositi s udaljenošću od hoti i s time da ne radim i da je ne mogu viđati koliko bih želio. I pitam se, hoćeš li opet stati uz mene? Jer ako ti nećeš, ne znam tko hoće- A ako ti budeš uz mene, uz vas dvije ne poznajem granice. Kada imam vašu podršku mogu učiniti sve, baš sve što poželim(o).
Bojim se da ću te izgubiti jednog dana, a što ću onda? Ne želim u svojem srcu nikoga na tvojem mjestu nit želim ikoga osim tebe da bude uz mene, nitko nije toliko dobar prema meni kao ti, dovoljno razumljiv da me ne povrijedi.
mislim da stiže još jedan težak period mojeg života, i da će trajati duže nego oni prije. Ne znam kako ću se s svime time nositi. Izgubim li jednu od vas dvije, vjerojatno nikako. Ona mi je cura i volim je i ne mogu bez nje a ti si mi taj pokretač ta snaga i vjera i ljubav u koju vjerujem i zbog koje mogu podići glavu i krenuti dalje i držati se, izdržati.

…Možda jednostavno sve postane nijemo, tiho i mračno i smrtno….



Da bar mogu reći kako se ne brinem što će biti za par dana, kada se bar ne bih brinuo dali ću uvijek imati svoju voljenu i kada se ne bih brinuo hoću li doista uspjeti izgraditi sve što sam htio, jer ako ne uspijem onda gnjavim nju bez-veze. Možda nije vrijeme da govorim to, ali možda sam prenaglio, preračunao se…
možda ipak nisam toliko dobar i sposoban koliko sam mislio, nadao se da jesam.
sve vrijeme svijeta bi plakao da mogu, samo da se osjetim bolje. Znam da bi bilo bolje i lakše, bilo bi tako dobro da mogu samo plakati, gledati u nebo i umirati. Kao cvijet, upijati sunce, piti kapljice rose s latica i čekati, da me svijet ubije, onako kako me je stvorio. Više ne znam tko sam ja i što je bit ovog jebenog postojanja i kuda vodi sve moje borenje s svojim manama. Kuda vodi doista?
Ne mogu biti savršen, nitko nije savršen zar ne? Pa, zašto onda ja neprekidno pokušavam promijeniti neke stvari koje ne mogu promijeniti i neke stvari koje su dio mene? I zašto sam odbacio dio sebe? Zašto sam zamrzio ono što sam bio? Bio sam gotičar, bio sam osoba s puno prijatelja i prijateljica omiljen u ženskom društvu i osoba za koju su govorili ''ako ti je teško pričaj s njim on te razumije'' a danas…
Pa zar vjerujete da sam preko noći jednostavno promijenio srce i mozak i rekao e više to nisam ja? Koliko sam samo puta zaplakao prije nego sam se naviknuo ljubiti cure koje ne volim, koliko sam samo puta zaplakao prije nego sam se navikao povrijediti ljude svojim postupcima i to namjerno. Kuda je nestalo sve ono lijepo u meni? Nekada sam znao, shvaćao one koji su govorili da sam divan i da se divno ponašam jer sam znao da to i radim ali danas…
što se pobogu dogodilo? Što je bilo ključno da se ovo dogodi, izgubio sam se, sebe, svoju osobnost, svoje lice, svoj život.
Odbacio sam sve što me je činilo osobom koju ste voljeli, prijatelji, bivše cure i poznanici. Odbacio sam samoga sebe, nitko to nije shvaćao. Nitko nije spriječio. Sve što ste učinili je okrenuli mi leđa, niste to željeli gledati, otišli ste od mene. A sada? Sada, što sam postao?
I dalje ne mogu zaboraviti sranja koja sam proživio i zašto sam postao ono što sam bio i zašto sam volio i volim sve ono što drugi ne shvaćaju. I dalje, i dalje znam da sam imao razloga umrijeti više nego živjeti i da sam uspio, vjerojatno ovo sada ne bih pisao. Ne bih pisao, no nekada majke osjete više nego možemo zamisliti.
nisam tražio da mi itko spasi život zar ne? Ako sam ga sam htio prekinuti, niste se morali truditi. Nakon te scene teško je i pomisliti na opet nešto takvo nakon toliko krvi i suza i boli, teško je reći da sam ostao hladan.

Your answers and curses makes me feel like im not a person… staind, for you….
PROKLETI BILI LJUDI. Koliko je malih, mladih koji žive ono što sam ja živio ili gore, i koliko je onih kojima je stalo da im bude bolje? Toliko ih je mnogo, da većina baš kao ja, dožive neke godine do kojih se naviknu na to da imaju traume kroz cijeli život. Hvala na uništenom životu, hvala na traumama i boli i krvi i suzama.
to bi bilo ono što bi odrasli, oni stariji i od mene trebali shvatiti.
ako želiš biti roditelj moraš obavljati svoje dužnosti ali ne samo dužnosti, moraš se i emotivno predati inače, stvoriš nešto kao ja… Nikada ne bih željeli ovakvoga sina zar ne? Nikada ne bih željeli sina s izrezanim rukama i prsima, s podočnjacima od plakanja, s uništenim organima od lošeg života… Ali djeca nisu ta koja odlučuju, vi ste ti.
ne pišem ovo u nadi da čita netko stariji od 23 godine recimo, ali zapamtite pa da imate i 10 godina, kada poželite imati dijete prvo pogledajte u srce a onda u novčanik, imate li sve što mu treba. I znajte da do smrti, toj osobi trebate. Emotivno, financijski, fizički, ne smijete je iznevjeriti i ne smijete joj lagati, ne smijete joj dopustiti da postane vaša kopija, kopija lošeg života.

Bojao sam se živjeti i gledati, bojao sam se koračati u svijet i život, nisam znao što donosi. No sve je bilo isto, onda s 15 godina, onda s 17 i onda s 18 i sada s 20. Zapravo, bilo je slično. Što stariji to manje slobode, to teže i to gore. Imaš svoje mišljenje ali sve manje ga se sluša, gotovo nikada ne uvažava. Imaš potrebe i želje ali nitko osim tebe ne želi razmišljati o njima, od tada su one samo tvoje. Godine čine sve, hladan svijet postaje hladniji, u svoj toj hladnoći, uvijek se može stvoriti krug ljudi koji će se grijati, otvoriti srca, primiti ruke i jedni drugima pružiti ono što trebaju. A to, to je upravo ono što nisu radili naši roditelji, naši odgajatelji ili ljudi koji su se skrbili o nama. To je ono što MI moramo početi ili gledati hladan svijet kako postaje hladniji.
dovoljno je hladan da ubojica bez razloga ubija da se zbog novaca ubija. Krv, groblja, sprovodi, smrt, oružje, tuga… Sve to zbog nova, nije li pasurdno? Nije li…
A možda bi moglo sve biti bolje samo kada bih, samo malo dali truda, malo sebe jedni drugima.

Davao sam sebe i nekada dobivao djeliće drugih, no do tebe malena nikada nisam dobio onaj dio koji je meni nedostajao, mojeg srca i duše.
Volim to što mogu reći da napokon znam kako je to imati prijatelja koji je uvijek tu. Jesmo li mi prijatelji? Nekako mi je to premalo, nekako je ta riječ preslaba da opiše naše odnose nije li? Mi smo više, bratstvo? Nekako je maleno, ne znam, čini mi se da nema riječi kojima bih opisao što je točno to što osjetim prema tebi. Ali toplo je oko srca kada te se sjetim, suze mi krenu kada te se sjetim, nekad od sreće nekad od tuge. Nije to prijateljstvo, nije bratstvo, nije ljubav kao što je ona prema curi, ovo je sasvim drugačije. Možda jednostavno ne postoji riječ a možda sam ja toliko glup da je samo ne poznajem.

Nekada je zima toliko da se doslovno tresem u krevetu. I toliko mi je jadno kada sam onda sam, oko mene jastuci, medeki koje obožavam i praznina. Nekako, volio bih da kao nekada davne prijateljice, sjedneš do mene, zagrliš me i jednostavno, budeš uz mene.
Nekad svijet nije bio dovoljno lijepo mjesto za živjeti, i dalje nije. No nekada nisam znao da u ružnim stvarima postoje lijepe a onda sam shvatio, da u najružnijim stvarima, najtežim trenutcima i najgorim bolovima srce uvijek pronađe pravo s kojim će se spojiti. Pronašao sam tebe, to je bilo otkriće za cijeli život.
Lancima bih te vezao za sebe da moram, svim silama te držao i ne bih te pustio, nikada. Ali ovako, veže te srce za mene, i volimo to, oboje zar ne?
sretan sam da postojiš, jer da ne postojiš, često nitko ne bih maknuo tmurne suze s mojeg lica i namamio osmijeh da opet zablista.
Drago mi je da me nisi uspjela odbaciti od sebe nikada, ni onda kada si bila ljuta na mene jer sam se ja želio maknuti od tebe. Od svih tada. Drago mi je da ti nikada nisi odustala kao ja i da si sve moje savjete poslušala, i nikada, nikada nisi izgubila sjaj u mojim očima.
ako bi na nebu tražio najsjajniju zvijezdu vjerojatno bih se zabunio i našao tebe. Volim živjeti u nadi da si uvijek tu, u nadi da te vidim jednog dana i zagrlim, u nadi da pričam s tobom a ne tipkam uvijek. Nadam se, da će moje nade biti ispunjene, jer netko kao ti, zaslužuje trud da se sve to ispuni.

To bi bilo to dakle. Mislim da je vrijeme da objavim post nakon stvarno dugo, i mislim da je vrijeme da pišem malo više te postove, sada kada se sve razbere kada budem znao idem li u viroviticu ili ostajem u zg, i kada se sve smiri. Posvetiti ću se blogu i tako to…
Pa, to bi bilo to, do čitanja i hvala na čitanju, komentarima i kritikama, samo neka je iskreno.
Papa




Post je objavljen 29.05.2009. u 13:33 sati.