Pisah nekada o sreći neke drugačije priče. i o odlascima bezazlenim i jutrima nasmješenim pisah.
Nikada ti nisam rekla da me podsjećaš na obale duge i zrake sunca što ostavljaju vedrinu otocima osamljenim.
Moji su razgovori drugačiji.
U sebi skrivam tisuće nasukanih riječi, neizgovorenih u pravim trenucima prosječnih dana.
Možda su zato tako dragocjene. I možda su zato tako usamljene.
Htjela bih da znaš za polja beskrajna, zlatna i zelena.
Za neobične travke iskrivljenih sintaksa i priprostih koraka koje nosim u sebi.
I za osmjehe duboke, ostavljene u šalicama čaja sa lipom,
da okrijepe neke tužnije dane.
Skloni smo isčekivanjima i nadama precjenjenim.
One su nestalne i putuju istrošenim nogama.
Umorne od pjesnika pijanih i sanjara zvjezdanih godinama stižu do nas.
Nekada crtah labirinte nemoguće.
I bježah od mogućnosti da slomim misli neotkrivene jednoga dana kada se na stolu pojavi bol umjesto nedjeljnog ručka.
Odbijah se držati za ruke. Na njima nosih ljubičaste snove.
Sada samo želim osjetiti miris marcipana na nelakiranim policama
, i slušati Balaševića sanjarskog.
Nekada pisah drugačije priče o životu i voljeh pogrešne ljubavi.
Mogu ti darovati samo košmar nedefiniranih pokušaja i osmjehe skrivene u stablima ostarjelim.
Samo sebe....to ti jednog sasvim običnog dana možda bude dovoljno
Post je objavljen 26.05.2009. u 22:07 sati.