Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/wandin

Marketing

U KREVETU S WANDOM - KOLUMNA 2007/2008

Image Hosted by ImageShack.us



ZAŠTO ŽIVOT NE ZAVRŠAVA NAKON RASTAVE

Život nije prestao zato što si, recimo, razvedena, imaš, recimo, četrdeset godina i uz to, recimo, dva odrasla klinca. Da bude „zabavnije“, jedan od njih je u predpubertetu (niste znali da i to postoji, ha?), a drugi je buntovni zloćko u divljajućem pubertetu, a ti svakodnevno razmišljaš o tome da li je čedomorstvo luksuz kojeg si nisi priuštila onda dok si još mogla. Vraga! Jer to je ipak tvoj prvi i najdraži sin, na kojeg si uvijek tako slaba, slaba, slaba... a i mlađi već debelo iskorištava to što je sladak, da bi te besramno vrtio oko malog prsta. U užasu shvaćaš da se on, premda puno naivnije i manje rafiniranije, zapravo koristi istim onim sredstvima kojima i ti baš uvijek dobiješ SVE što hoćeš. Tvoja dva anđela… ljubi ih majkica.

Da bude još „zabavnije“, uz to imaš i brdo obaveza i jako, jako malo slobodnog vremena za sebe. Nikakav problem. Jer to ćeš vrijeme onda više cijeniti, planirati i ispuniti i smatrati ga uistinu dragocjenim čak.
Život nije prestao ni zato što ti sise više ne tuku odozdo po bradi dok prpošno hodaš svijetom u novim bijesnim cipelama, jer, zaboga, tvoje sise su sasvim dobre i tih nekoliko centimetara niže. A te lijepe, kruškolike, teške, prirodne… su opet na cijeni… kažu. Triumph nije samo tvoj osobni moto u životu, nego i marka nužno potrebnog dobrog grudnjaka vrlo optimalne cijene i kvalitete, koji čuda čini. A i takve cipele skrenu pažnju sa visilica, oh, vjerujte mi na riječ!

Život nije prestao ni zato što ti je dupe od visokog i tvrdog crnačkog prešlo u sportsko spušteno… i polutvrdo. Svašta nešto lijepoga možeš napraviti s tim dupetom još najmanje dvije, tri, četiri… sedam, osam?... deset (ahahahahahaha!) godina. Najednom, i s kojim kilogramom viška, u ogledalu otkrivaš kako si još skroz lijepa, poželjna i sexy... ma čak i samoj sebi. Govno 'ko te neće. Vrag nosi Pradu. Vrag nosi i vraga. U sebi.

Rezime svega: prestara si možda za sponzorušu, draga, to da… iako, 'bemu, zašto?! Pa ti si intimno oduvijek htjela biti sponzoruša, ali te je jebeni moral, obzir, ćudoređe, poštenje, odgoj (mama, mama, ne znam da li baš da ti se zahvalim za to?!), predrasude i tko zna što sve ne priječio da davaš onu stvar za lovu, iako… kad se samo sjetiš kome si sve svoju prekrasnu mujsu dala mukte… uuuuuuuuu. Svakako, stara si za sponzorušu, recimo, ali, zaboga, premlada si još uvijek za polovnjače. Dakle glavu gore, sise naprijed i idemo dalje! Pa sve i ako nismo HDZ…

Život nije definitivno prestao zato što si se razvela. Suma sumarum, shvatiš da je to bila odluka ne desetljeća… nego stoljeća, bokte! Šteta je što se zapravo nikada ne možeš skroz do kraja razvesti od nekoga s kim te vezuju zajednički znanci, mjesta, tračevi, poneka nekretnina… i dva klinca. Ali se naučiš oguglat na te stvari i odraditi ih bez većih stresova. Nastojiš si odagnati prezrive misli na to da si ikada išta imao s tim čovjekom koji stoji nasuprot tebi i nešto ti priča, nastojeći se fokusirati na detalje. Tipa… prozirnosti i bljuzgavosti njegovih očiju ili načina na koji ćelavi ili sklopa boja koje ima na sebi ili smiješnih predimenzioniranih dizajnerskih naočala koje nosi u paru sa svojom novom curom. Jednom od onih s kojima upoznaje vašu djecu svaki put kad mu se dig… pardon… kad se zaljubi. Pomaže.

Dakle, fokusiraj se na detalje koji su smiješni. Od velike je pomoći i kada pri tom kanaliziraš njegove riječi na način da ga gledaš pravo u oči, ali zapravo ne slušaš apsolutno ništa od onog što ti govori, osim ukoliko te njegove riječi ne uključuju imena vaše djece. On će pri tom nakon nekog vremena pomalo nervozno gledati svugdje osim u tvoje oči i učinit će ti se čak i da ima tikove od neugode. I tako ćeš biti savršeno mirna i sabrana pokraj osobe koja te je još lani izluđivala svojim riječima i djelima. Samo ti ćeš znati koliko je trebalo dok se dovedeš do te razine…

Užasno prezirem kad kažu da zbog djece moraš biti prijatelj s bivšim mužem. Kao da bi se ijedna žena razvela od svog muža da je mogla biti njegova prijateljica...
Život ne prestaje s tim tvojim mužem. Najednom ti se otvori svijet prepun single… i nešto manje single… muškaraca i ti si, baš kao i bilo koje drugo single biće, premda razvedena i s dvoje djece, opet na tržištu. Kao roba, ali i kao kupac. Izbor je jako velik. Voljela bih reći i da je kvalitetan. Ali nije. U četrdesetoj, nakon razvoda braka na hrvatski način i prekida ne tvojom krivicom propale veze (ne zvuči li ovo isto kao i razvedena ne svojom krivicom?) shvatiš da su šanse da naiđeš na normalnu osobu zapravo gotovo pa… nikakve. Oženjeni ili poluoženjeni muškarac za tebe je i dalje mrtav muškarac, osim ako nemaš nekih dugovanja prema nekom tko te je oduvijek palio, a nekako je došlo vrijeme da je moraliziranje uistinu nepotrebni luksuz. A noć je, uz sve to, duga i mlada.

Jamačno negdje na svijetu i ima divnih single muškaraca, koji su uz to i s pogođenim cipelama, čarapama i parfemima, čvrstim dupetom i vražjim osmjehom, ali ti se, ako kojim čudom i naletiš na takvoga, onako opečena zadnjom vezom, zatvoriš kao kornjača u oklop, s kopljima samoobrane prema njemu, i ne daš više nikome da te ičim dirne, da te dotakne, da te zavede, da te iznenadi, da ti da, da te voli, i da… no, izreci to… da i ti voliš. Ikada više.

Uhvatiš se u razmišljanju kako si niti godinu prije bila na rubu egzistencije, bez love, bez posla, bez ideala, nikakva, nesretna, koprcajući se u poslijebračnoj seksi-romantično-tjelesno-duhovno-lažno veličanstvenoj i ko zna kakvoj sve ne vezi, koja je također već dulje vremena odumirala u agoniji nestajanja, ali si odbijala vidjeti to rubno stanje. Nevjerice. Nesreće. Neimaštine. Predludila. Muškarci ne vole neuspješne žene, ma što vam govorili o tome.

U baš isto ovo vrijeme prošle godine imala si sve, a zapravo nisi imala ništa. Upečatljivi strah od siromaštva i neimaštine ostao je dominantni osjećaj koji te podsjeća na to doba bez istinske sreće, ali i bez alimentacije, i bez posla, ali sve, baš sve drugo je drugačije.
Što se promijenilo?

Otišla si iz svoga grada trbuhom za kruhom i napravila rezove sa svim i svačim. Grad snova i posao snova na kraju nisu ispali Metropola. Naprotiv. Bilo je to ne kraju malo mjesto koje si kao djevojka mrzila jer nisu imali ni disco, ali ga sad iz druge perspektive naprosto obožavaš jer si tamo našla mira, sigurnosti i snage za vratiti se opet u grad nakon svega. Ali i za suočiti se sa leševima koje si ostavila za sobom i svim onim čudovištima ispod tvog kreveta.

I odjednom, baš sve je drugačije. Posao je tu, mir je tu, sve je tu, riješila si se ljudi koji su te sputavali, gušili, lagali, maltretirali… a ljubav… ma i ljubav je tu, ali je drugačija, jer i ti si drugačija. I nije više ništa isto. Jer kad ocjenjuješ svoj život ocjenama od 1 do 10, baš sve je za 10, ali ono najvažnije…. ljubav, ah, ta ljubav…. ti je 2 ili plafon 3.

Nekadašnji muškarac tvog života, kojeg si napokon uspjela mirne savjesti ostaviti, još davno prije svog odlaska iz grada, u međuvremenu se uselio kod druge. (Ili treće? Ili četvrte?) On pak, kada definira mjerilo svoje sreće u brojkama od 1 do 10, daje sreći čak 9, ali tvoj mobitel je svejedno pun njegovih vatrenih poruka, koje variraju od onih u kojima (vjerojatno stisnutih zuba i sa snažnom erekcijom) piše što bi ti u tom trenu radio u toj i toj pozi, do onih sasvim nježnih u kojima ti piše da te voli, da si najbolja i najveća. I da mu fališ. I da bi umro spojen s tobom… što, ne zaboravimo, znači zapravo samo i isključivo to da si mu uvijek bila i da ćeš mu uvijek biti najbolja u krevetu, da će mu se na tebe dizati još godinama, ali da on ipak živi sa drugom.

SMS-ovi bivšeg… antologije malih i velikih međusobnih laži, koje više... ma ne hrane niti ego. Pomaže, recimo, okupiti ih u isti folder. Čitati povremeno kad ti se učini da je to vaše zauvijek. I shvatiti onda da ti je on sve manji i manji o očima i da ti sve manje znače njegove riječi, ma kako prekrasnim i presjajnim celofanom omotane bile. Uočavaš širom otvorenih očiju da u svijetu postoje daleko kvalitetniji muškarci od njega, iako si svjesna da se najvjerojatnije nikad više nećeš dati skroz. Ali SMS-ovi bivšeg najednom su ti sasvim čitki i između redova. I dok te gleda u oči duboko i tobože zaljubljeno onim svojim jebačkim pogledom na koji si nekad padala k'o kruška,(a koji ti je sad smiješan, no prihvaćaš pokvareno Igru da bi više uživala u njegovim niskostima dok ga čitaš poput otvorene knjige) i dok ti govori da bi htio opet SVE, ti moraš biti jaka, lukava i pametna i znati da te on opet samo LAŽE. I da si ispravno učinila što si ga prekrižila.
Jer on će, prije nego što se uopće okreneš, imati obitelj, koja više nije i tvoja. A tebi taj mizerni i jadni i prestrašni trenutak ne treba, jer ti već imaš i svoju obitelj, a nakon dugo vremena napokon i sebe. Čemu opet čekati da dočekaš da mjerilo njegove lažne, ali društveno prihvatljive sreće, padne na 4 ili čak 3, kad će tebii to tada ionako biti sasvim… svejedno? Uz to, negdje tamo daleko, daleko, ovog ljeta, ti si se ionako zaklela sebi da nikad više nećeš patiti zbog nijednog muškarca. U to ime, međutim, možda ćeš usput razbiti i srca onih koji to apsolutno nisu zaslužili. Ali… i to je život! Najjači samo ostaju.

Na moj rođendan htjela sam skočiti padobranom, u tandemu sa Reinim mužem. Nisam uspjela otići zbog posla. Otišla sam, međutim, po nečijem savjetu, na vrh najvećeg brda u kraju, noć uoči proslave mog rođendana, „da vidim s te visine sve i osjetim slobodu i mir“. Istina? Ma obična idiotarija! U dva po noći, osim bure i mrklog mraka, nema bogme ničeg drugog tamo. Imala sam osjećaj da mi se čak i moj vjerni Pas, s kojim sam se popela na stijenu (sjedi Mare na kamen studencu...), smijao u facu. Ničeg gore bilo nije. Samo što ti se od bure i tvoje ekstremne glupavosti odjednom širom otvore oči i odjednom shvatiš SVE. Jer baš sve spoznaš u takvim trenucima.

Istina je lijepa. Možeš imati sve što hoćeš. Možeš raditi što god hoćeš. Možeš imati koga god hoćeš. Ali si međutim sebična. Za promjenu. I dok izgledaš ovako kako izgledaš sada, dok se osjećaš ovako kako se osjećaš, želiš samo iskoristiti ovaj trenutak, ovu naklonost zvijezda, ovaj posao snova i lovu snova, želiš ipak nikada ne zaboraviti da je lani to bilo tek pusto nadanje, mission impossible… i želiš iskoristiti trenutke, događaje, mjesta, ritmove, hedonističko življenje, ljude… i ove muškarce koji su tu i koji te možda samo žele mrknuti, ili voljeti ili imati, nebitno. Jer ih ionako ne želiš onako kao što oni tebe žele nego onako kako tebi trebaju. Muškarci su, čast iznimkama, vrlo potrošni materijal. A muškarci, vjerujte mi, jako vole uspješne žene. Sve su, dakle, odluke samo i isključivo na tebi.
Želiš hodati životom kao muškarac, ali onako nekako ženskastije, recimo… u cipelama koje su Manolo Blahnik Limited Edition. Mislim, karikiram. Htjedoh zapravo reći: hodati svijetom lijepa sebi samoj prvenstveno. Želiš živjeti sebično muški. Onako kako misliš da to oni rade: pružiti ruku i uzeti ono što ti se svidi. Ma što to značilo. Ma što to bilo. Kad god to želiš.

Želiš da ovaj trenutak moći traje bar neko vrijeme. I trajat će. Dugo. Jer, onda kada si se najmanje nadala, otkrila si odjednom da su životne vrijednosti puno veće u stvarima koje su ti se do tada činile beznačajnima i u nekim divnim ljudima koje nisi prije imala. Koliko još ljudi koje poznaješ ima priliku raditi posao koji obožava? Nitko. Život ti je ispunjen i zbog tog posla. Kreativno radiš. Priznata si i cijenjena.
S djecom si više nego prije… istina, zbog prirode posla malo više zimi, a manje ljeti. Ali vrijeme zajedno je kvalitetnije.
Izlaziš, putuješ, uživaš… baš u svemu.
Mirna si.
Možeš napokon to reći nakon puuuuno vremena.
Sretna… ti ne znaš jesi li uistinu sretna. Lijepo ti je nekako puno, ali ne znaš je li to znači i da si sretna. Znaš da imaš sve uvjete za biti sretna. A da skupiš hrabrost i okreneš pravi broj, to bi bilo TO. No mudro znaš da još nije vrijeme za taj potez.

Nove veze nakon duge veze su rizične. Nije problem u zrelom i jakom muškarcu, koji je riješio svoje leševe iz prošlosti, čist je i spreman je za ljubav sa ženom za koju smatra da je velika, lijepa, odrasla, zrela, pametna, jaka, vjerna, odana i iskrena.
Ali problem je u njoj, jer ona to ponekad i nije baš skroz.

Kaže mi Kruno da mu na portalu pišem o modernoj, urbanoj, sposobnoj, snažnoj i zreloj ženi, o odnosima, o seksu i o srcu. Ma mogu ja to, Kruno, ekspert sam ja u tome... dok god se ne radi o mom srcu.

Čitamo se.


MALO O DARIVANJU

Znate onaj SMS koji je kružio ovih dana, već 'ko zna koju godinu zaredom, a ide otprilike 'vako: Drago dijete, u ovoj blaženoj noći posutoj blagostanjem i zvijezdama, kada su sva djeca objesila svoje čizmice čekajući zasluženi dar, uz zvuk praporaca koji navješćuju dane ljubavi, sreće i darivanja, stavi i ti svoju guzicu na prozor, pa će i tebi Sveti Nikola možda dati neki kurac!

Jasno, nije ipak sve tako žalosno bilo jer, na kraju, gotovo svi su dobili bar neki poklon za ove blagdane. Ili će ga tek dobiti u nadolazećim danima. Većina njih će se i prežderati, izopijati ili napušiti, i usput napoklanjati unaokolo kako simboličnih varijacija copy/paste slatkiša u crvenoj foliji, tako i onih suludih, preskupih, precijenjenih dizajnerskih darova, zaboravivši pri tom da je poanta u činu i gesti darivanja, ali ne i u nominalnoj vrijednosti poklona. Porez na budale. Tako ja to zovem. Tek rijetki sretnici će ispuniti pravu svrhu ovih blagdanskih dana i biti sretni već samo zbog toga što su okruženi lijepim trenucima s ljudima koje vole.

„Da li znaš da te voliiiiim?“ … ide ona divna T-comova reklama sa brdom divnih ljudi koji se grle, grle, grle, grle... „Hm, da?“ reče ravnodušno sponzorušica svome dečku kao komentar na nju, pa napući prpošno usnice prema njemu. „A koliko me ti voliš? Neću mobitel za jednu kunu, da znaš, nego onaj od par tisuća kuna najmanje!“ A on je pogleda, izvaljen po bijeloj kožnoj Nattuzzi garnituri koju joj je baš jutros kupio, pa se možda zadnjim djelićem zdrave mu pameti upita što se, zaboga, dogodilo sa ručno rađenim poklonima, s čokoladicama, sa kamenčićima pronađenima na plaži, pisamcima umotanima u nježna svilenkasta platna, sa cvjetovima ubranima upravo na mjestu gdje su se prvi put vidjeli, poljubili, popiškili, pokakili ili… po… po… po… nešto?!
Uvenuli su! Eto što se dogodilo! Glupane.

Nikad ljepšeg rođendana nisam imala što ove godine. Van svih očekivanja. Surprise party s jedno sedamdeset ljudi. Za mene. Nevjerojatno je koliku sam neočekivanu dozu prijateljskih gesta, topline, nježnosti i ljubavi dobila za moj zadnji rođendan, unatoč tome što stjecajem okolnosti, zbog daljine i obaveza, i jebenog padanja rođendana usred radnog tjedna, gotovo nitko od moje obitelji i prijatelja nije fizički bio uz mene. Baš svi su mi se meni važni ljudi sjetili čestitati mi. I nikad ljepši darovi. Pogođeni. Birani pažljivo. Samo za mene. Od ljudi koji me vole i kojima sam draga. I svirao mi odličan seoski bend. Pjesme po narudžbi. Moje pjesme. Neprocjenjivi osjećaj. Plakala ja kao blesava od sreće. I opila se samo tako, ali onako fino, diskretno. Plaho. Damski čak. Koliko je to uopće moguće. Ne dobiješ baš uvijek Bingo sa novim poznanstvima. Smatrat ću zato da sam ja jednostavno… imala sreće.

U hodu tu i tamo uočim da neki nisu prema meni otvoreni i iskreni u onoj mjeri u kojoj sam ja prema njima, no nekako sam svjesna one da svaki čovjek dozira količine svoje otvorenosti u količinama upravo onolikima koliko sam želi ili misli da ona druga osoba u interakciji to može progutati, pa sad… Valjda i ja griješim nekada. Jamačno da. Danima se, tako, pitam jesam li bila sebična, škrta, nepravedna i egocentrična u jednom prijateljstvu novijeg datuma. Mislim da nisam, ali… još nisam odgovorila sebi do kraja na to pitanje. Whatever. Što vrijeme više prolazi, znam više i odgovor. Jer izvagala sam sve. Pritegla je strana vage koja je istina. Ta uvijek pritegne. Sretna sam ja žena, sve u svemu. Jesam, bogami.

Zašto sam, onda kada sam pojednostavnila dramatične misli u mojoj glavi i vlastite interpretacije situacija koje mi se događaju, ujedno i pojednostavnila svoj jebeno komplicirani život? Otkrit ću vam tajnu. Postala sam zaista sebičnija. Jer se odjednom, za promjenu, fokusiram na MENI bitne stvari i ljude. Kad sam napravila eliminaciju, opet se nekako sve svelo na to da su ljudi i stvari koji su mi prije bili jako važni zaista i ostali isti. Drugo se sve promijenilo i postalo... NEVAŽNO.

Nije vas nazvao netko od koga ste očekivali poziv? Nikakav problem.

Odredite sebi rok u kojem možete tolerirati nečije nezvanje. Uzmite u obzir moguće otežavajuće okolnosti. Ali... i mogućnost isprike u vidu SMS-a, maila ili sličnog. Dajte još dva-tri dana lufta na taj rok. A onda bezosjećajno odjebite tu osobu. Bez imalo razmišljanja i bez riječi. Jako se puno vremena potroši na objašnjavanja. A zapravo je sve to uglavnom uzalud.

Oprezno ne samo sa novim prijateljstvima, već i s novim avanturama… bar kad su darivanja u pitanju! Nemojte poklanjati nekoga da biste dobili zauzvrat nešto što želite! Makar dobili od tog nekog baš upravo ono što ste htjeli. Jer kad vam se mozak zavrti u kovitlacu uzdignutom od kemije tijela, usana, prstiju, ruku, noktiju, ramena, grudi, bedara, sline, klizanja, ritma prepona, disanja, dahtanja, vrištanja… odvrtite ga ipak i zaustavite prije nego što postane prekasno i doooobro provjerite je li baš sve pod vašom kontrolom, kako ponekad naivno pomislite da je! Što, zapravo, dobivate na dar? Muškarac je, neposredno pred sam orgazam i odmah nakon njega, sklon, a ne razmišljajući pri tom uopće gornjom glavom, neoprezno napraviti i izreći cijeli niz laži i budalaština, od kojih su izjave tipa da će vas ženiti, da vas voli, da ste najbolja, da ste kraljica i da je lud za vama daleko na vrhu liste. Ne zavaravajte se da je ogromna nadmoć, koju osjetite nad njim u onom kratkom vremenu prije nego što mu podarite orgazam, vječna. Ona traje točno toliko dugo dok ne skužite da se je on zapravo samo… E.

Upamtite da rodbinu ne možete birati, ali znance i prijatelje da! A vaš najbolji prijatelj u tim trenucima nije taj nedavno upoznati mišićavi ljepotan, koji se nadnio tijekom snošaja nad vama, snažnih i širokih ramena i zaljubljenog mu pogleda koji isijava iz čeličnoplavih očiju junaka ljubića, nego je vaš najbolji prijatelj KONDOM. Tako se šanse da od vašeg novopečenog partnera dobijete iti jedan poklončić „viška“ u vidu bebe, AIDS-a, hepatitisa, gljivica ili bakterijskih vaginalnih infekcija, svedene gotovo na minimum. Darujte sebi siguran seks! I upamtite: odgovornost po pitanju kondoma nije samo na muškarcu!!!

Definitivno najbolje i najskuplje poklone dobivaju oni (one) koje partneri varaju. Ljudi koji imaju grižnju savjesti najbolje biraju i poklone i riječi kojima pokušavaju polizati govno da ono ne smrdi. A postoji li uopće dar koji ima tu moć? Zapravo ne postoji.

Mojoj znanici je muž poklonio mobitel sa nekakvim dijamantićima, koji košta… auuuuu koliko koštaaaaaaa!!!… možda kao poklon za godišnjicu, hmda, ali sam nekako sklonija vjerovati da je ekskluzivna Motorolla uletjela kao naknadica za Trichomonas vaginalis, za koji ona i dalje tvrdi da se najčešće NE prenosi vaginalnim putem. Znam, nije lijepo kad gledam u taj mobitel i mislim u sebi o tome da je njen muž odvratni, neodgovorni i neoprezni KURVAR, jer je ona beskrajno draga i dobra i jer me puno voli i jer nije kriva za to, ali ne mogu si pomoći! Jače je od mene. Jeb'o lud zbunjenoga. Tako izgleda kaffa s njom. Ali kod njih doma ionako ima dovoljno „mesa“ i za vuka i za Crvenkapicu. Što me vrlo podsjeća na jedan drugi slučaj kada je pak „mesa“ ponestalo za jednu drugu Crvenkapicu…
Dogodilo se to onda kada je jedan naš… ma skroz nebitno, zapravo, koji… čak godinu dana nakon njene operacije grlića maternice, uvjeravao svoju dragu ženicu da joj je HPV infekcija došla od obične vaginalne upale, koja se zakomplicirala. Bla, bla, bla. „Ne, draga, ne vjeruj svojim očima, to što ti sad vidiš svojim vlastitim očima… to ja ne guzim tvoju najbolju prijateljicu, nego je samo tješim kad je usamljena, ti to krivo misliš i vidiš!“

I bi glupača.

Sjećam se da je jadna žena cijelu tu godinu nakon operacije ušća maternice ostajala, međutim, iznenađena njegovim nenadanim "pažnjama", ali, budimo iskreni, i uživala u prečestim i preskupim poklonima (činilo se nanovo u nju zaljubljenog joj) supruga. Faca bi malo, malo pa osvanuo s novim čizmicama, kaputićima, haljinicama… otužni darovi nekoga tko se u međuvremenu, zajedno s dugogodišnjom ljubavnicom, potajno liječio kod svog doktora. „Bože, svaki dan mi nešto kupuje, bio se strašno prepao da mi se što ne dogodi, jadno moje“…

Trajalo je to sve tako dugo dok je, onako naivnu i neuku, ali lucidnu i znatiželjnu, sin nije uveo u svijet Google pretraživanja. Prva stvar koja je ukucala bile su HPV infekcije. Druga stvar koju je napravila bio je odlazak na informativni razgovor kod ginekologa koji nije prijatelj njenog muža, a treća stvar koju je napravila bio je odlazak kod vrhunskog odvjetnika za rastave braka. Jasno, „poklon“ takve vrste dobiješ u pravilu onda i samo onda kada mu se najmanje nadaš, no svejedno ne moraš pretjerano glumiti da si iznenađen.

Ona je isto sebe darivala za Božić. O, da samo znate kako.

Bliži se Božić. Imateljicama deset bundi, ali i onima gladnima što kopaju po smeću. Podjednako im se bliži i jednima i drugima. Nije li, mimo svega toga, u ovom blagdanskom raspoloženju, najveći apsurd ipak taj što se potrošačko društvo izopačilo toliko da se u zemlji, u kojoj ima toliko gladnih i siromašnih ljudi, u udarnom televizijskom večernjem terminu šljašteći glamour, preko noći stečeno bogatstvo (jamačno časnim putem, oh da!) i život na visokoj nozi propagira kao stil života? I tko vam ga propagira? Novinarčić čija je plaća manja nego par cipela kraj kojeg stoji u novootvorenom butiku kojeg reklamira, ali on ti se svejedno kurči li ga kurči, kao da su te cipele baš po njemu rađene jučer i kao da mi ne znamo da dolazi iz normalne, lijepe, radničke porodice, kojoj je vrhunac Božića bila fina purica sa mlincima. Ma boli onu ženu što, evo, upravo sada kopa po kantama na mom parkingu i traži staru odjeću, plastične boce i hranu… boli nju ona stvar je li Vlatkica dobila natrag od Dikana svoje bunde ili nije!

Najotkrivenija sisa jednog Fashion Weeka dobila je od svog supruga novu novcatu Gucci haljinu. Krasnu. Svečanu. Jako skupu. Zlatnu, bokte! Istina živa. A haljina, ako joj za tu lovu još i ne priča talijanski, onda stvarno… Pohvalila se fino ponosna vlasnica eksponirane joj sise za tu šljašteću haljinu cijeloj Hrvatskoj, vidjeli svi živi u Red Carpetu. Osim valjda mene. Vidjela i moja prijateljica. I sjela od šoka na stolici, sve onako u svojoj trenerki zasranoj tren prije od Domestosa, a s tim istim Domestosom u ruci sa gumenom rukavicom broj 5, koja je zadrhtala od nevjerice. I očima svojima žena ne vjeruje. „Pička mu materina, pa to je MOJA haljina!!!“
Moja draga, predraga prijateljica odgovorno tvrdi da je ponosni vlasnik žene-nositeljice tih sisa (ujedno i vlasnik jedne… nazovimo je tako… Waikiki licence za Miss) također i vlasnik autoservisa u kojem je prijateljičino mi auto umjesto dogovorena dva i po tjedna ostalo čak dva i po mjeseca i da je on Gucci haljinu kupio od love koju je zavrtio čekajući dijelove za njeno auto! Koje ih još uvijek zajebava, a na kojem je darivatelj Gucci haljine uredno stavio, recimo i to, stari vanjski dio i naplatio ga kao novi. Jasno da moja prijateljica opravdano sumnja da je vlasnica sisa dobila čak i od tog manjeg vanjskog „zahvata“ na automobilu accessoir uz Gucci haljinu, za koji također odgovorno tvrdi da je njen. I torbu za Božić će joj kupiti od tvog auta, draga! Taj sam pak Red Carpet čak i ja gledala.

Ja sam za to vrijeme, u jednoj od mojih omiljenih trenerki iz „Domestos kolekcije“, također zasranom od strane istoimenog sredstva za čišćenje, s druge strane telefonske žice razumjela revolt zbog Guccijeve zlatne haljine i prijateljičine odgovorne tvrdnje u svezi iste. No i stekla svoje mišljenje na temu. Ja, naime, odgovorno tvrdim da je moja prijateljica ljubomorna. Nemojte me krivo razumjeti! Neeee, ne na te impozantne lelujave sise sa Fashion Weeka koje bodu u oči bradavicama friške dojilje, nije na njih ljubomorna (jer nisu ni njene za bacit), nego što njen automehaničar nije istu onu iskonsku strast kojom je pljeskao i snimao svoju ženicu i majku njegovog djeteta (dok je u prozirnoj košulji sa tim velebnim sisama junački odmicala pistom) uložio također i u popravak njezinog auta. I sad fino moja prijateljica hoće tu haljinu sa izrezom do guzice, jer je ona zapravo njena!

Poznavajući nju, i dobit će je. Igra riječi. Ne mislimo pri tom na haljinu, koja joj i nije napeta, jer teško da je ima gdje obući tako šljašteću i zlaćanu, a k tome još i s otvorom… ma od pupka do šupka… nego na zadovoljštinu iste te vrijednosti, koju namjerava potražiti za pretrpljene duševne boli koje je doživjela u svezi svog prometala. A koje su bile potaknute susretom licem u lice sa Guccijevom haljinom, koja ju je ubola kao trn u oko, ravno 'nako sa ekrana njenog televizora.

Ona će isto sebe darivati za Božić, znate.

Ovih sam dana dobila cijeli niz poklona od cijelog niza ljudi, koji su svojim darivanjem pokazali na koji način me doživljavaju u životu. Djeca su me darivala najspontanije i najljepše. Par najdražih prijateljica i prijatelja najpogođenije. Dobila sam i jedno maaalo starinsko zvonce, koje samo trebam prodrmati kada (i ako!) budem sigurna i doći će mi… Netko. E. Ali zato od drugih… uf.

Što dobivaju raspuštenice na dar? Ne, nije previše tužno kad vam poklone pogrešni poklon i prekriže tom pogreškom sebe u vašem životu. Jasno, trebalo je dugo vremena, ali sad nas to ostavlja čak ravnodušnom, dobiti avionsku kartu za sexy vikend sa nevažnim vam oženjenim muškarcem, koji bi vas milkio u nekom three star hotelu u jednoj europskoj metropoli, ili pak razmotati iz celofana vulgarne prozirne crne gaćice sa dva grozomorna crvena leptira na bokovima, poklon od nekog od koga se nadaste dobiti buketić, čokoladicu ili bar školjkicu sa plaže, pa onda shvatiti da vas taj netko više nekako zamišlja… na koljenima ili zguza, mostly. (Ne, glupane, taj grč na mom licu ne znači da sam ja iznenađena, nego da si ti idiot!!!) Ili ne dobiti baš NIŠTA od nekoga kome ste pripremili biranu sitnicu. Još lani biste se uvrijedili silno i izdeprimirali takvim jadnim činom (ne)darivanja, ali ne i ove godine! Nekako vam je to sasvim svejedno ove godine, čak i smiješno, baš isto tako kao što će vam tek za nekih dvadesetak godina možda čak i goditi sjećanje na one koji vas, zapravo, i nisu htjeli darivati, već su pored sve zgodne hodajuće piletine koja se nudi u ovom gradu (i koja uz to i da mujse!) samo htjeli mrknuti iskusniju kokicu. Stara kokica, dobra juhica. I premda su one vulgarne Madam Butterfly gaćice bile zapravo jako dobro rezane, poštujmo ipak sebe. Osobito za Blagdane!

Ajmo sad u drugu krajnost. Ne trebaš biti sto godina u vezi da se svaki put kad ti uleti zajeb od poklona nadaš da će te tvoj partner možda, ali samo MOŽDA, lijepo darivati dogodine u isto vrijeme, ako on nema to u sebi. Ljudski je i ne imati to u sebi. Nadaj se pak da ti je sve ono drugo što dobivaš od njega ujedno i njegov maksimum, ali još više se nadaj da je to TEBI više nego dovoljno za sreću. Ili kad dobijete novce za darove, a priželjkujete samo… dar. Pomnjivo tražen i OD SRCA IZABRAN dar. Rađe ne poklonite ništa, nego nešto što nije pogođeno za tu osobu.

A sve to me opet podsjetilo i na jedini poklon koji je nekoga meni dragoga beskrajno, neutješno i istinski rastužio i uvrijedio u životu, a kojeg je prije skoro dvadeset godina dobila od do tada izuzetno joj dragog i dobrog prijatelja, nakon njegovog povratka sa puta iz Pariza: svilene čarape, ulje za masažu na bazi ružinog ulja i šampanjac. I, gle ti njega kako je uz to još i gledi k'o što nikad do sada nije, a osmijeh mu šeretski. Kurvanjski. Onaj. "Koji mu je pa sad?!"... upita se ona u užasu i shvati: ma neeeee, pogađate, uopće je nije zamišljao u 'ko zna kojim sve ne pozama dok je to kupovao, pa malo naguženu, pa malo na stolici, pa malo na lusteru, pa malo na ormaru, pa malo nauljenu ko prasicu, onako razvaljenu u onim grozomornim beige (užas!!!) svilenim čarapama urezanima u bedra, pa prolivenu po sisama slapom… ma što slapom… bokte, Nijagarinim slapovima onog jeftinog šampanjca (za kojeg je njen pokojni djed konstatirao da ima okus kao da je netko oprao noge u razvodnjenoj Bakarskoj). Osjetila se jeftino k'o francuska kurva poslije rata. Drugog svjetskog. Nikad mu se više javila nije
I tako će neki dobiti… poklon, recimo, a neki dobro društvo, neki sreću, neki putovanje u Pariz ili Prag, neki neprocijenjivi trenutak, neki nenadani posjet iz inozemstva, neki pak loše društvo, lošu samoću, virozu ili zajeb slične ili druge... ili još gore vrste! Neki će mudro dar kupiti samo sebi. Ali držim da će uglavnom svi, pa čak i oni koji će u očajanju odbrojavati da prođu Blagdani i nadati se da iza kiše ipak dolazi sunce, dobiti nekako prema zaslugama ono što imaju dobiti. Ko se jamio, jamio, a ko nije… ni neće!
Prijatelj mi je rekao da već vidi da će mi kolumna bit chick lit. Kakav zaboga chick lit?! Chick lit, kako i samo ime kaže, pišu... kokice. Mlade, single kokice. Mlade, single, zaposlene i samosvjesne kokice. Prpošne. Vrtiguzaste. Ma sve sam ja to, pa čak i kokica, osim ovog prvog: mlada. Imam, zaboga, četiri banke i nemam previše vremena za gubljenje! Tako sam i ja pomalo sebično, znam, ali jebiga sad… nakon kratkog razmišljanja, rezimirajući prošlu godinu kao, unatoč jako lošem startu, zapravo nenadano uspješnu od druge polovice, odlučila sebe ponajljepše „darivati“ za Božić. Pa sam i ove godine napravila jedini logični potez i ignorirala dio telefonskih poziva i darivala se ljubavi, mirom i ljepotom življenja. Darivala sam sebe besramno. I ne samo materijalno. A poklone nevažnih mi ljudi bešćutno sam podijelila drugim nevažnim mi ljudima. I odlučila provesti Blagdane okružena samo i isključivo ljudima koji mi čine lijepo oko srca i samo njih i darivati. Upravo ti neki dobri i iskreni ljudi u mom životu, ti neki momenti, te male sitnice koje život čine prekrasnim i vrijednim, moji najmiliji, a najviše od svih moja lijepa djeca… učinili su da se osjećam lijepo, lijepo, lijepo…

I bi Božić.

Sretan vam Božić. Želim vam puno zdravlja, ljubavi, mira, sreće, uspjeha, dobrog seksa i novaca u nadolazećoj godini. I ne nužno tim redoslijedom. Vidimo se... a dogodine, jasno.
Svih vas puno voli vaša
Wanda


KAKO SAM UMALO OSTALA BEZ STRUKA, GAĆICA I DOBROG GLASA

…i to sve u nepunih tjedan dana.

Ima jedna stvar koju izrazito mrzim u vezi Božića. Forwarded SMS-s. Osim jednog, koji me u postbožićnom Grinch raspoloženju oduševio, a kaže:

„Svima onima koji mi NISU čestitali Božić želim da im se zapali jelka, da im se Djed Božićnjak posere u kamin, a da im sobovi nategnu psa. Svim mojim dragim prijateljima koji su mi lani zaželjeli pregršt nečega lijepoga za 2007. godinu, ovim putem želim reći da mi se NIŠTA od tih želja nije ispunilo, tako da umjesto čestitki i želja za 2008.godinu primam isključivo cash. Neka vam godina Nova bude k'o iz snova!“

Ispali su ovo lijepi Blagdani, unatoč tome što su mnogi bar na tren poželjeli biti Grinch. Blagdanska prežderavanja učinila su i od mene svoje. Počela sam vrlo čedno i skromno. Plaho. Damski. Badnjak na dalmatinski način. Bakalar obavezni. 'Ko ga voli-voli, 'ko ne voli… može se ili pravit da ga voli… ako ide na ručak kod naprimjer svekrve ili punice, ili pak kategorički i s gnušanjem odbiti podijeliti oduševljenje načelno stupastom uvoznom i skupom ribom koja bi bila govnu brat da nema dobrog maslinovog ulja i po mogućnosti nekineskog češnjaka. I da se ne pripremi kako treba, a malo njih zna pripremiti bakalar kako treba. Ja ga volim i ja ga znam pripremiti. Bude mi mek i sočan. Ali se nekako najviše obožavam ogrebati za ručak kod omiljene mi roditeljice. Makar to bilo samo jaje na oko.

Moja mama kuha najbolje. U to ime mogu pretrpjeti i njene zajedljive primjedbe na račun moje frizure ili novih čizama („Plesat ćeš u njima negdje oko štange?“) i cijeli niz zamjerki zbog čega je stariji sin, nekadašnji odlikaš, prošao sa tri na polugodištu i zbog čega ona misli što je moralno a što pak ne za rastavljenu majku dvoje djece. Amen.

Moja mama kuha najbolje. Sve. Ali ne i bakalar. No nekim divnim čudom, ove godine napravila je majkica best bakalar ever i to ni manje ni više nego na tri načina. Bianco. Bez krumpira, kojeg ona jedino priznaje. Pa klasični ribarski, s krumpirima. I onaj na brudet. Prije svega pašteta od tunjevine, lososa i slanih srdela, ma za prste polizat. I po malo crnog rižota za predjelo. Bijah zapanjujuće disciplinirana i stvarno sam uzela svega po malo, malo. I to zaista malo. Najela sam se, uživala u delicijama, a nisam se pretrpala. I rekoh sebi: to, Wanda, dobro si počela ove blagdane, nikad bolje, bravo, curo! Možeš ti to!

Da vam se pohvalim. Osim što sam se ogrebala za Badnjak, ogrebala sam se i za jedno sedam-osam vrsta sitnih kolača, koje je moja roditeljica danima pekla („jer ne bi djeca po tebi ni znala da je Božić!“). Kuću sam pak sredila tako vrhunski, domaćinski i s toplinom, da je sve blistalo od blagdanske ljepote. Jelkica. Ukrasi. Pladnjevi sa kolačima. Za koje sam se ogrebala kod majke. Poseban štih dala je svijeća sa mirisnom aromom COOKIES (kolačići) od koje se cijelom kućom proširio gotovo pravi slatki miris svježe pečenih kolača. Pa nek neko samo proba reći da ja nisam domaćica! 9 kuna u DM-a za privid velike domaćice.To sam jutro u pekari kupila i kilogram superjeftinih fritula, da sve izgleda još „domaćije“. Fritule koje ja napravim su ukusne, ali sa izraslinama koje podsjećaju na amebe, zbog kojih ih ne služim baš drugima. pa sam ja kupila pravilne, jednake, pingpong jednake. To što su bile superjeftine možda mi je trebalo zvoniti na uzbunu. Jer neću vas lagati. Meke i sočne „domaće“ fritule u niti sat vremena pretvorile su se u kao kamen tvrde kuglice, tako da… da sam s balkona gađala… nekome bi garant oko izbila, ako ga ne bi zadesilo i štogod gorega. No apsurd najveći… baš svi su se mašili za te pravilne, okrugle, rumene i sitnim šećerom posute mramorne fritule. I poslije se međusobno pogledavali iza mojih leđa. Krišom. Eno ih još na komodi, stoje kao dekoracija. Samo za gledati. Ne, ne, ne dirati! A tako savršeno izgledaju i daju neki domaćinski štih kući, ma čisto mi žao što ću ih sad morati maknuti iza Blagdana.

Uz svu umjerenost u jelu oko Badnjaka, Božić sam zasrala samo tako. Bilo mi je zlo od prežderavanja već na predjelu, no ja sam uredno odradila i juhu i sarme i glavno jelo s pečenjem i prilozima i desert. Prije daljnjeg odlaska po gostima. Sa darovima. Kaffa jedna, kaffa druga, kaffa treća, pršut, sir, francuska, pršut, sir, francuska, pršut, sir, francuska … kolači, kolači, kolači… bljuuuuv. Umjerena kao dan prije? Vraga crnoga.

Ja ne znam pomisle li ljudi koji se prežderu o blagdanima u iti jednom trenutku na seks. I na to da će od sve one hrane imati natečene trbuhe, podrigivati, imati dah koji peče kao kaktus i ispuštati smrdljive lahore nedefiniranih mirisnih nota, koje sve potječu od brda ugljikohidrata kojima se šopaju tih dana i koji definiraju te mirise. A koji nisu od Bvlgarija. Jamačno nisu.

Pomisle li ljudi koji se ožderavaju na posljedice ožderavanja? Možda prije ožderavanja, da, ali kad se ožderu ne osjete niti kajanje, niti želje za čišćenjem, niti želje za seksom ili bilo kakvom akcijom. Bar ne taj dan. No jedno je sigurno. Seks o Blagdanima kotira zapravo jako nisko. Ili pomnjivijim izborom riječi: malkice je u drugom planu.

Kad je neko sisat i guzat i bedrat, zadnje utočište vašeg seksipila i ženstvenosti nalazi se u struku. Nitko vam neće zamjeriti na većim sisama ili guzicama, dokle god ste lomni u struku, ali kad taj struk naglo počne nestajati… zamjerite to odmah sami sebi i počnite djelovati! Inače ćete se uhvatiti da uvlačite trbuh kad vas dragi obuhvati s leđa ili kad zaspete u njegovom krilu. A nije li preveliki pritisak razmišljati kako će u jednom trenutku, u neko gluho doba noći vaša pažnja ili budnost popustiti, a s njom također i uvučene stijenke vaših tripica i kako će snažne i mišićave ruke vašeg ljubljenog, umjesto bejbibejbikotenebi tijela, napuniti… salo!!!

„ …da si se raširila u boku i da tvoja linija nije više vitka kao prije…“ …pjevao je davne 1989. Mucalo.
Jasno, možete ići na samilosnu opciju i svima uvaliti laž kako imate nekakav hormonalni poremećaj… koji će se naglo riješiti čim obavite poslijeprazničku brzinsku dijetu. No nemojte to raditi. Jer nitko neće reći: Jadna, ima hormonalni poremećaj. Prije će reći: Jadna, kako se samo udebljala! Jednako će Vas žaliti i ako rečete: jebe me se, nemam ništa od života, mogu bar jesti! Zaista želite da vas netko sažalijeva?! Crknite radije na licu mjesta!

Kako ćete se spasiti od toga da naduveni i debeli uđete u 2008? Pet kila mandarina klementina u pet dana jedan su način da ruke vašeg partnera, koji se vrati uoči blagdana s puta, željan da vas vidi i osjeti, ipak popunite čvrstim i poželjnim tijelom a ne pudingasto drhtavim salom. Možda ćete imati jutarnji proljev tih dana, ali k vragu sve. Ne mo'š i jare i pare. A djeluje. Možda Vam i klementine neće biti tako drage neko vrijeme, to sigurno ne, ali… E.

Slatko sam se nasmijala jednoj drugoj dijeti. Onoj gospođe Nataše Pifar Mikelić, vrle nam odvjetnice i ljubavnice „hrvatskog supruga i oca godine“. Jebiga, žena se nije sjetila pet kila klementina ko ja, nego se stavila na dijetu i o tom otvorila čak i ovaj blog. Pametna odluka, odvjetnice. Zadržati struk u danima kad ga svi izgube. Odluka koja je trajala sve dok je pola blogolanda nije izasralo, ali nadasve i dotle dok joj po susjedstvu nisu zamirisale prve sarmice i pečenja. Onda se je odvjetnica odlučila da je vrag odnio šalu, da se na ovaj način neće omrsit delicija novogodišnje trpeze i naglo se je predomislila. Tako da će na dijetu u neko drugo doba. Brijem da bi to moglo biti tamo negdje u korizmi. Da spoji žena ugodno sa korisnim. Za to će vrijeme Čučićeve djevojčice biti tamo gdje i pripadaju. Uz njihovu majku Magali.

Sve u svemu, Badnjak je prošao super. Umjereno. Ako ne računamo girls only izlazak u “Vanille“ gdje su mi se uvaljivali ne desetak, nego i dvadesetak godina mlađi tipovi. Nekome bi to diglo ego, meni ne. Ne palim se na vršnjake mog starijeg sina. Tako da mi nekoliko ruku koje me nekoliko puta pošteno uhvatilo za dupe u većoj gužvi nije laskalo. A tek taj klub… Fascinantna plejada likova. Poput, recimo, po zadnjoj modi sređenih, gotovo istih copy/paste pičića, koji su, držeći elegantno čaše s koktelima, s visine odmjeravale potencijalni plijen. Ima nešto jebeno privlačno u tim mladim splićankama, nešto sassy i sexy što ih čini gotovo nedodirljivima, egzotičnima, atraktivno drskima i bahato ledenima…. sve dotle dok se iz zvučnika ne prolomi Stavrosova himna za stare cure "Nemoj, nemoj se udavati!" I onda sav šarm nestane i cure zauzmu sasvim nepriličan gard, čaše se dižu iznad glave, nožice u potpeticama se raskreče, s koljenima blago savijenima, a dupe, koje je do maloprije u cool poziciji stajalo mirno, najednom podivlja u ritmu polucajki. Ajme, ajme. A momci isto drmaju svojim tjelesima, s pivama u zraku, sretni što se one, daklem, neće udavati i što će oni još ko zna koliko godina moći zalaziti na takva mjesta i imati single vršnjakinje na vidiku. Koje će pak postajati sve starije i starije. I neće se garant udati. Kao što se ni oni neće pooženiti. Bar ne tu.

I onda skužiš da mjesto vrvi brdom single mladih ljudi, koji stoje uglavnom u tim boys only i girls only grupama i baš NIKADA se neće izmiješati, družiti i upoznati. Jer je to jednostavno tako u ovom gradu. Kako je lijepo što samo rijetko, rijetko, rijetko odem na ta mjesta i šta mi je dovoljno lijepo i bez tih mjesta. Bome ne znam kad ću opet. Stara sam ja za ovo. Ako Cosmo cure razmišljaju o mogućnosti da tamo upoznaju Men's Health momka, teško bome da će im to biti u „Vanille“.

Žene ne bi ni kurvara. Pa kad pristojna ženska na nekom prirodnom, otvorenom i daleko manje „egzotičnom“ mjestu upozna sasvim drugačijeg tipa koji, recimo, radi u elitnom centru zdravlja i ljepote na urbanoj periferiji grada, kao, recimo, voditelj fitnessa, a bavi se, recimo, neprofitnim sportom i ne izlazi baš nikada na mjesta poput takvih kao što je gore opjevani klub, a uz to ima i spiku koja naoko drži vodu, o iskrenosti, jednostavnosti, poštenju i vjernosti samo jednoj ženi kao životnom motu i prioritetu, ona naivno pomisli da je i on pošten i vjeran momak, kakvog bi svaka majka poželjela za zeta. Iz osobnog iskustva znam da takvi frajeri znaju biti najveći zajeb. Kao što i znam da ovakve poput mene majka više ne rađa.

Priznajem. U svezi puno tog se plašim u pogledu godine koja dolazi, no za jednu stvar nema straha: bit će seksa koliko mi duša hoće! I još. I još. I još. A kako i ne bi? Jer svi moji darovi bili su redom sexy gaćice, parfem, sexy gaćice, parfem, sexy gaćice, parfem, sexy gaćice, parfem, sexy gaćice, parfem… Dakle se ne bojim da neće biti seksa uz tol'ko gaćica i parfema. Samo tak'og.

Bez jednih sam gaćica ipak umalo ostala. Za vrijeme rutinskog pregleda ginekologu. Jedna svlačionica. Dvije žene. Dva para gaćica. A moje bolje. Isti tren kad sam ušla unutra, shvatila sam da su mi na najlonkama ostale uredno presavijene prekrasne La Perla gaćice, ali mi niti na kraj pameti nije palo da će ih se vrhunski sređena plavuša, s kojom sam se mimoišla u svlačionici, mašiti. Izađem vani, kad… nema mojih gaćica. Nema ni plavojke đevojke.

Misao prva… sporija: Jebeš La Perlu, desilo se što se desilo. Puka tak, puka tak!

Misao druga… brža… bodulska: Mene ćeš zajebat, zar, za moje nove La Perla?! Ne'š majci! Drž' Barbie!

Izletim iz svlačionice i rečem sestri:

- Molim Vas, gospođa koja je izašla prije mene...
- Evo, uzela je taman nalaz i izašla…

I ja vani, na parking. Bez najlonki i bez gaćica. U samim čizmama i suknji. Ali ne jer 'oću dignut nekome onu stvar tako erotska bez gaćica. Nego jer 'oću moje mudante! Po buri. Koja mi 'ladi mujsicu ko da mi Jeti upuhuje u nju ledeni dah za umjetno disanje.

A madmoisele izlazi taman sa svojim terencem s parkinga. Dignem ja ruku. Stane. Glupačetina. Ja ne bih nikad stala da sam na njenom mjestu. Otvorim ja njena vrata.

- Dobar dan!

Tamnocrvena boja preplavila joj lice.

- Imate moje gaćice! – ja ću bez uvoda.
- O čemu Vi to?! – ona će tobože iznenađeno.
- O gaćicama koje ste mi maznuli u svlačionici. – samouvjereno ću ja.
- Nemam pojma o čemu govorite… - sada već nervozno će ona.
- Ne? Super. Onda ćemo sad lijepo zajedno sačekati policiju.
- Kakvu policiju?
- Pa onu koju ću ja sad pozvati.
- Zbog gaćica koje nisam uzela? Zovite slobodno! – bezobrazno će Barbie.

Opa! Ovo će biti teže nego što sam mislila, pomislih. Barbie blefira, pomislih odmah iza toga.

- OK. – uzmem mobitel i mrtva 'ladna okrenem tobože broj policije i odglumim razgovor sa policajcem u maniri mojih najvećih glumačkih uradaka.

Plavojka je za to vrijeme mijenjala sve nijanse crvene boje. Poklopim slušalicu i nasmiješim joj se.

- Bit će tu za 5 minuta. – zapitah se u sebi kuži li i ona da ja blefiram.

Ne kuži. Blefira i ona dalje:

- Šta ako se ispostavi da ja nemam Vaše gaćice i da ste napravili galamu ni za šta?
- Riskirat ću. – nasmiješim joj se ja uljudno, svjesna da mi se je ona stvar gotovo smrznula od bure i hladnoće – … ali ako ih imate, ovo Vam je zadnja prilika da mi ih vratite i da Vas bez puno buke pustim da odete. Inače ću Vas posramiti samo tako! -
Uvijek požalim što nikada sa sigurnošću ne znam da li mi se digne jedna obrva u trenucima kad bih ja htjela da mi se digne, radi upečatljivosti situacije, no za potrebe prepričavanja incidenta zamislit ćemo da se je digla. No više od značajnog dizanja obrve, molila sam u sebi boga i vraga da ih nije stavila na sebe, jer to bi mi ipak bio poprilično gadljivi… možda i nedopustivi detalj, mada se Barbie doimala čistom i njegovanom. Pogleda me dugim, ali brzim pogledom „damoguubijatiokomsadbihteubila“, stavi ruku u svoju torbicu i prezrivo mi ih doda svojim manikiranim prstima. Akrilnim noktima. Onima koje ja nemam, jer bi mi ostali po kuhinji i rubovima kreveta... jer žena Zmaj je ipak, uz sve svoje fancy kvalitete, također i kućanica.

- Mogu sad ići?

Pobjedonosno sam ih uzela, strpala u džep i prije nego sam joj svom snagom tresla vratima i pokazala srednjak rekla sam joj:
- Tuko glupa, nisam ni zvala uopće policiju!

Okrenula sam se i otišla prema svom autu. Mujsu više nisam osjećala. Ni od hladnoće, ni od ničega! Jebale me La Perla ludu da me jebale! Pitam se bih li izvela cijeli taj teatar da se umjesto La Perla gaćica radilo o nekim jeftinijima. Vjerojatno bih. Princip je princip. A La Perla je La Perla. Ma šta mi o tome mislili. I sad samo ne razumijem zašto je Klepto Barbie, unatoč adrenalinskom porivu za mrknut nečije gaćice (mislim... fuuuuj!!!... iako se radi o mojoj lijepoj mujsi), ispala ujedno i stereotipna glupa plavuša, koja je (heejjj!!!) stala sa terencem, misleći da će se adrenalinski moment zadržat i da će me sjebat na spiku? Eh. Jer nije znala na što je sve spremna bila Žena Zmaj kad je otvorila vrata njenog terenca. Eto zašto.

Sjever Italije zna biti prekrasan u ovo doba godine, sa zimskim štihom kojim se obaviju stara zdanja i sa osvijetljenim ulicama raskošno okićenima za Božić… jasno, ako po suludo niskim temperaturama ne proletite u dva dana Milano, Veneciju i Trst na povratku kući, u suludom i apsolutno besmislenom shoppingu uoči Silvestrova, od kojeg ne vidite pravog smisla, osim što ste se smrzli, smrzli, smrzli… po celom telu. Ništa me više ne može oduševiti u pogledu Milana, Venecije i Trsta, nikakvi spomenici di arte e cultura, nikakav shopping, nikakav dizajnerski komad odjeće koji mi savršeno pristaje, ništa, ništa, ništa… osim možda one snažne i nevjerojatne emocije koja me ponese baš svaki put kad se niz serpentine spuštam u Trst, a koja me vrati u prošlost, u dane kad sam voljela tu jebenu Italiju i sve talijansko u vezi nje i mene. I na kraju mi je jedino lijepo od svega toga ostalo to spuštanje serpentinama u Trieste. Iz emocija, koje si nikad neću znati objasniti do kraja. Mogao bi to komodno biti Duomo di Firenze, ili Dante, ili … no ne, od sve ljepote artistico-culturale meni su to na kraju te jebene serpentine koje te vode u centro di Trieste. Musica č…
„Luda noć. Ja sam momak na lošem glasu u ovom gradu, a tko si ti? A ona kaže…“

JA SAM SPONZORUŠA

Spočitao mi je neki dan… netko… da sam od kad sam na ovom poslu, sponzoruša. Što je to sponzoruša? Pitam se to ovih dana, a naveo me na to razmišljanje jedan jako zločesti mail. Ona koja živi, troši i oblači se na grbači svog partnera? Ona koja živi skupo? Ona koja... wtf?!

Preformulirajmo to. Zajedno. Svi MI koji smo spremni opet i opet i opet moralizirati na račun te teme. Sponzoruša. Je li to žena koja ima puno para i želi ih trošiti na ljude koji i na nju troše puno, puno, puno, puno para? Teško. Jer uzajamne su geste uzajamne geste. Ali je li to muškarac koji je godinama dobijao niz ne samo ljubavnih, posvećenih, toplih, nježnih, već i dosta vrijednih i skupih materijalnih vrijednosti i vraćao ih, kao, duhovnim vrijednostima u početku, a onda više niti tako… jer se je navikao dobivati, dobivati, dobivati… bez uzvraćanja? Vjerojatno. Samo se to drugačije zove. No 'ko se jamio, jamio… a 'ko nije… ni neće više. Zašto neki ljudi daju za pravo moralizirati o postupcima ili načinu življenja drugih ljudi? Nemoć ili zavist ili razočaranost ili jad? Ili sve to skupa. Zašto ljudi ne znaju stati onda kada je kraj i pustiti one koji su otišli da žive svoj život? Riskirat ću u to ime da me takvi prozovu i sponzorušom.

Dobila sam lijepe novce... puno novaca... od jednog posla kojeg sam napravila za jednu meni izuzetno dragu, stariju gospođu. I starinske naušnice na poklon od nje. Završila sam jedan sjajan projekt prije roka, angažirala i organizirala vrhunske ljude i tako sebi omogućila da ipak ne moram raditi za doček. A za Novu godinu lijepo je zapravo uopće ništa ne raditi i napraviti sebi nešto drugačije od onog što će raditi svi drugi. Mrzim hotelske dočeke, mrzim dočeke s ljudima koji mi ništa ne znače, mrzim dočeke s ljudima s kojima morate biti reda radi.

Volim slijediti emociju trenutka.
Volim spontanost i drugačije percepcije proslave.
Volim se ljubiti ispod imele, ali di u Splitu ima imele? Moj izbor dočeka je već godinama kućna atmosfera, a onda oko ponoći ili Prva Vidilica ili mul kod Dalmacijavina. I na jednom i na drugom mjestu imaš dovoljno prostora da u toploj zimskoj bundi gledaš novogodišnji vatromet, uz Bakarsku i visoke čaše, i među svim tim tebi beznačajnim ljudima budeš istovremeno i sam s onima koji ti stvarno znače.

Lijepo je ljubiti se na Prvoj Vidilici u ponoć i gledati vatromet iznad Rive. Osim ako je zauzeta. Od nekoga. Onda se premjestite diskretno na Drugu Vidilicu, ljubite se tamo, čekate da se ono dvoje na Prvoj izljube i odu. Puno toga može ovjekovječiti silvestarska ponoć. Emocija bliskosti. Prijatelji dragi i mili. Poruke ljubavi. Topli dlan vašeg mlađeg djeteta u vašoj ruci. Nježni SMS vašeg starijeg djeteta, koji vam je stigao kao prva čestitka (i koji nagovješćuje da se ipak nije izopijao sa svojim barabama). Mirisi dima, vatrometa i šampanjca. Rasplesana i raspojasana gomila ljudi, koji se ljuljaju u istom valu. Nečiji snažni vrat u kojeg ste na tren uronili nos i koji miriše na sigurnost (a mi se žene uvijek volimo ležerno uljuljkati u osjećaj sigurnosti, makar bio i sasvim lažan) i… jedno malo biće, koje se privija uz vaše skute i daje vam neobični osjećaj, blizak emociji novog majčinstva. Blagdani su.

Ljubite se na Vidilici, jer onda je cijeli Split pred vama, kao na dlanu, vaš, pod iskričavim svjetlima vatrometa i grada koji snažno diše te noći. I sve, baš sve na svijetu, miriše na jedan jebeno dobar početak Nove 2008. godine. Ma šta kasnije ispalo od tog velikog i čistog trenutka na Vidilici.
Za sve nas.... Musica e'...


O NEPRIJATELJIMA SAVRŠENIH VEZA, FACEBOOKU I DANIMA KAVORKE
Što je to prokleto u čovjeku pa mu nije dovoljno ono što ima kod kuće? Možda bih bila sklona i ja sama moralizirati o tome sve do nedavno. Ali više ne. Sada, nakon svih mojih uspona, ali bogme i padova… a boli i moje veliko dupe kad se jako tresne njime… sklona sam ipak reći: jedan je život i treba od njega iskoristiti što god se može. Amen.
Svi smo, jasno, skloni osuditi onoga koji „skrene“ sa puta. Ali što je s onim zbog kojeg taj netko „skrene“ s puta? Joooj, kako je mogla, a doma ima ono krasno stvorenje od njenog muža, koje joj je u svemu dobro, onu dobrotu od muža zgodnoga i vrijednoga i prepoštenoga. Koji puno radi i trudi se da bi oni imali. Bla bla bla.
E, bome, u nečemu onaj prevareni nije savršen. Nikad, ali baš nikad me nitko više ne može uvjeriti u to da se savršeni ljudi nikada ne varaju. Jer se varaju. A jer i nisu toliko savršeni kako nam se naoko čini. A i jer se u datom momentu iritantna nesavršenost vašeg partnera, koje nije bilo u početku vaše veze, ali se u zadnje vrijeme primjetno raširila, može pokazati kao savršeni okidač zbog kojeg u trenutku slabosti napravite pizdariju.
Dva su najveća neprijatelja savršenih veza:
1. Kada svog partnera shvatite olako. A kako ga i ne biste shvatili, jer ste savršeni toliko da se ne morate truditi više i što bi se trudili sad kad ste ga napokon osvojili. Ma nemoj.
2. Kada se ljubav pretvori u naviku. Pa olako pomislite da je ono što je vama postalo dovoljno, komotno i u najmanju ruku „najlakše tako“ ujedno dovoljno i vašem partneru. Koji bi se, naprimjer, možda nekad htio i dvaput.
U oba ova slučaja pasivne lijenosti i indolentnosti vašeg u lažnu sigurnost uljuljkanog partnera najveća opasnost nastane upravo onda kada se negdje na nekom putovanju, savjetovanju, kongresu ili teambuildingu pojavi zgodni neznanac, koji u tom jebenom i glupom trenutku između dva predavanja (a najčešće između onog zadnjeg popodnevnog i onog prvog, od sutradan ujutro) ima više sluha, nježnosti i ramena za plakanje od onoga vašega doma. A uz to je jako duhovit ili pleše jako dobro ili u juke-boxu bira baš pjesme po vašem guštu, a cipele su mu gotovo pa savršene, a prpošno mu dupe izgleda jako čvrsto u hlačama. I onda se još potrefi da vam je taj netko jako blizak po temperamentu, spiki i ukusu ne samo za muziku i vino, a uz to vas gleda onako kako vas onaj vaš nije pogledao možda nikad… ili tek samo manje u zadnje vrijeme… i prije nego se okreneš… eto đavlića! Kemija tog neznanaca sa kurvanjskim pogledom, kemija supersonične snage opizdi vas usred čelenke. A bogme i drugdje.
Ta kemija je wow stvar i svi smo suckeri na nju. Pa vam se učini da je upravo taj netko koji u restoranu sjedi nasuprot vama… štajaznam… tek dva sata, recimo, vaš san snova. I koje su to izjave, jebate, da ti je netko koga znaš nepunih par sati, dana ili tjedana san snova po karakteru, a samo zato jer ima dobru spiku i vatreni pogled ispod obrva?! Dozvolite da se… ispovraćam na tren.
Vratila mi se nedavno moja prijateljica još iz srednjoškolskih dana, koju uistinu obožavam zbog njene osebujne personality, sa velikog teambuildinga njihove firme, čiji se veći dio odvijao u jednom poznatom hotelu u metropoli. I prva stvar koju mi je izbrbljala pred svojim mužem na telefon, nastojeći nadjačat viku svoje djece koja su joj jurcala po kući, bijahu hvalospjevi na račun razgledavanja okolice, dvoraca, izvrsna organizacija predavanja i aktivnosti. Bla bla bla. Napravila je i u Avenue Mallu masakr, kupila haljinu ovu i haljinu onu i čizme i rublje i… bla bla bla. A nekako mi zračila pri tom neobičnim zadovoljstvom i vedrinom. Prevedra mi je bila bogme samo od shoppinga.
Pola sata kasnije stiže mi njen mail. Panika živa. The mail. O kolegi vatrenog oka s kojim je umalo zabrijala, ali nije jer… ona voli muža… ali ne zna šta će jer ovoono ovoono. Tek tad shvatim ja zašto je bila cijela ko prolistala prepelica. A nije zbog dobrog popusta koji je dobila za novu haljinu. A bome ni zbog profesionalnog razgledavanja kroz dvorac Trakošćan ili zbog slobodnih aktivnosti.
I piše mi o tipu koji je san snova. I ja čitam. I ne znam šta da kažem. Jer se s jedne strane bojim sranja koje može napraviti, a s druge strane je skroz razumijem. A jer njen muž, koji je bio njen skidač zvijezda svih galaksija, već davno ne odljepljuje za nju niti one fluorescentne sa plafona dječje sobe. Ona je puna života, vesela, uvijek kao na laštiku, vrtirepka, ma gušt ju je vidjet kako pleše, kako jede, kako hoda…. A on… on je postao preko noći starac. Penzija. Po stilu života i po shvaćanjima. Iako je on fizički i dalje isti onaj lijepi, zgodni i krasni muškarac za kojim je bila luda. Do nedavno.
I ne znam što da kažem, jer, poznavajući nju, taj novi tip ima sigurno stvari koje njen muž nema, ali isto tako istina je i to sve ono što njen muž ima u svom karakteru, taj tip garant nema. Ali u životu je sve vaga. I samo jedna strana te vage pritegne. Uvijek. Makar vaga ponekad i zapne negdje. Ne igrajte se baš nikad vatrom, jer ćete se opeći. Ali... poigrajte se vatrom ako ste sigurni da se možete nositi s mogućim posljedicama. Jebemu sve, jedan je život. U konačnici… sve će doć na svoje.
Nije dovoljno to što je onaj kod kuće dobar i predobar.
Ma on je vjerojatno super, ali je postao pasivan, a vama fali thrill. I zagrljaj. I nježnost. I možda još barem jedno ili dva svršavanja nakon što se on okrene na bok i zahrče, a vi ostanete pogleda uperenog u plafon.
Našli ste se bar jednom u situaciji da vas netko vama blizak upita je li vaš muž dovoljno u seksu dum-tras? A igrom slučaja taj netko je, recimo, vaša draga prijateljica za koju vam se ponekad učini da ta sve zna o seksu, mada se i njoj garant potkradu krucijalni zajebi. Jer ta prijateljica, koja vam je već godinama pojam savršene konkubine glavom i bradom, smatra da vašem muškarcu garant fali (po njenoj intuiciji, a ta rijetko vara) ono nešto zbog čega bi vama zastajao dah. Plus to što ste sad već gotovo cijelu vječnost skupa, izgubljeni u djeci, obavezama i ritmu života, pa ste se malo pretvorili u NAVIKU.
Samo, zastajanje daha za kojeg vam se učini da ga možete imati sa zgodnim novim muškarcem, koji se preko noći pojavio u vašem životu, prođe. I na tome se ne gradi život. Da ne govorim o tome da ste već godinama s čovjekom koji je izuzetno kvalitetna osoba, koja je uz vas bio u vašim najvećim sranjima. Plus starci, plus lova, plus djeca, plus materijalna sigurnost, plus zajednička imovina i krediti... ma o tome ne moram niti pisati, jel da?
No je li ta zahvalnost koju osjećate prema nekom tko je bio uz vas u datom bar jednom vrlo gadnom trenutku vašeg života i niz materijalnih i drugih obaveza koje vas vezuju razlog da ostatak svog života provedete uz nekog tko vas ne može više činiti ni sretnom, ni lijepom, ni mirnom, ni zadovoljnom, ni zadovoljenom?
Nije.
U jednom drugom domu, sasvim na drugom kraju grada, mlada cura, studentica ekonomije, djevojče prpošnog stasa, duuugih i predobrih nogu i vatrene plamene grive, curetak od nepunih 20 godina imala je i božićni dar ekstra ispod jelkice za svoje roditelje. Objavila je svojim roditeljima da se udaje za dečka s kojim je pet godina. A nije trudna. Nakon prvotnog šoka, pa negiranja, pa prijetnji, zabrana i hvatanja za prsi i jaja budućeg mladoženje, shvatili su roditelji da im nema druge. Mislim da danas žale za svim onim večerima prošle zime kad bi popizdili čim bi ona i pokušala pitati može li prespavati subotom kod dragog. E, bogme će se ona sad naspavati. Za razliku od njenih roditelja. Koji će sa samo nadati da se oni uistinu vole onoliko koliko kažu da se vole. I da će ona završiti faks jednog dana.
Mladi (i ne tako mladi) ljudi trebaju živjeti zajedno prije braka. Shvatiti koliko su i jesu li uopće dovoljno dobri jedno za drugo. Jest da bi se puno veza tako raspalo. Ali i puno njih ne bi srljalo nespremno u brak za koji… nisu sigurni. Kad vam kažem.
Kolovoz je prevruć za svadbe. Želim još putovati. Želim se posvetiti karijeri. Željela bih raditi i živjeti vani. Željela bih se kupati u toplesu i dogodine. Želim nositi bikinije koji se vezuje na boku. Želim skinuti još pet kilograma. Želim doživjeti još neku romansu prije braka. Želim da mi se seksualni život ne prorijedi zbog trudnoće i majčinstva. Želim skočit bungee. Želim skočiti padobranom. Bojim se djece. Bojim se njegove ljubavi...
Jeste li uhvatili sebe kako u glavi listate ovakve i slične razloge zbog kojih ne želite već danas biti žena čovjeku koji bi, kao, trebao biti čovjek vašeg života, i otac vaše djece?
Tada sigurno niste sto posto sigurni da se hoćete udati za njega. Jer one priče o djeci za koju još nisi spremna, putovanjima na koja još želiš ići, panika od debljine zbog koje nećeš još ostat trudna i tako to… ne drže skroz vodu. Imate nekad second thoughts, jel da? To je tako ljudski, ali morate biti sigurni u neke stvari. Jednostavno morate. Netko će me pojest zbog ove izjave, ali mišljenja sam da ljudi trebaju ući u brak jedino i isključivo zbog velike ljubavi i leptirića u trbuhu. Makar se rastavili nakon tri mjeseca. Jebeš život bez leptirića u trbuhu!
Život je jebeno jednostavan. Mi smo ti koji ga zakompliciramo. Osobito ako smo single ili smo u lošim ili… ček da nađem riječ… nedovoljno dobrim vezama.
Vaš bivši s kojim ste imali kemiju svih kemija može potencijalno biti velika opasnost ne samo za sadržaj vaših gaćica, već i za vaše srce. Osim ako ga niste totalno prekrižili. Onda se možete igrati s vatrom do mile volje. Malo adrenalina i ego trippinga nije naodmet ponekad. A njegovi osjećaji? Ma ko ga j... Bitno je da mu jasno pokažete da je on za vas mrtav. Kad vidite bivšeg na kojeg ste otkidali, prezirete ga, mali vam je, jadan vam je s tim svojim porukicama, preklinjanjima, lažnim zaljubljenim pogledima, a vi ne biste više ništa s njim, ne volite ga čak, osjećate se tako dominantno u odnosu na njega. I možete vi imati gard od neke tamo bitch u koji ste čak i njega uvjerili, a koji i vas pali kao ideja da bi takva mogli i stvarno biti s njim... a bitch with a cocky attitude….ali vam zastane dah. I znate da i njemu zastane dah. Kao što znate i to da on novu dragu ne gleda tako kao vas i ne osjeća tako kao vas, i ne diže mu se na nju tako kao na vas, ali vam to najednom ništa ne znači jer ga više… ne volite. No kemija je tu. I neće vjerojatno biti još dugo jača s nikim. Ne još, bar.
Imate ponekad osjećaj da biste ga bez problema potrošili i uvalili se možda čak i u tajnu vezu s tim čovjekom s kojim ste nekad imali javnu vezu, koja je završila užasno i koji vam je pred kraj činio samo ružne emocije, samo kad biste imali manje čvršće uporište u varijanti B…. jednom… nekom, neodređenom, bar polusigurnom muškarcu s kim se redovito bla bla bla i… konzumirate. Ovako ne. Ni mrtva. Vi ste ipak tuđi i on je ipak vaš zajeb iz prošlosti. Glas razbora progovara u zadnji tren i tako to ostaje samo donekle nedefinirani osjećaj, koji lebdi u zraku između sada tuđeg čovjeka i sada tuđe žene. Rekli bi u romanima: napetost među njima mogla se je rezati nožem. Osjećaj je ravan injekciji adrenalina. Double dose. Samo morate biti dovoljno bitch. Inače bjež'te.
Bile ste jednom bar u vašem životu malene i glupe i bar jednom ste pali na nekog jebaka vatrenog pogleda. Od kojih bi kao trebalo bježati glavom bez obzira. No sada, s ovom pameti i s ovim iskustvom, i nakon zajeba s barem jednim čovjekom do kojeg vam je bilo istinski stalo u životu, najednom znate da ljudi trebaju slijediti instikte. Ma šta vam netko rekao. Ne propuštati trenutke.
Zato vam ja baš nikada neću reći da nešto NE uradite.
Koliko je tajna veza opasna? Možete li to izvesti muški verzirano? I da vam bude dobro? I da budete samo i isključivo vi ta koja će odlučiti hoće li toga biti još ili ne? Kojoj prijateljici ne biste poželjeli makar u snovima ljubavnika toliko verziranog da niti ne skužite kad stavi kondom dok je licem među vašim bedrima, a jer ste tad već na sedmom nebu? Zašto propustiti nekoga takvoga?
Ali ne. Vi ste bile vjerne. A ponekad uz to i glupe, jer ste bile vjerne čovjeku koji to nije zaslužio. I onda najednom postanete… pametni. Jest da ćete se možda, za vrijeme nenadanog međumenstrualnog krvarenja nakon vaše zadnje avanture, uvjeriti da ste, unatoč kondomu, skupili barem sidu ako ne i štogod strašnije (LOL), ali kad napokon saznate da niste i da je sve u redu... najednom imate mistično zagonetan osmjeh na usnama i znate da je bilo ispravno što ste bili... muško, slijedili instikt i uzeli šta vam je trebalo. Pa ti sad budi pametan.
Najveća opasnost je kad se precijenite i shvatite da ste vi ipak prezeleni igrač da bi se mogli s nekim samo potrošiti sa strane, doživjeti tako željeni thrill i romansicu prije ili mimo braka, malo se kao čak i zaljubit nakratko na način da cijela prolistate i da vam koža zasjaji i da prolepršate. I onda se vratiti u sigurnu luku kao da ništa nije bilo. To je jako, jako, jako opasno. I vrlo često je ili, ili. Ali opet, ne može vrag u ženi a da ne pomisli da se i u vama, baš kao u onoj vašoj iskusnoj prijateljici koja (pička joj materina, ma kako samo zna?!) sumnja u kvalitet vašeg seksualnog odnosa i vaše zadovoljstvo istim… ne može vrag a da ne pomisli da se i u vama krije ono dum tras koje je vidljivo i u njoj. Jer zaboga, dovoljno ste i sami urođena manipulatorica, zbog čega bi to možda i moglo biti. To što ćete tog nekog tipa posjebat u zdrav mozak samo tako, kako biste osvježili vašu vezu i vratili samopouzdanje koje vam je ugrozio vaš partner koji se ponaša (nadajmo se samo privremeno!) kao debeljuhi maji medo u brlogu, čak je i manje važno. Treba biti sebičan u životu ponekada.
Dakle samo naprijed. Ali oprostite što mene u cijeloj priči ipak jedna stvar brine: vaše srce i vaši osjećaji.
Tako ako vam prijateljica u nevolji zavapi upomoć, ne ignorirajte je. Otiđite kod nje dok joj je njen „medo u brlogu“ na poslu, a njena sva djeca u školi ili negdje, pa mudro odlučite zajedničkim snagama što ćete sa zavodnikom (za kojeg će se tek u nastavku utvrditi da će od lovca još ispast tek samo tak'a lovina). Pa odlučite zajedno. Da li ga treba samo mrknuti ili… imate problem. I bolje za nju da ima za vas pripremljenu u tajnosti čuvanu njegovu sliku! Jer nakon takvog maila sasvim je izvjesno da, iako vam to još nije rekla, garant već ima njegov mobitel. Kurbetina. Najdraža. Vaša.
Najveća snaga na svijetu stupit će tad na snagu. A nije NATO pakt, već trust mozgova dviju prijateljica - podlih i prefriganih suučesnica u teškom zločinu koji se tek ima dogoditi. Možda. A možda joj brak samo prolazi kroz krizu. Koja će se posložiti. Opet možda.
Prošlogodišnja (čak i malo starija) ineternet pošast zvana Facebook kao nekim čudom me zaobišla. Jako dugo. No onda sam naivno nasjela i odazvala se jednom pozivu jedne prijateljice iz Zagreba. Pretprošli vikend. I otad… ajme, ajme. Oduševljenje je bilo toliko zarazno, jako i moćno da sam se prepala ovisnosti. Ono lijepo u svezi Facebooka je što pod pravim imenom i pravim podacima imate priliku pronaći brdo ljudi kojima se zametnuo svaki trag proteklih godina, vidjeti nekidašnje prijatelje, davne i one ne tako davne poznanike sa faksa, posla, ili tek druženja dokonih, stupiti u kontakt s njima, vidjeti koje oni prijatelje imaju, vidjeti brdo ljudi koje tek ovlaš poznajete… ali i ne samo njih.
Tim istim i nekim novim ljudima možete ujedno poslati i zagrljaj, poljubac, poklon… posvetiti pjesmu, poslati osobnu poruku, postaviti u profil vašu omiljenu muziku… ma da vas sad ne gnjavim s detaljima. A ne jer ne bih htjela, nego jer još nisam ovladala svim opcijama. A svaki dan mi dolaze novi primamljivi pozivi na ovu ili onu novu opciju.
Kako sam ja zapravo toliko pohlepna na sve nove zgodne stvari koje vidim kod drugih, tako sam odmah riješila prvi od valjda dva milijuna kvizova, nakon kojeg se po rezultatima vidjelo da sam po naravi najbliža Samanthy Jones iz Seks i grada. Eh. Taj mi je bio drag. Pa drugi po kojem je moj personality od svih seksualnih igračaka najbliži agresivnom gumeno-električnom liličastom dildu sa nekoliko produžetaka... nedefiniranog oblika od kojih jedan garant ide tamo… di idu i ostali dildoti, jedan… možda… u analni otvor, jedan služi za gili, gili milkenje klitorisa … ja mislim bar… ali jedan ma da se slikaš naopako ne kužim di ide. U mojim... ne tako mladim godinama dovela sam se u sumnju da možda neki ljudi imaju otvor viška za kojeg ja ne znam i kojeg čak ni nemam. A malo sam se i prestrašila zašto ja po naravi nisam, recimo, japanske kuglice, vibrator za klitoris ili nešto nježnije, već taj grozni i zastrašujući i ogromni hardcore… E.
Nisu sva iskustva tako lijepa kao i moje oduševljenje Facebookom, kažu. Tako vam se može desiti da vam se pod imenom i prezimenom, koje sasvim zvuči stvarno i vrlo lokalno čak, predstavi… recimo… zgođušni junior direktor Croatia osiguranja. Dobra spika visokog, crnog frajera, iza koje slijedi prvi pravi kontakt u vidu poruke mobitelom, a onda i njegova slika MMS-om ( zamišljeni markantni crnokosi momak koji leži na krevetu s jednom rukom pod glavom i ima vizionarski pogled ko Sanader na početku), njegov prvi, pa drugi, pa deseti poziv… a mrak glas i sve… dokonu posjetiteljicu mjesta za kojeg se već debelo uvriježeno smatra da je website za iskrene ljude, taj bi mogao nagovoriti i na dejt. Nakon kojeg će ona biti ugodno iznenađena i zavedena. Sasvim skroz. O, da. Iako ima tanke (čitaj:zločeste) usne i ne gleda u oči previše. Čuvaj se čovjeka tankih usana koji ne gleda u oči. Staro pravilo. No nasjedne žena. Iako mu na Facebooku nema slike. Ali, opet, ime mu zvuči tipično splitski: Igor Ivanišević. Dakle nije neki no name. Nema tu nikakvog zla. Kao.
No onda će se dogoditi što se moralo dogoditi. Prst sudbine, rekli bi oni finiji. Prstom ravno u govno. Rekla bih ja. Sumnja prva. Kadrovik u Croatia osiguranju, kojeg slučajno poznajete, uopće ne zna za tog tipa. A mobitel nije ni u imeniku. No trag vodi na sasvim drugo mjesto. I onda suočavanje s istinom. U kojem će se ispostaviti da je nesuđeni prodavač polica životnog osiguranja „…za samo, ali samo 50 EURa mjesečno…“ zapravo službenik Privredne banke pred kojom je ženska širom razjapljenih usta gledala kako njen šef u osiguravajućem poduzeću, koji joj je par noći prije dobro zavrtio mozgom, kopčom na grudnjaku i drugim… zapravo radi za šalterom banke, u kojoj nitko s tim imenom pod kojim se on njoj javio na Facebooku ne radi! I ima prezime koje, jebate, ona ni pročitat ne zna! A bome nije baš splitsko. Ni 'rvacko čak. Na što sve netko meke kite može spasti ne bi li mu ona postala od adrenalina polutvrda?! Ostatak je bio… noćna mora. Ali ne više za nju.
Nedovoljna joj je satisfakcija bila blokirati njegov profil na Facebooku, prijavivši ga za lažno predstavljanje. Taj ionako nema savjesti i otvorit će novi profil, pa opet, pa opet, pa opet... Mala joj to bješe zadovoljština. Ne bih se nikada voljela naći u koži čovjeka uhvaćenog u takvoj laži. Bar ne pred upravo tom lukavom zvjerkom lasicom od žene, dodatno povrijeđenom i uvrijeđenom, ali sada već samo užasno ljutitom pičkom, koja je definitivno odlučila posramiti ga strašno, izvrijeđati ga, pa i zgaziti ako treba. Nakon što je zbrojila dva i dva i povezala u glavi čak i neke stvarne nevirtualne zajedničke im ljude. Poželjela ga je posramiti više nego išta.
I uspjela je u tome. Amen. O mrtvima sve najbolje. Šteta što se takvi likovi bez srama i savjesti reinkarniraju dok rečeš keks. Tako da pravi učinak od suočavanja s njihovim lažima i posramljivanja zapravo... izostane. A naš će Igor Ivanišević osvanuti uskoro pod novim imenom. Bez sumnje. Jer takvi srama nemaju. Svima ima lijeka... osim patološkim lažljivcima.
Ja sam pak učinila drugačije sranje i na Facebooku naivno kliknula na opciju Meet New People, sasvim nesvjesna da mi je u profilu i broj mobitela, kojeg sam automatski stavila, računajući: no što se može desiti, pa nek me prijatelji nađu! I još tamo piše da sam interested in men. I very liberal. Wanda – Žena Zmaj. Vraga. Žena Idiot. U 4 ujutro dobih telefonski poziv izvjesnog Phila, bivšeg američkog vojnika u Iraku, oduševljenog mojom slikom i mojim interesima koji su nam zajednički. WTF?! Da sam superzgodna i da sam lepa kao san (slobodni prijevod od You look like a million bucks). Kaže Phil... ma nekako izuzetno promuklim i prigušenim glasom. Ali ja ga ništa još ništa ne razumijem jer sam se tek probudila. I da ide u Grčku za mjesec dana, a da na proputovanju namjerava svratiti i u Kroejšu, pa bi se možda mogli i vidjeti. I da sam very hot. Bokte mazo! You've got the wrong number! Slažem ja ko iz topa. I iskočim kao petardica iz kreveta da vidim kako i di se gasi opcija Meet New People. I prije toga pobrišem mobitel u profilu. I ono da sam very liberal i interested in men. Bože, koja si ti Wanda tuka…. Dokaz za to bilo je skoro sto zahtjeva za upoznavanje u mom Inboxu. Srećom sam skužila kako da to maknem relativno brzo. „Tek“ dvadesetak novih zahtjeva se desilo u međuvremenu. Dobro da me i Osama Bin Laden nije naš'o.
Pogledah se u zrcalo na kraju. "Lepa kao san" izgledala je raščupano ko Edvard Škaroruki, s podočnjacima od naglog dizanja, užasnuta i nimalo hot u prevelikoj sinovljevoj pidžami, frotirskom ogrtaču i čarapama na jagodice. O, bože koja sam ja tuka...
Ma kakva tuka! Nisam ja nikakva tuka. Ja sam superzgodna i san svih bivših američkih vojnika u Iraku. Bar na Facebooku. A ponekad i ne samo tamo....
Putovala sam poslom van grada baš tih dana. Na brodu za Italiju uvaljivao mi se tip. Na brodu iz Italije uvaljivao mi se tip. U Italiji mi se uvaljivalo njih desetak… što sad baš i nije neki kompliment, jer zapravo svaka žena u nedostatku ega treba samo otputovati u tu romantičnu zemlju najvećih laskavaca na svijetu. No onda sam se vratila. A uleti su se nastavili. Na ulici. Na poslu. U samoposluzi. U šetnji kraj mora. A do prije neki dan ne bi me ma ni pogledali po ulici. Shvatih rezignirano nenadani obrat. Moji Kavorka dani su u điru.
Moji stari čitaoci znaju o čemu govorim. Oni novi ne. Za njih stavljam objašnjenje tog osjećaja: to vam je isto kao ono kad Kramer iz Seinfielda shvati da ima Kavorku, magičnu moć kojom životinjski privlačite suprotni spol, a obožavaju vas pripadnici vašeg spola i postajete jednostavno neodoljivi. Kao ja u tih nekoliko dana usred divljajućeg PMS-a. Kao vi… svaki put kad to dovoljno želite.
Neki kažu da se Kavorka smatra prokletstvom onog koji je ima. Lažu, lažu. Jer su ljubomorni što je oni nemaju. Tako je jebeno dobro imati Kavorku.
I jedan interni P.S.: Maji medo Pupio putuje danas za Švicarsku svom prijatelju sviscu kako bi u dokonoj atmosferi zajedno slagali Milka čokoladice i ožderavali se. Iako znam da se sinoć najeo biži, raščike i suhog vrata i vjerojatno su zbog njega „kjepale sve mace“ u autobusu za Zürich, želim mu isto sretan boravak u zemlji banaka, satova, čokolada i ementalera, u nadi da će mu se svidjeti onaj prvi posao i da neće morati bušiti rupe na ementaleru kao alternativno rješenje. Pupio, maji moj medo, falit ćeš mi. Iako si debeljuhi i sebični glupan koji uopće ne sluša šta mu govorim nego se uvijek zaljubljuje u krive žene, pa mi onda plače na ramenu i ožderava se sarmicama. Pun mi te kufer bio, da nisi otišo, pridavila bi te svojim rukama garant. Jadna Sanja, upilat će je sad sa svojim pizdarijama. A sad dosta o mom autu, pričajmo malo o meni. Uf. A isto te vojim i fajiš mi.

Tko ne zna na što se odnosi ovaj P.S., nek ga ni ne pokušava razumjeti. E.


LUPI PETAMA, DOROTHY! ;)

Dobila sam neki dan vrhunski odjeb na mobitelu. Tako dobar, da bi me inače vrlo posramio, jasno da se kojim slučajem radi o nekom do koga mi je stalo. Međutim se radi o nekome tko mi se samo pokušava uvaliti u plahte mjesecima, i kog sam uporno uvjeravala da ću mu se javiti „drugi tjedan“, kad god bi me nazvao. Pa kaže:
„Poštovani! Dana 11. siječnja istekao Vam je dopušteni rok za nejavljanje. Od tada ste na mojoj Ignore listi. Bilo kakve Vaše poruke smatrat će se isključivo i samo običnim uvredama mojoj inteligenciji, lažima i pompoznim preseravanjima, na koja ću se slatko smijati na kavi sa prijateljima, stoga zadržite Vaše dostojanstvo, te se radije suzdržite od njih. Sve najbolje Vam želim u životu, od srca. Ne, neću se ljutiti ako ovu poruku, uz promjenu naznačenog datuma ili drugog bitnog Vam detalja, iskoristite za ljude do kojih i Vama više nije stalo, pa su Vam postali suvišni ili nevažni.“
Ne, nisam pocrvenjela do korjena kose, kako bi se moglo činiti nepažljivom čitatelju. Lijepo sam se zahvalila. I smijala se satima. Ali onda se i uozbiljila. I poslala poruku na nekoliko brojeva. Bijaše to subota, mislim. Bilo je jugo tih dana. Nikada ne smijete raditi neke stvari kad je jugo. Manje ste racionalni. Znam da ima nekih ljudi ovdje u Dalmaciji, poput jednog mog dragog prijatelja pjesničkog srca i duše, koji odu na stijene i puste da ih snaga valova i moć vjetra zapljuskuje u lice i budu dobro od toga. Ja ne. Ja mrzim jugo! Čini me nervoznom i nadrkanom. Pričekajte buru ili lijepo vrijeme da vidite je li vaša nadrkanost nekim situacijama i ljudima realna. Osim ako niste sigurni. Onda nemojte nimalo čekati buru. Ispraznila sam tako… opet… pola imenika u mobitelu. Koliko samo nepotrebnih žena, ljudi, emocija koje vas za iste vezuju, ili pak (što je puno gore) nimalo ne diraju. Dakle, samo hrabro s tim palcem po tipki delete.
Kad ovo budete čitali, ja ću biti opet na putu. Blago ti se! kažu moji prijatelji, pa uvijek si na putu! Vraga crnoga. Nikavoga tu gušta nema. Niti imam vremena za shopping, niti za šetnju, niti za ništa dok sam tamo. Posao, posao, posao. Brod, avion, ured, autostrada, vlak, auto… asocijacije na gradove pretvorile su mi se u asocijacije na predgrađa i naselja uz prugu, koja promiču brzinom mojih misli. Misli, misli, misli… pa još u PMS-u. Da ne govorim da sam zapustila i moje najdraže i moje prijateljice…. Lako za te wannabe jebače, koji vam pošalju SMS odjeb. Ja sam jako blizu toga da ga dobijem i od najbližih prijateljica. Uh, idem sad odmah nazvat neke!
Stjecajem okolnosti, a valjda od svih ovih događaja zadnjih dana i tjedana, na tim putovanjima, makar to bila samo vožnja trajektom, već danima razmišljam o pravim prijateljstvima. I iskrenim i manje iskrenim ljudima u svom životu: nekim pravim ženama i pravim muškarcima. I pravim ljubavima. Mislim, veliki problem meni razmišljati… samo poželite i misli prhnu. Ima onaj jedan stih koji kaže o ljubavi: to može dati samo onaj koji te kad pođe po zlu voli više od sebe… A tko vas to voli više od sebe?
Veza koja počne vidljivo počivati na nizu kompromisa, za koje ćete vremenom utvrditi da su tek potezi koje ste napravili zapravo protiv sebe, a sami ste se uvjerili u to da se to zove kompromis, veza je koja je savršeno zrela i spremna za prekid. Kompromis… to je ono što rade oboje, a ne samo jedan. Dakle, prekid. Radilo se tu o ljubavi ili prijateljstvu. Jasno, ponekad je potrebno vremena da shvatite da to što vam se u početku tek priviđa nije ništa drugo do prava istina i da je vaša intuicija bila i opet nepogrešiva, no… better late than never.
Dolazim do zaključka da svi oni ljudi koje u određenom trenutku vašeg života budu isključivo vašom odlukom maknuti od vašeg života negdje sa strane… zapravo tamo trebaju i ostati. Ono što jednom otiđe, ta emocija koju pohranite u neko skladište vaših stremljenja, mora tamo i ostati. Radije neka vam ostanu lijepe uspomene na nekoga… tko više nije ono što vam je prije bio i značio. Budite u vašem životu s ljudima koje ne želite nikada micati sa strane. Makar taj osjećaj prošao sutra.
Razmislite o tome kad vas netko stavi da birate između njega i nekoga ili ničega što je pozadina izbora pred kojim ste stavljeni. Razmislite o tome ulijeva li vam osoba koja to traži od vas dovoljno povjerenja i sigurnosti da mu smijete dopustiti da vas stavi u tu poziciju. Ne? Ah, pa vi imate problem onda.
U životu su ipak sve samo izbori. Znate već onu moju asocijaciju o vagi koja uvijek pritegne na jednu stranu? Ako vi niste jedan od tih izbora, onda kada ste po svemu to trebali biti i kad je istina na vašoj strani, maknite tu osobu od vas. Bio to vaš partner ili prijatelj, svejedno.
Neke ljubavi uguše vašu osobnost i sruše sve vaše principe. Postoje stvari koje jedna žena koja drži do sebe nikada, ali baš nikada ne bi smjela sebi dopustiti
Nikada moliti za ljubav. Jer se automatski stavljate u inferiornu poziciju u odnosu na onog drugog. Nemojte se uopće pitati kako postati cool u toj situaciji. Samo prestanite tuliti i biti plačipizda, zaboga! Na rascvjetanoj livadi najlakše je zgaziti male i nježne tratinčice. Upamtite to. Kada vaša sreća i budućnost vaše veze počne ovisiti samo o trenutnim raspoloženjima, razmišljanjima i hirovima vašeg partnera, vrijeme je da povedete ozbiljan razgovor. Ili odete.
Popiti ono sranje da, iako se volite najviše na svijetu, ne možete biti jedno s drugim. To je jasno obična bezvezarija, koju vam netko pokušava prodati da vam da na važnosti da ste vi ona prava, ali sorry but jebiga. Ljudi koji se vole i koji su stvoreni jedno za drugo moraju biti zajedno. Sve drugo je zavaravanje i bijeg od stvarnosti.
Biti ljubomorna. To još i da. Nije naodmet malo ljubomore, tek toliko da se održi pažnja na ono drugo. Ali biti s nekim tko vas čini konstantno ljubomornom!?! To nikako. Ne želite sigurno biti s nekim tko vam ulijeva taj osjećaj oduzimanja vaše sigurnosti i preplavljuje vas nemoći, jadom, gorčinom i osjećajem nesigurnosti. Maknite se što prije od takve osobe. Ne želite valjda dovesti sebe do toga da morate, recimo čitati njegov mobitel. To je dno svih dna. Ali i potvrda vaše vlastite nesigurnosti. Jer osoba koja u četiri po noći piša čak dvadeset i pet minuta na zahodu… a zapravo uz silent opciju čita poruke svoga usnulog dragoga, u kojeg već neko vrijeme sumnja…. to niste vi. To je neka tamo izluđena, nesigurna i užasno ljubomorna žena, koju je njen partner učinio takvom. Ili ona sebe samu, svejedno. Ali to niste vi. Bitno je da se do toga ne smijete dovesti. Jer, kada se jednom dovedete do toga, to je početak kraja. Muškarac koji vas dovede do toga da napravite ovu najnižu i najpodliju invaziju njegove privatnosti, sigurno nije muškarac za vas. Ako pak muljate svoga partnera, dobro je uvaljivati redovito ovu spiku. Jer onda ni on neće htjet biti taj koji u četiri po noći na zahodu pročita … nečiju… poruku koju ste neoprezno zaboravili obrisati. Uf!
Biti druga. Nikada. Ovdje uopće neću posebno objašnjavati zašto ne želite biti sami na rođendane, blagdane, vikende, ili ono najgore : po noći, po noći, po noći… jer nitko toga nije vrijedan. A i nije vas vaša majkica gojila da tako lipa i šesna ikome na svijetu budete druga.
Imati javnu, tajnu ili bilo kakvu vezu sa čovjekom koji je baba. Ne želite. Jednostavno ne želite da, ma kako vi to dobro radili, i njegovi prijatelji znaju kako se glasate, kakve su vam sise, što volite, kako ste obrijani, kako vam rade određeni iskustvom istrenirani mišići, kako pušite, kako… jel'da da ne?
Trpiti poniženja bilo kakve vrste. Ljudi u vezi trebaju biti ravnopravni partneri i osoba vašeg života nikada vas ne smije staviti u situaciju da se osjećate manje vrijednom od nje. Kratko i jasno.
U mojim godinama i s mojim iskustvom znam da nikada više ne bih mogla biti s osobom koja mi ulijeva nesigurnost. Ni mrtva. Sve i da je zadnji muškarac na pustom otoku usred Tihog oceana.
Imam prijateljicu koja je godinama sama i ne može naći nikoga odgovarajućega, iako je jako pametna i draga i super izgleda. Ali kad imate, recimo, četrdeset, sasvim nebitno je to što vam se podosta uvaljuju muškarci od sedamnaest do sedamdeset sedam godina (jasno, svaki iz različitih razloga), jer odjednom je broj muškaraca koji su vam tek možda odgovarajući i koji bi vas zadovoljili, izuzetno malen. Sve i da su vaši interesi vezani samo i isključivo za seks. Mjesta na koja se navečer izlazi u vašem gradu su ili mondena vrela kiča i mladosti, ili romantično-nostalgična okupljališta svega i svačega, ali najviše polugerijatrije, dio koje se spustio iz obližnjeg doma umirovljenika s pogledom na more. Pa ti sad budi pametna. Stara si za dvadesetogodišnjake, mlada si za pedesetogodišnjake. Ostalo, ako je normalno, u braku je. Uglavnom. Kaže meni jedna druga moja draga znanica da je ona najuspješnija s onima od 20-26 godina, jer da oni sve slušaju i vole da im se naređuje. Ma e. Bljak. Sasvim je izvjesno da velika većina tako mladih muškaraca, koji vas očarano gledaju kao tamo neku MILF, ima zasigurno problem prijevremene ejakulacije, s kojim se, zaboga, ne želite više suočavati. O problemu kroničnog nenalaženja klitorisa da ne govorimo uopće… Sasvim je pak izvjesno da one druge sigurno već pošteno zeza prostata. Dakle, ako u svemu tome kojim slučajem naiđete na normalnog muškarca, budite mudri i zadržite ga. Bar dok izgledate tako kao što sada izgledate. I dok vam je uopće stalo do nekih stvari.
Bila sam jučer na bazenu poslije puuuuno vremena.
Privid: pomela sam na plivanju kolegu, koji redovito trenira, na dva kilometra. Počelo je bezazleno, nisam htjela, djece mi moje, samo sam se htjela rasplivati malo. A onda sam vidjela da sam od nenadanog napadaja snage i energije postajala sve brža i brža. A on je, ništa ne sIuteći, održavao lagani ritam. A onda sam se preforsirala do kraja, ali ga i pobijedila. Ma šta pobijedila! Zgazila sam ga! Pomela sam ga! Veli on da kako sam u super formi.
Istina: u svlačionici sam dolazila do daha više od pola sata. A jučer popodne nisam mogla mrdnut od upale mišića. Još dolazim k sebi! Tek topla kupka i dva Andola su mi pomogla. Ta moja mama! Šta me nije naućila da budem druga nikad!!!
Naravoučenje: Nikada više drugima dokazivati da sam zmaj. Samo sebi! Ajme, ajme…
Srećete vaše prijateljice i prijatelje iz srednje po ulici, nakon puno vremena. Neki izgledaju jako dobro, ali većina njih, uključujući i one koji su bili glavne face, postala je… stara. Više od starosti tijela vidljiva im je starost duha. Roba pičića i izgled 5-10 godina mlađe žene neće vam pomoći da se osjećate mlado. I mislim se o tim nekim ljudima… je li život bio stvarno toliko nemilosrdan prema njima, toliko nemilosrdniji nego moj prema meni, ili su se samo previše i olako opustili? Nažalost, češće je ovo drugo…
Neka vas ne savlada nezadovoljstvo. Volite sebe. Budite sebi lijepi. Ne započinjite, zaboga, nikakvu dijetu ili novu vezu, ako niste sigurni da ste spremni na nju. I ono pravilo „nosite se u skladu s vašim godinama, vašim raspoloženjima i vašom figurom“ bacite u smeće! Nosite se onako kako se osjećate. Ako se na dane osjećate kao da vam je dvadeset… samo dajte!
Ajmo sad malo pred ogledalom. Bez varanja i uvlačenja trbuha! Goli! Pa nije taj trbuh baš toliki i nisu sise toliko visilice. Pružite ruku sa strane, kao da pokazujete mišić, ali ga nemojte napeti. Visi li vam puno meso sa nadlaktice dole? Treska li vam se „mišić“, ha? Ha? Ha?
Ajmo dalje pred ogledalom. Stanite iz profila, ali ne gledajte se. Naglo se presavijte u trbuhu i dotaknite vrške svojih prstiju (možete li to još? LOL). E, a sad se pogledajte! Ako ste zadovoljni sa sobom, unatoč pokojim greškama u izgledu savršeno zadovoljne žene koja vam se smiješi iz ogledala, onda ste mladi. Ili vam je samo dobar dan. A u kojem nema južine.
Osjetite se lijepo svaki dan bar jednom i bit ćete sebi lijepi i u ogledalu. Pa i ako ono nije namješteno tako da u njemu izgledate mršavije, ili pod svjetlom od kojeg izgledate mlađe. Pa će proći još bar deset godina prije nego što diskretno nakrivite ogledalo da vas suzuje ili stavite manju voltažu žarulje.
Čistim jutros ormar u WC-u, a smeća na bacanje... Ah, samo što nisam u njemu pronašla kostur bivšeg muža... Prljavi štapići za uši, čarapa mlađeg sina, bezbroj mrvica neidentificiranog porijekla, komad keksa ili salame (?!!), poklopci jednokratnih britvica (priznajem, oni su moji), jedan odčepljeni kalodont tvrdoće cementa... kad, naiđem na prospekt od Veeta... i prisjetim se nemile epizode sa depilacijskom pjenom od prije nekoliko godina.
Godinama sam redovito odlazila na depilacije hladnim voskom... otrpjela bih bol, malo i vikala, možda i ne malo... jer oni u kozmetičkom salonu redovito nisu naručivali nikoga u istom terminu... Uz vosak, jedne sezone su me depilirali i šećernom pastom, strašna stvar, nanosi se suprotno od voska. Ma odlična stvar...mislim, iako i ona bolna, ali dlačice se prorijede i posvijetle. Onda sam u zadnjih 5-6 godina, malo gledajući slike golih ljepotica dana, mjeseca... a malo u razgovoru sa mojom Sex and the city ekipom, postepeno izvršila preinake na Donjoj Frizuri i dovela svoj oduvijek uredno podšišani trokut prvo na uži trokut, pa na širu crtu, pa na uski naopaki trokut (geometrija mi bješe jača strana u matematici, da), pa jednom prilikom čak i na usko srce (ne želim se toga prisjećati baš), pa jedan put i na Ćelavicu (nikad više skroz, podsjeća me na porode, a i na riječi jednog mog prijatelja: "Ma meni su te skroz obrijane mujse ko' krepane dagnje..."), pa konačno na crtu, koju održavam i danas. Drugo sve mičem.
Lijepa moja Mohikanka, koja je bila avangarda još tamo "slavnih" dana mog studija, u vremenu kad su uglavnom još bili u điru čupavi mufovi, postepeno se stanjivala i stanjivala,.a kako je prostor na preponama postajao sve ogoljeniji i ogoljeniji, depilacija voskom naglo mi je postala prebolno i mome srcu sada već nepodnošljivo iskustvo... Ako Vam dečko ili muž ikada predloži complete brazilian, vi mu recite da hoćete, pod uvjetom da prvo njemu netko napravi brazilian po prsima i jajcima!!!
I tako, upregla sam od tada jednokratne britvice ili depilacijske kreme, s kojima sam baratala više manje bez većih incidenata... sve do Veet depilacijske pjene... ne kreme, već pjene! Pjena se reklamirala sve u šesnaest, sviđala mi se cura koja je plesala i depilirala se istovremeno, i kupi naivna Wanda bocu pjene po ne baš maloj cijeni. Uvijek sam bila sucker za dobre reklame.
Sjela ja na rub kade, raširila noge, štrcnula pjenu po preponama i razmazala je sve do željene uskoće. E, jebiga...Tu je nastao problem. Ta pjena, jednom kad je naneseš, još malo nabubri, napuše se, naraste...i meni se učinilo nekako da je previše narasla i da ću opet imati Ćelavicu... i uzmem ja gazu i lagano odstranim višak. U taj tren me je nazvala...a ko bi drugi, već moja jedina i omiljena roditeljica... i pokušavajući dohvatiti mobitel, ja sam slučajno krpom, na kojoj je bio Veet, prešla preko usmina.
Počelo me peć odmah. Isti sekund valjda. Isprala sam sve sa vodom, ali žarenje se nastavilo.
Dohvatila sam nekakvu mast za bebe, namazala se, ali nije prolazilo.
Nazovem ginekologa.
U panici.
"Stavi neku mast. Imaš li šta doma?"
"Imam nevenovu mast?"
"Odlično!"
Namažem se ja nevenovom masti, ali je olakšanje bilo tek trenutno. Pečenje se opet pojačalo. Sve mi se bilo zacrvenilo i nateklo mi. Klitoris… ah… on je bio zapanjujuće veličine. Ne bi ga tada nitko garant fulao, koja šteta, tako je bio velik, a tako neupotrebljiv... jer baš sve mi se zateglo i peklo me. Nisam mogla niti obući gaćice, od prvog mokrenja oćutjela sam bol kao da me netko nožem zarezuje po usminama... Na kraju sam mogla mokriti jedino pod mlazom mlake vode iz tuša.
Zovem ja opet mog ginekologa.
"Dođi ti meni da ja to vidim?"
Mislim se: A ma koji ćeš me kua gledat, tako je kao šta ti govorim, glupane jedan, natečeno je, crveno, peče i boli!!! Ali ipak odem. Moj ginekolog je jedno divno stvorenje, koje je vrlo direktno i jednostavno, nema kod njega onih tipičnih doktorskih dijagnoza koje ti reče, pa ga ništa ne razumiješ... ali je ovaj put bio i preko mjere iskren: Kad sam legla na stol i raširila noge, on je uperio lampu... gledam mu lice... podigao obrve u čuđenju i onda kroz hihot provalio... doslovno:
"A u pičku materinu, ovo još nisam nikad u životu vidio!!!"
Danas, kad god se sjetim njegovog čuđenja i te izjave, mogu se grohotom nasmijati... ali se sjećam da sam ga onda htjela centrirati nogom posred lica!
Nazove on hitno nekakvu magistru u apoteci, ona mu izdiktira recept od pola metra i odem ja do apoteke...Putem do apoteke jedva sam hodala, podignute guzice, nastojeći da mi se bedra ne češkaju o moju Mohikanku, sitnim koracima, ko' japanska gejša bokte.
Dođem do apoteke, noćna smjena, a stara apotekarica gleda me podozrivo ispod naočala..."A za što Vam je ovo?"
Objasnim joj šta mi je. Raskida ona recept i kaže mi:
"Ma ovo Vam je bezveze! To je alergija, a ne dermatološki problem! Skuhajte puno kamilice i namočite pamuk tom kamilicom pa stavljajte obloge od kamilice više puta dnevno. I uzmite tabletice Claritine (op.a.: za alergiju) i proći će Vam u dan-dva."
I prošlo je.
Najefektnije se uči na osobnom iskustvu, no vi, zaboga, naučite o ovome na mome. Dalje od usmina vaše lijepe mujse sa Veet pjenom! Ako nemate vremena za vosak, a britvica vam je tupa, krajnja žrtva koju žena može podnijeti u svezi depilacijske kreme neka vam bude onih deset minuta u kojima ćete namazanih pazuha, prepona i nogu, u pozi surog orla, onako… sa blago savijenim nogama i rukama, odvojenima od tijela da se krema ne zalijepi, čekati da dođe vrijeme kada se krema treba isprati. Ili na kraju poletjeti.
Danima nosim Diorove naočale sumnjivog porijekla. Predobro izgledaju da bi bile lažne, ali su nekako prelagane. Dizajn im je jako moderan, retro, jednostavan, ogromne su, alŕ one koje je nosila Ava Gardner svojevremeno, slova sa strane su znatno diskretnija od onih nekih zastrašujućih Diorovih modela, ali sitni detalji bacaju ipak sumnju na njihovo pravo porijeklo. No dobro mi stoje i predobro štite oči. A jako je zgodno što, kad kasnim, ujutro izletim s njima bez šminkanja, koje obavim kasnije. A kad ste dobro odjeveni, našminkani i njegovani, možete si priuštiti na sebi bez problema i nešto što je jeftini lažnjak. Poput jedne prekrasne lažne „Louis Vuitton“ torbe, koju je moja prijateljica nedavno kupila u Parizu na poslovnom putu. Plus se sasvim lijepo obukla za 450 eura, koliko je koštao the original.
Pitam jučer sina starijega, mog najokrutnijeg, najpouzdanijeg i najiskrenijeg kritičara, mog kućnog Fashion Gurua, kako mi stoje. Gleda me dulje. Ma super ti stoje, kaže on, ali nekako mi nije drago što s njima izgledaš kao da ti je dvadeset, pa mi je to malo glupo, slične nose moje prijateljice…
Pa sad nek mi neko proba samo reći da su lažnjak. Vrhunske su, bokte. Vrhunske!
Jedini muškarac čije poruke ponekad smijete pročitati na zahodu u četiri (ali svakako dok on spava!) je upravo vaš stariji sin u pubertetu. Sadržaj njegovog inboxa i fotogalerije ponekad bi vas mogao vrlo iznenaditi i otvoriti vam oči. Ponekad će se ispostaviti da je panika, koja vas je obuzela dok ste pregledavali mobitel vašeg teenagera, vrlo utemeljena. A ponekad će vam biti tek upozorenje na to da je vaša pažnja možda nakratko popustila, baš onda kada možda nikako ne bi trebala. Pametan savjet ili dva i mudra taktika, u kojoj ćete lukavo upregnuti i treću osobu, kako biste došli do razrješenja situacije, pomoći će Vam da donesete prave odluke za vaše dijete koje možda, ali samo možda, poznajete bolje nego bilo tko drugi. Sretno!
Iz naftalina sam izvukla petnaestak godina stare čizmice od sivog pitona, koje su onda, jednom davno, u zlatno doba mojeg privatnog poduzetništva, bile koštale cijelo malo bogatstvo. U isto ono vrijeme kada sam osobne frustracije sobom i svojim katastrofalnim brakom rješavala skupim cipelama. U početku me ushit zbog novih cipela držao dosta dugo. Kako su mi se frustracije gomilale, zanos zbog novih dizajnerskih cipela se sve više skraćivao. Na par tjedana… dana… na kraju tek nekoliko sati. I tako je taj sivi piton, nakon početnog oduševljenja, relativno brzo završio u kutiji koja je nestala u najdubljem dijelu ormara. No kako su frustracije nestale, došlo je vrijeme da prekrižim i svaku uspomenu na njih.
I onda je svizac zamotao čokoladu.
I onda je vaša Wanda navukla mekane čizmice od pitona, koje su joj se naglo učinile izuzetno lijepima, unatoč pomalo demode potpeticama i kockastom vrhu, lupila dvaput petama, poput Dorothy iz Čarobnjaka iz Oza, pogledala se u ogledalo, zabacila kosu, izbacila sise i napokon mirna i sigurna u sebe hrabro zagazila u sretnu budućnost, u istim tim glupim čizmicama koje su joj godinama bile simbol za njenu nesreću i nezadovoljstvo. To, Dorothy!

KAKO SAZNATI I BEZ MJERENJA DA PEDALJ NIJE DVADESET CENTIMETARA

Ima pjesama koje vas u dušu diraju, od kojih postanete koma, od kojih vam plače i srce i tijelo. Ima pjesama na koje ste isplakali toliko suza da nije ni čudo što je more dogodine bilo bar dva centimetara visočije u plimi. Il' je to razlog. Il' su ribe bolje kenjale te sezone. Ima pjesama koje vas podsjete na ljude, trenutke i vas samu, pametnu ili glupu u nekim situacijama.

Ima faza kad ne možete upaliti radio jer vam se čini da vas baš svaka pjesma podsjeća na nekoga tko vas boli. A onda se desi faza kad ste se totalno očeličili na svaku bol i kad vas nijedna, pa čak ni ona jedna vaša, posebna pjesma, što vas podsjeća na onog nekog posebnog i fatalnog... više ne dira. I kad se malo čak i bojite praznine i bezosjećajnosti koja vas je ovladala. Toliko da vas ne diraju ni pjesme, ni ljudi... ni trenuci. Vas, koji ste toliko strastveni, topli, životni... živi. Lažni.

I onda bura raznese oblake nad gradom. Sve do zadnjeg. A vi, van svih očekivanja, postanete zadovoljni i zadovoljeni. Pa vam je sve nekako lijepo i ravno i svejedno, ali drugačije. Pa se sasvim nenadano desi da čak i vi, koja ste odrasli uz Tinu Turner i crnačku muziku 70-ih (hvala ti, mama!), vi, okorjeli mrzitelj cajki i turbo... kako se ono zovu?!... baš cijeli dan veselo pjevušite ni manje ni više nego Poslednji let od Svetlane Seke Aleksić boktemazo!!!!... i čak pomislite kako ima nešto milozvučno u toj pjesmi. Koja je btw turbofolk balada.

Ali vraga balada, nema mjesta za tugu, jer vi, pod nagonom jutra poslije sjajne noći, neshvatljivom lakoćom uočavate u njoj vesele trenutke. I još vam je i smiješno kad zamislite kako se je jadna Seka od bola negdje u posljednjem letu strmopizdila "...sklopljenim krilima..." I čak asocijativno razmišljate o tome... a što ako se padobran ne otvori kad budete skakali u tandemu sa Reinim mužem, sad na proljeće. Ma e. Pa otvorit će se bar jedan od... koliko je ono padobrana glavnih i rezervnih u tandemu? Jedan će se bar vama otvoriti. Vi ste jedna od onih kojima se više ništa lošega u životu ne može dogoditi. Vi ste guzičarka rođena pod sretnom zvijezdom.

Onda sutradan, čiste glave i srca, na YouTubeu pogledate i druge pjesme sisate crnke (plavuše? brinete?). Pa se zgrozite. Ne može nikako taj čak zgođušni putujući preplanuli drmež u žutim kreacijama biti vaš pjevač dana! Ma kako dobro izgledala na nekim slikama. Vi ste ipak negdje drugdje odrasli, uz neku drugu muziku. Pa tako ispadne da je "... šareni leptir mog sivila..." bio tek omanji trenutak slabosti nakon neke vatrene noći od koje vam je nenadano sve... super. Simpa. Kuuul. Fensi. I to samo jer vam je ne'ko skinuo zvijezde s neba. I ostalo sve. A baš ste to jutro lijepi u ogledalu. E.

Redovito… i dobro… "servisirana" žena zadovoljna je i lijepa žena. Ne možeš je fulat na ulici. To je ona što zrači. A nije iz Černobila. To je ona za kojom se svi okreću, ma ne zato jer joj se tangice vide ispod prozirne haljine ili sise ispadaju iz majice. Niti ona što joj viri ona stvar iz očiju, ali ne zato jer je ona utjelovljenje hodajuće kraljice seksa, nego jer se zapravo… samo nije davno. Niti ona što je samo lijepa i ništa više od toga. Ni ta.

To je ona koju u hrpi umornih i nadrkanih lica koja ujutro žure na posao zapazite jer ona jedina nije namušenog lica, već s nekim smješkom, zagonetnim, samozatajnim i nepatvorenim. A nije od ničega taj smješak. Ne, ne, ne… od nečega je.

Koliko muškaraca jedna žena treba imati u životu da bi znala gotovo sve o njima? A koliko njih da bi naučila da jedan pedalj baš nikad, ali nikad, nikad nije dvadeset centimetara? Osim ako ti dlan nije ko u Rodmana. A koliko njih da bi uopće znala što je to dobar ku… pardon… seks? Možda tek jednog pravog (mada vam nisam baš sklona tako razmišljati), a možda i nekoliko njih, koji će je odrediti u životu i izgraditi do kraja (ima li ti uopće kraja kad si mudro žensko? Eh…) i to kao jaku kariku punu samopouzdanja u gotovo svim tipovima muško-ženskih odnosa. Pa i onih između plahti. Brojka? Ma treba ih biti samo dovoljno. A to je, složit ćemo se, vrlo relativan broj.

Neki dan ispred broda za Anconu. Čekamo trajekt da ode, pratim jednog prijatelja. Trajekt odmiče iza lukobrana. Truć truć truć truć truć. Nikad otić. A meni se spaaaaava….

Idem doma…kao zombi pokušavam pronaći neku samoposlugu, da kupim mlijeko djeci za ujutro, sve je zatvoreno. Napokon na Sućidru skužim neki kiosk. Izađem, stanem u red iza nekog čovjeka i odjednom začujem iza sebe: „Oooo, pa te bi guzice prepoznao svugdje!“

Moj prvi dečko. Ma molim te, on bi moje guzice prepoznavao… Uf. Kolut, kolut, kolut očima, kojeg nisam smjela pokazati. Jer sam ostala srdačna i fina. Jebala me moja srdačnost, da me jebala. Srdačno smo se pozdravili, uljudno se raspitali o obiteljima, sretna Nova, kad ćeš na otok, bla bla bla… tek reda radi. Ode svak svojim putem… isto nekako srdačno čak.

Izgleda OK, iako, malo mi je bezveze što ima dugu kosu i uske traperice, ali…OK. Ma i ostario je malo i debeljuhi je, ali zadovoljno mi nekako izgleda, pa mi je OK. U misli mi dolaze četiri i po godine našeg hodanja. Cijela moja srednja škola…Puno sam ga voljela. Puno. Bio je četiri godine stariji, bio je tučar, bio je faca i bio mi je simpatija još tamo od mojih valjda devet godina, kad sam ja njemu još bila balavica. Pada mi napamet naš prvi seks. Evo i sad se smijem dok pišem. Ne, ne smješkam se zagonetno, zločesto i podlo se smijem.

Asocijacija prva: četiri godine (i brojkom: 4!!!) mog glumljenja orgazama. Dovedenog do savršenstva. Lakše mi bilo odglumiti, nego čekati da se dogodi čudo koje se… nije dogodilo.

Asocijacija druga: ženska večera od prije nekoliko godina kad su pod gasom gotovo sve priznale da redovito to rade!!! Strašno. Prestrašno.

Pitanje dana: glumite li orgazme? I pada mi na pamet:…. pa, zašto, zašto ih uopće glumimo?! Ikad?!

Neki dan sam se potužila mojoj super prijateljici kako ne mogu više pohvatati mog starijeg sina od ove godine, otkako mu škola više nije u kvartu, sve te njegove nove prijatelje, nova mjesta, novi đirevi… Kaže mi ona da će se potrudit da kad njena Klara počne izlaziti u grad u svakom trenu zna gdje je njena cura, koja je sada briljantna djevojčica, ali… bijah i ja isto takva, pa opet… Mislim se ja, čekaj, čekaj, samo ti pizdekaj, eh za par godina što ćeš ti znati u svakom trenu di ti je tvoj anđelčić… onaj isti što ti je rekao prije godinu-dvije: Mama, kad gledam da se ljube goli ili tako nešto, dođe mi nekako osjećaj… kao da mi se piški, pa trpim.
Mame, koliko poznajete vaše kćeri? Iste one što vam u 19:55:00 počešljane i uredne dođu kući na vrijeme, čak i malo prije, nakon što su se cijelo popodne peglale u nekoj šupi, koju su dečki zajednički sredili samo za njihovu… internu upotrebu. Hoće li vaša kćer znati da je pola sata prije nego će doći i postati predmet mračnih želja svog dragog teenagera on bio promijeniti čistu plahtu na kojoj je dan prije drugi prijatelj peglao cijelo popodne svoju curu?
Prva ljubav. Hodate skoro devet mjeseci prije nego što se frajer usudi uopće uhvatiti vas sa strahom za sisu. Onda pipkanja preko robe, trljanja, diranja, trljanja, ali malo nespretnog petljanja ispod ruba gaćica je maksimum. Jadni dečki… Godine kronične ukrudbe, bolnih jaja i sindroma nenalaženja klitorisa. I bacanja pišića u afan… s predanošću za pozavidjet.
Konačno se odlučite pokloniti mu „cvijetak“. Za vas je nekako prerano, ali, zaboga, čak sve vaše iz društva su to već bile obavile, a dečko vam ufino govori da to što vi nećete nije baš normalno, i konačno, popustite. Da seks neće biti na visini, skužite odmah taj prvi put, kad se totalno nespremna prepustite njemu, „ vrlo iskusnom“ fakeru…

Upali svjetlo, ugasi svjetlo… ja bih da ipak upališ svjetlo… boli me… čekaj… stani… ne znam jesam li spremna… ugasi svjetlo… ne, upali svjetlo… može sad, sad sam spremna…čekaj…

Naravno da niste bili spremni…Uzrujava vas što bi on stao svako malo za navući prezervativ…što bi to onda potrajalo činilo se bezbrojni broj minuta…taman da se taman fino opuštena i možda, ali tek možda spremna opet ukrutite i smrznete do njega u krevetu… ko odsječeno deblo. Timbeeeeer!

Naravno, niste imali pojma o seksu, ali ipak dovoljno da skužite da penetracija ipak neće ići tamo gdje je on pokušavao ubosti…u nekoj njemu neodređenoj, ali vama vrlo bolno određenoj točki između pike i guze…u meso! Ouch! U magli shvaćate da sve što vaš iskusni faker zna o seksu stane na poleđini male kutije šibica. Ali je tada već kasno.
«Nije to tu!»
«Je!»
«Ja mislim da nije!!!»
«Je!»
Mijenja prezervativ svako malo…Tek puno poslije shvaćate da je to bilo zato što je i svršavao svako malo (i to prije same penetracije!), a priča je kao... nešto nije u redu sa prezervativima, pokvareni su... Jasno da su pokvareni, pokvarili su se od tvog neznanja i nejebice!!! Taj ste dio prešutjeli. Jasno. A mala je već… dala.
I on je bio nevin… i umjesto da ste polako i nježno, s puno strpljenja otkrivali jedno drugo…sve je zajebao, ali će to priznati možda (i to samo možda) tek na kraju vašeg hodanja, kad više to priznanje nije bilo romantično kao što je moglo onda biti... Konačno ipak…stisnuti zubi, suze u očima, bol, osjećaj neugode, njegovo pomicanje naprijednazad s istim ritmom od početka do kraja…i, što je najgore: tako svo vaše hodanje…cijela srednja škola… naprijednazadnaprijednazad pila radi, radi, radi…
Zašto ste vi glumile orgazam? Nakon malo vremena skužite da svršiti s njim sigurno nećete nikad …i uvjerite se čak da vi to ni ne možete uopće… Ipak, bunilo vas je možda malkicu što vam je ipak uspijevalo kad biste se dirali u samoći i tišini svoje djevojačke sobe, pod jorganom, uz prigušene jecaje, dok ste bili sami doma… ali eto. Ne može-ne može. Idemo dalje. Predani tajni trenuci sa potajnim drkicama u vašoj sobi činili su se neobično čestima. Sve češćima nekako.
On je, jasno, vrlo požrtvovan i pažljiv ljubavnik. Hm. Pažljiv u smislu da bi vas "peglao"svo vrijeme s tim istim glupim nepromjenjivim ritmom, pritišćući svojim prsima vaša, oduzimajući vam dah, u tišini, bez riječi, bez uzdisaja čak, i čekao da svršite, da bi mogao i on. Baš je krasno to od njega bilo. Ne rodilo… Ma više vam danas vrijedi kad vam netko danas reče prije seksa "Ajme, šta ću ti sad uraditi..." nego sve godine seksa sa vašim prvim dečkom.
Zašto sam ja glumila orgazam? S vremenom sam shvatila da mi je lakše odglumiti orgazam i ubrzati mučenje, nego čekati da stvarno svršim. Toliko sam se pri tom „izvještila“ da sam se sama sebi divila… svojevremeno. Kad bih počela dahtati, uzdisati, jecati, skužila bih da se i njegovo uzbuđenje povećavalo, jer gledao me zadivljeno, uzbuđeno….a još kad bi se moj lažni repertoar upotpunio sa krikovima…doom doom doom!... moj Speedy Gonzales dobio bi ritam željene brzine, jakosti i progresivnog ubrzanja, ali nažalost ne i trajnosti dovoljne da bih i ja zavrnula očima od ljepote. Jebiga.
S vremenom, naučila sam i kako da ja njega zadovoljim da to bude brzo, brže, najbrže čak…S nekim se stvarima rodiš ili ne rodiš. Snalažljivost je urođena, a ne stečena vrlina. Istina, sjećam se da se u početku malo bunio zbog mojih zuba (ah…) ali sam i to savladala u nekoliko puta! Moje pupaste i dječački malene ruke (zbog čije veličine sam svim muškarcima vazda bila draga) su mi se isto pozlatile bile, a bogme i određeni mišići koje sam naučila kontrolirati. I određene izjave. Jedina stvar oko koje se muškarci svađaju čiji je manji je mobitel. Ali jedina stvar oko koje žene svom partneru slažu čiji joj je bio najveći... nije njegov mobitel. No najbolja prijateljica zna istinu. Možda. A kad se kojim slučajem dogodi onaj... najveći... ne priznat mu ni mrtva!!! Njega treba isfrustrirati i opizdit mu po egu tako da odmah u startu smanjite njegovu urođenu prednost. Jer fakat vas šiša "za koplje". Njega lažite! Osim ako ga ne zavolite puno baš.
No što sam više učila kako moju prvu ljubav zadovoljiti, bila sam svjesnija da on neke stvari u vezi mene neće baš nikad naučiti… U samoći svoje sobe sam se dirala i dalje…Tiho i predano, uvjerena da je orgazam tijekom snošaja za mene jednostavno nemoguć. Sasvim baš.
Na početku niisam znala tražiti, pitati, pokazati kako bih ja to htjela…a kad bih to pokušala, vidjela bih da bi se on vidno zabrinuo i iznervirao…pa mi je bilo lakše i dalje glumiti. Valjda bi mi najgore ipak bilo kad bi on poslije svega, zadovoljan i izvaljen na leđima rekao:
«Ajme kako je bilo dobro, ha?»
«Ma savršeno…»

Sjećam se kako je jednom u nekom društvu izjavio kako ne može skužiti da ima tako jadnih frajera, koji ne vide kad im žene glume, da koji su to kreteni. A onda sam otišla na studije. A veza je već bila totalno u krizi…i ne samo zbog seksa. On je jednostavno ostao negdje na istim razinama sa početka naše veze, a ja sam ga prerasla… baš u svemu.

I onda, tamo na studiju sam upoznala jednog velikog, opasnog, crnog, visokog, super zgodnog i totalno hot tipa…i shvatila da nije bilo do mene!!! Prvih desetak puta padala sam čak kratkotrajno u nesvijest iza svakog orgazma…Uh! Tip bi se prvo šokirao, onda bi me malo pljusnuo, probudio me, a onda umro od smijeha. Iskreno mislim da nije to nikada prije i nikada poslije mene doživio, ta padanja u nesvijest... Ne, ne padam više. Ako se tko pita. Naučila sam se nositi s tim. E.

Prva godina studija van grada…opći je masakr kojeg svi napravimo kad se otrgnemo od maminih skuta. Glupe nezrele igrice nadmoći. Pizdarije. Dokazivanja. Svijet pod nogama. Planet žena… i muškaraca koji su vam jeli iz ruke, svi u vašoj moći, ako ništa, a ono barem u onih par minuta prije orgazma, kad su vam uistinu u stanju svašta obećati. Za cijeli život baš. Kakva laž.

Zahvaljujući čovjeku koji mi je poklonio prve orgazme, naučila sam pitati, tražiti, pokazati… i uživati. Nikad više nisam zaglumila orgazam. I nikad ga više ni za što ne bih zaglumila! Seks mi je užasno važan i.... na stranu emocije, ljubav, razumijevanje, povjerenje, poštovanje i sve ono drugo što je bitno… nikad ne bih mogla biti u vezi se nekim s kim se ne mogu skroz otkačiti u seksu. Nikad.
U mom krevetu, ako ja ne svršim, e bogami neće ni nitko drugi!

Ovaj se sebični moto pokazao kao dobitno geslo. Ja, koja sam skoro četiri godine non-stop glumila orgazme, danas se grozim kad čujem da netko 'ko može svršit inače, glumi orgazme sa svojim partnerom. Jer u konačnici…ne lažeš partnera. Ti lažeš sebe. Ne možete niti zamisliti koliko žena sam upoznala koje to rade i koje čak više ni ne vole nešto osobito seks, puno ih je više od onih koje istinski i redovito svršavaju. ..i zato i vole seks.

Danas se iskreno nadam da je moj prvi dečko ipak dopao nekoj u ruke koja mu je otvorila prave vidike i dala realna saznanja o ženskom tijelu, a kako osobno poznajem njegovu jako pametnu i sexy suprugu, koja mi se čak i strašno sviđa kao osoba… ma uopće niti ne sumnjam o to.

Koji su nam muškarci važni? Znam, sad će me razapet oni što mrze da ih se stavlja u grupe (i sama sam od tih!), ali ne mogu odoljeti a da ne napravim jednu moju malu kategorizaciju... A Wanda kaže: u životu svake Prave Žene treba postojati najmanje pet (i slovima: pet) muškaraca, ključnih za njeno odrastanje, njeno sazrijevanje, njeno srce, njen seksipil i... da, nemojmo to nikako zaboraviti... i njenu taštinu, naravno. Tate ću ovom prilikom izostavit. A kasnije ćete shvatiti zašto.

PRVA VELIKA LJUBAV...eto, tog sam imala. Prvi treptaji u trbuhu, prvi poljupci, prvi seks, prve tihe patnje, prvi letovi, prvi padovi, prvo sve veliko... ali koja ne mora nužno biti (bar nije u mom slučaju bila) vezana za prvi dobar seks. No…o „mrtvima“ sve najbolje.

PRVI JAKO, JAAAKO DOBAR SEKS… ah, i tog sam imala…. To je onaj seks tijekom kojeg će Prava Žena shvatiti da orgazam ipak nije mit, da na njenom tijelu postoje točke za koje prije nije niti znala, da je super biti i sebičan ponekad, da je priča o dobrom seksu ipak nadasve dobro utemeljena istina, da ne možeš tražiti, ako ne daješ, i obratno…bla bla bla...cijeli niz dovoljno jakih razloga i motiva da joj u budućnosti baš nikada više ne bude lošije od toga puta i da sebi, od tada nadalje, stavi u glavu jedinu misao vodilju s kojom joj užitak baš nikad neće biti nedostižan, a ta će prerasti u njen moto: «U MOM KREVETU, AKO JA NE SVRŠIM, NEĆE NITKO SVRŠITI !!!»

JEDAN TOTALNO I LUDO ZALJUBLJENI PRAVI MUŠKARAC…uh, i tog sam imala.To je onaj krasan, zreo i inače sasvim normalan i staložen muškarac, koji će za nju biti spreman napraviti baš sve, pa čak i preko svih svojih granica, pa još dalje, pa još, pa čak pod cijenu da će ispasti vrhunska budala čak i u svojim vlastitim očima, a kojeg ona možda i neće baš htjeti, ali će se zato cijeli život pitati kako to da je nitko nikada prije ni poslije njega nije volio toliko… i imat će, ako ništa drugo, bar diskretnu grižnju savjesti baš svaki put kad joj padne na pamet.

JEDAN ZGODAN TALIJANSKI ZAVODNIK (or optional: francuski, njemački, španjolski, engleski, ruski...) … ajme, i tog sam imala… koji će biti dovoljno serator da joj podijeli i višak komplimenata, a opet dovoljno pametan da ne pretjera s njima toliko da ona pomisli kako on pretjeruje, poput svih njegovih zemljaka, i da ne skuži da je to tek šablon kojeg uspješno koristi… posvuda baš. To je onaj, koji učini da se ona osjeti najpoželjnijom ženom na svijetu baš svaki put kad ga vidi, makar i u kasnim sedamdesetima… Come stai, bellissima? Ah, ora che ti sento... benissimo…

ČOVJEK NJENOG ŽIVOTA… eeeeeeh, tog sam samo mislila da imam…. za kojeg ona točno zna da je to TO, po pitanju emocija, sexa, poštovanja, osjećaja sigurnosti i povjerenja i svega onoga što joj gornja četiri muškarca mogu tek samo jednim dijelom pružiti, za kojeg ona točno zna da s ovim nema zajebancije ka' sa drugima, jer njega ne smije neograničeno vrtjeti oko malog prsta: ona zna precizno što ona smije, a što ne smije raditi. I, ako je dovoljno pametna, znat će kako ga zadržati. Ako ne zauvijek, a onda bar što duže. Jasno, čovjek njenog života mora savršeno dobro znati i šta on smije, a što nikako ne smije raditi. No desi se unatoč preklapanju horoskopa i oostalih elemenata da i tome dođe kraj. Ili da shvatiš da je čovjek tvog života to jednostavno prestao biti i postao gotovo preko noći, međutim, serator i lažljivac tvog života. Slatko, a? Ali istina. 'ebiga sad.

Ostalo su tek međukategorije...ilitiga više-manje nevažni muškarci. Oni to neće ni primijetiti, a zapravo će se maksimalno prilagoditi toj ženi koja „zna sve“ o muškarcima, i bit će baš uvijek sve po njenom, iako oni to neće uopće niti osjetiti. Bar ne na vrijeme. Poslije im ga dođe na isto.
Jako malo žena je dovoljno sretno da u svom životu ima svu petoricu. I da skuže zašto joj je koji od njih bio važan i da cijene to, u konačnici. Velika većina žena u životu ima tek jednog ili dvojicu od njih. I ne znaju da bolje i više od njih uopće postoji. I čak su jako zadovoljne tako. Jedan dio žena ima ih previše u svakoj kategoriji. Te su zapravo najnesretnije, jer ne uspiju razaznati koji je koji, pa postoji rizik da svi ti jadni i od nje besramno i egocentrično potrošeni muškarci padnu u jaz… međukategorija.
Sve ostalo je… nekako... kao kad ti plahte napokon mirišu kao mamine, ili kad svakog jutra ritualno ispijaš kaffu iz šalice koju ti je netko važan poklonio ili kad dobiješ ugodnu masažu stopala ili obučeš odjevni predmet koji pripada dragoj ti osobi… mirisna košulja, meka majica, topli crveni fleece… Sve ostalo je tek lažni osjećaj sigurnosti. Ali sve smo mi žene bar ponekad totalno glupaste i osjetljive na taj jebeni osjećaj sigurnosti. Makar i takve, sasvim lažne.


O TOME KAKO SADA ČAK I "SPANISH GIRL FUCKED HARD" ZNA DA NE VALJA UVIJEK BITI DOBRA U KREVETU

Spustila sam se na kaffu u kafić ispod kuće, sa dragom znanicom, dogovorit se za jedan posao za nju, drugi tjedan. Lijepo sam se sredila, suknju, visoke pete i tako to...baš uvijek imam potrebu biti lijepa nekim ženama koje su mi drage i koje drže do sebe. Kad sam dolazila prema njenom stolu, neka trojica, negdje roba od oko četrdesetak godina, stalni inventar tog kafića, sjedeći oko stola do njezinoga, upadljivo su se okrenuli prema meni, pa me izmjerili od glave do pete, samo što se nisu obliznuli. Idioti. Idu mi na živce, uvijek me gledaju tako kretenski, kad god prođem tu. Volim da me se pogleda, nije to nijednoj ženi mrsko, ali tako...ka da će me sad kupit na pazaru za u polje za vuču... e, to ne podnosim!

Preko uha ih kasnije slušamo. E, ovaj jebao ovu, e, ovome popušila ona ovako, e ova mu je draga, ali rijetko mu da u šupak, e ide u petak s onom sisatom pravnicom vanka, ne da li mu pičke, ma uzest će je bogati sam, đava plaka... ma užas živi. Mrzim te velike "jebače" što u najmanji detalj opisuju svoje pustolovine...koje su, uz to, sigurno i puno manje... Seljačine. Najgrezije.
Pravi fakeri nikad ne pričaju o tim stvarima.

Ono šta nas je, međutim, fasciniralo, bilo je kako su komentirali žene u prolazu. Kako je tu poznata ordinacija u blizini, jutros je bilo dosta žena, dosta njih i jako zgodnih. Šablon isti. Njih trojica.

- Vid' onu tamo! Uuuuuu....
Onda muk. Tijekom kojeg je izmjere i obližu se pohotno. A onda plotun:
- Jebate, koje guzice (sise, noge, usta...sve je došlo na red)... Ja bi ovu natega zguza ( nabija bi je od zore do noći, da bi joj da mi puši, raskida bi joj pičku brale, stavija bi je da mi se naprči, razdera bi joj šupak, ajme kako bi jon ga meknija)...- ma cijeli raspon želja i svega. Horor. Horor živi.

A nešto mi govori da njih trojica, od svega u seksu, najčešće upražnjavaju pozu "solo bacanje pišića u afan". Tu, ili onu "održavanja trajne erekcije, ali samo u gaćama"...

Mah! Ejaculatio precox... garant.

Prođe jedna zgodna žena od jedno četrdeset pet godina, lijepo i sexy hoda, vrti dobrom, prčastom guzicom, ma gušt ju je vidit. A onda sam čula nešto od jednoga od njih što sam nedavno isto čula, pa me uhvatio smijeh:

- A vidi onoj tamo prdari dobre i tvrde guzice, jebate, da pr'ne u vriću brašna, ne bi ostalo ni za krafnu!!!

Ja se skoro ugušila čajem od smijeha. Moja prijateljica samo što nije pala sa stolice od smijeha. Nisu nas idioti ni primjetili kako cenimo iza njih, naravno. Već je bilo počelo: ajme kako bi joj ga...

Nekad znam biti onako... malo vrtiguza, uglavnom samo kad sam na visokim petama, ali kad sam izlazila iz kafića, nisam mogla odoljeti... ma namjerno sam izbacila sise i jače zavrtjela guzicom ispred njihovog stola. Eh, '67. godište bijaše izvrsna berba baš po svemu... a osobito po ženskim trikovima.
Naravno, muk. Ko zna šta su poslije pizdili. Di bi mi ga ili mi ga ne bi i sve... Mah! Od mene ionako neće dobiti brašna za nijednu krafnu!

Ni brašna.
Ni jaje.
Ni Leyino jaje.
Who the fuck is Leya?…zapitat će se oni šta me pažljivo čitaju, jer tog lika nije još bilo. E, pa ni neće je više ni biti… Jer je Leya već davno postala jedna od onih apsolutno beznačajnih likova u mom životu. Ali slučajni susret sa Leyom, jučer, predvečer, ispred banke u kojoj radi, vratio mi je sjećanje na definitivno jedan od najsmješnijih događaja sa fakulteta.

Bile smo nas tri u društvu: Borka, Leya i ja, i imale smo stalne dečke (koliko god je riječ stalne uopće primjenjiva za te godine i za prvu godinu faksa van rodnog vam grada).

Kupovao se časopis "Erotika"… Oni stariji sjetit će ga se s osmjehom punim samozatajnosti na diskretno odvaljenim usnama… Erotske slike, priče, oglasi…bla bla bla. Svi su ga čitali potajno, nas tri otvoreno. Dolazile bi nam one sa godine nekad na kaffu u naš sobičak, pa bi se "afanale" kad bi ga prolistale…a kako možemo kupovati te gadarije, a grozno, a sramota…međutim bi ga vrlo pažljivo izlistale, natanane, usput se tobože skanjivajući non-stop!

Imali su impresivne oglase sa vibratorima… Svakakvima. Nismo ih nikada naručile od straha… Duljina od 25 centimetara u to nam se vrijeme iz one nježne perspektive činila quite an adventure! Bile smo male i naivne, da... Onda nije bilo interneta, bar ne u našem studentskom domu, ni nikakvih slikovnih izvora koji bi nas poučili kako se koriste japanske kuglice. Da nemam History opciju na Internet Exploreru, ne bih tako nikad saznala da moj sin, uz zadatke iz fizike i kemije, redovito proučava i YouPorn, jednu ovako… znatno vedriju i živahniju inačicu YouTubea. Na koju sam se na dan otkrića navukla jedno dva sata minimum. Usred izrade dosadnih financijskih izvješća u Excellu. Koje sam nekako znatno brže riješila nego sam mislila. O čemu se požalih prijateljici prije nekoliko dana. Zove me dan poslije I kaže: Ma idi, znaš, i ti i YouPorn, danas sam visila tamo tri sata, I ručak mi je izgorio! A muž mi je isto oduševljen preko mjere i toplo ti se zahvaljuje!!!
I tako nas je moj prvorođeni prpošni sin u pubertetu, ništa ne sluteći, uveo u svijet mukte pornića. Od kojih su neki i ok. Ima tako, tamo na tom… sajtu, nekakva Spanish Girl fucked hard, što mi strašno brate sliči na nekog. I to mukte mi sliči. I vama bi se moglo isto učiniti da je sličnost zapanjujuća. A ne tako davno Spanish Girl je i parnicu vukla protiv izvjesnog Matthewa Babicha. Koji je skužio da bi ostatku 'rvacke moglo jako biti zanimljivo gledat kako ju je tada poznati hercegovački Spanish Boy fucked hard. I bi Index.
Da trebaš jako dobro pazit s kim ćeš imati video uratke i kako ćeš ih sačuvati od javnosti, Spanish Girl je jamačno sada već jako dobro naučila. Da sa balavcima koji su došli iza Spanish Boya ne valja imati predugo posla, Spanish girl upravo uči. A Spanish girl's last ex šlata blajhane plavuše po Kvarneru. Što sve skupa gledano meni sigurno neće platiti račune, ni utjecati na bioritam ili povišicu na poslu, ili pak bodove kod mog urednika. Ali učiš se cijeli život. Pa i na primjeru Spanish girl.
Zna žensko biti glupo. Istina. Nije zaludu poredba žena sa kokoškama. Zna žensko biti i naivno. Pa se naivno usnimi u akciji s... onim nekim fatalnim. Pa prekine s tipom. Tim istim, fatalnim. Koji njihov video uradak izuzetne umjetničke vrijednosti zametne u dnu svog ormara. I odseli u novi život, s novom ženskom, u novi stan. A njegova jedina i omiljena mu roditeljica se uhvati čišćenja njegovog ormara. I sjedne s prijateljicama i novom nevjestom da uz kavu zajedno pogledaju stare snimke sa utrka njenog najdražeg sina, koji je uvijek imao duhovite bravure. Kad ono... gle čuda... nit je duhovito, nit je utrka, a njene prijateljice i nevjestica odjednom imaju dlanovima pokrivene i oči i usta od užasa nad prizorom vatrene akcije između njihovog ponosa i dike i bivše mu rasne crnke, koje bi se, bogme, i Aria Giovanni po svemu posramila skroz. Dok majka s užasom i u panici uzalud pokušava ugasiti CD player pred šokiranim joj prijateljicama, nova nevjesta s ništa manjim užasom shvaća da zapravo nema pojma o tome što čovjek njenog života sve voli u krevetu. A to, zamislite, nije definitivno ono što ona zna između plahti. Na sasvim drugom dijelku grada jadna Spanish girl istovremeno ne uspjeva objasniti svom novom dragom zašto je pomodrila od štucanja, niti ne sluteći da štuca zato jer je upravo u tom trenu zabljesnula u ulozi svog života, tamo na televizoru nesuđene joj svekrve, na zamrznutoj snimci fellatia u krupnom planu od kojeg nova nevjesta gubi tlo pod nogama... Jadne sve one koje su kroz to prošle. U većim ili manjim razmjerima. Grdo im se štucalo u tim delikatnim trenucima.
Ima zato tamo na YouPornu i nekakva Swedish Girl koja, doduše, ne sliči na nikog poznatog sa hrvatske estrade, ali zato koristi japanske kuglice I barata njima vještije neg' Mate Biljarista Lončar. No tad, prije dvadeset godina, ne bješe YouPorna i Swedish Girl. Ali smo zato u omiljenom nam erotskom časopisu naletjele na oglas firme iz Belog Grada slijedećeg sadržaja: ”Postani boginja seksa i oduševi svoga čoveka sa prelepim kompletom japanskih kuglica i magičnog jajeta!!!

Nije bilo nešto strašno skupo, nije bome baš ni jeftino bilo…ali na reklami je bila ženska koja je u najmanju ruku izgledala k’o Ira Tigerman (na koju je tada drkalo više Jugoslavena neg' danas na Sevu) i... teško žabu u vodu natjerati!!! Naručile mi svaka po svoj “kumpletić”…

Jebiga, japanske kuglice nismo baš skužile…valjda smo bile premale i preglupe i prenemaštovite… premda su se naši dečki oduševili inicijativom…ali jaje je imalo vrlo jasne upute… Bilo je glatko, sjajno, veličine cca onog plastičnog kontejnera za igračkicu u Kinder jaju, samo oblije, duže… ali užasno teško, od nekog ekstra teškog materijala, srebrene boje… Štos je bio zadržati ga da ne ispadne snagom mišića…onih, da. Japanske kuglice završile su u najdubljem kutu naših ladica i čekale neka bolja vremena, ali zato jaje…'Bemu, sad kad vam to pričam, znam da to ne izgleda ekstra teško…imate u glavi veličinu jaja, imate u glavi veličinu i širinu devetnaestogodišnje, ne odviše rabljene mujsice…i kao: što sad ona tu nešto pizdi, neš' ti problema! To može svatko! E, ali nije bilo baš lako… Glupo jaje iskliznulo bi kao ništa i ispalo s jednim muklim «toin!» i trebalo je zbilja odaslati iz mozga naredbu…dole…koja bi obavila…no…kontrakciju i spriječila jaje od ispadanja. Sa 5 x 15 minuta vježbe dnevno trebalo je to ići u roku od cca tjedan dana. Borka i ja «svladale» smo bloody bastarda već negdje treći dan! Leya ni nakon deset dana nije nikako uspijevala….

Naravno, tek nekoliko mjeseci kasnije skužile smo da ti ne treba vježbati pet puta dnevno sa olovom u mujsi da bi naučila stisnuti mišiće… ali jaje nas je zabavljalo, bilo je štosno, a i bile smo tada valjda stvarno uvjerene da ćemo stvarno postati boginje seksa ako naučimo kontrolirati vaginalne kontrakcije. E, da, za one znatiželjne i zločeste: Ssvaka je to vježbala sama u osami svoje sobe, nismo zajedno!!! Zajedno smo samo razmjenjivali...hm...impresije.

Jadna Leya i dalje se bezuspješno mučila, a sve u želji da "oduševi svoga čoveka"... Mi smo naša jaja u toj fazi koristili tek jednom u dan-dva… a naši napaljeni dečki su nas toliko nahvalili da smo se umislile do besvijesti. Sjećam se, kad bismo išle u grad, subotom, kako bi mi Borka šapnula kroz cerek…

- Jebate, digni glavu i izbaci sise, pa ti si boginja seksa koja «ume kako da oduševi svoga čoveka!»

Jednog dana Leya nas zapita mrtva 'ladna, ali onako...oprezno, sa ozbiljnim licem, u menzi, za stolom:

- Mislite li da bi mi uspjelo kad bih ga nosila i malo duže…onako…po danu?

Nas dvije zločeste koze skoro umrle od smijeha, sjećam se kako je Borki prsnula juha kroz nos… Leya se uvrijedila samo tako. Sumnjale jesmo da ona to povremeno i napravi, jer Leya je bila od onih koje nikako ne znaju gubiti, ali nismo bile uvjerene u to… Jebiga, nije baš da smo trenirale grupno vaginalne mišiće. Nešto nam je ipak govorilo da se Leya povremeno prošeta sa jajom u gaćicama, ali nismo znale ni kako često, ni kako dugo…

Te smo subote išli u lokalni disko…nas dvije, Leya, naš najbolji frend i još neki novi dečko, nismo ga do tad znale. Naši zakoniti dečki su bili na ribanju...

Bilo je već ljeto…Leya zgodna, prezgodna, u poluprozirnoj suknji ispod koje se naziru polutangice preko njene male, prčaste guzice, pleše s tim tipom sentiš na podiju, između još dvadesetak parova, smješka mu se non-stop, mazno uvija bokovima, tip pečen ko kruh… Tek se tad digla, do tad je bila sjedila. Nas dvije, već skroz umorne od plesa, izvaljene po jastucima i foteljama oko podija pričamo, pijemo i gledamo ih, naš frend u akciji uvaljivanja nekoj ženskoj… standardna noć u disku.

Najednom, Leya počela nekako tvrđe plesati, upadljivo manje se ljuljati u bokovima, naglo se uozbilji, ali mi još ne kužimo šta se događa. Borka se naglo uspravi u fotelji, stisne ispitivački oči, gucne gutljaj koktela, a onda joj sve izađe kroz nos od smijeha! Udari me po ramenu k'o narodni heroj i protrese me…

- Vidi! Vidi! Vidi na podu ispod njih!

A kad tamo...na podiju, između plesača, bljeskajući u svim bojama, pod light showom blista Leyino srebrno jaje!!!

Doslovno smo se bacale po foteljama, pokrivale se jastucima, ma umirale od smijeha! Leya…onako "busted"… nastoji ne gledati u nas i pravi se kao da se nije ništa desilo, a po faci vidimo da je doslovno popiiiiizdila!!! Too late... Mi umiremo od smijeha, jajce blista na podiju, ali ni'ko ništa ne kuži.. Nije ni čudo da ga nije uspjela savladati, ako ga je nosila non-stop!

E, al to nije sve! U gužvi između parova provlači se konobar i kupi sa podija čaše i boce. Najednom spazi čovjek nešto sjajno na podu, sagne se, podigne ga u ruku u visinu lica, dobro ga osmotri sa svih strana i spusti na tacnu među praznim čašama!!!

Borka se popišala od smijeha, ja sam se tako grohotom smijala da sam mislila da će mi srce otkazati, svi nas gledaju, a Leya mrtva ladna pleše s tipom koji nije shvatio zašto se mi gušimo od smijeha na drugoj strani podija... i pravi se da se nije ništa desilo.

Cijelu smo se večer smijale. Osobito u autu, na povratku, na zadnjem sjedalu, iza nje. Dečki bi nas svako malo pitali: - Pa šta je to s vama dvjema?... A mi bismo samo prasle u smijeh...

A šta da vam kažem, čak mjesec dana nismo razgovarale koliko se bila uvrijedila i naljutila na nas. Poslije smo se nekako manje družile, rjeđe je dolazila kod nas, a baš ne znam zašto… he he he.

Gledam je danas, izgleda sretno, malo je staromodna, dosta se i postarala nekako...ili je to stil, ili frizura, vrag će ga znati... ali pristojno izgleda, gospodski, jako profinjeno. Dobre cipele i Furlina torba… Radi u banci, priča mi o mužu, privatnom poduzetniku, o djeci… bla bla bla... a ja se svo vrijeme mislim: 'Bemu, 'ko zna jesi li napokon naučila stisnuti ju dobro?!
A kakve ste vi u krevetu?
Vrhunske, naravno, ali danas bih ipak malo o tome zašto nije dobro biti dobar u seksu, kad si žena. I kad bi htjela da te tvoj muškarac prije svega voli. I zašto bi one koje su (ako ništa drugo, bar po svojim mjerilima) dobre u seksu trebale biti ponekad bar jako loše.
Čednost je na cijeni. Kažu. Iako se svi jebu ka' štuke.

Nije dobro odmah dat. Mislit će da si kurbetina.. Prepričat će odmah cijeloj svojoj ekipi. Znaš ona s kojom sam izašao jučer? Mala je dala! A svi će ga gledat s divljenjem i reći: Jasno, frajerčino. Nismo ni sumnjali u tebe. I onda će tražiti detalje. A on će ih prepričati rado. I kad budeš prolazila kraj njegove ekipe, oni će te gledat onako, s onim debilnim pogledom: amoglabiimenidat, kad si brzopotezna. I oblizivat se pri tom masno. Vjerojatnost da će mu neko iz njegovog društva reći da je debil jer prepričava nešto tako je toliko mala da je ne bih ni spominjala ovom prilikom.

Hm. Najbolje je ne dat mu toliko puta da izludi. I izludit ga doslovno. Počet, pa stat, počet, pa stat. Mda. Jebiga, i to je rizično. Moglo bi se dogodit da mu dopizdi, pa te siluje, jer si ga pun kua vrimena vukla za pišića… pardon… za nos. Pa ti objasni na panduriji šta si radila u dva ipo na Žnjanu. Slušala muziku i gledala zvijezde i more?! Misliš stvarno da će ti to proć?!

Istina, njegov macho ego spriječit će ga u naumu da iti pokuša prepričati ekipi da je «osto suva qurca», i samozatajno će izjavljivati da pravi muškarac nikada ne govori o tim stvarima i da ne ispadne totalni luzer, eventualno će značajno još strignut obrvama, 'nako. Znalački. K'o da te je ipak mrknuo. Hm. Ma ali…. misliš li da će ostat gentleman kad nakon mjesec dana konačno dobije? Naglo će odlučiti prestati biti samozatajni gentleman i onda će uletiti spika: Meni sve daju. Kad-tad. I opet će, bar onoj petorici najbližih prijatelja prepričati detalje. Muškarci znaju biti puno veće babe nego mi. Ma koliko to nijekali...

Nije dobro ni dobro pušiti. Jer ako si kojim slučajem rijetki dragulj, jedna od tisuću žena koje dobro puše, riskiraš da nikad nećeš saznati je li te stvarno voli ili mu je samo jako dobro kako ti to radiš. Dakle je dobro, čak i ako to voliš i savršena si u tome, napraviti namjerno pokoji gaf… tipa: tobože slučajno zagrebi ga jako noktom, ili zubima, ili prejako povuci kožicu prema dole… A što sad, muškići što čitate, što odmah stišćete bedra, od malo krvi još ni'ko umro nije…. ili recimo, ne'ko, baš iz te struke, mi je jednom rekao da puno boli kad ga pljesneš po jajcima neposredno prije njegovog orgazma, ne sjećam se više 'ko… lagano, ipak, da ti ne prevrne očima više nego što treba, ne aplauz po jajima!!!
Bojiš li me se ti to, dragi? Cool.
Strah će ga održat budnim i na oprezu i samo iz veeeelike ljubavi dopustit će ti da mu usnama obuhvatiš pišića slijedeći put. Možda bi čak bilo dobro da mu uopće ne pušite. Ma kako vam to bilo drago.

Guza! Zaboravi! Nikako mu ne daj u guzu. On je već sve probao i seks za njega nije taboo. Guza muškima uvijek je. Ne toliko taboo koliko san svih snova. Ali nikako mu ne daj u guzu. To samo porno zvijezde daju. Ne dobre cure. Uvalite mu priču da imate hemoroide. Teško da će željeti provjeriti je li to istina. Ili mu recite da ste čuli da prije dobrog analnog treba za opuštanje klistir i da bi htjeli da vam ga on napravi, ali da možete i vi njemu, da probate zajedno kako je to. Štoviše, insistirajte na tome. Brijem da će uskoro počet izvaljivat da ga uopće ne privlači analac i da je analac precijenjen baš.

Mijenjanje poza?! Božesačuvaj! To dobre cure ne rade. One su samo leđno. Popnete li se na njega ili okrenete li mu dupe ili kleknete ispred njega, ili mu spustite glavu u krilo tijekom vožnje po autoputu, neumitno će mu oči zasjati u stilu: Ha! A tu smo! I ti si kurbetina... Zato, božesačuvaj. Legnite leđno i raširite noge i božesačuvaj ih slučajno saviti u koljenima. To neka vam bude jedina poza. I žestoko se odupirite, kad vas pokuša prevrnuti na trbuh. K'o zvijer. Da shvati da je to jedino vatreno što će dobiti od vas.

Inicijativa? Božetesačuvaj. Bacite vašeg muškarca na krevet nakon što ste mu skroz pokidali košulju na njemu ili mu prvi priđite ili prvi kleknite na pod ispred njega ili prvi zaronite glavom ispod jorgana… i gotovo. Opet si kurbetina. On mora sve to prvi. A vi se morate nećkat i bunit. I reć da to nije u redu, da ne znate, da ne bi danas. I tako svaki put, bar pola sata nek se bori. Stiskat noge jako, jako, dok i vama ne postane neugodno od te glume.

Otkačiti se? Ni u ludilu. Stisnite zube, zatomite jecaje i uzdahe i makar vam se orgazam u valovima približavao, zagrizite jezik, zaglumite mutavicu, ne vrtite nikako guzicom ili glavom i prisilite se da ga bar jednom ravnodušno pogledate u oči totalno cool pogledom u stilu: dajbogatikadćemovišeovozavršiti, iako se njegov pogled od napaljenosti već davno pretvorio u teleći. He he he, kako su slatki kad im se objesi i odvali donja usna, a kapci padnu na pola. Sve bi tad dali i svašta vam tad obećali za dobit malo mujse. Iskoristite upravo te trenutke, jer tad su vaši!

Isto tako kao što žena može odglumiti orgazam, s malo napora mogla bi uvjeriti muškarca da nije svršila. Kontrakcije mujse može uvijek provuć kao predorgazmičke, ali «falilo mi je još, jer ti uvijek prebrzo svršiš, nije mi se to nikad s nikim događalo», a ukrućenost bradavica možete objasniti time da vam je… malo zima. Bit će malo teže u ljetnim noćima to prodat, ali uvijek ima varijanta «Čini mi se da me 'vata viroza, vidi kako sam se naježila».

Glavobolje su zakon. Muškarci naprosto mrze žene sa prečestim glavoboljama. I maskama za lice. A tek viklerima… Vikleri su apsolutni I neprikosnoveni bingo.

Ako vidite da vas unatoč svemu tome zove, vodi vani i trudi se... ‘ebate, možda vas ipak voli. Hm.

Čemu ovaj post? Sinoć me zove draga prijateljica iz Zagreba, njoj je oko 47, ima krasnu malu od 24 godine. Mala je mrak. Super studentica, zgodna, draga, šesna, pametna. Dečka je ostavila nakon više od pola godine hodanja, kad je on zajebao stvar s obrazloženjem da mu je super s njom, ali da je nikad ne bi oženio jer je predobra u seksu, da se želi oženiti s nekom malo hladnijom ili neiskusnijom, ali da želi ostati s njom i dalje jer je provod super!!!?? Ima još takvih debila u 21. stoljeću? Cure, utamanite ih!
Čemu još ovaj post? Ma kao iskustveni osvrt. Zaključak. Poučak. Whatever. Kad se dvoje ljudi beskrajno vole i beskrajno konzumiraju, u carstvu sačinjenom od kovitlaca tijela, srca i duše, požele se dati do kraja jedno drugome potpuno. U tom slučaju ostaje uspomena na ljubav. Kad se uz to potrefi horoskop, kemija, razumijevanje, kompatibilnost, strast i bezbroj drugih stvari, jedina stvar koja to savršenstvo može zajebati je da jedno od njih želi ipak nešto više i bolje od toga. U tom slučaju uspomena koja ostaje nakon raskida je samo uspomena na dvoje ljudi koji su se jebali kao rock & roll zvijezde. Što nije malo, ne, ne, ne. Ali definitivno nije dovoljno za... dulje sjećanje.

ZAKLJUČAK: Nema pesimizma. Nađite ipak muškarca koji vas voli, ali ne zbog toga što ste ukras oko vaše mujse, nego zbog vas samih, takvih kakve jeste, sa svim vašim manama, a onda, kad skužite sto posto da je on jedan od onih rijetkih zadnjih živućih skidača zvijezda sa neba, ma dajte mu se cijela, dušom i tijelom. I zaboravite na gornje savjete. Skroz.

VAŽNA NAPOMENA: Gornji savjeti nisu primjenjivi za muškarce, koji bi željeli biti hard to get. Samo za žene su primjenjivi! Jer budimo realni, kako ćete zaglumiti da ste cool i nezainteresirani sa dignutim pišićem? Ili prodati joj da niste svršili kad već jeste? Just a harmless squirting? Eh, i to bih voljela vidjeti i čuti…

IZUZETNO VAŽNA NAPOMENA: Gornji savjeti također ne prolaze kod pametnih muškaraca, koji ne razmišljaju samo s onom stvari, ne zaboravite i to. Igrala sam isključivo na ciljanu grupu od 95% onih ostalih. Upamtite ipak da postoji dosta velika mogućnost da se među preostalih 5% možda krije i Čovjek Vašeg Života, vaš Skidač Svih Zvijezda na Nebu.


CYBER SEX

Sada sa sigurnošću znam.

Više ne postoji baš nitko tko mi može svojim ponašanjem ili riječima slomiti srce „na dva dila“, pa niti moj stariji sin, ponos moj i dika, sve moje najdraže.

Kad jedna žena prođe dovoljno veliku količinu zajeba u životu, onda jednostavno zna da više nikad neće dopustiti da je iti jedan muškarac na svijetu može zlostavljati, pa makar to bio i njen prvorođeni Zlatni Prelac.

Je li u to ime ljudski i majčinski odreći se prava na vlastiti mir na način da uključiš u odgoj svog zabludjelog djeteta nekog tko ti se do jučer činio apsolutno nepodobnim za to? Onda kada ti se u samo nekoliko dana, sati i trenutaka čvrsto tlo pod tvojim nogama snažno pomakne ili na tren čak… izmakne.
Nije se rodio muškarac koji bi oborio više ikada s nogu Wandu, Ženu Zmaja, onu koja zna sve o malim i velikim muškarcima, a čak i…. malo više od toga. Ali kad te već ne može oboriti muškarac, može san od premorenosti. A taj je bio neosporan ovih proteklih dana.
Strano poduzetništvo u Hrvatskoj gotovo u pravilu završi poluuspješnom suradnjom, iz koje na kraju ispadne na vidjelo dokaz našima da ih ne mogu zajebavati stranci, ali i strancima da ih ne mogu zajebavati naši. A nije da nije, a nije da ne bi, oh, i jedni bi i drugi. U konačnici, stranac u Hrvatskoj, ne zaboravimo to, u 90% slučajeva ne ulaže samo zato što smo pametni i ljepi. Nego i jer smo jeftini, jasno. Osjećaj gorčine je zajamčen. Posustati ili ne? Pitala se i Žena Zmaj ovih dana. U ovim godinama nije previše bitno znati što želiš od života. To nekako neće drastično promijeniti tvoj život. Ali je izuzetno bitno znati što ne želiš od života. Bez toga jednostavno ne da ne možeš, nego ne smiješ koračati dalje kroz svoj život.
Volim vjerovati da sam se, unatoč svemu, ipak rodila pod sretnom zvijezdom i da sam guzičarka. A ovo potonje ne samo zato jer imam lijepo i veliko dupe. Nešto mene čuva. Pragmatično ateistički odbijam iti posumnjati da je to onaj isti Netko koji čuva i ostale. Ovo je moj slonić srećonoša, moj anđeo čuvar, moja sretna zvizda. Analizom prijašnjih nekoliko godina uviđam da sam sve što sam kvalitativno-kvantitativno postigla dobila manipuliranjem, hladnokrvnošću i krajnjim blefiranjem na koje su padali redom baš svi. Tako sam i otkrivala laži, istom tom prefriganošću iskusne ženke, i smicalice, a u konačnici istim tim testovima manipulacije naučila sam prepoznati kad nešto smrdi na govno relativno rano. Ne znam da li taj podatak govori više o meni ili o onima koji su ostali izmanipulirani i izblefirani. Ili tek samo otkriveni i uhvaćeni u lažima. Tek, slijedila sam instinkt. Moj nepogrešivi instinkt. I dobila sve što sam htjela i ovaj put. A što da je netko išao provjeriti moje granice i blefirati još više? Što da sam pala na mom vlastitom testu čiste obmane i iskonske manipulacije, na kojem kod mene padnu baš i apsolutno svi?
Pih.Nije se rodio još takav.
Prije puno godina, s jednim prijateljem na aerodromu sam čekala dolazak Napoletana, koji su trebali uložiti u njegov projekt. Sjedimo, čekamo, moj frend manipulira fino kako će ih prevariti. Ja kolutam očima. Odjednom se spusti avion i usred kolovoza, pistom od koje su se uzdizale pare od vrućine i asfalta, prošeće njih pet-šest prema zgradi. Scena je nalikovala na slow motion picture. A svi visoki (čudo živo), zgodni, crni, zalizani, u skupim odijelima i s opakim izgledom. Jasno da nam je zastao dah i da je moj prijatelj naglo odlučio da ih neće niti pokušati zajebati, iako mi nije riječi rekao. Nije zapravo ni bilo potrebe, jer se to nekako podrazumijevalo. No isto tako je odlučio i da oni njega neće zajebati. I izvukao sunčane naočale, nabio ih na oči i, gle čuda, i on je ispao isto tako visok, zgodan, zalizan i s opakim izgledom. To je ujedno jedina poslovna suradnja sa strancima za koju znam da i dan danas štima upravo besprijekorno.
Kad govorim o osjećaju nesigurnosti i straha, unatoč dobroj poziciji i za naša mjerila odličnim primanjima, neki dan sam se osvjedočila koliko je sigurnost zapravo sasvim relativan pojam baš u svačijim životima. Pa tako i u mom. U svega nekoliko dana izgubila sam umalo potpuno nadzor nad starijim sinom i uhvatila se kako mi posao, lova, a vezano za sve to i životni mir i sigurnost… vise o tananim koncima. Igrom slučaja uspjela sam poput Calamity Jane snažno i vješto zavitlati lasom i okačiti se o čvrstu i sigurnu kuku, koju nastojim svakim danom ipak ukopati sve dublje u čvrstu podlogu.
I bi novi, dugoročni i obećavajući ugovor.
Jesam li ja zločesta osoba?
Nemam pojma.
Ako i jesam, draže mi da me smatraju zlom, nego pizdom.
Ali neki dan sam, eto, išla na ICQ-u stavit nekog na ignore list i tamo mi je fino došla obavijest da više ne mogu to napraviti, jer da sam prešla limit broja ljudi koji su mi na ignore listi! Pa sam otvorila tu listu da se uvjerim čim sam ja to exceeded the limit... jer mi se činilo da ih i nije baš toliko strašno puno. Bome ta ignore list stvarno nije mala bila...

Kako Wanda stavlja na ignore listu?
Kad je netko naprdi, to obavezno.
Ti ćeš meni biti zločest, pokvaren i bezobrazan i vrijeđat me bez razloga?!
E, neš bogami!
Ideš na ignore!

Dalje.
Prije... daaavno prije bih redovito i pristojno odgovorila na svaki ciao, hi, hello, bok, dobra večer, buon jour i tako to. I započela razgovor na par minuta s tima koji bi mi se javili. Jer takva sam ja, u načelu, osoba. Pristojna. Pa bih prihvatila razgovor. Koji bi se onda nakon par minuta pretvorio ili u imašligolišaveslikeajmoihrazmijeniti? ili u
imaškameruoćešmividitikurac? ili u
jesilizamalocybersexa? ili u
hajmosečutinatelefondokdrkamozajedno? Wtf?!

Slika od kurčita? Što će mi tvoja kita na ekranu?! Čuna ko čuna! I to nakon tri ipo minuta razgovora!
A fascinantno je i to da oni, koji mi samoinicijativno i ničim izazvani, pošalju sliku svog pišića, imaju redovito precijenjeno mišljenje o njemu. U stvarnosti, nit su im toliko veliki, nit su im toliko lijepi.
Il su ružni k'o ponoć, sa nekim čudnim crnoljubičastim glavićima (bakterijska infekcija?), il su krivi ko rogač, il su, brate, gadni samo tako. Il imaju dlaka do vrha pišića (je, je, je, ima i takvih, časna riječ, vidila ja!). Tako mi na ekranu osvane monstrum čupavac. Ili imaju neke točkice (gljivice?!?!).
Ma mrš i ti na ignore! Iš! Iš! Iš!

Ako ne želite dobiti čunu nakon tri minute chata, svaki taj imašlikameru? frknite odmah na ignore.
Ako baš žarko želite ružne pišiće kao screensaver... vaš problem. Nemoj poslije da bude da nisam rekla, ili da nisam upozorila.

Dalje... mrzim dati autorizaciju odmah. Ne želim imati killometarske liste. Imam svojih nekoliko ljudi tamo i ne želim ih baš imati tamo puno više. Teško dam. Autorizaciju, mislim. Ponekad je ne dam niti nakon nekoliko dana, unatoč ugodnom i (relativamente) iskrenom razgovoru i tako to, jer mi ono moje čulo, koje uvijek nanjuši potencijalni problem (čitaj:govno), ne da da tu osobu stavim na listu. UVIJEK se ispostavi da sam bila u pravu što ga nisam odmah stavila.

Mrzim chat. Chatam rijetko i samo ako su mi baš dragi ljudi. Mislim da je internet općenito gubljenje vremena i nastojim ga izbjegavati koliko god mogu. Jebiga, da nisam uvijek uspješna u tome, dokaz je bloganje i dnevnih bar par sati online. Ali chat... chat mi je zaista samo povremena activity, definitivno puuuuno manja nego u samim počecima, kad sam visila na chatu.

Dalje... talijani i turci. Oni su osobito romantični i usamljeni navečer. Oni su druga krajnost. Ili oće cyber. Ili bi samo sklapali prijateljstva. E, đe me nađo... Taman sam ti za nova prijateljstva i još preko interneta! Nemam vremena ni za svoje drage ljude, a kamoli za nekog usamljenog i iskompleksiranog lika od metar i cvancik iz Trentino Alto Adigea, koji bi htio biti mio caro amico sincero. Rađe ću psa šetat duže. Normalnog talijana... onog umjerenog, koji nije lako zaljubljiv... još na ICQ-u upoznala nisam. A ICQ sam upoznala prije jedno 10 godina, koliko me sjećanje služi. U to vrijeme chat na ICQ-u je bio lijepa stvar. Vesela i iskrena. O kojoj si bez problema mogao podijeliti dojmove. Čak i sa suprugom. Bilo nas je manje, valjda zato.

Ali talijani su fakat…. Tako sam s vremenom svaki "ciao"... da sebi skratim naknadno nerviranje... automatski frknula na ignore. Ko zna kolko sam krasnih ljudi tako srezala u korijenu, a kad ja to tako i šta ću vam ja tu sad...

I još jedan kriterij.
Nick.
Nikad ne razgovaram s nekim tko ima nick tipa Lijepi Kurac ili Sex Machine ili Romantična Kara ili Pompiere ili Zlatni Jebač ili Cazzo Latino (op. Wande: izvadci s moje ignor liste), ma kako me pristojno pozdravili na početku. Jer definitivno se stigne jako brzo na ono što iza tog nicka zapravo i stoji. I tako sam, uglavnom, i dobila toliku ignore listu.

Upozorenje: sve u svemu, izbjegavajte me na chatu.
Ispraznila sam ignore listu, ali učas ja to napunim... cap! cap!

Fascinantan je meni taj cyber sex.
Baš sam neki dan razglabala o tome sa jednim meni jako dragim chaterom.
I on je isto fasciniran bio. Pa razmjenismo iskustva nam.
Vjerujem čak da malo s kamerom, malo s maštom, dvoje ljudi, koji imaju kemiju uživo, to mogu napraviti s uspješnim finišom i preko neta. Ili ono: ajde ti piši malo meni, pa ću ja malo tebi, dok se ti diraš. A pališ me nemilo uživo, pa to, kao, može.

Al što bih ja u mojoj pidžamici na jeleniće, u debelim sivo-žuto-crnim termo čarapama, u ljubičastom muškom frotirskom ogrtaču i sa pistaccio zelenom maskom za pore na licu, i jednim Kao-biore patchom na nosu, a drugim na čelenki, glumila da sam u halterima i vrtoglavim potpeticama i da su mi se bradavice, nepriječene ikakvom tkaninom (a u opisima redovito svilenom), stvrdnute ustrijemile prema ekranu, kad nisu? Što bih ja nekom napisala da se diram, kad se ne diram?

Može li se napraviti vrhunski cyber sex? Ma valjda može.
Recimo da ugrijem sobu dok se tuširam. Da obučem nešto sexy.
Neku lijepu spavaćicu, recimo... e, da ti ne bih sad stavljala haltere i pizdarije!
Da stavim sjajilo za usne.
Pa da piše malo on, malo ja, u stilu: a onda bih ti radio/la ovo ili ono, pa da tako malo... navedemo jedno drugo.
Tako se može.
I guess.
Mogla bih se još i zamisliti, tako pripremljena... teško, ali ipak... u fotelji, sa raširenim bedrima i nogama oko laptopa, dok slobodnih ruku čitam nečije riječi koje me pale i diram se.

Jedini mjerodavni cyber imala sam samo s Jednom Osobom, koju, eto, nećemo tu spominjati, a zapravo bismo, kao, nešto počeli, tu na ICQ-u, a završilo bi se tako što bi mi On rekao:

- Aj za pet minuta spusti se bacit smeće, evo palim auto!

Tako da ni C od cyber sexa imala nisam. Na sreću, mislim. Na sreću... sigurno.

Ali me fascinira naprosto kad ljudi glume na netu, a naročito kad ljudi, koji to nikad prije nisu radili uživo, kao, svrše skupa tipkajući sve u šesnaest. "Čvrsto te držim za bok jednom rukom, dok te drugom držim za kosu i razbijam te zguza!" napiše on brzinom munje (daktilografija: sjedni, 5!). Ma gle face, a s čim onda lupaš po tastaturi i još se pri tom diraš?!

Ili ono: Ajmo skupa svršiti. Onda skupa upišu: Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaah. Ili Tooooooooo. Ili Saaaaad. Bez ijedne greške u tipkanju. I još stignu na kraju stavit točku. Ili tri točke. Ili par uskličnika! Ma svršio si ti moj kua skupa! Sve bi ti meni stigao stavit i tri točkice i uskličnik na kraju i ne falit nijedno slovo, da si svršio. I baš si rastegao na samoglasniku? A zašto ne na suglasniku?!

Nekoliko puta sam prakticirala sex preko telefona sa mojim muškarcima i gotovo redovito bi u finišu moj telefon završio u triiiiiii.... Ja, da svršim na kraju sexy cyber chata, bog te pita di bi nogama, koje bi mi jamačno završile na stolu, frknula laptpop, garant negdje na drugi kraj stola ili na pod, a oni stignu stavit i tri točkice!

Ili su to neki kojima malo treba pa na, recimo, običan detaljni opis pušenja... štrcnu u Cleenex ili po tastaturi ili čak po LCD ekranu, ako su ustali sa stolice, uvjereni da ona tamo, s druge strane ekrana, i bez kamere vidi njihovu long distance kitu, i onda se još po ure dopisuju, da se to ne primijeti prije neg napišu Aaaaaaaaaaaaaaaaaah...
Hm.
Sad ću ja, praktičar po nahođenju, tamo nekome lijevome ić opisivat u sitne detalje tipkanjem kako bih mu ga ja... ma da ne bi! Nek vas ne zavara duljina postova mojih. Ja sam žena od prakse, a ne od velike priče.

Meni u životu samo jedan jedini rekao da sam ja inhibirana u seksu. I to zato što je, nakon jednog našeg sexa, zavario od smijeha i kroz salve smijeha jedva prokomentirao kako mu je urnebesno smiješno kad se fine i pristojne ženske u sexu otkače i govore prosto k’o zadnje kurbetine ili kočijaši.

Uvreda časti! Smrtno se ja uvrijedila! Da mu je smiješno!!?!
Još smo se mi nekoliko puta nakon toga, al ja sam šutjela kao zalivena.
Ne bi iz mene glasa iščupao, niti u finišu, niti čak kod redovito vrhunskog liza.
Onda je on vidio da je vrag odnio šalu i da se ja suzdržavam u svemu, a ne samo u "šaptanju na uho". Pa je naglo on, koji "mrzi kad žene prostače u krevetu", požalio što je mene, hodajuću boginju sexa, erosa i strasti (eh), proglasio inhibiranom, i počeo najednom govoriti:

- Kako ono mala kaže?

Ah.
Poslije je povukao sve primjedbe.
Jasno.
No bijaše za nas kasno.
Ovo se kao rimovalo čak?
A šteta.
Jer baš smo mi to nekako posebno lijepo.... sve.

Nisam ja od opisivanja, možda.
Znam ja, zato, jednu koja je maherica ne samo u performansu, već i u opisivanju "rađe". Šuška se, šuška, da se lani dio muških jako poznatih blogera (nećemo ih linkat, jer su danas u sretnim vezama) zbog opisa rađe od strane te jedne ženske blogerice, koja je tada bila u privremenoj prislinoj apstinenciji, jer joj je dragi bio na putu, dakle da se na poslu nisu mogli sat vremena nakon čitanja jednog njenog posta ustati od radnog stola.
Uh, mora da je ona dobra i u cyberu i u krevetu.
Jamačno jest. Pozdrav, Pen. Respect.

Mora da je super stvar... u cyber sexu... mora da je super i moć reć nekome da ga čekaš, pa da ćete skupa svršit. Cool.
Pa čekaš. Čekaš. Čekaš...
A ono drugo neće nikako da svrši, pas mater.
I onda se uhvatiš u neko doba s utrnutim jagodicama prstiju, dok tipkaš ko debil, sada već kompletno bez želje i mašte, i na pameti ti je sve drugo osim sexa... jasno da je onda ostatak... magla.
Ili svršiš na prvi dobar opis, al nećeš da ispadne da si ti sad tamo neki nedojebenac, pa u to ime simuliraš odgađanje orgazma (jao, bre, koji si ti dobar jebač!!!) slijedećih bog te pita kolko vremena. Pa i onda sam sebe uhvatiš u neko doba s utrnutim jagodicama prstiju, ali ne od drkice, nego dok tipkaš ko debil, i na pameti ti je sve drugo osim sexa... i jasno da ti je i onda ostatak... magla.

Moj dragi prijatelj Bruno znao bi reći:
- Riba, svi misle da sam ja vrhunski fucker, a ja se jadan satarem, jer nikako da svršim!!!
A još se može desiti da vam neka proda i to da je postigla lagani orgazmić i bez da se takla. Eh.
Postoji li još na svijetu bar malo muškaraca koji su pametni, sexy, zgodni, zanimljivi i maštoviti?
Postoji. Jasno da postoji. I svi su, zamislite, vrlo oženjeni. I slušaju jazz. Ali zabranjeno voće... ma kako ono slatko bilo.... morate staviti na Ignore Listu.
Bonus uz post.... Chat history između mojih dvoje dragih ljudi, mojih dvoje net prijatelja. od kojih je jedna lani objavila i svoj sjajni roman. Ovo mi bješe i inspiracija za post.
Ali prije toga... proveselite se sa mnom. Dugo, dugo ovo mi je bila možda jedna od najsexy pjesama ever (mislim, a kome nije?!), dok neki dan nisam otvorila spot i ubrala dečka u bijelom trikou. Poslije njega više ništa neće biti isto... Smijmo se zajedno.

Luana (8:41):jutro!kako je, šefe?
Photo (8:54):hej dobro jutro, evo dobro sam, znas ja sam jedno vrijeme uvijek bio jako dobro, pa sam onda nemam pojma zasto to prestao biti, a sada sam opet izuetno uvjek jako dobro, kako ti, draga?
Luana (8:54):pa ono. Očito ne kao ti...
Luana (8:55):imadoh i svjetlijih trenutaka...imala sam jednu gaf situaciju na netu, tu, na ajsikjuu
Photo (8:55):daaaa?
Luana (8:55):ma ono...ništa ružno,dapače,osim što se pretvorilo u redovito "viđanje"
Luana (8:56):spika je bila super,kao s tobom
Photo (8:56):Ne može biti tako dobro, ali nastavi?
Luana (8:56):ono... pametan čovek je meni uvik bio napetiji nego čovek sa velikim, a ovaj to definitivno je
Photo (8:56):Ovo napetiji to je neki tvoj lokalni žargon?
Luana (8:56):pa ukus u muzici, pjesnicima i piscima sličan
Luana (8:57):kako da ti kažem šta je to napetiji… koji više kod mene prolazi… to znači napetijii da ti sad ne duljim, tek...
Photo (8:57):ok kuzim. Daj, daj, da čujem, pretvorio sam se u oko. Tek?
Luana (8:58):uletio mi je slučajno u kombinaciju jednu večer i zadnjih nekoliko dana se to pretvorilo gotovo u običaj... mislim, navečer od 10... što je zapravo super
Photo (8:58):i? di je problem? sto si pozelila ga sresti?
Luana (8:58):a on je još i sugrađanin.paaaa.... jesam i nisam
Luana (8:59):nisam jer je oženjen i jer me majka nije naučila da budem druga a i priča nije bila baš nijednom u smislu da je ne voli ili da je brak loš, obožava je i imaju dvije krasne curice, dapače, mislim da je to sve više nego 5
Photo (8:59):i? što je problem onda?
Luana (9:00):Ali jesam.... jer je prvi muškarac koji me je nakon zadnje veze "dotaknuo"dakle i jesam, poželila sam ga sresti
Photo (9:00):i? što je problem onda?
Luana (9:01):pa problem je što mi nije dovoljno tako i neću više zbog njega i zbog mene jer zaista ne bih sebe dovela do toga da mi bude napetije palit se mozgom… a na putu je da bude i ne samo mozgom… s čovjekom koji nije moj ( a uz to je i oženjen!) na netu, nego s nekim uživo, a nažalost to je vodilo tome. imam dogovoreni dejt u ponoć sa ekranom
Photo (9:02):Daaa? ah suvremeni način života
Luana (9:02):tuširam se i sredim i stavim čak i sjajilo za usne za ekran
pali me ekran
dira me ekran
umalo me da prostiš i pojebe ekran
to nisam ja i ja tako neću
Photo (9:03):He he he… zanimljivo.. a daj mi reci: a one male iskrice struje tobom i pred ekranom, ona neka mala lagana zimica tako prijatna i ugodna?
Luana (9:04):aha. jako. previše. i možda se čini bezazleno ovako, bez emocija pretjerano opasnih, bez dodira, bez... realizacije, ali zapravo i nije skroz bezazleno. postoji velika i realna mogućnost da ćemo se kad-tad sresti, makar i poslom. a ja ga hoću pogledat u oči bez pretjeranih iskri koje bi mi mogle... omest pažnju na bitno.
Luana (9:05):moja veza nije bingo, ali želim se upoznati sa živim muškarcem
Photo (9:05):Vraga bezazleno… ma gledaj, to nije nimalo bezazleno, i bez veze, znas da sve u zivotu u svakom trenutku ima svoje zasto i zasto se bas tada dogadja…
Luana (9:05):želim da me zavede ovako živi muškarac i slobodan... to bi bilo great, ne bi li?
Luana (9:06):neku večer je izmaklo kontroli...jučer
Photo (9:06):Eh, taj tvoj jako izrazeni stav (da trebas apsolutno i fizicki imati nekoga kada god pozelis) vrlo je u opasnosti? To je zapravo problem?
Luana (9:07):i u jedan po ponoći je ozbiljan poslovni čovjek i otac obitelji rekao da mi oće čut glas
daaaaaaaaaaaaaaaa
baš to
i ja sam, glupača, pristala
a glas je bio....... TO. Bingo. i ton glasa
i sve
Photo (9:08):Pričaj, pričaj… zanimljivo
Luana (9:08):i jebiga. sliku sam imala. poslao mi ju je. priča je bila super. i još i glas. nećem te lagat. zamislila sam umalo da je samo moj u tom trenu.to je bilo... da, jučer
Photo (9:09):slusam te, slusam, vrlo pazljivo te slusam… a sto se od jucer jos dogodilo?
Luana (9:09):kad smo prekinuli razgovor nisam mogla zaspat
Photo (9:10):nemoj reci da su ti se neke cudne stvari dogadjale u predjelu zeluca?
Luana (9:11):vraga želuca. i onda sam se u tri po noći, nakon drugog tuširanja... dirala
Photo (9:11):Wowww…. Toooo, bejbe… nećemo reć tvom trenutnom dragome. Iako će i on uskoro otpasti. Ovaj će to samo ubrzat.
Luana (9:11):nije mi wow...mislim tebi sad je i njemu bi bilo sigurno da zna,i meni je bilo wow čuti ga
Luana (9:12):a čulo se savršeno dobro
kao da je tu
čitao je moj roman
vidio je stvari između redova koje nije nitko
kužiš?svi me gledaju kao mlađu i sexy verziju erike jang
Luana (9:13):a između redova su poruke koje samo neki vide
on ih je vidio
ajme davim te a ti si u gužvi
Photo (9:13):Neeeee… pričaj! stignem te pratiti, nema problema, a i zanima me
Luana (9:13):eto rekla sam ti, i jučer sam mu rekla da neću više
Luana (9:14):odnosno napisala, a vidjet će to u toku jutra ... noćas sam napisala da je gotovo sa viđanjem ekrana
ajme da si mi bio noćas tu....ti bi me smirio
Luana (9:15):a kad si ti hrkao kraj tvoje ženice sanjajući svoju dragu koja je hrkala kraj onog svoga
samo sam ti tila reć
idem, vidim da si u gužvi
ljubac
Photo (9:17):cujemo se uzivaj
Luana (9:17):moš mislitP
hoto (9:18):ma daaaaj, koka, ne pizdi, pa sve su to slatke male stvari koje zivot cine i vise nego predivnim
Luana (9:19):ne. to nisam ja. negdje van neta mora postojati neki takav a da nije oženjen. desit će se već
Photo (9:19):nemas ti pojma kao ni ja sto nemam pojma tko smo sve mi, zato i zivimo da naucimo sve
Luana (9:20):e baš ću učit s oženjenim! kako da ne
Photo (9:20):to sto je on ozenjen to te u ovome trenutku ne zanima, ne razmišljaj tako
Luana (9:20):o, da, međutim me zanima
Photo (9:21):najbitinije je da ti je on znak da takvi postoje
Luana (9:21):od kad se net pretvorio u telefon i njegov glas u dva po ponoći me zanima! jasno da postoje, svi su uglavnom oženjeni
Photo (9:22):ozenjeni su zanimljiviji
Luana (9:22):ma e....misliš dašak zabranjenog i tako to?vraga, meni nisu, možda tebi
Photo (9:22):ne zabranjeno voće, nego drugačiji pristup životu
Luana (9:22):Jesu tebi drage udate.....
ma e
Luana (9:23):kako to misliš drugačiji pristup?
Photo (9:23):ti znas da ja volim vec udate
Luana (9:23):znam, zato te i zekam,ma.... i ta njegova spika.... dvojim da li je zaista faca koja me izneredila jer je mozgovno moj tip ili je samo jako dobro verziran u ovome po netu
Photo (9:23):nije verziran. ne vjerujem. Mila, ozenjeni nikuda ne zure nemaju namjeru forsirati se pokazati u sekundi sto sve mogu, pokazati da znaju na jednoj ruci sklekove raditi, okrenuti auto na rucnoj, to su radili i dok su bili neozenjeni
Photo (9:24):a sto se tice verziranosti vjerujem da vec ima i takvih i to jako puno
Luana (9:24):neću nekog sa sklekovima, neću ni verziranog po netu,sve u svemu neću, čvrsto sam odlučila
Photo (9:25):onda cekaj da vidis sto je, ne miči se još
Luana (9:25):neću!hahahahahaha... vidit ćeš kad ti ujutro prepričam naš sex, prvi sa oženjenim apsolutno nepoznatim strancem a kao neću ja
Photo (9:26):joj nemoj mi o cyber seksu…
Luana (9:26):molim?! da čujem. priznaj! u oko se pretvorih
Photo (9:26):mogao bi komediju napisati kako je to bilo nekada davno daaaaavno u vrijeme piskutavih modeme i slabih veza
Luana (9:27):a jesi ga i ti bacio koji put u nesvijest online, ha?
Photo (9:27):cuj sve u zivotu treba probati
Luana (9:27):mislim ja sam pričala o seksu...chatala i tako to, ali baš da tipkam se jednom rukom a diram se drugom...
Luana (9:28):ali skype i slušalice recimo... uh sad mi je palo na pamet da me pitao imam li skype...kurvar obični! jamačno je verziran u ovome.
Photo (9:29):LOL
Luana (9:29):LOLčina
Photo (9:29):eto ti dobre teme za Wandinu kolumnu, predloži joj
Luana (9:29):daaaaa
Photo (9:31):ja od svega tamo procitanog izdvajam onaj dio o odrzanju mladosti, taj mi se čini ključnim. osjetili ste mladost oboje, uzdrhtalo moje zlato
Luana (9:33):koji?
Luana (9:36):uzdrhtalo, ha?
održavanje moje mladosti?nije njegova garant... on ima 42....ajme (pauza) ili je njegova mladost i njeno održavanje ipak u pitanju?! O jebote, Photo, upala sam u muški klimaks….


HELL'S ANGEL KREĆE NA DIJETU. JOPET.

To je bilo moje najsretnije, najljepše i najmirnije Valentinovo ever.
Ne, nisam se zaljubila. Samo sam se bar nakratko odrekla štetnog poroka za vrijeme korizme.
Muškaraca.
Uostalom, Uskrs će za tren. Nije to neka žrtva... Odrekla sam se u ovih mjesec dana muškaraca. I na Valentinovo odbila sve pozive na kavu ili druženje koji su mostly značili poziv na sex.
Provela sam Valentinovo u miru i sa ljudima koje volim. Nije li poanta tog dana upravo u tom?
Provela sam Velentinovo bez muškaraca. Onih. Mojih. Svakakvih nekakvih. E. I stavila mobitel na silent i ubacila ga u ladicu..
Hladnokrvno.
Što je rezultiralo prvim mojim Valentinovim bez plača, nemira, stresa, igrica nadmoći, smicalica, laži, samoće ili pak bivanja s nevoljenom osobom... ako je mjerica za mir na Valentinovo ova, oh, ispit će je Žena Zmaj naiskap baš svake jebene godine from now on.

Suvremena žena ima dvije vrste očekivanja od muškarca koji joj se sviđa. Jedna su vezana za seks, druga za solidnu vezu ili brak. Ponekad i za oboje. Suvremeni muškarac volio bi ispuniti njena očekivanja, ali zapravo ga boli kita ako kojim slučajem ne uspije u tome. Kad ona govori o njenim očekivanjima, on misli uglavnom na seks. a seks... je totalno precijenjena stvar. On je taj koji sve zakomplicira, a ne ona. Pametna i zgodna žena baš je svima uzbudljiva. Ali problem je što se ona ne da zajebavati tako lako kao ona glupa i zgodna.

Muškarci se češće nego što mislimo boje vlastitog performansa u krevetu, duboko i podsvjesno. Oni koji odbijaju uzvratiti oralac oralcem nemaju osjećaj gadljivosti. Imaju strah da to neće napraviti jednako dobro. Makar bili visoki, pametni, zgodni i u svemu drugome uspješni. Uspješnost među plahtama skloni su zamijeniti sa onom važnijom, s uspješnošću u pitanjima srca. Koja je, neću lagati, rijetko kad podudarna. Jasno da su uzroci frustracija kod takvih muškaraca vrlo duboki. Samo ako ga dovoljno volite imat ćete volju preodgojiti jednog takvog. Puno sreće i strpljenja vam želim. O, trebat će vam, trebat... ali ako vam se sviđa... možda je i vrijedno? Jasno da nije.

Problem su muškarci koji vam se ne svide na prvu loptu, ali si sebi nekim čudom umisle da vam se sviđaju, pa si, shodno tome, daju za pravo da se ponašaju kao idioti… eh. Iskusna žena ovakve će uočiti na vrijeme i staviti ih na pravo mjesto. Žene s godinama nauče predvidjeti muškarce. A kako i ne bi? Sa svojih tri-četiri banke zaista znaju sve o muškarcima, pa čak možda i malo više od toga. Njihov problem. Od muškaraca, mislim. Što su propustili sve ono što su mogli dobiti od njih. Žena. A ne govorimo ni o seksu ni o javnoj vezi pod must.
Muškarci se uvijek boje krivih stvari kad su žene u pitanju. Nijedan muškarac nije iz veze sa kvalitetnom ženom izašao s manjim egom od onog s kojim je ušao u vezu sa njom. Dapače. Način na koji se ona može dati muškarcu kad on to zaslužuje, a ona to i hoće, totalno i tako da on osjeti njeno pripadanje, nikoga normalnoga ne može ostaviti ravnodušnim.Šteta što to neće imati priliku doživjeti, ako je nešto zasrao. Način na koji muškarac može dobiti natrag pametnu, ali dobro opečenu ženu, nakon što zasere stvar, a uz to prođe još i previše vremena, jamačno neće goditi njegovom egu. Još je on ne poznaje zločestu. ali ako unatoč tome hoće i dalje tu kaffu... o, nek je slobodno i takvu upozna. Opcija B je glupa opečena žena, Manje godi egu, čak i kada je jako lijepa i zgodna, ali „bolje vrabac u ruci…“
Kad prefrigano zavodite ili samo muljate sa… nebitno… slobodnim ili vrlo zauzetim muškarcem, to ponekad zna biti vrlo intrigantno, sexy i misteriozno, dok god se vaša ovisnost o adrenalinu bazira samo na dobro osmišljenoj i rafiniranoj provokaciji, majci svih zavođenja. Dobro provocirani protivnik može se naknadno pokazati ponekad čak i izvrsnim ljubavnikom. (Ti ćeš mene zezati, ha? A sad ćeš dobit…)
Sve i da ne dođe do seksa, neminovno ćete se naći u situaciji da vas puca adrenalin od onih trenutaka prijelaza iz čednog u razvratno, u kojima bar naoko držite kontrolu nad situacijom, iako je u svakom trenu možete izgubiti. Znate li se igrati s vatrom, bojite li se nositi se s adrenalinom i koliko ste uopće dobri u tome?
Riskantno. Ako muljate i sebe. Superriskantno. Ako ste uz to još i toliko užasno glupe da muljate s oženjenim čovjekom, upravo u toj opasnoj fazi naći ćete se pred tri moguća rješenja. Ženka lovac i mužjak lovina kao pretpostavka.
Prvo je da se pravite blesavi, kao da se ona erotska nijansa nije nikad ni dogodila. S vremenom će vas početi iritirati ta užasna situacija zavaravanja sebe i drugih, od koje će vam nekadašnja lovina dopizditi, i ufino ćete ignorirati svaku aluziju na seks i erotiziranost atmosfere, koja je nekad u zraku visjela, i napokon mu ufino, jasno,(jer ste vi ipak dama), lansirati odjeb iz vašeg života. Čini se najviše benigno, no zapravo je najviše idiotsko rješenje.
Drugo je trenutni prekid svih odnosa, nema telefona, mailova, mobitela, viđanja slučajnih ili namjernih. Najdrastičnije, ali definitivno najelegantnije rješenje. Za one koji se boje. Sigurnost je oružje kukavica. Ili mudrih? Njemu pribjegnu svi oni koji sebe lako zavaravaju, jer ignore je totalno precijenjena stvar za rješavanje potencijalnog problema.
Treće rješenje je ići do kraja i pustiti vraga iz sebe napolje. Zanemariti opasnost od samoće, boli i raspada sistema. I iako si prešutno pristala paliti se lagano s njim, sada je ipak red najaviti svojoj...lovini... da nema više zajebancije, jer si ti od onih koji uzimaju sve što zažele i da bude svjestan da ćeš, ako se dovoljno jako napališ, uzeti i njega, samo ako to poželiš… Jasno, onda kada ženka lovac najavi takve akcije, kasno je... jer ona je već donijela sve odluke da ih napravi. Najopasnije rješenje. Niko se od tol'ko adrenalina usrećio nije. Ako je pak vaša lovina totalni idiot, razmišljat će donjom više neg gornjom glavom i, jasno, pristat će na treće rješenje.
Pravo je rješenje negdje između. O njemu se ne priča baš nikada naglas.
Kad iz jedne veze koja je snažno obilježila dio vašeg života naglo uletite u drugu, često će to biti laž. Neki imaju moć da sami sebe uvjere u tu laž i da održavaju privid sreće, dok god mogu. Ali onda se zna dogoditi da jednostavno… ne mogu više.
Hvala, ne bih se udala, ja bih plesala!
Rekoh. „Spakirah kofere“. I odoh. Ne u zalazak sunca, nego ondje gdje sam i trebala biti. Kući svojoj najdražoj. Dom je tamo di ti je i srce. Nitko meni ne može uzeti više od onog što ima u meni. Naročito ako taj netko ima dva jaja.
I ja jaja za trku imadem. Samo se ne mogu uhvatit za njih kad želim biti prosta i vrijeđati. Da se, recimo, uhvatim za sise s prezrivim izgledom lica i isturim ih izazivački u prkosu, to bi bilo shvaćeno prije kao poziv na sex pomirenja. Nu mi ga mekni? Zašto se muški hvataju za jaja, osim kad ih ćeške, meni nikad jasno biti neće. No nikakve uvrede, smicalice, igrice, ucjene i blefiranja više ne dolaze u obzir u životu Žene Zmaja. Nikada više. Odjebakis, dragi moj... makar ti se cijela Rvacka klanjala do poda i vikala ti da si glavom i bradom Bog od baluna!
Stjecajem okolnosti, koje olako prerastu u niz manje ili više sretnih prigoda u novootkrivenom životu raspuštenice, upoznala sam nekoliko vrlo... nazovimo ih… upečatljivih muškaraca nakon rastave. S nijednim od njih nisam imala vezu. Kako je svaki od njih na svoj način pokušao ući u moje strogo čuvane prostore samoobrane i samozaštite (da li iz puke mužjačke znatiželje, potrebe za posesivnošću ili tek machismom, to ni dan danas ne znam), shvatila sam to kao invaziju u one prostore u koje ne smijete pustiti baš nikoga nikada; jer te je prostore svaki od njih na svoj način pokušao zaposjesti, daklem nužan je bio raskid svih odnosa s njima.
Obožavam fine ljude. S njima možeš sve fino. Čak i trenutke u kojima finoća nije prvi izbor. Ali su mi poslastica oni zli i divljaci, koji se precijene. Čine me da im pokažem koliko bezobraznija i zločestija mogu biti od svih njih zajedno, pojesti ih uz marendu i ispljunuti kao izmoždenu žvaku.
Vrlo indikativno, u zadnja tri dana javili su mi se baš svi ti… upečatljivi, svaki iz različitih razloga. Jedan sa obavijesti o saznanju, koje se moglo ticati i mene (još pokušavam shvatiti da li me se ipak i tiče), jedan da provjeri kako kotira kod mene nakon onog za što je mislio da me se dojmio prije par ljeta, jedan iz pokušaja isprike zbog kukavičluka, jedan iz pokušaja da se ogrebe za snošaj tek naoko suptilnim metodama, jedan iz pukog napadaja ljubomore, jedan jer je prekinuo sa curom…. Svaki sa različitom pričom. Koje su sve bile tek izlika da me nazovu i da to nazivanje nakon masu vremena ispadne nonšalantno prisjećanje na broj u njihovom mobitelu. Moj broj. Tako sam, a opet stjecajem okolnosti, u tri dana čula toliko preseransa od tih muškaraca, koje mudre i pametne žene ni u ludilu ne bi sebi priuštile.
Nisam imala volje za igricama nadmoći. Sve sam stvari sebi dokazala davno, sve o onome što ja mogu kad dovoljno hoću. A vrijeme je okretalo sa tramuntane na sve čišću buru, što sam ja ipak povezala prvenstveno s tim. Ja sam, nažalost, jedna od onih žena kojih se muškarci prisjete kad zahladi, kad su svi doma, kad su na repertoaru samo reprizirani filmovi i kad u okrilju svojih plahti imaju više vremena za razmišljanje o svojim najvećim životnim propustima. Ko ih jebe...
Jedan meni jako, jako dragi muškarac optužio me je za krivi tajming neki dan. Pogrešno. Nikad ja nemam krivi tajming. Ja donašam prave odluke u pravo vrijeme, po cijeni da s njima zakasnim i u bitnim stvarima. Ali tajming za njihovo donošenje za mene je uvijek pravi i upravo savršeni. Jer ne bi išlo prije, jer neće ići kasnije.
Da li je tom logikom moralno i iskreno da jedna žena prizna neke stvari, do kojih je došla sabrano, svojim tajmingom, muškarcu koji je pak (surprise, surprise!) sada jako zaljubljen i u vrlo sretnoj vezi sa novom djevojkom? Je. Ali je dobro za njegov ego, a nije dobro za njen ego. Daklem, bolje ne.
Da li će ona to ipak učiniti, po cijenu da ispadne da laže, taktizira i da njime i opet manipulira? Ne. Ovaj put neće. U ime istog tog ega. Mudro će šutjeti. A on će je mrziti što je opet tako silenziosa i samozatajna kad god je on u pitanju. I neće joj reći ni mrtav ono što joj zapravo želi reći.
Opet.
"Kako ono mala kaže?"
Da li je on zaista u toliko sretnoj vezi, ako bi je ipak želio vidjeti na kavi, za koju je gotovo pa sto posto izvjesno da ne bi završila bezazleno i da li on zaista želi čuti to što mu ona više ne želi reći? Želi li provjeriti kako ona još djeluje na njega? Ne, nije to, ima bit da nije. Puka znatiželja? Ajmo vjerovat da je. Jer on ionako neće nikada ni mrtav priznati da je se jednostavno... zaželio. One trenutke između njih, koji su bili iznad osjećaja fizičke pripadnosti i uigranosti ravne tehničkoj dotjeranosti, on će radije protumačiti običnom fizičkom ili seksualnom kompatibilnošću. Kompatibilnost... koja jebeno dobra riječ.
Ne, nemoj mi nikada reći ono što osjećaš. I nemoj nikada doputovati da me vidiš pa ostati... tamo… u najvećem mjestu na mom otoku. Tamo zna biti jako bezveze. Idi naprijed i budi sretan. I sve pet. Jebo te krivi tajming, da te jebo… ne moraš me nikad vodit na tu jebenu kaffu, kukavico. I ne moraš mi reći da si mi oprostio, kad nisi.
Moju kolumnu čita od nedavno i jedna Tea, profesorica latinskog iz Zadra… kaže mi to moj dragi prijatelj, naš zajednički prijatelj. Profesorica latinskog me čita... Shvaćam po prvi put da nemam pojma tko me čita, nisam do sada nikad razmišljala o njihovim profesijama, interesima, obrazovanjima, idejama, emocijama, motivima zbog kojih bi potrošili deset, dvadeset ili koliko već minuta svog slobodnog vremena na mene.... Kaže Tea otprilike nešto u stilu da nisam rekla ništa novo, što već nije rečeno, ali da na jako lijepi način uobličim misli i to fino upakiram. O čemu bih mogla pisati, a da bude spektakularno i još neviđeno? O ničemu. Zato pišem o onome što osjećam. O onome što mislim da i vi osjećate na isti način. Zato ste, valjda, tu i vi. I ti, Tea. Dobro mi došla, draga.
Znate li vi što je to uobličavanje misli? To je ono kad nađete formu za osjećaj koji je u vama, zatomljen i nedefiniran, a nije bio dotaknut prije nego što je dobio tu formu, ispisanu ili izgovorenu. I onda je najednom… dotaknut. Osjećan. Shvaćen. Viđen. Savladan. Nadvladan. Od ushita. Do totalne ravnodušnosti.
Znate li vi, međutim, što je to moto chick?
Hmmmm...
Evo sam se našla sa zablokiranim mozgom, pokušavajući vam dati najpristojniji prijevod, al' kako okrenem da okrenem, stalno mi dolazi onaj izraz kojeg je moj barba znao upotrijebiti, držeći nam zlurada i opaka predavanja baš svaki put kad bi nas ljeti na otoku doma prebacio neki prijatelj motorićem:

- Ma vi ćete biti moto pi*ke priko mene mrtvog!!! Neće moje Perle (to su mu bile 'ćere) i moje Sunce (to sam mu bila ja) biti moto pi*ke nikad! Jer ću vas rađe zatuć, nego da se o vama govori da ste moto pi*ke. Nećete vi davat okolo mujse samo za đir na motoru!

I nismo.
Istina, jest nas udavio, ali nismo nikad bile moto pi*ke.
Nismo dale nikome nikad za đir na motoru.
Ne zato.
Nego samo onako... nekima... a jer smo ih voljeli i jer nam se je bilo drago.
A shodno tome, nismo se ni udale iz materijalističkih razloga.
A 'ko nam je kriv. Tuke…

However.
Čudni sam san usnula prije neku noć..
Ja na Harleyu.
Ni manje ni više.
U onom što se književno kaže, mislim, vruće hlačice.
I to one od jeansa, sa resicama po guzici, kolko me sjećanje služi.Bujne mi sise bez grudnjaka (he he he)sapete drhte ispod uskog prsluka od crne kože na čijim leđima piše, jasno, Hell's Angels.
Kosa duga, umalo do istih tih guzica, ali vijori. Na vjetru. Od brzine.
A lijepa.
A plava. Blajhana, jasno, ali neizgorena. Onako… kvalitetna.
Jebate... ja plava. I jašem motor.

I vozim ja tako u snu moj Harley. Iza mene me snažnim bedrima stišće moj suvozač, isto neki superzgodni, jasno. S iskrom u oku. Što bi samo žena po stereotipima imala iskru u oku i bedrima stiskala motoristu! Oću i ja jednog da me na motoru stisne bedrima zguza i da mu u'vatim pri tom iskru u oku..
I ulijećem u okuku. I to kako!
Koljeno u crnoj sexy čizmi mi skoro cestu dotiče.
Mravi mi šapuću: Wanda, past ćeš! Ali ne! Wanda zalomi ćošu do kraja, izađe pobjedonosno iz ćoše i na podnevnom suncu (onom kad sjena okomito pada) digne se na stražnjem kolu. I tako Wanda u snu vozi jedno sto metara na stražnjem kotaču Harleya.
I nema pri tom uopće vidljivog celulita.
Nimalo.
Što je ključni element za ovaj san.

Ključni element, pak, za javu je taj da je Wanda crna ko' noć, a nikako i nipošto i ni u kom slučaju plava, ali i taj da Wanda ne samo što ne zna voziti motor, nego ni biciklu ne zna vozit, a da su vruće hlačice totalno out kad sam ja u pitanju, a osobito od nedavno..

Od kad sam napravila frizuru, prije neki dan, obojala se, popeglala se (nažalost, samo u frizera), svima sam nešto, kao, draga i lijepa i svi mi se nekako puno lijepo javljaju..

PMS mi je.

Ne faza ožderavanja, nego ona faza širenja šarma. Što znači da mi je opet Kavorka. Znate... ono što je Kramer imao, Kramer iz Seinfielda, kad je svima bio neodoljiv.

Iza ove slijedi faza tjeranja.
Unaprijed se pribojavam kako bi mogla završiti ovaj put...

Doživjela sam osobnu satisfakciju.
Vrlo bivši šef me je pokajnički pozvao natrag na posao.
Nije mu bilo lako prijeći preko svog ega dok mi je držao uvodni govor i onda mi uvalio ufino ispriku i poziv da se vratim.
Nisam pristala.
To iz ponosa. I jer radim na tri puta bolje plaćenom poslu.
Ali sam mu pristala odraditi dio projekta, i to za jaaaako dobru lovu, koju mi je dao unaprijed.
To jer sve ima svoju cijenu, pa tako i ja.
Ne trebam vam ni spominjat, jasno, kako je izrazito umiljat prema meni?

Na raskrižjima me svi nekako lijepo glede.
A nije zato jer mi iz auta piči dobra i jaka mjuza. Tina Turner. Uvijek.
Ma od Kavorke je, garant.
Ma baš je zapravo skroz dobro imati Kavorka dane...

I tako, pod naletom egotrippinga, posljedice koncentrirane ljepote, pameti, šarma i putujućeg seksipila, krenula ja nakon jednog ručka u nepromišljenu aktivnost zvanu isprobavanje bikinija, koju olako izvedem svakog siječnja.
O jebem te ludu, di mi je pamet bila!

Još sam se taman natukla pohane kokoši sa prilogom od gljiva i salatom od... svačega.
I kruha točavala... bog te pita kol'ko feta...
I nalila se još skoro litru vode uz to.
Uuuuu... da mi je u tom stanju, onako bar dva kila teža nego prije ručka, bilo još mrknut i jednu Coca Colu iza toga.... guzice bi bila dala!

I tako sita i puna… svega… uletim ja prvo u moj nebeskoplavi, pa onda u bisernorozi bikini.
A u zrcalu... 'bemu miša.
Ravno u mene gleda me od užasa raskrečenim očima... vojnički san!
Baš tako.
San svih vojnika, poštara, automehaničara, bauštelaca i kamiondžija.
Gleda u mene. Netremice. I u šoku.

Lijepi moj sexy bikini svojim rubovima usječen do bola u bokove, sise i guzicu.
Bokovi mi izgledaju ko da da sam violina... ili čak bajs!!!
Sreća bog da imam sisa, jer bi naginjala izgledom na bocu Orangine.
A tek gaćice... Više nekako naginju na tange. A nisu tange.

A di mi je pamet bila na sniženju kupiti čak dva bikinija s gaćicama na tanku crtu na bokovima.... i još broj manji, jer, kao... rastegnu se oni u moru.
Moš mislit.

Revnosniji posjetioci... izvjesnih... sajtova (koje u znak poštovanja prema onima što tamo ne idu nikad neću ni linkat) prepoznat će odmah termin camel toe.
Oni koji pak ne znaju što je to, vjerujem da će biti oduševljeniji jednostavnim objašnjenjem, koje bi zasigurno dala jedina mi i omiljena mi roditeljica, a za isti taj pojam:

- Pa kakva si to, skidaj to sa sebe, izgledaš kao obična kurbetina, pa sve ti ulazi u pi*ku!

Suma sumarum.
Od ponedjeljka sam na dijeti.
Od drugog ponedjeljka (15 days now) opet role.
Čim mi završe stvari.

Ona moja najdraža i najefikasnija dijeta će da padne.
Općenito u životu volim kad se stvari nazivaju svojim pravim imenom. I ne samo u seksu. Meni drago i kad se dijeta zove onako kako i treba da se zove.
Ova moja se zove DIJETA ZA ZDRAVE I DEBELE ŽENE KOJE ŽELE SMRŠAVITI.
Sigurno ste čuli za nju.
I uspješna je.
I može se izdržati.
Vrlo.
Ako je nemate, potražite je
Pozivam vas da mi se pridružite.
Oni kojima to treba, jasno.
Štoviše, izazivam vas da mi se pridružite!
Krenite i vi od ponedjeljka... da na proljeće ne bude too late. Nikakvi Karakter Klubovi ne dolaze u obzir ovaj put. Puno žena na jednom mjestu bolje je izbjegavati. Osim ako nije izbor za Miss ili dani velikih popusta.

Dvije su opcije.
Jedna je da će u lipnju ulicama hodati hrpe zanosnih i sexy žena. Elegantnih pri tom.
Druga je da će svijet biti krcat nadrkanih i isfrustriranih žena koje teško izdržavaju na dijeti, osobito u PMS-u, te su, kao takve, noćna mora svojih ukućana, prijatelja, kolega i slabijih polovica.
Ovo ljeto na raskrižjima svi da ste se lijepo javljali zanosnoj dugokosoj plavuši na Harleyu, u kratkim hlačicama i majičicama s ogoljenim pupkom visoko iznad kojeg jedre sise strijeme nebesima. Bez grudnjaka
I s piercingom.
Na pupku, jasno.
Lijepo joj se javite.
To ću, naime, biti ja.
Prepoznat ćete me po vjetru u plavoj mi kosi.

Svi ste vidjeli sigurno onaj video sa Tyrom Banks. Kao… poručuje ona tamo nešto u vezi debljine i dijete. Priča li ga, Tyra, priča… ma ko ju je uopće slušao, da mi je znat... onako sisata, bokata i bedrata, u jednodijelnom kostimu, totalno opuštena pred kamerama, a tvrda... ma cijela je za gricnut je, a k tom još jebeno dobro nosi svoje „viškove“ kila i svima je takva lipa baš. E, bemu sve, zbog nje mi dođe da ne idem na dijetu. Baš je zgodna Tyra ovako odeblja. I dobro nosi te svoje kile, pas mater. Da mi je njen attitude, ne bi ni ja na dijetu. Što bi Tyra Banks bila bolja od mene? Ako može ona žderat, mogu i ja.

E, al problem je u tome što je Tyra Banks zadovoljna kako izgleda, a ja nisam. Možda je to samo fiksacija u mojoj glavi, to da mi treba dijeta, al jebat ga sad.
Ja sebi nisam zgodna.
Al ću biti.
A možete i vi.

Stanite danas na vagu.
Vidite koliko imate kila.
Onda se u panici osvrnite da vidite jel 'ko od ukućana napokon saznao koliko imate kila.
Phew!
Odahnite.
Dobro je.
Nitko vas nije vidio.
Jasno.
A kako bi vas i vidio kad se već neko vrijeme važete krišom, dok vas nitko ne vidi...

Onda si zacrtajte cilj: 5 kila. 10... 20. Nebitno.
Al onda o tome obavijestite svoje bliže i dalje.
Kako to mislite: zašto?
Zato da ako vi koji niste na dijeti, recimo, primijetite da je neka djevojka ili žena izuzetno divlja ili bezobrazna ili zločesta prema vama, nemojte je odmah stjerati u triii…
Ne.
Jer ako je na dijeti, sve joj mora biti oprošteno. Sve.

Ako nije do toga, može biti da joj je i nejebica.
Razmislite malo bi li moglo biti do toga.
I tad joj mora biti sve oprošteno.
Isto baš sve.

Naći će se i ona najgora skupina tu, onih koje će biti izuzetno divlje ili bezobrazne ili zločeste prema vama i zbog dijete i zbog nejebice. Morate ih razumjeti... one čine najtežu kategoriju. Iskonske zloće.

Aludirat ćemo na poštenje onih koji idu na dijetu. Da neće kradomice varat i ožderavat se i imat trenutke slabosti koje ne mogu podijeliti s nikim.

Bivša ljubavnica moga bivšeg muža imala je jednu uzrečicu koja mi se jebeno sviđala:

MORAM! HOĆU! MOGU!

Ta je, doduše, popušila u međuvremenu karijeru kod njega (nažalost, vjerojatno potpuno nesvjesna činjenice da se na taj način zapravo i skroz usrećila), ali krilatica, priznat ćete, jako dobro zvuči.
No eto se je dogodilo i ono najstrašnije.
Nisam povjerovala ogledalu. Pa sam se digitalcem usnimila u mojim sexy tangama, u kojima sam bila super čak i u tom izdajničkom ogledalu. Ali ako laže koza, ne laže rog. Prizor bijaše strašan. Ma prestrašan.

Guzica mi nije stala u kadar.

Nagomilane frustracije prethodnih dana.
Plus blagdansko ožderavanje.
Plus SMS... pardon... PMS.
Suma sumarum... vaga pokazuje jedno 5 kila viška. Najmanje 5, brat bratu!
Sestra sestri.
Ja... sama sebi... priznajem da imam možda i 10 kila viška. 10 je možda pretjerani broj... Ono... AKO hoću bit idealna. A jasno da hoću. Uvijek.
Uf.
Vrijeme je za dijetu, koju sam već najavila puno ranije, doduše.

Pitala me neki dan najbolja prijateljica jesam li pojela sve napolitankice i sarmice u kući prije sutrašnje dijete.
O, da, jesam, jesam.
I ne samo to.

Prošli je bio tjedan brujeta od ugora i grdobine sa penetama, mamine torte, Ružinih fritula i Vjerinih cukarina, pohanog... svačega nečega, salata raznih (vrlo mali broj kojih je bio low fat, mogu vam reć), junk spize sa djecom, a radila sam i savijaču od mesa, šunke i jaja, gulaš sa porilukom, papine lignje sa patatama, kaulom, kapulom i pomama u škrovadi, pašte... sa svačim... da ne govorimo o savršenom pašta fažolu sa kobasama i pancetom od neki dan... ma za prste polizat.

I na putu sam bila.
I tamo isto žderala. Sve nekakve specijalitete redom. Buncek. Vincek. Vragec. Pinklec. Uf. I na drugom putu isto. Giro di Toscana. Tamo se uvijek dobro jede. Fettucine, tagliatelle, lasagne, gnocchi, risotti… Pa prstaci (pst!!!) na ručku kod jednog... prijatelja.
Di mi je to sve stalo, pitat ćete se? Ne pitajte se.
Ubio me PMS ovaj put.
Dobro da nisam od konstantnog osjećaja gladi i djecu vlastitu pojela!

Najzabrinjavajućiji dio mog PMS divljanja bio je jedan ključni momento, koji se desio neposredno nakon obračuna sa ogledalom, a u kojem sam se svejedno uhvatila u jedan po noći sa sendvičem od tunjevine, na čijoj bi mi veličini pozavidjeo i klub debelih amerikanaca na izletu na slapove Niagare. Jela sam pohlepno i s užitkom s nogu, iznad sudopera, nešto gadljivo se cijedilo iz sendviča u sudoper (kukuruz? poma? rokula? tunjevina? majoneza? mix svega toga?), ali jednostavno nisam mogla stat. Bilo je jače od mene. Sendvič je bio naprosto savršen. Ako je istina da je čovjek u krevetu onakav kao i za stolom, što to znači... da sam ja sex machine nimfomanka? Pih. Nije me omelo niti kad je nešto pri zagrizu štrclo uvis i zaustavilo se na mom frižideru, gotovo metar dalje.
I onda je sex machine na kraju povratila, jer mi je ipak bilo zlo od te tunjevine u jedan po ponoći. Kakav sex, bokte... 'ko uopće misli na sex u tim trenucima...

Sve sam čekala kad će doć PMS faza tjeranja, pa, eto, bar da me kogod poznati pomogne u nevolji, da ne lutam unaokolo (is that what our dearest are for sometimes? it isn't?), ali me ta faza ovaj mjesec nekim čudom nije spasila baš dovoljno.
Ništa vrele sise.
Ništa pretjerani nagon za m-m-m.
Ništa nemir u bokovima.
I ništa hod od mačke u veljači...
Eh.
Al zato se ona faza žderanja razvukla... unedogled, bokte.
Niti ne želim o tome pričati.
Tek, reći ću vam samo da nakon onog nemilog incidenta pred ogledalom od neki dan (suočavanje mene i mog odraza) bikinije više probala nisam.

Ja počela od ponedjeljka.
Kad ćete vi počet... ne znam. Ali savjetujem vam da ne bude tri dana prije godišnjeg, kad shvatite da izgledate užasno u kupaćem, a bude prekasno za učiniti bilo šta.

Jasno, razumijet ćete da ću tijekom trajanja dijete u postovima i komentarima, bar dok mi se želudac ne stisne, biti zločesta, nadrkana, bijesna, isfrustrirana, dosadna, napadački raspoložena i tako to.
Na mom portalu mi nećete moći baš ništa.
Budi volja tvoja, al kraljevstvo je moje.
Na vašim mi blogovima možete, recimo, ukinut pravo komentiranja. Pri čemu ćete mi se, jasno, zamjeriti samo tako, ali ću vam oprostiti jer... kako ima ona poslovica da zdrav bolesnog ne razumije, tako ima i ona da svežderi ne razumiju one koji su na dijeti.

Ne zovite me ni na piće, ni na iće... osim ako nisu ohne zucker sokovi, kaffe i čajevi u pitanju, ili samo i isključivo ako taj ručak ili večeru možete uklopiti sa danom dijete koji me ide.
Proteinski dan... e, tad mogu izać, recimo.
Tad neću biti osobito drksi.
Pa bih se mogla i pristojno ponašati i biti draga i duhovita čak.
I onaj dan kad je pizza za ručak.
I taj je dobar.
Pa i škrobni dan je ok. Jest ćemo skupa prdečce: fažol, leću, polubiži, mišance, jotu... Čujte, sex neće doći u obzir tog dana. Jasno. Ali jest možemo.
Dakle, sve u svemu, nije da me ne možete zvat vanka.
Samo morate jest isto što i ja.
Inače ćete mi se isto nemilo zamjeriti.
Sve možete.
Sky is the limit.
Al, zaboga, nemojte da vam slučajno padne na pamet zvat me vanka kad je voćni da!!! Taj mi je zadnji put teško padao i tad sam apsolutno... nepodnošljiva.

Oni koji neće na dijetu, nek mi sad tu ne pizde da je važna tjelovježba, trčanje, ritam, manji izbalansirani obroci, ne jest iza osam, više sexa i tako to. Da sam ih znala balansirat, kao da bi me dijeta vidjela uopće...

Zašto nije pametno ići na dijetu... eh, ima više razloga.
Jer pojačava nervozu, zlobu i bijes, recimo?
Hm. Nažalost, trenutno mi pada na um puno više razloga zašto treba ići na dijetu.
Kategorija posta: SEX. Da, definitivno sex.
Pitate se kakve veze ima sex s ovim postom?
Pa ima. Jer ima da svi oko mene najebu dok sam na dijeti.
Već osjećam…



PUKA TAK!

Ljuta sam na sina starijega.
Jer je tvrdoglav poput mene.
Jer neće da popusti.
Jer čini stvari za koje zna da me bole.
Jer me tjera da se pravim da me boli briga za to kako se ponaša i da mi je svejedno zbog toga.
Ljuta sam jer tako glumeći lažem njega. Pa i sebe. Mrzim lagati one koje volim više nego sebe.
Mrzim što se sada, kad možemo imati zaista sve na svijetu, kad su nam se nakon godina tuge i nemoći i odricanja sva vrata otvorila i sve stvari posložile, on… igra.
Što ću poduzeti oko toga?
Ništa.
Ovaj put ništa. Dovoljno je velik za neke odluke.

Znate li sve o meni?
Pa i ne znate. Kao naprimjer da sam baš jako, jako zgodna.
Hm.
Istina?
Paaaaaaaaa...
Uvijek bjesomučno lažem o tome koliko imam kila i uvijek se kurčim s time koliko imam godina. Ovo potonje dok još mogu. Još najviše 7-8 godina. Bar se tako nadam. Ovo prvo jer se znam obuć da pokrijem što ne valja, a otkrijem što valja i jer «nijedna žena nije dovoljno bogata ni dovoljno mršava». Pa tako ni ja. Jesam, još sam na dijeti. Tek sam počela, šta!
Što još sigurno ne znate o meni?
Na faksu sam sa mojim ondašnjim najboljim frendom doslovno pomela svaki podij po lokalnim klubovima. Uvjerljivo smo bili najbolji i pobjeđivali na apsolutno svim natjecanjima u plesu. „Volare“ u verziji Gipsy Kingsa… ah, nitko nam ne bi bio ravan kad bi se ona prolomila podijem…. A onda su nas jednog dana uljudno zamolili da prepustimo pobjedu drugom paru. Jer da nije red da uvijek mi dobivamo nagradu. Strašno smo se uvrijedili i više nikad u životu nismo sudjelovali u nikakvim natjecanjima u plesu. Osim onima u našim dnevnim boravcima. A i ta se važe! Nego šta!
Dalje.
Imala sam momka u srednjoj koji je bio kockar. Zbog njega mi je ostala averzija prema kartama i zarekla sam se da nikad neću naučit igrat na karte, tako da dan danas ma njanke trešetu ili briškulu ne znam baciti, o pokeru uopće da ni ne govorim! Krajnji mi je domet trentaun… ili kako li se već zove ta igra gore, na sjeveru Lijepe Naše. E, al zato sam redovito išla na tombolu u «Hajduka», gledala splitske oriđinale koji su se tamo zimi okupljali u toplome i dosta redovito dobivala kako cinquinu, tako i tombulu. «77! Ženske noge!»
A imala sam tada i sreće u ljubavi.
I guess.

Ima toga još.
Od «čaše više» šampanjca postajem totalno nabrijana na seks. Out of control. U stanju sam dignut se na stol i opalit striptiz dok rečeš špric! Koja Selma Hayek… i vampiri se skinu kad ja popijem Bakarske više neg treba! Desilo se jednom. Ne na javnom mjestu, kunem se.
Izbjegavam kad god mogu! Ne seks! Šampanjac. Svježe breskve u šampanjcu… ili jagode… ili ananas… bingo. Na usnama. Na prstima. Na pupku. I svugdje negdje. E.

Ljudi me doživljavaju kao kučku.
Istina?
Jesam. Kučka sam.
Ali nema dugo od kad sam to postala.
Sada sa sigurnošću znam: Trebala sam biti kučka cijeli život svoj. A ne pizda, dobrica, milica, koja se kroz taj isti život nosila svojom dobrotom, strasti, ljubavi i poštenjem.
Bolje bi prošla sto puta kao kučka.
Stignem još.
Istina je da sam ispod svega toga strašna plačipizda i u stanju sam rasplakat se k'o kišna godina zbog jačine nekog trenutka ili zbog obične jebene scene u filmu. Znala sam čak i plakat na našu himnu kad sam bila manja. Plakala sam i kad je odapeo Tito. K'o kiša. Al o tom bih neki drugi put. Sad više plačem zbog manje stvari, ali koje me puno više bole. Čak mi i fali plakati. Prestali su me boljeti i ljudi i stvari. Gotovo da se plašim toga što u zadnje vrijeme plačem tako rijetko.
Što ako mi se jednog dana pokaže da ova jačina, energija, furija, polet, osjećaj nedostižnosti, neuništivosti i nenadmašivosti počivaju na sasvim krhkim, lažnim, krivim i isforsiranim temeljima?
Pih!
A što ako se pokaže da je to sasvim logični slijed mog života?
Ipak sam ja Žena Zmaj.

Jeste li ikada razmišljali kako bi trebao izgledati dom u kojem biste željeli provesti ostatak svog života?

Kad sam onda… prije desetak godina… konačno sredila svoj lijepi stan s pogledom na more, more, more, more i more… mislila sam da je to TO. Znala sam ležati nasred stana, u jednoj točki iz koje se moglo pogledom obuhvatiti kuhinju, dnevni, banj, sobe… i onda bi tako ležala, ležala, ležala… i mislila: O, jebate, pa nema nitko ljepši stan od moga! Sad će biti sve dobro, sad će mi se sve posložiti...

U međuvremenu sam se nagledala lijepih… i ljepših stanova. Uvijek sam se pitala po čemu su bili ljepši. I onda sam shvatila: više su mirisali na obitelj… na obitelj sa muškom glavom porodice. Mislila sam… onda kad smo se uselili… da će nam nadolazeće godine donijeti mir, spokoj i možda bar malkicu ljubavi.

Kurac.
Što ne valja ne valja.
I teško da će ikad valjati.

I onda sam se jednog dana probudila, pogledala s balkona u more koje je drhtalo u daljini… i shvatila da mi moj stan više nije lijep, da ne kupujem s radošću detalje, krpe, ukrase, prekrivače, prostirke, čaše… i da me više nije briga za njega.
Kao da se ugasio. Kratko nakon toga podnijela sam papire za razvod.

Pokušala sam srediti stan.
Više puta.
Zadnji put prije jedno dvije godine.
Stolnjaci, prekrivači, novi ručnici… a sve plavo, plavo, plavo.
Vraga.
Ručnici imaju neki čudan miris koji mi ni brdo iskuhavanja nije ispralo.
Učas se usmrde.
Bijeli mirišu dobro.
Žuti isto.
I zeleni su ok.
Crveni su mirisni gotovo kao bijeli.
Plavi pak smrde.

Plave čaše sa plavim cvjetovima su se porazbijale.
Plave krpe su izblijedjele prerano.
Plavi prekrivač na mom krevetu… je postao… ma isti je, plavi, on je isti, ali ja mu ne vidim više boju.
Blak, blak, blak.

Svečano obećajem pred svima.
Neću više nimalo petljat s bivšim.
Ni-ka-da!!!
Ni mrtva.
To, među ostalim, i zato jer sam usnula opet čudni san.
Ne bih ni inače, ali pogotovo ne poslije ovog sna.
U kojem ja bježim s njim.
Noću.
I imam šesnaest godina. U snu.
On me čeka u mom autu, pogašenih farova, s upaljenim motorom.
Istim onim o kojem će u nastavku ovog dijela još biti riječi.
Ja se izvlačim krišom iz roditeljske kuće.
Ulijećem u auto i ljubimo se strastveno kako to samo mi znamo. Krećemo.
Najednom se moja majka prepriječi preko puta s užasno ljutitim izrazom lica i za uši izvuče mog bivšeg iz auta i onako malena zvizne njemu velikom takvu silnu pljusku da je cijeli kvart odzvonio od nje. Pljassss!!! To jer ona tako može i jer je meni u snu šesnaest.
E, tu nastaje zajeb. Jer se odjednom u obliku Fifty Foot Woman iza nebodera pojavi ne Daryl Hannah, već cura od mog bivšeg, bokte.
I zgazi moju mamu, mog bivšeg i moje auto!!!!
Udarcem jedne noge. Doooom!!!
Na što se ja pretvorim u Transformera i ubijem boga u njoj.
Ti ćeš meni moje auto, pas mater!!!
I onda se probudim ujutro slomljena k'o kurva iza racije.
I kičma me boli i sva kao da škripim.
To zato jer Transformer nije stavio WD 40 ispod pauzuha prije tuče.
I zato jer Transformer sanja pizdarije.

Znate ono kad ste užasno umorni i jedva čekate ići leć, ali zakasnite tri i po sekunde u toj nakani i onda razbijete san, pa nikako zaspat?
Mora da vam se to desilo bar jednom.
Meni je.
Više puta.
A moje misli tad vam idu 300 na sat i u svim smjerovima.
Osobito kad sam umorna, ljuta ili nadrkana.
E, onda ste najebali.
Jer baš tada ja odluke donosim.
U tim stanjima, recimo, redovito odjebem ljude koje sam inače namjeravala odjebat ufino.
Pa se dogodi sranje.
Kriza.
Sumnje.
I na kraju... besana noć.

Šta vi radite kad ne možete spavati?
Je li jedete?
Chatate?
Surfate netom?
Ili gledate televiziju?
Ili manijakalno slažete stvari?
Ja… ja razmišljam.
Bolje bi mi bilo da peglam, recimo.

Neki ljudi pišu blog. Imala sam i ja blog. Dosta dugo. Toliko dugo dok se nisam zapitala jednog dana… zašto pišem, kome, čemu to dijeljenje mojih lijepih i ružnih trenutaka, čemu izbacivanje viška mojih emocija, koje uvijek smatrah za psihoterapeutsko, jer mi je poslije bilo bar na kratko lakše?
Kaže jedna moja prijateljica da je sa tim facama sa neta uvijek neki zajeb.
Pametna jedna ženskica, ovako.
Upoznala sam neke ljude tako preko bloga.
Tek nekoliko njih.
Slijedila sam instinkt.
I sjajni su.
Sa svim svojim kompleksima, tajnama, sitnim ili krupnim nezadovoljstvima, frustracijama i tako to… dobri su to ljudi u globalu. Jako dobri, zapravo. Nije me instinkt prevario.
Mostly, kazat ću ipak.
Čitam... između njihovih redova.
Nekada uspijem i pročitati što želim i što znam, bez da išta kažu.

Sklona sam brzat sa zaključcima.
Istina je.
Jebiga… taj moj instinkt.
Nepogrešivi.
Znam predvidjeti stvari.
I ponašanja i reakcije ljudi.
Ne znam ih spriječiti.
Ne znam učiniti da se ne dogode.
Ne znam učiniti da ih odgodim.
Ne znam ih nagovoriti da me iznenade i učine drugačije.
Ne stignem im ni reći da znam kako će biti.
Jebiga.
Nisam multitalent.
Ipak se desi.

Nekima je moj blog, onda kad sam ga pisala, bio postao jeftino štivo za uz marendu.
- Molim jedan sendvič, jednu kaffu i jedan Wandin post.
- Izvolite!
- Koliko to dođe, molim Vas?
- 15 kuna. Post je mukte.
- Ooo, hvala, baš lijepo od Vas. Vidimo se onda opet sutra, kad je mukte.
- Naravno! Ugodan dan želim!

Neki su me čitali kao sapunicu u nastavcima.
Otvore moj blog i kažu si taj dan: Ou, šit, danas joj se nije desilo ništa zanimljivo. Šteta.
Ili: Wow, ovo danas je bome bilo zanimljivo, u čas mi je prošla marenda!

Neki su se naslađivali svakoj mojoj patnji.
O, ima i takvih.
Njih sam žalila.
Duboko.
Jer ja sam preživljavač.
Prije dvije godine takvima sam rekla: Izaći ću kad-tad iz svega ovoga i smijati vam se u facu. Ne zaboravite to. Nikada.
I bi tako.

Neki su me smatrali običnom glupačom, i užasno sam im smiješna bila i sve čekali kad ću doć pameti i kako. Mada su u sebi glasovali za varijantu B (da se to neće nikad dogoditi, pa da imaju hranu za svoje sitne duše). Svejedno su dolazili redovito. Licemjerno redovito.

Samo rijetki ljudi mene osjete do kraja i kako treba.
Pa tako i ovdje.
Jako rijetki.
Oni znaju biti kritični prema meni. Jako kritični. Ali me znaju, pa mogu.
Njih imam i oni su mi važni.
Čak iako će većina njih ostati najvjerojatnije samo (polu)virtuala.

Čitam jučer prije spavanja blog od... nekoga... za koga igrom slučaja znam da ni u ludilu nije to čim se u svojim postovima prikazuje. I mislim se opet... ma TKO ste vi svi uopće… i koja je prava istina iza vaših postova?

Zašto ste tu?
Il passatempo?
Samo to?
Vraga!

Jeste li stvarno vrhunske face ili ste isfrustrirani ružnjakisi?
Je li rasturate na faksu ili u svom poslu ili ste obični lijeni nesposobnjakovići?
Je li vas zajebao partner ili ste vi zapravo krivi za raspad vaše veze?
Je li vam sve štima doma ili vam se raspada po svim šavovima?
Jeste li veliki jebači ili vam je mali i mekani i niste se pukli kako treba godinama?
Jeste li man-eater ili bjesomučno drkate u apstinenciji?
Jeste li uzorni roditelj ili ste roditelj na rubu živčanog sloma?
Jeste li dobro dijete ili ste nezahvalni licemjer?
Imate li 18 ili imate 78?
Jeste li zaista sretni ili ste si samo izgradili tek PRIVID SREĆE?
Što ste od onog što nam tu pokazujete? Ma nemam pojma tko ste vi, ali sve manje i manje me to zanima.
Geste poput... nekih... koje sam doživjela ovih dana učinile su mi da ne vjerujem još više i ženama i muškarcima, da budem bitch i da ljude koji mi nisu bitni iskoristim samo onda kad ja hoću i koliko ja hoću. Svjesna sam da će tu u hodu najebat i oni koji nisu zaslužili, ali... stvarno me više nije briga. Ovo je moj trenutak. Traje. I trajat će. I ja sam sada najvažnija u njemu. A nemir bez razloga sam sebi zabranila od prošlog proljeća i nema šanse da ću ga sebi priuštiti!!! Jako puno toga ni ja nisam zaslužila, znate, no desi se i najboljima.

Tko ste vi?
Čak me ni ne zanima istina.
Jer ona nije ni važna dokle god vas ne zavolim.
A kad vas jednom zavolim... onda se bolje nemojte niti usuditi lagati me ili prešutjeti mi ono što znate da mogu saznati!!!
Pišite o čemu hoćete i lažite i zavaravajte koga god hoćete.
Nemojte sebe, zaboga.

VAŽNO JE ONO ŠTO VI MISLITE O SEBI, A NE ONO ŠTO ŽELITE DA DRUGI LJUDI MISLE O VAMA!

Jeste li nekad sebično poželjeli nešto tuđe?
Jeste li ikad poželjeli biti sebični u pronalaženju vlastite utjehe?

Ono… htjedoh zapravo pitati… možete li zavoljeti nekoga samo zato što lijepo piše i priča, ima oko za detalje koje savršeno ubere svojim objektivom, pjesmom, misli ili riječju, razmišlja o djeci na isti način kao i vi, ima glas koji smiruje, a umjetnik je u duši, i pjesnik čak i zna prenijeti žedne preko vode… iako nije prevoditelj? Mislim…možete, jasno da možete, ali ne smijete.
Ali što ako je veza u kojoj se ta osoba nalazi puno bolja izvana i puno lošija iznutra i prava sreća je zapravo privid kojeg nikad neće imati sa svojim partnerom?
Nema veze, ali ipak ne smijete nikako.
Jer vi ga zapravo ne poznajete uopće.
I on vas zapravo ne poznaje uopće.
A feeling je isti onaj... kao da se sto godina znate.
Ali se zapravo ne znate.
I ne smijete biti zaslužni NIKADA za kraj jedne ljubavi. Ona mora umrijeti samo ako uistinu ne valja, ali bez vanjskih povoda.
I jebiga, niste vi ni naučili graditi svoju sreću na tuđoj nesreći.
Pa onda nemojte ni pokušavati naučiti to sada.
Ljudi su jako skloni krivo protumačiti nečija očekivanja. A kako se osjete kad shvate da ona nisu uključivala više od seksa sa osobom koja će te poštivati?
Zamislite jednu ženu… neku, neodređenu… koja je dugo bila sama, razočarana i bez ikakve nježnosti i topline. I nije se pukla pun kua vremena uz to. A vi ste muškarac koji treba trijezno pročitati poruke koje ona odašilja. Imate dovoljno godina da ženske signale i riječi protumačite kako god želite. Ali i dovoljno pameti da skužite što oni znače zapravo.

Što mi se sve dogodilo u ovih tjedan dana….
Oklen početi? Hmmmm.... opet sam pobrisala masu imena u mobitelu. Jesam, jesam.
A nije čak ni puhalo jugo.
Recimo to ukratko… puknuo mi je tak.
Više puta.
Jednom i doslovno.
Na izuzetno važnom poslovnom sastanku dobila sam od tipa, koji je hladan kao špricer i imun na one stvari na koje druge uspješno izmanipuliram, apsolutno sve što sam htjela. Iako su me svi uvjeravali da nema šanse za to. Bila sam toliko maestralna i dobra, da sam gotovo likovala i očito. Jedva se suzdržah.
A bilo je uz to i vrlo motivirajuće, jer protivnik… ako ga tako mogu uopće više nazvati… je bio jedan pametan, zgodan, lukav i vrlo uspješan poduzetnik. I nije se dao lako. Uh. Nimalo lako. Nisam točno znala da li da napadnem na njega znanjem, šarmom ili praveći se pomalo glupasta plavušica (ovo potonje obično najviše pali), pa sam nekako iskombinirala sve pomalo. I uspjela. Jedva, priznajem.
Bilo je teško, tip je fakat tvrdi orah i jako dugo me držao u uvjerenju da mi neće dati ništa od onog što tražim, a onda se desio neočekivani i nagli preobrat i odjednom sam dobila SVE. Trajalo je to cijelo popodne, ni sam ne znam koliko sati… tek u jednom trenu sam se uhvatila kako se, premjestivši težinu tijela na jednu nogu, lagano i koketno oslonjena na potpeticu moje čizmice, ljuljam u bokovima i polako s nevjericom shvaćam da mi on ipak mic po mic daje SVE što sam htjela. I još. I još...
Diskretno ljuljanje u bokovima, uz ljuljanje na jednoj potpetici najednom mi se učinilo i ne toliko diskretno. A kad sam sjela, i prekrižila nogu preko noge, krajičkom oka prostrijelivši čizmu, shvatila sam s užasom i zašto. Potpetica mi se gotovo odvojila i zakrenula se za 180 stupnjeva prema vani. Dobro da nisam i ja za njom…
I tako, okružena brdom muškaraca, i dalje koketirajući sa Mr Bigom i njegovim nimalo manje zanimljivim suradnicima, diskretno sam spustila ruku ispod stola i odlučno vratila potpeticu nazad, prema unutra. I odradila kraj sastanka i prezentaciju upravo besprijekorno, svejedno se ipak manje ljuljuškajući u bokovima.
Ne znam… zaista ne znam koja sve božanstva nisam zamolila za pomoć da po obavljenom poslu, čestitanju i trijumfu, bez osramota i krajnje neugode izađem sexy i dostojanstveno iz njihove firme, dok su me pratili pogledom kroz staklo, ali jedno od svih njih mi je pomoglo. Potpetica mi se odvojila od polučizmice tek kad sam sjela u autu.
Puka tak.
U samo dva dana nakon toga poplavila mi je kuhinja od perilice za suđe, pukao mi je vodokotlić od monobloka, a staklo iznad vrata dječje sobe rasprslo se u… puno komada. Da, sumnjam da imamo kućnog duha i da se nemilo naprdio na mene zbog nečega.
Bila sam zla. Jako. Neki dan. Prema nekome tko je to zaista debelo zaslužio, ali ispred nekoga tko to nije nimalo zaslužio. Naudila sam nepromišljeno i toj osobi. Naplata za moju iskonsku zloću došla je u vidu incidenta na semaforu nepunih sat vremena kasnije. Auto mi je obavio gusti dim.
Zaboga, nešto strašno dimi, pa što se zapalilo?
Zaboga, pa to sam ja!!!
Jedno dvadeset penzića požrtvovno je prekinulo balote i odguralo me i podiglo na obližnji pločnik. A onda smo digli haubu iz koje je suknuo dim. U životu mome više muškaraca se nije guralo oko mene odjednom. I svi bijahu pametni i prepametni. I svaki je imao siguran razlog zbog kojeg mi se to desilo. Mislila sam da ludim od njihovih savjeta, bezuspješno pokušavajući nazvati mog mehaničara, gotovo uplakana nad zadimljenom haubom. Sa stražnjeg sjedala uzela sam naranču, nervozno skinula koru i počela je pohlepno jesti.
Kako sam se osjetila, pitate me?
Sjetila sam se kako mi je jednom davno moja jedina i najdraža roditeljica pričala kako je išla po nekakvu vizu... za ić vidjet muža... i kako su je debelo izvozali oko papira, pa je na kraju, čekajući vlak, sjedila na klupi u parku na Zrinjevcu, tamo kraj kolodvora, bosonoga (ne iz romantike, već jer su je nove talijanske sandale nažuljale samo tako) i plakala... ma što plakala... tuila, ridala k'o kišna godina... i satrala usput dva kila krušaka.
Vilijamovki.
To su one slasne, sočne, šta cure.
Tipično za našu familiju.
I u najtežim trenucima se jede.
Nego.

Tako sam ja jela naranče dok nije stigao moj mehaničar i sama sebi govorila da sam jača od dvadeset penzića i da mogu ja to.
Dihtung glave motora o'š'o.
A možda i glava.
Moj mehaničar treba poraditi na stilu. Znate ono kad liječnici moraju nekome reći da umire ili da nema šanse za izliječenje? Vjerujem da treba proći jako puno vremena prije nego što dođu do one rutine, uz koju se to ne čini tako strašno kao kad ja kažem nekome: Klaudija, jebate, pa odapet ćeš garant papke! Moj mehaničar definitivno mora još puuuuno poraditi na stilu, kako bi njegovi klijenti ostali sabrani nakon što im on, ipak bezbolnije nego meni, priopći loše vijesti. Suma sumarum, trogodišnje jamstvo isteklo mi je prije dva mjeseca i mogla sam se da prostite slikati. U glavi sam već zbrajala oko tisuću eura. Dvije? Tri?!
No kako sam ja guzičarka, izgleda da ću proći i opet dobro.
Povukla sam veze. Što jedna žena u najboljim godinama ima od svoje ženstvenosti ako u bilo kojem trenu ne može povući veze? Ništa. Apsolutno ništa. Jamstvo na auto će se nekako produžiti. Zauzvrat ću morat na večeru s vlasnikom servisa. Samo večeru, kaže on. To je opcija A. Najjeftinija. Namjestio mi ju je najbolji prijatelj. Da mu vjerujem? Hm.
Opcija B je da će kvar biti toliko skup da neću imat dovoljno love i da ću morat to nadoknaditi i u naturi vlasniku servisa. Reče žena čije su seksualne usluge neprocjenjive... onda kad ih radi od srca.
Opcija C je da će kvar biti toooooliko velik, da ću morat dat ne samo vlasniku servisa, nego i cijeloj njegovoj radioni. Intimno se i dalje nadam opciji A. Opcija B i C bi me poremetile u korizmi, naime.
Premda… cijeli sam život htjela biti sponzoruša.
Jesam.
OSOBA A: Ja sam Wanda i ja sam sponzoruša.
Ajme, hoću da mogu to već jednom reći, bar jednom u životu… Uf. Vidite li me u novom autu uskoro, da me niste slučajno ništa pitali… Šalu na stranu, ožujak će mi financijski biti najduuuuuuži mjesec.
Kad se oporavim od auta, sredit ću napokon stan.
Osjećam se dovoljno jaka da mi ručnici mirišu na čistoću i da mi plavo zaista bude plavo.
Vrijeme je za nove tanjure i čaše.
A od Uskrsa, nakon korizme, i za nove gaćice, da.


KUD ĆE SUZA NEGO NA OKO?

Zadnje zimske rasprodaje donijele su vrtoglava sniženja. Mase žena oboružanih zimskom ušteđevinom i svojim ili… nečijim (ako su dovoljno sretne!) kreditnim karticama zaposjelo je velike shopping centre. Rijeke raskokodanih kokošica. Ekološki paketi neekoloških trošarina. Prada. Mango. Dior. Karla. noćna mora svih normalnih muškaraca. Shopping. Sponzoruša. Porez na trendsetterske idiotarije…
Osoba A: Ja sam Wanda i ja sam sponzoruša… reče u mikrofon neka žena nimalo nalik na mene.
Jamačno najbolji sconto imaju ovih dana beograđanke. U zemlji u kojoj život mora da košta oko 300 EURa, jer im je tolika i prosječna plaća, provaljivanje u izloge tijekom demonstracija jedina je prilika da se dočepaju patika koje koštaju isto toliko eura. Ovo se bokte zovu najjeftinije rasprodaje u Europi! Plave srpske žene shoppingiraju mukte. Mogo bi se i slogan napravit. A ne ovi naši... daju ti popust od 50 % i sad bi se mi morali osjećati ko da smo boga za jaja uvatili. Šalu na stranu. U onom spornom videu mi je jedna stvar vrlo indikativna. Baš sve redom su plave, prpošne i drčne.
Neću vas lagati, nisam se još opustila dovoljno za shopping. Nekako me ne ide, pa jebi ga. Krajnji domet su mi parfumerije i dućani donjeg rublja. Ovi ostali dućani mi još izazivaju stres. Osjećam se izgubljeno i kao da mi netko ščepa srce kad uđem unutra. Osjećam kako mi ponestaje zraka. Mrzim shopping centre. Mrzim psihologiju zbog koje je Riva uništena i zbog koje je nekada omiljeno okupljalište prestalo postojati i premjestilo se po ulicama velikih prodajnih centara. Ne, neću s tobom na kaffu u Mercator. Treba mi zraka!!!
Faza rekonvalescencije još mi traje. I dalje, daklem, mrzim shopping. Ali kako mi oko sokolovo sve više i više zapinje o izloge, za očekivati je ipak da ću uskoro ozdraviti. Ipak sam ja žensko, after all. Splitom kruže glasine da su Rivu uništili vlasnici velikih prodajnih centara. Sve sam više sklona vjerovati da je to istina.
Popravila sam auto. Mukte. A nisam je morala ni dat. Opcija A (vidi prošli dio) je igrala. Bila sam na večeru koju sam obećala simpatičnom vlasniku servisa, najela sam se, nasmijala se do bola i bilo mi je lijepo. I nisam stvarno morala ni dat. Ni pušit. Ni ništa. I još mi platilo večeru. Phew! I opet mi je propala sjajna prilika da postanem sponzoruša. Moj davno željeni san. Zašto muškarci naivno misle da bih ja htjela njihovu ljubav?!
Što se u međuvremenu dogodilo sa mojim potencijalnim sponzorima i zašto od mene nikad sponzoruše? Kud će suza nego na oko... A đe su moji sponzori? Jedan je u dugovima i svaki dan s čežnjom i nadom koja umire zadnja visi na netu i gleda je li mu ko nešto uplatio. I onda, kad se kojim slučajem to i desi, uplaćuje samo svoje dugove. On je uz to i oženjen, što je zapravo nevažan detalj za potrebe ove priče. U kojoj bih ja po svaku cijenu željela samo i isključivo postati sponzoruša, ali ne ide pa ne ide. Di tu ima mjesta za moje Manolice?! Nigdje, bokte. Jedan se odlučio posvetiti dionicama i poslu i biti bez žena neko vrijeme. Dulje. Neodređeno dulje. Jedan ima novu curu i popravljene zube. Spojio čovjek ugodno s korisnim. Jedan je pokušao demonstrirati silu, dominaciju i posesivnost, koju eventualno i može demonstrirati u poslu u kojem je plaćen da to i radi. Uz to je i napravio fatalni potez i pokušao me napraviti ljubomornom. Greška, greška, greška. Ajme, ajme.
Žena Zmaj cijepljena je od osjećaja ljubomore onda kad joj nije stalo do njenog muškarca. A onda kad joj je stalo do njega, a on bude toliko glup da joj da povoda da bude ljubomorna, ona i tada jednostavno… odlazi.
Žena Zmaj želi mir.
Oće mir.
I zalužila je mir.
Ljubomora nije na listi dopuštenih joj emocija.Jedino iščekivanje i nemir koje si jedna žena u najboljim godinama može i smije priuštiti je ono vezano za to koji će slijedeći potez njen muškarac uraditi među plahtama i na koji će joj način pokloniti slijedeći orgazam. Inteligentan muškarac zna učiniti da seks bude.. nepredvidljiv i uvijek nov. Hoću da moj jedini nemir i neizvjesnost budu samo oni vezani za orgazam. Zato ću se do daljnjega samo seksati.
Može li glupi frajer biti dobar ljubavnik?
Može. Ako želite pneumatski čekić čiji su udarci uvijek istog ritma i jačine. Ima žena koje vole tako. Je ne. Ja volim maštu i ritam koji ne zvuči kao bušilica. Mislim da glupi muškarac ne može biti dobar ljubavnik. Jer kad mu poticaj iz jaja krene u mozak, vrlo je zajebano ako se opet vrati u jaja i tamo ostane. Mislim da su kirurzi skloni reći da im se ukliještilo jaje. Što je kirurški gledano bolno. Ja sam sklona reći da razmišlja samo donjom. Što ne samo da je opasno, već je i totalno nepraktično. Od toliko koncentrirane sperme nitko se živi usrećio nije.
Mit o Atlantidi jamačno je puno manji od onog mita koji kruži o klitorisima. Baš kao i zahodsku školjku… tek rijetki muškarci ga znaju pogoditi. Kod zahodske školjke bitna je motorika i čvrsta desnica ruka, koja ni pospanom ne smije zadrhtati nikada baš. Kod klitorisa je pak, uz istančano osjetljivi vrh jezika ili jagodicu prsta, nužno imati i malo zdrave inteligencije. Ili roditi se s jagodicom na jeziku. Malo, malo vam treba pameti. Taman da iz rukava izvučete svoje adute. A nisu asevi.
Žene su u periodu svog seksualnog sazrijevanja izložene daleko manjim šokovima nego muškarci. Šanse da pri tom omanu daleko su manje nego kod muških, a shodno tome i očekivanja vezana za njihov prvi put. Žene mogu biti neiskusne. Dapače je poželjno… ali muškarci…
Pišić je gotovo uvijek pišić. Naučiš da ono što se miče gore-dole nije on, nego samo njegov kaputić. Naučiš da kaputić ne smiješ presnažno skinuti ili strgati, naučiš da se znalačkim potezom mokrim prstom ili jezikom od korjena… preko debla… do krošnjice…. može dobiti baš sve na svijetu što hoćeš, naučiš gdje ono treba taknuti a gdje stisnuti da ga bude puna šaka, ali sve su to nijanse. Ipak je to, s manjim ili većim odmacima, uvijek i nanovo isti onaj pišić kakvog si i prvi put kao malena vidjela nacrtanog na zidu. Ulična ikonografija najopjevanijeg grafita. Možda tek malo veći.
U tom svjetlu, neki dan, u deliriju gripe, gotovo sam ostala šokirana kad sam po prvi put pažljivo pogledala crtić Peppa - mali praščić i ne moš doć sebi nikako zašto se Peppa ne zove onako kao što bi se i po izgledu trebala zvat: Peppa - mali kurčić. Peppa ima izgled njuškice koji nije nimalo dvosmislen. Pokušala sam na netu pronaći i ostale uratke autora Peppe. Neću vas lagat, nisu bili pornografski.
Ali zamislite s druge strane koliki mora da je šok prosječnom muškarcu kad sazna da pička nije samo dlakavi trokut između prepona, nego da se ispod njega krije i zastrašujuća rupa, bunar mračnih želja, mokar, sluzav, drhtav, vibrirajući usisni vulkan… koliko vremena mora proći prije nego im taj bunar iz kojeg naizgled kriče sami Zli Nemci postane lijep, uzbudljiv, ukusan, mirisan?
Je li dosadan život bez velikih iznenađenja?
Apsolutno nije.
Zašto se ljudi onda varaju?Ono kad je Charles varao Dianu sa Camillom, svi su se šokirali da kako nekog tako krasnog, dobrog i šesnog može muž varati sa takvim akrapom.

Ono kad se u naizgled uzoran Rađin brak odjednom pojavila Viki, svi su graknuli na misicu (čitaj: kurbetinu, sponzorušu i bog te pita koji se sve epiteti ne prilipetaju od onog momenta od kad cura postane miss, makar i onog lokalnog supetarskog natječaja u Kaktusu), koja je „satrala brak iz snova“.

Ono kad je moja draga znanica brisnula sa lokalnim velečasnim, svi su bili u šoku kako je mogla prevariti onog svog krasnog i divnog muža.

Ono kad se moj bivši svekar spetljao sa jednom neuglednom sirotom (koja je bila valjda zadnja u nizu njegovih «sa strane», jer čisto sumnjam da se u svekrovoj kući već neko vrijeme osim lifta išta drugo više može dignut), pa su jednog dana odnekud neoprezno izletjele na vidjelo hotelske fotografije jedne vrlo obične žene u jeftinoj čipki, in flagranti… svi su odmah graknuli da je svekrva ljepša, zgodnija i profinjenija.

U svemu skupa, napravljan je bitan previd, a taj je da je klempavom princu iz 'ko zna kojih razloga (a brijem da nije samo dobro pušenje u pitanju) Camilla bila VIŠE ODGOVARAJUĆA od profinjene, samozatajne, bulimične i… Bog joj dao spokoja… ali jamačno svojeglave i hirovite princeze, koja mu btw dužna ostala nije. Nimalo.

Viki i Dino ispali su par daleko bolji nego što su zlobnici pretkazivali… a i traju, bome, puno duže nego što smo svi mislili… volili ih mi ili ne. Unatoč zlobnim tračevima koji ovih dana kruže po splitskim kafama.

Tek sada, nakon nekoliko godina, ljudi su u stanju otvoreno reći da je muž moje znanice, koja je pobjegla sa velečasnim hladni, zatucani, mutavi i ljigavi seljo, dok je ona bila puna vrlina, života i energije.
Eh. Poznavajući nju, jamačno je i velečasnog prosvijetlilo novo vancelibatsko iskustvo.
Bar tako pričaju…

Dugo sam se i ja smijala pri pomisli na fotografije svekrove ondašnje ljubavnice, dok jednog dana nisam naletjela u gradu na njih.
Nisu me vidjeli.
Ja njih jesam.

I kao da me prosvijetlilo… shvatila sam. Mala ženica u sportskoj jakni, bez šminke, u niskim cipelama, poletna, lijepog osmjeha jamačno je sto puta više odgovarala mome jednostavnom, sportivo i uvijek nasmijanom svekru od njegove uvijek napirlitane hladne i lijepe žene u savršenim smeđim kombinacijama, koje su se slagale na njenu tiziano red kosu… el diablo u cipelama iz Karle, pored muža u kariranoj košulji i jaketi od 20 EURa i cipelama od maksimum 30.
Licemjeni li smo, zar ne?

Tko smo mi da sa strane sudimo je li netko za nekoga ili nije?
Važnije je, zar, ako te netko ljubaka po ulici da svi vidu, a doma te lema ko zadnjeg psa?
Važnija je forma, privid i vanjština od sadržaja, od cijelog jednog malog života koji se iza zatvorenih vrata krije unutar nečija četiri zida?
Jedanaest godina braka iz puke forme već davno su iza mene.
Nikad više.

Biste li rađe izabrali ono što ljudi misle o vama ili ono što vi uistinu znate da je istina?

Znam što bi izabrao moj bivši. Ali taj je priča za sebe...
Pobjegla sam neki dan u Omiš. Bio mi pun kurac posla i ljudi. Prednosti mog posla. Mogućnost za bijeg. Šetnja plažom sa Psom. Koraci, šapice, koraci, šapice….koraci, koraci, koraci… otisci, otisci, otisci u pijesku… korača kraj mene i prati moj ritam.
Uvijek.
Zauvijek.
Hladno mi je ušima, jer puše bura.
Hladno mi je duši, jer puše neko nepovjerenje.
Toplo mi je srcu, jer su svi oni koji su meni važni ipak... TU.
Pijesak se osipa, korak mi je mek i lak… Naturino mek i lak…

Jeste li ikada vidjeli razbijenu cipelicu Naturino… spužva, federići, toin toin toin? Koštaju besramno puno zato što i vrijede besramno puno. Ne kupujem ih već neko vrijeme, od kad su mi oni narasli, ali su mi ih nosili i jedan i drugi kad su bili mali, mali.
I ne žalim.

Pobjegla sam s teme.
Opet.
Ili ipak ne?
Osjećaj koji je bio namjeravan pri proizvodnji Naturino cipelice je osjećaj stopala na pijesku.
Ja ne znam zašto razmišljam o Naturinu svaki put kad šećem Omiškom plažom, pa tako i danas, ali eto. Ne mogu si pomoći.
Ili to, ili sjećanje na jednu noć iz moje prošlosti.
Isti osjećaj… mekoće.
Još i danas.
Uspomene, uspomene, uspomene... i moj Pas sklupčan kraj mojih nogu... i gleda me. I sve više mi sliči na jednog drugog Psa. Ali je ovaj samo Moj.

Upravo je nevjerojatno koja količina ljudske gluposti izađe na vidjelo kroz tračeve. Svojevremeno sam, povodom otvorenja jednog hotela u vlasništvu lokalnog nam tajkuna, bila na koncertu jedne naše poznate pjevačice za koju je onda kružio trač da joj je šupak stradao u orgijama u njenom stanu i da se došla u neko gluho doba noći skrpat na Firule. Tijekom koncerta gledala sam netremice u njeno savršeno dupe, sjedeći između dvojice prijatelja, odlučna u namjeri da taj trač zadržim za sebe. Makar iz neke čudne ženske solidarnosti. A kako i ne bih. U strogom sam ga povjerenju saznala od liječnika na prijemnom odjelu.
Baš je dobra, prokomentirah glasno. Odlična, prokomentiraše i njih dvojica. Svatko od nas u svojim mislima. Dobro joj je dupe, reče jedan od mojih pratioca. Da, dobro su joj ga sašili, reče drugi.
I ja shvatih da je trač bio lažan.
Ajmo sad iz početka. Da ste vi, recimo, slavna zvijezda… pa ne biste li ipak od sve te love prvo učinili sve da vas kirurg dođe pokrpati doma? Jasno da bi.
Trač koji ovih dana potresa grad pod Marjanom prava je uvreda inteligenciji onih kod kojih neće proći priča. Ali i hrana glupima… bar do slijedeće kave. Moj problem je ta moja doslovnost pri percepciji podataka (ne znam, valjda je to ona plavuša u meni), zbog koje, kad čujem da ga je neki muški nekome meknuo, prizor u glavi kojeg sam si složila i u kojem mi je bilo upravo gadljivo zamisliti nekada poznatog košarkaša i s njim ništa manje poznatog pjevača u pederskom klinču u trenutku kad žena košarkaša, nekadašnja miss (čega ono, jebemu?) ulijeće.
Veli otac moje prijateljice… koja šteta, s onolikom kur*inom. Ostadosmo bez teksta nas dvije. Osupnute. Komentarom i saznanjem da tata moje prijateljice zna da košarkaš ima velikoga. A nije ga garant probao.
Jasno mi je sad ko dan. Ljudi i dalje misle da ona stara narodna veliki čovik, veliki kurac i mali čovik, mali kurac i dalje, čini se, dobro drži vodu. A stvarnost je ipak malo drugačija. Je li pak njemu mali ili veliki, detalj je ipak koji meni neće platiti račune.
Ne znam zašto moja percepcija kvalitetne osobe u svijetu muzike, sporta, javnog života… jednostavno ne dopušta osobu bez škole. Pri tom ne mislim da je netko pametan ako je intelektualac. Ali prezirem ljude koji su ugledne javne ličnosti, a ne znaju sročiti dvije rečenice. I dok je cijela Hrvatska ničice dočekivala zlatnu kopačku, motku, reket… po aerodromima, lukama, u oduševljenju ravnom deliriju, a pobjednik i šampion bi se digao na binu i ne osobito jakim vokabularom sročio govor, sjećam se da sam ja valjda jedina razmišljala o tome kako je on zapravo jedan obični propalica i Gašo bez završene ozbiljne škole. Zato mi vrhunski sportaši zvuče gotovo svi jednako.
Po novinama razglabaju opet o razvodu Zeca i One, kojoj sam nakon puno godina napokon naučila ime. Je li taj nedostatak obrazovanja i kulture bio presudan i ovih dana, kada je nekadašnji prvi reket Hrvatske ispao i prvi šupak Hrvatske, ja to ne znam. Tek, od onih slavnih vremena kad je po splitskim tulumima svaku ženu koja je tamo bila s visine smatrao za kurvu promijenilo se dosta toga. No neke stvari su ostale iste. I onda bijaše bahato i neodgojeno derište, koje ne zna poštovati nijednu.,. pa evo ni svoju ženu, i onda je zaslužio bio kuru od dvije preko njuške bar jednom na dan... Više se nitko ne sjeća tko je smjestio Zeki Rogeru, ali zato svi bruje o tome kome ga je meknuo Zeko Ivanišević. Eto ti đavlića.
".....Svi ostali učesnici sudjelovali su u tome svjesno, svojevoljno i dobro znajući što rade pa tako kao i ja sami odgovaraju za svoje postupke. Svaki čovjek tvorac je vlastitih zabluda...." napisao je u svom pismu, kojim moli za oprost svoju nevjenčanu ženu, najpoznatiji hrvatski Gašo.
Ja ne znam tko će njega uzet natrag, ali nekako sada, kad ga je meknuo na bar jedno mjesto više neg je trebalo, brijem da to neće biti ni ona koje se je javno odrekao i proglasio je tvorcem vlastitih zabluda (znam, teško je povjerovat da će muškarac, koji ti je neposredno pred orgazam obećavao brda i doline, ispast papak, ali nažalost to tako gotovo u pravilu ispadne), ali ni ona koju je javno osramotio, unatoč zajedničkoj im djeci. U životu se ne bih htjela proslaviti kao ona s kojom je Ivanišević varao svoju ženu, ali teško da bi mi godilo i biti njegova žena. Ubijte me. razapnite me. nazovite to malograđanštinom ili nedostatkom sportskog duha. Ali ne volem Zeca. Niti kad je u pitanju ovaj zeko mali.
Kao da imaš veliku firmu, a tvoj omiljeni djelatnik te počne zajebavati. Pa mu moraš dati otkaz. Iako ti je teško. I ne možeš ga poslije nikako povući. Jer bi ispala pizda u njihovim i tvojim vlastitim očima. I onda s vremenom shvatiš koliko je taj otkaz bio nužan, opravdan i učinkovit. I ne razmišljaš više o tome.
Ljudska me glupost ne prestaje nervirati. Ona muška osobito. Bilo bi tako jednostavno biti mačka u veljači. Ili kuja dva puta godišnje. Biti topao jedan kratki period. Odraditi udvaranja podivljalih mužjaka. Njihovu spremnost da idu do kraja samo da se domognu one stvari. Otrpjeti sva ona sranja koja je muškarac u stanju izreći, napraviti i učiniti... samo da dobije što hoće. Dignuti visoko rep prema užitku kratkog vijeka. I imati uz to kontracepciju. I onda gotovo.
Ali ne. Ovako se svakodnevno, tijekom cijele godine, moram podsjećati na to koliko su muškarci uglavnom seratori i kako je njima zapravo vrlo jednostavno manipulirati kad razmišljaju donjom glavom.
I ne samo dva puta godišnje.
Emocionalno mi se isplati najviše ulagati u manjeg sina. Jer imam fore još nekoliko godina više nego sa starijim, prije nego mi i on zabije nogu u dupe i prestane se dat zajebavat. I postane sebičan.
Financijski mi se isplati najviše ulagati u Psa.
Jer je lijep.
Jer je champ.
Jer ima jaja od hiljadu eura od kojih ću se oblačit po jednom u svakoj sezoni. U konačnici shvaćam da je moj Pas moja zadnja prilika da budem sponzoruša. Sort of. Ili sam na njega jednostavno slaba jer je to jedini muškarac u mom životu koji mi je apsolutno i bezuvjetno vjeran, dobar i poslušan, no matter what?
Neki dan me jedna moja znanica silno uvrijedila. Pozvao me jedan mladi i jako poduzetni par da im budem kuma na otvaranju njihovog lijepog restorana na otoku. I počašćena time, pohvalih se toj znanici. Na što će ona meni začuđeno: što to obično ne budu neki celebrity?!
Kud će suza nego na oko! Uvreda časti! Pa ženo božja, di ćeš većeg celebrityja od mene?! Pas mater!
Uskoro počinje Celebrity Big Brother. Ego mi jedva dopušta da priznam da ću ga pratiti. Sklonost svim onim stvarima koje nisu celebrity verzije Big Brothera također. No pratit ću ga. Ne jer me zanima, već jer će nastupati i jedna meni draga žena. Koja će ili letit odma vanka ili pokazat svima kako se to radi na naš način.
Kroz zajebanciju, ali bez milosti prema glupima, bahatima i ograničenima.
Good luck, babe!


ZAŠTO GLUPI LJUDI NE SMIJU NIKAD VARATI SVOJE PARTNERE
Dugo sam se mislila da sa mnom nije nešto u redu.
Jako dugo.
To jer me onaj omiljeni ženski porok shoppingiranja jako dugo (kazat ću: neobjašnjivo dugo) nekako zaobilazio. Malo od straha zbog nekadašnjih teških vremena, koji kao da je ostao usađen u meni, malo od iritantne mi atmosfere velikih shopping centara, malo od toga što zapravo i nisam loše stajala sa starom garderobom, unatoč činjenici da sam sa cipelama dosta loša, jer nemam baš nijedne cipelice okruglog vrha., već redom nekakave špicoke i polušpicoke. Koje dobro izgledaju uz rub kreveta, ili zguza ili tako nekako. Ali ipak loše na prijemima na kojima puno žena ima dobre i moderne cipele. Kvalitetne pri tom.
No desilo se tako da sam, eto, ništa ne sluteći, predugo čekala nekoga neki dan ispred Labodovog dućana, iz čijeg su me izloga pogledali noviteti proljetne kolekcije. Nevjerojatno, ali istinito.
Gledaju u mene.
Modeli.
Ne pitajte kako besramno me gledaju.
Provokativno.
Kurvanjski. Uvijaju se mazno u sisama i bokovima i zovu me da uđem i da ih uzmem. Bez razmišljanja.
Da slijedim nagon.
Droljasti modeli.
Elegantni. Skupi. Profinjeni. Seksi. Odmjereni. Ženstveni.
Taman za mene.
Svi redom.
I oko mi sokolovo supersoničnom silom probilo pogledom sve do duboke unutrašnjosti dućana. I što ću, sirota, primim se za kvaku i uđem u carstvo čula.
Aj em bak.
Mogu to reći odgovorno.
Napravila sam masakr u dućanu.
Ja i moja roditeljica.
Zajedno.
Ko u dobra stara vremena, prije svih mojih sranja životnih i inih. I to ne iz krivih motiva, ne iz liječenja frustracija, ne iz depresije ili obijesti, ili nemoći nekom životnom situacijom, nego iz čistog i iskonskog zadovoljstva dobrog ženskog shoppinga.
Oooo, aj em definitli bak.
Ne, neću vam reći koliko sam potrošila. Ni mrtva.
Reko bi moj bivši muž: radi, pa zaradi. A puno sam, puuuuuno radila.
Može li se u životu biti bez muškaraca?
Jasno da ne može.
No postoje faze u vašem životu u kojem je to nužno i zapravo čak i vrlo preporučljivo i korisno čak. Da se posložite, odredite neke druge i važnije prioritete. Jasno da ne morate pri tom biti i bez dobrog seksa. Uvijek morate imati bar jedan broj kojeg možete nazvati kad god hoćete, a koji jamči kvalitetu performansa i orgasmus vulgaris komada bar jedan do dva.
To samo i isključivo ukoliko ste u stanju odvojiti onu stvar od srca.
I ako u nijednom trenutku ne izgubite nadzor nad situacijom. Jer vi određujete pravila igre, a nikako onaj kojeg nazovete na telefon. On je potrošni materijal. I nema prava odlučivanja kada i gdje, ma šta da on zamišljao u svojoj lijepoj glavici. Nastojte ipak da je u priču svakako uključena i glava. Vaša. Inače će da najebete samo tak'o.
Concentracion!
Sve je u glavi. Ona će vam pomoći da otkucaje srca neposredno nakon seksa stavite u normalni ritam. Da se skulirate. I još dok ste zatvorenih očiju posložite u glavi činjenicu da taj iznad vas, koji vam je priuštio orgazam prije nekoliko trenutaka, ipak mora znati tko je gazda u ovoj situaciji. Ili čak i ne mora. Bitno je da vi to znate prije nego što otvorite oči i uvjerite ga u što god želite da on tada osjeti i misli.
Još ćete jednu stvar shvatiti kad otvorite oči. Što on uistinu osjeća. Je li to strast, želja, mržnja zato što vas nema ili možda čak i ljubav... jer bi vas htio imati više.
Igrice nadmoći su totalno bezveze ako onu osobnu, nutarnju moć ne osjećate i sami. Igrice nadmoći su bezveze i onda kada jednostavno izađete iz godina kada bi vam one mogle biti važne i kada su vam fokusi jednostavno… drugačiji. Igrice nadmoći su bezveze u svakom slučaju.
Jesam li ja za prevaru?
Mislim, glupost… ne želim osjećaj prevarene osobe ni najgorem neprijatelju.
Malo sam šarao sa strane, nisam se zaljubio, nahranio sam si ego i sad se mogu vratiti ženi koju zapravo volim i živjeti sretno s njom do kraja života. Ili do slijedeće potrebe za hranjenjem ega. Niko ne zna ništa, svi sretni.
Ljudi koji varaju previde nekoliko važnih detalja zbog kojih preljub, ma kako on elegantno tehnički i u drugom pogledu ispadne savršen, na kraju izađe svima na nos.
Svakako najvažnija pojedinost potencijalni je bijes, ljutnja, prezir i osveta povremenog partnera s kojim se vara stalni partner. Jer ni povremenog partnera njegova majka nije odgojila tako da bude drugi. NIKADA ne potcijeniti ovaj najvažniji detalj.
I to što će vam stalni partner, kao, oprostiti kad sazna, stavite sebi iza uha. Jer od tog trenutka nadalje onaj koji je uhvaćen u preljubu najebao je k'o žuti. U očima onog koji ga je uhvatio. A možda i šire. Ukoliko se onaj koji ga je uhvatio odluči na to da ga izloži javno sramu. Bilo bi zgodno pri tom upamtiti da i sebe izlaže samosažaljenju. Whatever. I Zec je rekao, koliko se sjećam... "Svi ostali učesnici sudjelovali su u tome svjesno, svojevoljno i dobro znajući što rade pa tako kao i ja sami odgovaraju za svoje postupke. Svaki čovjek tvorac je vlastitih zabluda."
Želite šarati, a zadržati stalnog partnera… iz bilo kojeg razloga?
Fokusirajte se na nekoliko bitnih detalja. Ako ste žensko, budite mudri i ne koncentrirajte pamet oko vaših usplamtjelih bokova. Ako ste muško, ne razmišljajte donjom, deminutivnom glavom. I dobro pazite da ne počinite krive korake.
NIKADA biti pretjerano drzak, prpošan, drčan, grub ili bezobrazan prema stalnom partneru. Naprotiv, sve suprotno od toga. Ali opet izbalansirano i ne pretjerano ni po čemu. Da ne posumnja.
NIKADA lagati oko toga gdje idete. Lagati s kim i zašto i što. Ali baš nikada gdje.
Baš me zanima gdje je, recimo, Ivanišević govorio da bude kroz popodne, recimo, al nešto mi kaže da nije niti spominjao blizinu Trga Marka Marulića. A nije jer je nekoncentriran na bilo što nije teniska loptica i jer dobro varati mogu samo pametni ljudi.
SMS ovi su nedopušteni. Dva-tri-četiri slovna znaka uhvaćena od krive osobe mogu vas koštati svega živoga.
UVIJEK koristiti zaštitu.
Concentracion!
I kondom!!!
Najmanje još zbog straha od neželjene bebe. Jer u tim biste godinama valjda trebali već debelo prestati brinuti od bilo kakvih poremećaja tipa prijevremene ejakulacije. Najviše zbog cijelog niza boleščina koje možete dobiti. AIDS bi vam mogao još biti bingo. Jer ćete od njega odapeti. Ali mala i naoko bezazlena klamidijica, recimo, mogla bi biti okidač zbog kojeg će vas vaš partner toliko posramiti, prezrijeti, izložiti duševnoj, a možda čak i fizičkoj boli i sustavno vas jebuckati u zdrav mozak, da ćete poželjeti rađe umrijeti nego biti izloženi ovom bezdušnom maltretiranju, koje može trajati sve dok ili ne otupite (impossible, tek da znate!) ili shvatite da je prekid ipak najbolje rješenje.
NIKADA priznati preljub.
Il se dogodi da sve prođe bezbolno. Samo što nikada ne prođe tako kad su pametni ljudi u pitanju. Jer su oni skloni analiziranju. A ja nekako volim vjerovati da to ne ide s glupim ljudima. Zato i zavidim glupima. Oni, naime, ne analiziraju uopće.
A nije lijepo trajno varati, nije i nije.
Em je stresno.
Em ne želite izgubiti fokuse sa bitnih stvari.
Em ne želite razmišljati luđački o tome di vam je mobitel kad posegnete za njim i shvatite da vam je ostao doma, kod partnera. Stalnog. Pun poruka od partnera. Povremenog.
Zajeb, ha?
Pa valjda si možete priuštiti u životu neki bolji adrenalinski input od toga?!
Jeste li nekad izlazili sa poznatom ličnosti? Zaista sebi želite da svi zagledaju u vašeg pratioca, vaš tanjur, frizuru, da vas odmjeravaju pogledima koji skidaju, da pričaju o vama svašta iako vas uopće ne poznaju? Kako nekome objasniti da ste izašli s nekim takvim vani samo zato jer vam se sviđa njegova osobnost? Jer je dobar čovjek kojeg znate od svoje sedamnaeste. Jer voli iste stvari kao i vi. Jer mislite da je on više nego dobar u krevetu. Jer biste se mogli paliti na njega samo tako i to dugoročno… da nije onog nečeg pomalo smotanog u njemu. A uz to se i desi da ste vi tip osobe koja, jebiga, baš i ne pada na smotane frajere, ma kako uspješni oni bili.
Jedan celebrity (imamo li mi u Hrvatskoj uopće takvih?) može imati mjesta u životu normalnih ljudi samo ako se ponaša normalno poput njih. Ako im da svoje pravo lice, bez preseransa, prepotentnosti, kompleksa boga, potrebe za isticanjem. Pravo lice. A koje nema veze sa tim što je i tko je on zapravo javno.
Ovih sam se dana pitala je li bio problem u meni… kad sam stavila točku na i u jednom takvom odnosu. I shvatila da nije. Bilo je lijepo dok je trajalo u onoj normalnoj i ljudskoj necelebrity verziji, koju smo otkrili i sakrili samo za nas od drugih, ali sad odlazim. Rekla je Žena Zmaj. I otišla.
Jedini "javni čovjek" (nazovimo ga tako) u mom životu htio je da ga gledam onakvog kakav on je, onakvog kakav sam ga ja i gledala, kao običnog i u načelu dobrog i kvalitetnog čovjeka, koji zbog prirode svog posla mrzi i privatno biti s ljudima koje prezire, kad ih već mora trpjeti zbog svog posla, javnosti, obaveza sadašnjih… i obaveza bivših.
Gdje je nastao zajeb s nama, u našem odnosu, s mojim "javnim čovjekom" i sa mnom?
Upravo u tome što mu je javni život dao toliki lažni osjećaj sigurnosti, moći i nadmoći da je pomislio da istu može demonstrirati i na meni.
Greška, greška.
Jer sam ja od onih koji će uvijek postupiti baš suprotno od očekivanog u tim slučajevima. Ne možeš izmanipulirati manipulatoricu, izlagati lažljivicu ili praviti se faker fakerici urođenoj. Ne moš pa ne moš.
Mislite li da ja ikad manipuliram ljudima kojima se ne može manipulirati i koji su urođeni manipulatori?Jasno da ne.
Bar ne previše.
I uzalud je sad to što pokušava tražiti oprost kao normalan čovjek.
Povratka nema.
Jer mi se nije svidio celebrity ispad koji je učinio da ga ja više nikad ne mogu gledati onako kako sam ga gledala do tada. Jer ja nisam ni ljubomorna, ni prizemna. I jer ne podnosim kad netko ide na tu crtu.
Vrijeđa mi inteligenciju. Ne možeš izmanipulirati manipulatoricu, izlagati lažljivicu ili praviti se faker fakerici urođenoj. Ne moš pa ne moš.
Mislite li da ja ikad manipuliram ljudima kojima se ne može manipulirati i koji su urođeni manipulatori?!
Jasno da ne.
Bar ne previše.
Pa nemojte ni vi.
Znam sve o ljudima.
Znam sve o muškarcima.
Znam sve o odnosima.
Zato sada živim na način na koji živim.
Zato mi je sada dobro.
Zato sam sada sretna.
Gotovo skroz.
Zato sam sada jaka, sigurna, nedodirljiva, nitko mi ne može ništa i čak sam si nekako svemoguća.
Skroz.
Zdravlje moje djece i zdravlje moje.
Jedina stvar koja, da se ugrozi, može pokvariti ovo što imam sada.S drugim se svim mogu nositi.
Muškarci vole uspješne žene. Ali ne i žene uspješnije od njih. One nenamjerno svojim uspjehom gaze macho dio njihovog personalityja i ubijaju muškarčinu u njima. Uspješne žene su zajeb za muškarca sa macho kompleksom, koji je uz to toliko glup da se ne zna nositi s tim, umjesto da uživa u tome. Uspješne žene bi takvi muškarci samo htjeli mrknuti.
Previde pri tom inteligenciju uspješne žene. I sve ono čime ona kompenzira stvari koje joj prividno nedostaju. Pa ne shvate odmah u startu da kod nje nemaju šanse.
Bolje dobar vibrator nego loš ljubavnik. Nađite sebi odgovarajućeg. Ili budite sami. Zadnje što želite uz sebe je iskompleksirana budala.
Moj veliki prijatelj purger ima tu sreću, njuh ili radar, što li već, da okupi oko sebe samo izuzetno pametne žene. Svestrane. Kompletne. Igrom slučaja sve su dalmatinke, sve su hrabro izašle iz neuspješnih veza (il će svakog trena, ako nisu već), sve su društveno kompletne i uspješne jedinke, sve funkcioniraju izvrsno u svojim obiteljima i na svom poslu.
I sve imaju pse.
Lijepe.
Dobre.
Samo njihove pse.
A moj prijatelj drži u svom krugu sve te žene, jer je pametan i jer zna kako sa ženama čiji prioriteti ipak idu iznad obične jebačine sa kompleksašem. Osrednje pritom.
Kažem ja njemu tako neki dan o opažanju koje sam izvela kao vlasnica kućnog ljubimca na kojeg svi dobro trzaju. A jer je to takav tip psa. Kojeg svi vole.
Vrlo indikativno, muškarci u fazi neposredno nakon svojih najvećih razočaranja, nabave si novu žensku. Makar samo i za pod jaja.
Vrlo indikativno, žene u fazi neposredno nakon svojih najvećih razočaranja, nabave si psa.
Bilo bi pametno nabavit psa zapravo istog onog trena kad shvatite da je vaš bivši obična šupčina. Ali, vraga. U toj fazi još ste uvjereni da nećete voljeti nikog više na svijetu, makar bio i smrdljivi neodoljivi čupko i šaponja. Tako da postoji jedan odmak u vremenu u kojem mislite da je pas nešto što i nije dobra ideja, ali realno… nitko vam neće pružiti toliku dozu vjernosti, odanosti i ljubavi kao vaš pas. Uz takvog psa imate uvijek mjesta za muškarca. Kakvog god. Zamjenjiv je svaki muškarac. Odani i samo vaš pas ipak nije zamjenjiv nikada.
Mačke su više svoje, više nezavisne, više… individualke. Ali pas… pas je i briga i odricanje i puno davanja… ali i puno, puno vraćanja. Istina je da smo mi ljudi jako licemjerni i da ćemo bez problema ispaliti tisuću eura na skupe čizme, ali na kućnog ljubimca… eh, teško.
Istina je i da će taj mali pas vratiti i podariti vašem životu puno više od trendsetterskih čizmica ili bilo kojeg drugog muškarca. Ali to smo skloni zaboraviti kad je dobar sex ili shopping u pitanju.
Kad vidite zorom ranom lijepu ženu u solo šetnji Žnjanom (vid', ovo se i rimuje), nećete reći da je lijepa. Prije ćete reći: vidi ove lude šeta sama u ovaj sat. Kad vidite zorom ranom lijepu ženu u šetnji Žnjanom (vid', i ovo se isto rimuje), ali sa psom, reći ćete zasigurno: vidi lijepe žene kojeg lijepog psa šeta.
Ljudi kupe psa radi sebe. Bar to bijaše moj motiv. Pogrešno je kupiti psa radi djece. U najvećem broju slučajeva, djeca ipak nisu ni toliko spremna ni toliko voljna brinuti se za malu životinjicu, tako da je taj motiv zajeb.
Otkad imam psa, upoznala sam preko njega brdo ljudi. A tek muškaraca… slobodnih, zauzetih, prividno slobodnih… Ljudi ponekad odabiru psa da bi poslali poruku onom drugom čovjeku. Sad će me razapeti oni koji misle suprotno, ali ovo što ću sad reći je zapravo tvrdnja uočena na širem uzorku.
Prva asocijacija kad vidite zgodnu žensku ili tipa sa opasnom beštijom je seksipil, divljina, žestina, snaga, moć. I dobar seks? Vraga. Bijesan pas privid je za ono što bi ti ljudi željeli da ljudi misle o njima. Ali poruka je zapravo sasvim pogrešna. Jer takve žene ne daju.
Zašto su žene sa divljim psima seks simboli kojima nitko ne ulijeće? Zato, zaboga, jer nitko živi, nijedan pametan muškarac bar, ne želi osjetiti tijekom seksa topao dah negdje iza guzice koji pripada jednom staffordu, pitbullu ili rottweileru. Quicky u kojem neće biti uključen ustreptali divljak iskešenih zubiju u vašoj blizini ispast će plafon odnosa sa njegovom vlasnicom. Al aj je probaj puknuti žestoko pred njenim psom ako si faca?
Benigne rase pasa obećavaju više. Labradori, zlatni retriveri, škotski ovčari… psi su koje će odabrati topli ljudi… i žene koje su spremne prije dati. No kako li se lako zaboravi i to da ona neće dati odmah bezveznjaku... eh.
Žena sa benignom vrstom psa obećaje više i po pitanju seksa i po pitanju dulje veze. Potom.. najgore što vam se može dogoditi tijekom seksa sa vlasnicom retrivera je da vam balavo ljubomorno pseto veselo mašući ušima i gledajući vas sjajnim očima donese svoju igračku, jer zaboga, oće i ono da se igra, ne možete samo vi.
O onom najgorem što vam se može dogoditi tijekom seksa sa vlasnicom, recimo, dobermana… ne želim niti razmišljati. Ali brijem da ne bi bilo bezbolno.
Stranicu za moju firmu izradio mi je bivši dečko moje bivše drage net znanice. O mrtvima sve najbolje. Frajer je genijalac. Usput se družeći oko izrade stranice, shvatili smo tako ujedinjenim snagama i neke detalje u vezi života, ljubavi, bivših, sadašnjih, istina, laži, o tome kako je osveta najbolja servirana hladna… uglavnom sve o tome kako su ljudi, koji su skloni pretjerano moralizirati i praviti se ispravni i pošteni, zapravo samo obični… fali mi riječ.
Usput sam ostala zadivljena kako je netko tako mlad ostao sabran nakon što je otkrio da ga bivša vuče za uši i uspio ostati skoro godinu dana pribran, trezven i priseban, prije nego je napokon odlučio zadati udarac nečijem egu, udariti na ono na što je netko najosjetljiviji (a to je, zamislite, bio dizajn njene almost perfect stranice!!!) i onda otići, ladno ko špricer, onda kad se to najmanje očekivalo od njega. Oooooooooo... to čak ni ja ne bih znala tako dobro.
Kapa dole mom omiljenom programeru. Koji, ako propadne kao dizajner, ima uvijek posao kod mene kao, recimo… osobna sobarica? Olakotna okolnost je što se njegove bivše više ni jedno ni drugo od nas ni ne sjeća, inače bi umrla od štucanja garant.
U konačnici, dobila sam jako dragog znanca i izvrsnu web stranicu. I još jednom shvatila da je točna ona stara da je sa facama sa neta gotovo uvijek i u pravilu neki zajeb, pa tako i sa mojom bivšom znanicom.
Razmišljam koji sve prijevodi stranice mi trebaju uz talijanski i engleski.
Njemački?
To znam tko će mi.
Inače ću je ucijeniti za talijanski prijevod na njenoj stranici.
A niko joj to bolje od mene neće napraviti.
Poetskije.
Seratorskije.
A jer će moj lektor nakon mog prijevoda biti talijan.
Izvorni.
Izvorni serator i izvorni govornik.
Jer… italians do it better.
I jer mi duguje zbog prošlog vikenda.
I jer sam manipulatorica.
Koji mi još prijevod treba?
Francuski?
Latinski?
Rade li se stranice na latinskom, zaboga?
Moram razmisliti o tome.
End nau ekskjuz mi, idem na GAST.
Opet.
To je onaj sajam gdje sretnem meni bitne ljude za posao i na kojem ima svega i svačega nečega što je meni potrebno za moj posao.
I sajam na kojem se možete super najesti mukte.
Osim ako. poput mene, ne učinite vrhunski i fatalni zajeb i prvi zalogaj vam bude kanape sendvič u dva okusa koja se, brate, previše tuku jedan o drugi. Bakalar i tartufi. Blak.
Di mi je pamet bila… baš uvijek moram probati sve?!
Takve se stvari, naime, dese svima koji su razvratni, pohotni i pohlepni na svašta nešto. Unatoč tome što se i u životu i tamo negdje po svojoj kolumni deklariraju kao oni umjereni i superinteligentni, koji baš uvijek i u svemu uključe svoju pohlepnu glavu.


DŽOKIN CENTAR I ŠTO MI FALI

Ovaj put ću zbrčkano malo.
To jer mi je guzica malo u letu po kući, dok se pakiram za put… opet, nažalost…. a malo na stolici uz komp. Ovo potonje jer sam obećala da neću iznevjeriti za kolumnu. A bilo je u knap ovaj put, tek da znate. Bilo je vrlo u knap.
Kako me fino krenulo sa masakrom proljetne kolekcije, ono… neki dan u Labodovom dućanu, pričinilo mi se, eto, da mogu ja to tako i inače. Svugdje.
Zablude li klete…
Neki dan sam s mojom najboljom i najdražom i najsve prijateljicom izašla odlučna da po dućanima napravimo harač. Dernek. Tsunami. Pomor. Kataklizmu.
Prva stanica. Shopping centar Joker.
Onaj o kojem se priča po Splitu i šire. Onaj u kojem se ljudi, umjesto na Marjanu, Rivi i čistom zraku, sastaju za popit popodnevnu kavu. Onaj kojeg je Žele napravio sinu mu pametnom i pripametnom na čast.
- Pa dobro, gospodine Kerum, je li se Vaš centar izgovara kao Joker ili Džoker?
- Kakvo je to glupo pitanje, molim Vas. Pa je li se moj sin zove Joko ili Džoko!
(Ne nije vic. Već izvadak iz intervjua.)
A zaboravila sam olako, pohotna kakva jesam, da mi je Joker, nakon povratka u grad sa sela, bio najveća noćna mora. Gušila me atmosfera velikih shopping centara i oni ljudi koji tamo kupuju u nekakvom stresu vidljivom. I sve. Razbijala sam prvo mjesecima tremu po kvartovskim samoposlugama, prije nego sam se napokon zaputila u Jokera.
U Džokinom centru ipak nisu takve gužve kako se čini.
Džokin centar bio je, recimo, gotovo prazan u ponedjeljak.
Stazione prima. Cesare Paciotti.
Ne morate znati tko je Cesare. Šteta je to ne znati, no niste manje vrijedni ako to propustite. Ali morate znati ko mu u hrvata radi. To je onaj dućan sa bezobrazno skupim cipelama, koje su se u Italiji prodavale preklani, u kojem vas bezobrazne prodavačice posprdno i s visine bezobrazno gledaju kad vam je skupo uzest neki par cipela, iako isti košta k'o otprilike dvije njihove plaće.
Što ih ne sprječava da se ponašaju kao da su one mušterija, a ti djelatnik.
I podcijene da si ti prve Paciottice imala onda dok njihovo rođenje nije bilo nit u petogodišnjem planu.
Opcija A je zgaziti tukicu i naučiti je pameti.
Opcija B je pozdraviti se i izaći.
Bijaše rano i još nismo kaffu popile. Ne imadoh volje za fajt sa inferiornim bićem dobrih umjetnih noktiju i loše kose.
Galleria… dućan sa ništa jeftinijim cipelama.
U kojem pak radi jako fina ženskica u ranim tridesetima, vrlo ljubazna, diskretna i nenametljiva. I vrlo uslužna i pristojna i komunikativna čak. Zbog čega vam umalo pa dođe žao što vam ne pada niti na pamet dat za njene cipele četiri milje. Iako kužiš da joj nije mjesto u tom dućanu, nego negdje na nekom boljem mjestu u njenoj struci. Koje ne može dobiti. Jer postaje stara za naći dobar posao, a poslove su razgrabili oni manje stručni, sa boljim vezama. Mogla bi jedna takva ženskica biti savršena u nekom velikom medicinskom centru na prijemu pacijenata na recepciji. Ili u nekom hotelu. Uglednom uredu. Ili možda u školi. Ali ne. Ona radi u Galleriji. Splitska stvarnost.
Urban Republic… a nije Kosovo koncem 80-ih.
Ali nije bome ni daleko.
Preko velikog (i praznog dućana), u kojem smo samo nas dvije bile, nepristojne prodavačice se dovikuju kao da su na stočnoj tržnici koja će prva jest burek, pa koja onda, pa koja onda… I ne jebu nas dva posto, čak niti na kasi. Pričaju međusobno kao da nas nema uopće. I jedna smrdi ispod pauzuha kao da je sapun zadnji put vidjela za Božić. Njušim, mrštim se vidno od gađenja, i ne vjerujem da ne ćuti sebe samu.
Benetton.
Isto prazno. Njih tri na kasi, pričaju li, pričaju. I gotovo je ova jedna uvrijeđena kad je pozovem da nam pomogne majicu pronać za moje mlađe dijete! Vrti li ga, vrti očima. Idemo joj na živce jer mora tražiti broj.
- Pa tu vam je, pogledajte i sami malo!
Eh, det voz it!
Natjerala sam je da mi od svakog broja izvadi majicu, košulju, napravila sam joj takav džumbus od dućana, da je njeno lice od onog Ajhejtju izraza na početku na kraju bilo izraz iskonskog straha od muke tko će joj to sve složit. I nisam joj uzela ništa. Naravno. Ovo mi je inače omiljeni sport kad naiđem na bezobraznu prodavačicu. Šteta je prava što vrlo često nemam vremena za te poduhvate. Ali ni volje, iskreno.
U DM-a su super ljubazne, uslužne i drage. Možda je razlog u tome što imaju, kako čujem, za prodavačice odlične plaće. Čisto da ne povjeruješ koja razlika. Istina ili ne ono o plaćama.
I onda smo popile kaffu. Tu fatalnu. Odličnu, kremastu kaffu punog okusa i arome. A oko nas je ljubazno letalo neko pristojno, mlado stvorenje dobre frizurice i divnog osmjeha. I donio mi kaffe. Nakon koje sam se mogla i zakačiti sa svima njima po dućanima skupa. I to odjedared. No nekako nam Džokin centar nije više davao motivacije za shopping. Kad me vidu drugi put…
Ne znam, ali, jebemu, ako se baviš ovim poslom, ostavi si svoju nadrkanost doma i budi, zaboga, ono za što si plaćena. Ljubazna i uslužna.
Mercator smo ostavile za kraj. Ni ne sluteći da će nas slijedeća stanica dotući toliko da nam Mercator neće niti na um pasti. Od nadrkanosti, nevjerice i šoka.
Emmezeta.
Šta uopće ima u Emmezeti, osim lijepih pamučnih prostirki za banj, nikad mi jasno bilo nije. No vrtili smo se okolo naokolo, u O'Neala pronašli hlače od jeansa na sniženju za njenog sina, i sve u svemu… ma OK. Tolerantna razina usluge. Bar niko ne dogovara pauzu za burek preko tebe. Gotovo nitko.
Nekako blago opuštena nakon one iritantne atmosfere u Džokinom centru, ali nekako umorna i već bezvoljna za kupovinu, zasjednem u jednom dućanu u namjeri da probam par zgodnih baletanki. Jedne su mi se baš svidjele. Crne, s malom potpeticom, s malim crnim volančićem uz rub cipele.
- Moja mala curica… - prijateljica će moja
- Nisu ti baš, ha?
- Ma kako nisu… moja cujica si ti…. Cuvenkapica.
Zajebava me. I najednom mi više nisu bile ljubav na prvi pogled. Ali bijahu mi svejedno nekako drage. I sjedim ja tako, pruženih nogu i mislim se dal da ih ipak… kad mi pogled naglo padne na reklamu na podu. I gleda, zamislite, pravo u mene gleda.
Selektor.
Sa reklame za Conversice.
S pogledom koji je nešto između pogleda: Nu me kako sam dobar, zgodan i ponovo mlad u Starkicama i pogleda: Žemska, imaš lijepe gaćice, vidim ti ih odavde, da znaš. I madež onaj mali na bedru.
S tim da Selektor ne bi baš nikad izjavio ni jedno ni drugo.
Ali volju za kupovinu baletankica sa diskretno naboranim volankastim rubom sam izgubila.
Na svu sreću.
Buncam očito.
Fantaziram.
Vrijeme je bilo za nešto pojest.
Eh, da.
Tu nastupa biser dana.
U restoranu nema ničeg. Osim okrajaka i ostataka sumnjive koegzistencije. I starosti. I porijekla. I boje. Idemo na drugu stranu. PIZZA corner prazan. Nakon podosta vremena pojavljuje se prodavačica bez iti malog osmjehića, čudnog blijedila i sumanutog izraza lica. Tek brzinom munje stigoh pomisliti kako ili ima proljev ili je upravo povratila u zahodiću iza Pizza cornera. Ima pizza, ali ih treba čekat. Petnaest minuta. U koje ne ulazi i onih deset što je ona bila negdje u zahodiću iza Pizza Cornera. Ne, nećemo čekat i mislit o tome jesi li oprala ruke nakon sraćke i rigoletta.
I opet u restoran.
Par komada pizze najbolje izgledaju, iako vidiš da je taj sir prije bar sat vremena bio topljen a da je sad već stvrdnut ko… džoko. S malim slovom dž. Nervozna kuharica umalo topoće nogama jer smo se, sram nas bilo, usudili ne uzest odmah pizzu, već još i, bezobraznici jedni, razgledavamo i menije.
- Koliko trebamo čekat za jumbo pizzu?
- Petnaest minuta.
- A koliko nam ovi komadi dođu?
- Svaki po deset kuna
- A jumbo pizza?
I tad se dogodilo. Drekne ona iznervirano:
- Pa dobro, oćete li vi uzest ovo ili da pečem jumbo?!
Nas dvije ostadosmo u šoku. Moja dobra i draga prijateljica gotovo zamuca. A Calamity Jane nastavlja:
- .... odakle ja mogu znat šta vi oćete?! Oćete li ovo… i pokaže energično s objema rukama, sada već totalno iznervirana i crvena u licu, na komade tvrde ko džoko… ili da pečem, ha? Ha?
Prijateljica je u šoku, ali ja više nisam. Na glupe i bezobrazne udarite neočekivanom strategijom. Fino. Zgazite ih fino. Povući će se. Ali ako su divlji i bezobrazni… mile im se majke.., Eh!
- Budite ljubazni, a možemo li se pokušati odlučiti? – vrlo smireno i polako ću ja.
Gotovo.
Calamity se odmah povukla i nije više divlja.
- Ma možete, nego ja ne znam, a meni je smjena, moram ić kući....pa odlučite se više....
- Pa što ne kažeteeee! Jadni vi, baš smo nekeee... Mi ćemo ove komade podgrijane onda.
Ubaci ih Calamity u pećnicu, pola sadržaja ispadne, zatvori vrata, otvori vrata i istrese mi ih na tanjur. Hladne. Jedan komad padne sa strane, u umak. Ona ga izvadi i vrati. Em je hladan, em je…. Ne trebam vam niti spominjati da nismo uzeli tu pizzu? Ili da sam je tražila da mi je još podgrije čak tri puta?
I tako, nakon čekanja reda od jedno 20 minuta, ne možete uz pizzu dobiti i piće.
Jer to naručujete sa stola od konobara.
Iz kafića do.
Kojeg, kad zamolite za još jedan komad pizze, mrtav ladan reče da se moramo dignuti sa stola i ić sami naručit, jer je to druga firma. Iako bi bez problema mogao to reći i on, jer je udaljen samo par metara od Calamity, kojoj, za nevolju, još i kasni smjena. Baš jadna nema sreće…
Prisustvujemo i prizoru svađe između Calamity i kolegice koja joj je zakasnila. Pljušte psovke sve u šesnaest i nisu fakat tihe. Jedemo šutke pizzu ladnu i tvrdu ko džoko.
I ne vjerujemo svojim očima i ušima.
Ne, ovo nije istina.
Ja sanjam.
Ovo ne može biti istina…
Jebala vas ujedinjena Europa da vas jebala.
Mi ćemo, kao, tamo?!
Pored ovih lijenih, nadrkanih, nepristojnih i vidno nemotiviranih tropizda?! A na birou brda mladih, školovanih, komunikativnih, simpatičnih i vrijednih ljudi, kojima su novci silno potrebni…
Neki dan u Laboda slomila se i jedna i druga prodavačica oko mene, iako su imale pun dućan. A uspjele su posvetiti i jednaku pažnju drugim mušterijama. I bile ljubazne i fine. I uz neodoljive odgode plaćanja uvalile svakome od nas hrpu ne baš jeftine odjeće. Jer su ljubazne, fine, pažljive, stručne, strpljive, uslužne, iskrene, vrsne prodavaćice i jer se to tako radi.
Hoću ići u takve dućane i hoću se osjećati tako kao kod njih.
Ko kraljica.
Nisam ja prije znala tražiti, dobiti i imati ništa.
Sad, jest da su me proglašavali za manipulatoricu, redom svi oni koji su se smatrali izigrani u ljubavnim kombinacijama sa mnom, ali prava istina je, unatoč svemu, da ja nisam znala kako iskoristiti ono što mogu. Iako je to bilo u meni, vjerojatno.
Sada znam.
Naučila sam.Iskoristiti ono što imam. A nije samo pamet.
Žena ne mora biti ni osobito lijepa, ni osobito zgodna da bi dobila sve što joj treba. Istina je, treba biti pametna i mudra, ali treba biti i žena. I imati savršenu percepciju. Dobro osluškivati i gledati. Uvidjeti. Koji je njen forte na kojeg je njen sugovornik assolutamente slab.
I onda ga ima u šaci.
Sugovornika.
Jer je Žena.
Danas je tako malo žena ženstveno. A muškarci vole pametne i ženstvene žene u svom okruženju. Čine ih da se osjećaju više muškarci. U tom ozračju na, recimo, splitskom GAST sajmu možete dobiti baš SVE.
I još.
Pa još gratis. Pa još.
Samo treba znati.
Lako je, doduše, prodati uslugu koja je kvalitetna, ali svejedno treba znati s ljudima uvijek. Iskoristite faktor iznenađenja. I naučite biti ženstveniji.
Imam prijateljicu koju su u gužvama uvijek svi drpali za dupe.
Promijenila je strategiju.
Pruži mrtva ladna ruku iza leđa i uhvati tipa znalački za jaja.
Ne moš vjerovat kako se redom svi šokiraju.
I nikad baš ne ostanu iza nje.
Svaka lovina postaje lovac kad iskoristi pravodobno faktor iznenađenja i pretvori dotadašnjeg lovca u lovinu. Isto je u odnosima. Isto je u seksu. Isto je u poslu. Isto je u... baš svemu.
Faktor iznenađenja.
Uvijek pali.
Nemojte drpati vaše dobavljače za jaja. I ne dajte im da vas šlataju po guzici. Ali iznenadite ih i pokažite im da ste daleko od stereotipa o ženama u poslovnom svijetu. A ne odrecite se pri tom vašeg najjačeg oružja u okrutnom muškom svijetu.
Pameti i ženstvenosti.
I koristite uvijek faktor iznenađenja.
Nije se rodio taj kojeg vi ne možete iznenaditi.
Samo si nemojte dopustiti luksuz zvan nestrpljivost.
Pitao me neki dan... netko…. što mislim da sam bila u prošlom životu. Jasno, htjedoh povjerovati da sam bila nešto droljasto i moćno, jake seksualnosti i poželjno, tipa Kleopatre, Messaline, Katarine Velike, i zaboraviti da je jedna umrla od zmijskog otrova, druga od teške spolne boleščine, a treća… zaboga… od konja, onda kad joj muškarci više nisu bili dovoljni za njene seksualne apetite!!! Pa rekoh: ma nešto sam bila jebački, garant. Što bih ja, molim vas, uopće mogla bit drugačije?
No ja ipak podsvjesno znam da mora da sam, unatoč wannabe željama, jamačno bila neka seljančica, koja se, mirišući na sapun i talk, jedrih grudi na izvoru ogledavala u svjetlucavoj i žuboravoj rijeci.
To, ili pokondirena, ali priprosta i naivna Audrey Hepburn u onoj mitskoj Holly Golightly izvedbi, sa vječnim ukusom za ljepotu u malim stvarima i ljudima... koji su pogrešni. I lažni.
Ili obje. To jer sam seljo u duši i jer volim da se sve ciki i placaka.
Ono što sa sigurnošću znam… bijah lijepa i čuvana i pažena i mažena od majke moje najdraže... ko' Rania od Jordana. Odgojena da budem svima prva i najbolja.
Hmda.
I skromna ko Kerum, eh. Ali bijah, kad vam kažem. Onda kad sam mislila… prije sad već skoro pa dva'es't godina godina da je moj ondašnji… prosac… možda najbolje što me može dopast.
Nemam pojma, nikad nisam razumjela do kraja što se dogodilo, odakle je odjednom došao taj pesimizam u tim prelijepim godinama moje prpošnosti, samouvjerenosti, sebičnosti i maksimalne samosvjesnosti, tek to je bio presudan element zbog kojeg sam se odlučila na brak s čovjekom kojeg i nisam baš voljela.
To.
I trudnoća od gotovo četiri mjeseca.
Kako sam, zaboga miloga, s njim mogla ostati trudna? Di mi je pamet bila...
Postala sam nečija žena.
Misleći, iako nisam bila zaljubljena, da je on možda najbolje što mogu dobiti.
Ni ne znajući da će ono najbolje od mene ispast gotovo dvadeset godina kasnije.
Svečano prisegnuh… negdje lani u ovo vrijeme… da je gotovo sa mojim romantičnim prošlim životom. Da više nikad neću nikom bit posvećena, vjerna, mila, draga, dobra, totalno odana i… pizda. I rodila se ponovo ona ista sebična, zločesta, samoživa i hladna Ona Neka, tamo negdje od vremena moje Rania od Jordana faze. Pa još malo prije nje. Wanda the Bitch. Reinkarnirana.
Je li mi lijepo ovako?
Pa moram vam priznat da je, i to puno.
Na prste ruke brojim ljude koji od mene mogu dobiti ljubav.
Ostali... nek se drže one da nada umire posljednja.
Što meni sad fali, ovako drčnoj, samouvjerenoj, samostalnoj i prpošnoj.... zapitala sam se neki dan po prvi put. I rekla sebi: ma ništa.
I rekla to i još nekom.
I zašutjela potom.

To ne jer sam ostala bez riječi (zaboga, nemoguće je to, ne mogu ostat bez riječi baš ja, između svih drugih), nego jer sam se naglo zamislila nad tim je li mi ipak nešto fali. .
Zašto su oni neki naizgled pametni muškarci tako jebeno skloni uvjeriti se naprečac da oni znaju što ženi treba? Ako, recimo, neka tamo neodređena Žena Zmaj spava s nekim prvi put i taj je sklon u seksu joj previše puta reći „ljubavi“, postoji velika mogućnost da on, previdjevši činjenicu da joj od lani, preklani ljubav kotira vrlo nisko na listi prioriteta, zapravo misli da je baš ljubav ono što joj treba, da je ona sama i osamljena i tužna zbog toga i da tako grozničavo želi čuti da je nečija ljubav ili da je netko ne želi samo pojebati, nego je i voli. I da si je on baš faca jer je to skužio.
Greška.
Zbog koje bi ta neka tamo neodređena Žena Zmaj, sklona povremenim beskrajnim analizama i samoanalizama, sasvim opravdano mogla zaključiti da u tom ima i malo nekako… no izrecimo to… samilosti prema njoj.
Što ipak može znatno odgoditi orgazam, sjebati kratkotrajno njen ego i libido i pokvarit dugotrajno baš sve.
Jer ona se samo želi dobro i junački puknuti.
I ništa više, pobogu.
Ko normalan želi da ga se žali ili da mu se drže predavanja nakon običnog seksa?!
Ma kako on dobar bio.
Kad ste zadnji put odglumili orgazam?
Ja prije 22 godine.
Muškarac koji je svjesno i suglasno ušao u vezu u kojoj mu nije obećana ljubav ne smije imati drugačija očekivanja samo zato što je na drugoj strani interakcije žena. Za koje se smatra da... to... ne mogu odraditi bez emocije ljubavi.Muškarac koji uđe u takvu vezu mora biti svjestan da to i nije baš veza u kojoj će on imati prevelika prava... više nekako dužnosti.
Jasno da ću svojoj Kćerki danas-sutra reći da je ljubav ipak najvažnija na svijetu. Jer je. Jer nije prirodno, normalno ni... lijepo... da jedna mlada žena isključi emocije onda kad ima samo potrebe.
Jer ona u tim godinama ne smije imati samo potrebe.
Jer to dođe kasnije.
Puno kasnije.
I ne uvijek.
Recimo, kao ograda od bola koji je tome prethodio.
Inače bi mlada žena sa iskopčanim pravim i velikim emocijama u pravom i velikom dobu otkrivanja same sebe mogla postati Monstrum.
Koji u konačnici neće biti sretan.
Jer u njenim godinama mora je voditi srce.
I tek malo inteligencije, koncentracije i pametne organizacije.
Za razum ima vremena.
Volim Ženu u sebi.
Volim njenu seksualnost i njenu moć.
Kad mlada djevojka postane svjesna žene u sebi, pred njom se otvaraju beskonačni putevi vlastitog užitka.
Spoznajte svoje tijelo, njegovu ljepotu.
Uživajte u svom tijelu.
Ono je najveći medij kojim ćete ikada zračiti.
Sjetite se stvari koje vas fasciniraju kod drugih ljudi. Ne možete ih naučiti, ako ih nemate. Ali možete ih usavršiti ako ih imate.
Seksipil.
Držanje.
Kretanje.
Šarm.
Šarm.
Šarm.
Beskrajne doze šarma koji je ili urođen... ili ga nema.

Žena u najboljim godinama može sve.
Ona ne spoznaje više ništa.
Ona koristi ono što ima.
I zrači svojom sigurnošću. Jer savršeno dobro zna što hoće. I što neće.
Ja sam žena koja tek ulazi u svoje najbolje godine.
O tome što neću više gotovo da i ne moram pisati.
Tu sam si nekako načisto.
Ono što hoću... otkrivam svaki dan.
Uf. Možda mi se neće nikad ispuniti moja velika i potajna (sada već i javna) želja da postanem sponzoruša. Varate se ako mislite da je na sponsorship marketu najtraženija roba zgodan, single i srednje pametan fucker. Takvih ima na bacanje, ali problem je što je izbor sponzoruša loš i što su one mostly prozirne i predvidljive. One mlade i glupe gube svaku šansu. Jer i takav, relativno osrednji zgoditak, ipak ne bi da je neko žensko s njim samo zbog njegove love.
Ne, ne, ne... stari metuzalemi na izdisaju sa puno para kotiraju bolje. Problem je što, u najvećem broju slučajeva, takvi živnu pored mlade sponzoruše. 'Ladni ručnik svakog dana oko koljena i jaja mogao bi pospješiti... njegov odlazak. No želim li, zapravo, čovjeka kojemu ću morat stavljat godinama ladni ručnik oko jaja i mrzit sebe što sam htjela biti sponzoruša? Ikada?
'Oću čovjeka koji izgleda kao jedan super simpatični skipper kojeg poznajem.
Njegovano, snažno, čvrsto, muško i.... dobro građeno.
I šiiiirokih ramena.
I modrooko.
I pametno.
Iako taj skipper nešto osobito pametan nije.
Al je beskrajno drag, pa mu je oprošteno. Toleriram kombinacije glupih i dobrih.
Prezirem kombinacije glupih i zločestih.
I naprosto sam alergična na njih.
'Oću čovjeka koji ima glas kao poznati televizijski i radijski novinar.
I njegovu prljavu maštu.
'Oću čovjeka koji o meni zna u krevetu u najmanju ruku sve ono što zna moj bivši.
I uz sve gore navedene kvalitete da je i pametan i da ga ne mogu zajebavat ovoliko koliko uvijek zajebavam druge. Priznajem.
I da me voli i da sam mu centar svita.
Bilo bi lijepo i da u toj priči ima puno love, koja, po mogućnosti, nije pretežno moja.
Ali nije uvjet.
I, tako mi svega, dok mi se takav ne dogodi, uzimat ću od života sve što mi se pruži i živjet ću i dalje u ovom fenomenalnom uvjerenju da mi ništa ne fali.
Osim možda češkenja.
I pokojeg lijepog maila da mi uveseli ili uljepša dan.
Ali od nekoga tko nije... tuđi čovjek.
Vi zasigurno mislite da takvih nema.
I varate se.
Šanse da se takav jedan dogodi meni u, recimo, tom mom životu su vrlo velike.
Zato jer se moj život napokon posložio.
Zato jer ja koristim l'Oreal šampon.
I zato jer ja to, bemu, baš SVE zaslužujem.


SVE JE ISTO K'O I LANI, A IPAK JE SVE DRUGAČIJE

Stariji nas i dalje sustavno zajebava, ne uči više skoro ništa, ne znam kako taj uopće uspije dobiti one lijepe ocjene! Ima gotovo sve same četvorke. Nakon prvotnog šoka od prvi put dobrog (čitaj: 3, da ne bi bilo zabune) uspjeha na polugodištu i izgnanstva kod omiljenom mu oca (he he he he!) zbog ispada pubertetlije i drkadžije u liku sina mi mog prvorođenog, doš'o je, izgleda, pameti. Trasgresivna faza postade naglo simple past tense.
Uči.
I ima dobre ocjene.
A samo misli na ženske, na one stvari i na vanka. Išla sam danas malo preko opcije Search vrtiti po njegovom kompu, on ima krasnih slika tamo... Zapravo, išla sam naći koju za uz post, pa sam došla do zaključka da ima nekih novih, super slika, koje ću mu užicat rado.
Je.
Ima.
Ma ima moj stariji još puno toga drugoga u kompjuteru! Dobro da me nije strefilo, jebate...
Iz sobe mu trešti Bon Jovi. Ulazim unutra. Ima on neku knjigu isprid sebe, istina, ma isto kao da je nema…

- Učiš li ti išta, jebate?!
- Učin. Oli ne vidiš?!
- Ne vidin baš… Ma oš' ti uopće proć s četiri na kraju?

Širi ruke, diže ih iznad glave, smije mi se i plešući ide prema meni i pjeva mi skupa sa Bon Jovijem:
«Keep the faith! Keep the faith! You only gotta keep the faith!»
Pas mater. Daću ti ja keep the faith...

Jasno, čim sam se oporavila od viroze, odmah sam za ekšn. I odmah bih na role, odmah bih vanka, odmah bih se skitala, odmah bih u shopping (aj em definitli bak!), odma bi i m-m-m! (sve mi se čini, hitno mi treba kuraC vitamina, ja mislim), al slutim da će me zaobilaziti moj… serviser… još neko vrijeme za m-m-m!... jer sam još kliconoša. A pročitala sam u dahu jednu malu knjigicu danas, dragi poklon...
Ajme šta ja volim darove... strašno. Od kad sam rodila, odjebalo me za radove. Sve djeci! Pa i ja sam nečije dijete! Tako da se svakom daru radujem ko kad mi je bilo pet.
Samo, erotska je ta knjiga i od nje mi je isto bila skočila fibra! Puno!

A kao kliconoša ne bih se, navodno, smjela seksati.
Male su mi preostale opcije, surfat po netu i nać one PornStarGalls slije di su "glumicama" vakumski začepljene baš sve rupe ne bih (bojim se tih slika, odma prekrižim noge i pokrijem čak i uši od straha!!!)… A mogu dakle samo gledat televiziju. I zamišljat da će mi koji zgođušni faker izać iz ekrana i besramno me obljubit na mojoj postelji. Onako visoko erotiziranu, u pidžamici na jadogice i u termo bičvicama. Da će izać iz ekrana i mrknut me samo tako.
U svim pozama.
Besramno i hard.
Za dišpet Onom ko me neće 'vaku! Jadnu. Bolesnu.
Govno ko me neće!
Prvi put u životu imam herpes na usni.

Šta je bilo sve na TV-u ovaj prošli tjedan, više ni ne znam. Nekako sam propustila, unatoč najboljoj volji, celebrity showove. Ujutro sam radila, popodne sam bolovala uglavnom. Bila sam u bunilu veći dio tjedna, valjda zato. A i nisam ja baš od velike televizije, niti kad sam bolesna. Pogotovo iz kreveta. Odmah zaspem. Televizor u mojoj sobi uglavnom mi služi za uspavljivanje.…

Oni Playboyevi softići na RTL-u... a jebate, mogli su barem promijenit više onu glavnu facu, nikako se ne bi s njim. Bljak. Ljigavac sa bradom na škafetin. Ladičar.
I uvijek ista ženska.
Ni stariji ih čak više ne gleda na silentu u svojoj sobi, jer mu nisu zanimljivi...

Pa Ben Affleck. Nekad su mi bili puno dragi takvi, onako malo glavatiji, ali mi je i on postao bljak jer je bio sa J-Lo, koja ima sjajno dupe, priznajem, pravi vojnički san, ali je meni ona oličenje stupidity. Glupa je kao… ma ke, di ću tako uvridit jadnog pišića?! Pa mi je tako lijepi moj glavati Ben odmah pao u očima...

I bio je i Sean Connery jučer u nekom filmu, sa Tippy Hedren, mislim. Ma on mi nije bio napet u toj fazi, kao mlad. Više ono kad je malo ostario.

RAI... end luk hu iz hijer: Joaquim Phoenix… e, on mi je graničan… onako, previše je po mom guštu… i lip i zločest. Malo čak previše lip. Ali od «Gladijatora» je već ipak prošlo previše vremena, nije mi više napet. Podsjeća me Joaquim malo na jednog mog talijanskog udvarača, koji mi je svojevremeno bio jako napet. Taj moj talijan je sličio puno na njega. A kako mi niti on odavno više nije napet, i Joaquim je, jadan, smjerno popušio svaku šansu za jedan quicky u mom krevetu...

Odustajem. S dosadom vrtim danas kanale i razmišljam nešto. 'Bemu, pa kakve ja muškarce uopće volim?!

Moja roditeljica otkidala je svojevremeno na Sandokana. Natandrčila bi se svaku nedjelju ispred televizora poslije ručka, gledala Sandokana, jela mandulat, uzdisala i prijetila se mom muškom roditelju da će ga ostaviti i pobjeći sa Sandokanom na Karibe... Je, sve je nju čekao. Jest bi se Sandokan usrećio... Otac bi se smijao kao lud, kad bi se ona namjestila u nedjelju ispred televizije. Ali, Sandokan je bar bio zgodan. Ono... za svih. Općezgodan. Svegeneracijski zgodan. Svakoj majci zgodan. I kćeri. I babi.

Da nešto s mojim ukusom nije u redu, shvatila sam prije nekoliko godina kad su mi se naglo prestali sviđati samo zgodni, visoki, crni, preplanuli, savršeno lijepi i opće obožavani muškarci. Naglo sam, a gotovo preko noći, u svojoj percepciji zgodnih muškaraca odjebala one pičkaste tipove glumaca, koji nadaleko slove kao hollywoodski zavodnici, ljepotani i jebači. I onda sam skužila da me pale… drugačiji muškarci. Koji mi moraju imati... ono nešto.

Pa sam išla u krajnost. Sviđaju mi se muškarci kojima se vidi da ZNAJU.

Christopher Walken. Uhh. Čim sam ga vidila, rekla sam sebi «On ZNA kako se to radi!»

De Niro… e, ono, ako on ne ZNA kako se to radi, ma ko uopće zna?! Pa Nicholson...

Pa Tony Soprano! Strašno. prestrašno nešto. Je li ikoga od vas palio taj debeli, ljigavi mafijozo koji dok govori šuška kao pičkica?! Kladim se da nije! Jebate, to nisam nikad nikome priznala. Otkidala sam na njega i sve čekala kad će skočobečit napokon onu njegovu psihijatricu, odma tamo na stoliću ili na foteljici, kod nje u ordinaciji. A ja uopće ne volim debele muške. Išla sam se ja jedan put, prije nekoliko dana, povjerit tako mojoj najboljoj prijateljici da mi je napet Soprano. Zagrlila me samilosno i rekla mi:

- Ma, ljube, ništa se ti meni ne brini, puknit ćeš se ti još u životu dobro, već će naići koji bolji od tih koje imaš na raspolaganju...

A šta da vam kažem… istina je, nisam ja uopće mjerodavna. Eto, recimo, nije mi mrzak ni Shrek.
S njime se baš i ne bi m-m-m!, to ne! Ali bi sve drugo zato s njim.

Još ih je bilo. Šta su mi bili dragi. Te nove, drugačije i pomalo čudne ukuse pripisivala sam ne samo novootkrivenim vidicima u mojoj seksualnosti, nego i ondašnjoj osamljenosti... a i nejebici, priznajem… Pa koja normalna i redovito servisirana žena mašta o ocvaloj hollywoodskoj zvijezdi na drugom kraju svijeta?!

Nejebica čuda čini. Znam tako jednog prijatelja, koji ga je, home alone, u vrijeme ispita i teške nejebice, bacao u afan* čak i na Ljiljanu Bunjevac- Filipović! Isto nije nikome nikad priznao.
Osim meni.
Eto, a ja sam to podijelila „samo“ s vama.
Mislim, molim lijepo, žena ima super glas, ali šta, nećete mi valjda sad reć da je Ljiljana Bunjevac - Filipović zgodnija od Shreka?!

I onda mi s prvim zrakama proljeća naiđe On.
Čovjek.
Muškarac.
Pravi muškarac.
Handrid persent muškarac.
Koji je sve ono o čemu sam pisala prošli put.
I još malo više od toga.
Svaka bi ga 'rvacka majka poželjela za zeta.
I njemačka.
Ali ja opet nađem pokoji zajeb.
Javni ljudi nemaju privatni život.
Osim ako on nije apsolutno tajan.
Meni super kad novinar žute štampe u žutoj emisiji na žutoj televiziji žuto priča o licemjerju i dvostrukom moralu, od kojeg živi. I masno zarađuje. Može li se masno zaraditi od skandala u Hrvatskoj, sasvim je dvojbeno. Vlatkine slike s nekog novog vjenčanja više nitko ne bi platio onoliko kao prvi put.Kad su joj svi odali počast kao najunosnijoj sponzoruši u hrvata.
A ona se, jadna, vjenčala iz ljubavi.
I poneke bundice.Jebiga sad.
Sigurno nije ni slutila da će Dikan jednog dana bacat vjenčani prsten preko studija i pokazat izvorne mu rvacke korjena. Macho na balkanski način to tako.
A mene moja nana učila da mukte nema ničeg u životu.
Njena je propustila olako tu lekciju.
Ivaniševićeve slike ne moš ni vidit.
Jer on to po kratkom postupku.
Oko za oko.
Šaka za sliku.
Cipelarenje za kameru.
Pa traženje oprosta internetom.
Pa L.A.

Zarade nema.

Matija Babić svojevremeno je, recimo, bio na… pravom mjestu u pravo vrijeme… onda kad smo svi saznali maltene preko noći da je Severina jedna sveudilj osjećajna osoba. Toliko osjećajna da i na filmove plače. Te godine se je Seve Nazionale osobito isplakala nad jednim filmom. Vlastitim.
A neću vas lagat, nije se radilo o drami.

I bi Index.

Nitko nije dovoljno siguran i dovoljno oprezan onda kada je… ljubav u pitanju. U to ime vjerojatno je teško uopće zamisliti da djevojka, koja na suprotnoj strani terase, nasuprot vama sjedi s podignutim mobitelom… zapravo ima sutrašnju ekskluzivu u svojim rukama. I fotografira baš vas. Javnost će vas, tako, zapamtiti kao ženu koja se proslavila najboljim blowjobom u hrvata. Ili kao proljetnu ljubavnicu. Koja će iz novina potisnut zimsku. Koja je iz novina potisnula jesensku. O lanjskoj proljetnoj ljubavnici već se uopće ni ne govori. Nju su, naime, već svi pozaboravljali.
Pitanje je samo kako želite da vas netko pamti i da li taj netko uopće treba biti 'rvacka javnost?
Znam bar nekoliko žena kojima bi to bilo jako napeto.
Žalim silno, ali nisam od tih.
Meni je bit sponzoruša častan posao.
Samo mi je mama posjebala u mladosti koncepciju za bit uspješna sponzoruša.
Tako da ću ja to ostat zauvijek samo u srcu.

Ima tako muškaraca koji su, pored stopostotne Žene uz njihov bok, skloni pomisliti da mogu dobiti bolje od nje. Pa traže. Pa traže. Pa traže. I shvate da bolje nema. Ali kasno. Prekasno, brate. Jer ona je otišla.
Ima tako i jedna priča.

On i Ona.
Ljubav.
Slučajno su se upoznali. Dva potpuna stranca.
Bila je ranjena. Bio je u blatu. On joj je vidao rane. Ona ga je digla.
Zbog njega je postala jaka.
Tražio se bezuspješno. Ona mu je pomogla da se nađe.
Bio je dijete.
Ona je učinila od njega muškarca.
Bio je nesiguran. Uvjerila ga je da nema razloga za to.
Maštao je o velikoj ljubavi. Ona mu ju je pružila. I viiše nego što se ikada nadao da će je imati.
Silno ju je volio.
Ronio je u Plavo.
Ona je bila Plave boje.
Njegova Tempera.
Dopuštala mu je sva druga životna Plavetnila..
I čekala.
Radio je na snazi i ljepoti svoga tijela i duha. Znala je koliko je njemu bilo to važno.
Ona je bila Tu.
I čekala.
Nisu bili važni njegovi odlasci...druge žene, drugi ljudi...On se ionako uvijek vraćao samo Njoj. Ona se uvijek vraćala samo Njemu.
Htio je jednog dana probati jedno novo iskušenje.Pustila ga je.
Ona je bila Tu.
I čekala.
Htio je probati drugo iskušenje.Pustila ga je opet.
Ona je bila Tu.
I čekala.
Treće, četvrto, peto...
Moram vidit...Probati mogu li...Osjetiti ljepotu....Osjetiti Plavo. Mogu li?
Go and see, My Love...*
Pustila ga je.
Ona je bila tu.
I čekala.
Njoj je trebalo malo.
Ali je on želio probati puno.
On je želio Sve. I s njom je mogao Sve. Ona je bila od onih uz koje možeš Sve.
Ali Ona više nije bila jaka. Bila je sve sitnija i izgubljenija u svojim problemima i bolima.
Utapala se...sama u svom nezadovoljstvu i tuzi.
Ali je On zato bio sve jači i jači i bila je ipak sretna. Zbog Njega. On je imao treninge. Putovanja. Prijatelje. Sitna zadovoljstva. Stigao bi čak sebi i snimiti CD. Onako..ne za Njezin...već za njegov gušt.
Ona se, sjedeći u njegovom autu i promatrajući njegov profil, ponekad pitala je li koja od tih pjesama uopće namijenjena njoj. Ili nekome drugome...
Problemi ...čak i oni njegovi vlastiti...su ga doticali sve manje. Uz jako tijelo dobio je i jakost duha.
Bilo je tako lako graditi snagu. Odlaziti. Vraćati se. Jer...Puštala ga je.
Ona je bila Tu.
I čekala.
I pisala svoj dnevnik.
Htio se oprobati u stvarima koji su bili iznad onoga što je inače mogao.
I probao je. Jer je mogao. Ona ga je šutnjom podržala.
Pustila ga je.
Ona je bila Tu.
I čekala.
S vremenom nije više niti pitao može li otići, može li imati, može li probati, može li raditi...stvari koje je radio. A radio je gotovo sve što je htio.
Bilo je suvišno uopće ih pitati od nje.
Ona je ionako uvijek puštala. I bila Tu za njega. I čekala.
Onda se jednog dana probudio ujutro...bila je kiša pa nije mogao odraditi zadanu dionicu... i sjetio se da ona možda i nije tako jaka kako se čini. Da je Možda ranjiva i potrebna pažnje i nježnosti. I da bi možda htjela CD po svom guštu. I možda masažu. I možda otići plesati. Ili na praznik na pustom otoku...samo njih dvoje. I držanje za ruku. I poljupci na ulici. Ili samo dugo milovanje po kosi...
Nasmiješio se nježno i s ljubavlju. I otišao do Nje da joj To pruži. Shvatio je da je vrijeme za To.
Nije bila kod kuće. Otvorio je Njen kompjuterski dnevnik. Po ko zna koji put. Ali ovaj put ga je pažljivo čitao. Lice mu je bilo sve ozbiljnije sa svakim novim datumom...Pitao se kako nije prije zapazio neke detalje. Riječi. Momente. Osobe.
Stvari u dnevniku su mu otkrile da tako malo zna o Njoj.
Nije odlazila tamo gdje je govorila da ide.
Nije šetala sama kraj mora.
Nije imala ništa.
I nikoga.
Nije bila sretna.
Bila je osamljena. Užasno osamljena pored njega.
Tražila je utjehu u drugim stvarima i ljudima.
A on nije vidio… jebeno ništa od toga nije vidio.
I najednom je shvatio da ga je Ona i ovaj put Pustila ali...
Više nije bila Tu na povratku.
I više ga nije čekala.
Osjetio se užasno slab i užasno sam... ali bilo je kasno.
Jer je više bilo nije.
Jer joj više nije bio potreban.

Vjernost i odanost voljene osobe još jedno je dvostruko mjerilo.
Kako daleko i kako nisko netko može pasti da bi shvatio da mu je netko odan i vjeran?
Na koje će se stvari pri tom spustiti?

Banalni pokus.
Tipa… aj probaj zatvorit par sati u gepeku ženu.
Pa onda probaj zatvorit par sati u gepeku psa.
Pa čik da vidiš 'ko će ti se više obradovati.
Mali razdragani pas ili raščupano i nadrkano čudovište u obliku furije slomljenih noktiju, napokon pušteno na svjetlo dana?

Kad smo već kod noktiju…

Svaka žena ima svoj forte.
Ono po čemu si drugačija od drugih žena.
Ono po čemu te pamte.
Volim mislit da su moj forte sise.
I pamet.
O drugome ne bih.
Nisu se nikad dobro proslavile one čiji se forte nalazio između plahti. Ma kako one to dobro radile. Kad dobro pušiš, nikad ne mo'š znat jel te vole jer te vole ili jer si im ga tako dobro kao što im ga nikad nitko prije nije... E.
O onome što je kod mene forte valjda ipak više mogu drugi. Nećemo im dat puno prostora, da naglasci ne ispadnu dalje od sisa i pameti. Jer možda moj forte nisu sise i pamet. To ja samo volim vjerovat da jesu.

O onome što je kod mene debole ne priča nitko nikad.
Malo od straha.
Malo jer ja ionako prva pričam o tome.
Tako da se nitko ne usudi ozbiljno kritizirati moja dva najveća fizička nedostatka.
Moja koljena.
I moje ruke.
Male, punašne, dječačke, pupaste ruke sa malim, punašnim i dječijim prstima.
Nikad nokte nisam imala.

Sjećam se nemile epizode sa umjetnim noktima.
Tamo negdje u srednjoj.
Prvi i zadnji put.
Bijah glavna pička na dejtu s glavnom facom iz škole.
Samosvjesna i samouvjerena, obuhvaćajući čašu Coca Cole prstima sa umjetnim noktima.
Savršena i mirna.
Kružeći erotski prstom po rubu čaše.
Napalio se je bio moj dejt.

Imala sam situaciju u rukama.
Tako dugo dok u čaši nisam skužila crveni nokat koji pluta u Coca Coli.
Neću vas lagat, otvorilo mi se tlo pod nogama.
On ga pak nije primjetio.
To jer su dečki još od malih nogu skloni razmišljat donjom glavom u datim situacijama.
Na svu sreću.

Što se dogodilo s umjetnim noktom?
Gutljajem sam ga uvalila u usta.
Pa diskretno izvadila prstima iz njih.
Pa ga spustila još diskretnije u džep.
Ostatak večeri je magla.
Iako... brijem da se te večeri više nisam kurčila s mojim savršenim noktima.
To jer je onaj srednji i najupečatljiviji, kojim sam do tad milkila rub čaše, bio u mom džepu.

Pun mi kufer žena s dobrim noktima.
S koljenima se nosim dobro.
Sakrijem ih vješto.
Ali nokti...
Ljubomora me preplavi. 'Oću i ja takve.
Njegovane.
Fine.
Duge, ali ne preduge.
Ne onakve poput onih kojima porno plavuše pridržavaju vlastite usmine na groplanu njihove porno mujse. Zaboga ne!!!
Nego diskretne.
Lipe.

Dok ovo budete čitali, ja ću bit mostly po kaffama i pokazivati moje duge nokte svima živima baš.

Bit će ovo jedan dobar Uskrs.
Vrijedna sam vam bila.
Moji su na Uskrsu kod mene.
Šunka, sir, umak od hrena, jaja.
Pečena teletina i mladi krumpir, pečene paprike, slanutak u umaku od tunjevine i majoneze.
Sirnica.
Orehnjača.

Sva sam jaja obojila u kući.
Skoro sva.
Jer sinovi i Pas su se pobunili i odbili suradnju.
Njihova su ostala naturelle boje.
Baš me zanima u kojoj boji će ovog Uskrsa osvanuti jaja bacača diska kraj Maksimira.
Glasam za žutu.
A nadam se crvenoj.

I bi proljeće.

I za kraj… kratko prisjećanje na jedan... blog kojeg više nema.
Pa kaže:

PITANJE:
Jesam li ja pametna?

ODGOVOR:
Jako.
Mislim... znam biti strahovito glupa, ali sam zapravo jako, jako pametna.
Samo što puno bolje prolazim kad se pravim glupa.
Definitivno.
Pa ću odsad tako.

PITANJE:
Jesam li ja lijepa?

ODGOVOR:
Paaa... ništa posebno. Više se znam namjestit, pokriti šta ne valja, otkriti šta valja, pa to onda ispadne jako dobro. Svašta žena nauči s godinama... Za ne vjerovati...
Sve o dobrom grudnjaku.
Kako se našminkati.
I u kojim bojama.
Koja duljina suknje joj najbolje stoji...
Bog je bio pošten kad mi je dodijelio kriva koljena i celulit na bedrima. Još da mi je i to savršeno, pa 'ko bi mi nos spustio...

PITANJE:
Jesam li vidovita i znam li šta kome fali?

ODGOVOR:
Ne.
Ne znam.
Znam da nekima fali samo riječ utjehe. Nekima kritika. Nekima podstreh i poticaj. Nekima ljubav. A onda znam i da nekima recimo fali ona stvar. Jer se ponašaju kao da im to fali. Nekontrolirano i zločesto. Pa me zbuni jer su, kao, napokon u sretnoj vezi i rasturaju se, kao, sve u šesnaest. Dakle možda i nisam ipak vidovita kad kažem da su takvi jer im fali one stvari. Jer bit će da je ipak nešto drugo u pitanju... možda insomnia?
Hm.
Ne,ne, ne...
Definitivno, ona stvar je u pitanju.

PITANJE:
Jesam li ja zla?

ODGOVOR:
Oooo, znam biti. Jako, jako.
Ali me zapravo ne želite vidjeti u tom raspoloženju. Vjerujte mi, ne želite me uopće vidjeti zlu... No na vama je. Zato budite dobri i nemojte me slučajno pokušati nešto slagati ili zajebati. Smatrat ću to strašnom uvredom mojoj inteligenciji. A onda me se čuvajte...

Što se promijenilo od vremena bloga Wanda, Wanda i ovog teksta napisanog u lijevom boksu Wandinog bloga u proljeće 2006.?
Ništa, zapravo.
Sve ovo stoji i dalje.
Osim što sam onda, prije dvije godine, samo htjela biti sve ono u lijevom boksu..
A sada to uistinu i jesam.


JOŠ MALO O VAGI

Pa kaže:

Dogovorile se tri prijateljice da će se svojim muškarcima za iznenađenje obući u sado-mazo kožno odijelo, štikle i crni povez na očima, pa da vide reakcije...

Jedna je imala zaručnika, druga ljubavnika, treća supruga. Nakon par dana...

Zaručnica: Kad me vidio poludio je, zatim me zaljubljeno pogledao, rekao da sam žena njegovog života i cijelu smo noć strasno vodili ljubav!

Ljubavnica: Kad me ugledao, momentalno me zgrabio i do iznemoglosti smo se prašili do jutra!

Supruga: Kad je došao s posla, upitno me pogledao i rekao - Hej, Zorro, što ima za večeru?

Poruka je ovog vica… koja?

Da je uvijek bolje kad nisi nečija žena, nego ljubavnica ili zaručnica?
Da im je, mamicu im mužjačku, hrana na prvom mjestu od najnižih instikata, samo to prekriju dobro u inicijalnoj fazi?
Da je crna maska od niti 20 kuna dobar ulog u seks?
Da je život pod maskom cool?
Da je najbolje biti nečija ljubavnica, ma šta mi o tome pričali i mislili?
Da je… whatever.

Jebeš poruke vica i analize istoga, vic je skroz dobar.
A osjećaj je… osjećaj premišljanja.
Poput onog kad vam usred ekstra važnog poslovnog sastanka nakon duuuugo vremena dođe poruka od koje vam zastane dah, uzbibaju se prsi i proključaju u grudnjaku, zabubnja vam krv u sljepoočnicama, u trbuhu i… tamo. Jedna od pravih poruka u pravom trenutku i… gotovo pa na pravom mjestu.
I onda zbrojiš sve udvarače, sadašnje, bivše i prošle… i skužiš da će proći još puno vremena prije nego se zbog nekog drugog počneš osjećati tako jebeno dobro, uzbibano i uzdrhtalo kao od te poruke.
A onda se sjetiš da si ti, zaboga, pičija i da te takve poruke više ne diraju i onda je mrtva ladna deletaš iz moba.I ne odgovoriš na nju.
Jasno.
Jer ti si Žena Zmaj.
I onda nazoveš jedan od brojeva za dizanje ega u tvom mobitelu.
Takve jedna žena koja drži do svog ega mora uvijek imati u mobitelu.

Opet sam za vrijeme zadnje tramuntane, koja je uslijedila nakon nekoliko dana teške južine, brutalno reducirala pola brojeva iz imenika u mobitelu. U kiši i oluji, osamljeni u svojim domovima, opet su me se sjetili svi moji udvarači i obasuli me porukicama... samo takvima.
Nikad deblja i nikad uspješnija nisam bila.
Ja sam žena koje se muškarci uvijek sjete kad su vani oluje, kad su doma i kad razmišljaju o svojim najvećim životnim propustima. Rezignirano sam čitala njihove poruke. Za neke bijaše prekasno, za neke bijaše pre… pre… pre… fali mi riječ.

Nesuđeni Ten Million Dollar Baby postao je hrvatski Zlatni Dečko.
Oličenje časti i poštenja.
Požrtvovan, pošten i skroman.
Sve za 'rvacku.
Repku.
Lako ti je bit skroman kad imaš i kad znaš da ćeš imati još više za dvije godine.

Markovićevi „kadrovi iz rezerve koji mogu ispuniti njegove želje i ciljeve“ ostat će i dalje u rezervi. Jer „stari“ će pukovnik jahati na čelu i dalje.
A Nene je pak pokazao da ga se ne može kupiti.
A sponzoruše će i pak i međutim strpljivo da čekaju u redovima.
I načekat se dobro.
Iz više razloga.
Najpoželjniji hrvatski sponzor u međuvremenu će se posvetiti pripremama za Euro.
A u pauzi obitelji za koju ima sve manje vremena.
I trenucima i osobama koje ga… vesele.
I čine mirnim.
I imaju tako malo pojma o balunu... reče jedna meni draga Žena, koja se do nedavno kurčila da nema pojma o balunu. Sve dok joj njena jedina Kćer nije rekla:
- Vrijeme je, Majko, da ja i ti sjednemo i da ti Kćer tvoja nerođena u petnaest minuta reče SVE što trebaš znat o balunu.

I bi sponzoruša.

Netko od tih osoba koje Bilića… vesele… svakako bi mu trebao reći da mu ona vunena beige kapica, očito vrlo mu omiljena (možda je od angora vune, nježne i meke kao svila?) i ne ide baš na crno odijelo. Ali čovjeku se klanja hrvatska nogometna javnost, nabio ga je Markoviću do jaja i smatra se za oličenje poštenja. Khm khm khm. I baci duvan čim ga redar upozori na stadionu u Glasgowu da se ne smije pušiti. To jer je fin. Koja ga majka ne bi poželjela za zeta? Unatoč lošoj frizuri koju mu je učinila vunena beige kapica.

- Samo Tanju volim. Ja sam uništio svoju obitelj i doveo ih na stup srama i ne znam 'oće li mi Tanja ikad oprostiti.
Ponovio je to Zec bar nekoliko puta u svom intervjuu na Indexu.
Zašto se ipak, TAKO ZALJUBLJEN U SVOJU ŽENU, uvalio u vezu s Halilovićkom?
Jer je muško.
Jer mu mozak nije u glavi koja se nalazi iznad pojasa.
A Vanja? Oće li mu ona oprostiti?
Zanio se je Zec i izmaklo mu kontroli.
I kaje se duboko i ne može se dovoljno iskajati.
Jadničak.
Priznaje i da se je malo više zanio.
A Matija Babić, s onom vavek ironičnom facom, koja mu izgleda kao da će ovaj tren puknut od smijeha, naoko mrtav ozbiljan postavlja mu idiotska pitanja.
Na koja Zec mrtav ozbiljan (bez naoko!) odgovara takvom požrtvovnošću da bi ga i Hillary Clinton primila nazad i sve mu oprosgtila.
To jer je idiot.
A istovremeno se, zamislite, ne može Zec čudom načuditi koliki je medijski boom ovo ispao,

A negdje u svojoj sobi Vanja Halilović ne može se isto čudom načuditi:
Kako davno prije nije primijetila bila koliki je on seronja.

Kako se moj Pas igra?

Moja Pas ima Malog Medu. Omiljenog, smrdljivog Malog Medu kojeg čuva ko da mu je sin. Mazi. Pazi. Voli. I nikom ne da.
Imao je moj Pas Malu Patkicu.
Dok nam nije došao jedan labrador retriever u goste.
Od Male Patkice ostao je samo kljun i hrpa sitnih kuglica od stiropora rasutih nepovratno po cijelom stanu.Tužan je bio moj Pas.
Od tad, kad god nam dođu gosti, sakriva Malog Medu da ne doživi sudbu kletu Male Patkice.
I tako je Mali Medo preživio godinu ipo. Povremeno ga, reda radi, zavrtim na 30 u perilici, jer Mali Medo smrdi ko kolera od pseće sline.
Ali, unatoč tom kratkom šoku, kojeg mu priredimo svako desetak dana, sretan je Mali Medo kod nas.

Na drugom kraju grada, da jedan drugi Mali Medo progovori, jedan bi mali Zeko u zatvor završio zbog zlostavljanja. Kako se igra Zeko moje omiljene i jedine kozmetičarke u svom kavezu ne moram posebno objašnjavati. Tek… fascinantna je brzina kojom Maloga Medu nabije u kut i onda ga… E.
Pa tako desetak puta dnevno.
Minimum.
Onda ga zatrpa piljevinom.
Ko fol da niko ne zna šta mu je radio.

Pa se onda napaljenko opet sjeti Maloga Mede i opet... ispočetka.
Over and over again.

Ima li nekakva Udruga za zaštitu plišanih igračaka?

Kako se pak Daniel Delale igra, s kime i s čime, naslutila sam u prošlom izdanju Red Carpeta, kad su fino stavili u ne baš kasnom večernjem terminu snimke dvojice liječnika i medicinske sestre koja im ga puši i dobija zguza i u guzu usred emisije koja se bavi… čime ono?! Modom?

To gledaju i djeca. Čak je i moj mlađi shvatio o čemu se radi, dok sam s užasom tražila daljinski.
Za to je vrijeme Delale s onom antipatico facom mumao rezignirano nešto uskrsno ili štoliveć sa tanjura i mrtav ladan prokomentirao slijedeći prilog.
Daniel Delale uspješan je mladi urednik.
Kažu.
Daniel Delale nema privatnog života jer puno radi.
Daniel Delale baca ga sigurno prečesto u afan. Nekad su govorili da se od tog može oslijepiti. Sad se od tog može postati isprazan. Još je gore nego biti slijep.
A i ne zna se Danči nosit s kritikom. Kad vam kažem, vidila ja na njegovom blogu.
I bi kreten.
Još jedan..

Odbijam gledati televiziju.
Želim biti s djecom.
Sa Psom.
Želim ići na izlete. Proljeće je, zaboga.
Želim se seksati.
Želim izlaziti vani.
NE ŽELIM izlaziti po shopping centrima.
Bila sam u shopping sa ženom visokom gotovo pa kao moji najviši frajeri.

Frustrirajuće ako želiš doć do izražaja.
No way.
To jer je mlada i lijepa uz to što je golema.
I ima velike sise. Nitko ne gleda u mene. Jedva poneko.
A i kako bi pored nje žive?!

Zabavno kad skužiš da u nizu od deset kabina samo iznad vrata njene viri glava.
Lijepa i kuštrava.
Plava.
Sexy.
Al viri.Jasno, ona pak misli da je neupadljiva. Pa još i viri okolo druge žene po dućanu. Ko fol diskretno ona to. Ko fol niko je ne vidi. Uopće.
I tako je Fifty Foot Woman izašla iz kabine u šljaštećoj odori, spremna da postane nova Seka Aleksić.
U miniću veličine muške maramice.
Presavijene napola.
Too much čak i za mene koja sam seljo u duši i volim da se sve šljašti i ciki.
Ni za osmijeh snage ne imadoh.
Ubila me žgaravica i mučnina i srijeda popodne u Jokeru (da, opet me tamo na prevaru odvuklo!) i shopping sa Fifty Foot Woman, koja je veća i sebičnija manipulatorica nego ja, bar kad je shopping u pitanju. Pokušala je čak da joj nosim robu i idem okolo pitat manje i veće veličine robe. Pokušala, kažem.
I na tren zaboravila da ima posla s istom jednom takvom.

Zato ja najvolem sama po dućanima.

U četrdesetoj godini dobila sam treće dijete.
Već odraslo dijete.
Žensko dijete.
Kćer?!
Nije mi to trebalo.
Lijepa je, zločesta, sposobna, pametna, prefrigana.
K'o ja.
To jer ju je izjebalo u životu sve u šesnaest.
K'o mene.
I neće više ni'ko.
K'o ni mene.
I divna je i topla i Žena.
Prava.
I puna svačeg nečeg lijepog.
K'o ja.
Jedva sam je uspjela nagovoriti da odemo iz Jokera.
Pekla ju je grižnja savjesti što me izjebuckala po trash dućanima za pičiće od 20 godina i 20 kila.
Pa mi je za odštetu kupila hrenovkicu.
U tijestu.
Vruću.
Masnu.
Da ne bi te masne hrenovkice i duge i iskrene edukativno-informativne kaffe prisjeo bi mi Joker za zauvijek. Ovako me možda netko nagovori još koji put da uniđem kroz njegova vrata.

U životu mome sve je vaga.
I nikad nema ravnoteže.
Jer ravnoteža na vagi nije prirodno stanje.
Jedna strana uvijek pritegne.
Pa se tako na vagi nađe sexy vikend u slovenskoj metropoli sa Onim koji se pojavio sa prvim dahom proljeća. Po svemu sudeći to bi bio i vikend sa uključenim shoppingom od kojeg boli glava i svim ostalim što ide uz to. Najave su bar u tom smislu bile.
- Znaš šta, idemo satrat puno love po ljubljanskim dućanima i puno se, puno jubit, jer baš mi triba tako. Oćeš sa mnom?
- Oću!
A slike malog zimovališta su bile prekrasne, tek da znate.Toliko prekrasne da sam s lakoćom uspjela priznati (slagati?) da se na skijama znam spustiti samo pluženjem i samo na spustu nagiba do 35-40 stupnjeva.
Pluženje je istina.
Navedeni nagib je, međutim, bila teška laž.
Igrala sam, jasno, na to da većinu vremena ipak neću provest na skijalištu.
Bijelo skijaško fensi šmensi odijelo sa sniježnobijelim pravim krznom oko kapuljače (polarna lija?) sam posudila od prijateljice. Već sam ga jednom imala na nekom skijanju. A bila je posezona i nije se radilo o Sljemenu ili Bjelolasici. Skijaša u oskudnom broju. Skijašica komada nula.
Nitko nije bio primijetio da nemam pojma o skijanju.
Kršni su se i brkati ličani bacali oko mene da me pridignu ili otresu snijeg sa mene kad god bih otresla.
A padala sam... melodramatski.
Graciozno.
K'o Grace Kelly.
U takvom odijelu nije uopće bitno što ne znate skijati.
Jer djelujete… znalački.
A ovo „znalački“ ne odnosi se samo na skijanje.
I tako sam bila glavna zvijezda unatoč defektu u vidu neskijanja.
Sve dok nisu skužili da nisam sama.
Nekako sam baš htjela opet malo na snijeg.
Opet u posezoni.
Opet u bijeloj lasici.

Jebiga.

Na drugoj strani vage našao se neočekivani teret u vidu neočekivanog dolaska mojih poslovnih partnera iz inozemstva i petnaestogodišnjeg adolescenta s očima punima suza, rastrganog problemima, traženjima sebe, pokušajima da udovolji svima, od kojih se na kraju… slomio. Skroz na skroz slomio. I došao majci izbjegli sin razmetni u dva po noći po zagrljaj i turu razgovora. Nikad od mene sponzoruše...

I, što mislite, je li Žena Zmaj na kraju otišla u Deželu?
Je vraga crnoga.
Uvijek se mora odabrati strana vage koja više pritegne.
I tako je Onaj koji je stigao s prvim dahom proljeća popušio u ovoj kombinaciji.
Svi nekad popuše, šta sad... ne'š ti.


O STANJU VRLO SLIČNOM TRUDNOĆI I O OMEKŠIVAČU JASMINE COTTON

Neke stvari ne možete reći telefonom.
Neke stvari se moraju raditi uživo.
Rastanci.
Prekidi.
Rasprave.
Objašnjenja.
Pomirbe.
Isprike.
Raskrinkavanja laži.

No jugo je opet okretalo na tramuntanu, bila sam beskrajno umorna i nadrkana, Onaj koji je stigao ove zime s dahom proljeća je bio iritantno entuzijazmatičan oko mogućnosti da se vidimo ovih dana… nakon izvjesnog vremena… i ja sam odlučila prekinuti telefonom (grozno, znam) odnos koji me već neko vrijeme guši s osobom koja možda, ali tek možda, ima daleko veća očekivanja od tog odnosa nego ja. Nije bilo odviše teško prekinuti nešto što zapravo nije bilo ni počelo, tek mi je bilo pomalo neugodno zbog načina na koji sam to uradila, ali prevagnula je sebičnost mi vlastita i želja da radim i dalje ono što sam si zacrtala: samo ono što stvarno hoću. I tako sam prekinula nešto što zapravo nikada nije ni počelo bilo...

Nije to način.
Znam.
Učiniti neke stvari telefonom.
No šanse da se vidimo uskoro bijahu male, a nisam mogla više odlagati odluku. Odlaganje me držalo predugo vremena u nečemu što ja zapravo… ne želim.
Prava je istina bila da mi se nije dogodila ljubav.
A previše vremena se već bilo izgubilo u tom smjeru.
Tako da mi odluka nije teško pala.

Možda sam trudna.
To jer jedem kao vuk, a bradavice su mi ko ledene višnjice koje kao da će mi sad odlepršat sa vrelih sisa i sletjet… negdje.
To jer imam i apetite svih drugih vrsta, mostly hedonističkog tipa.
To jer se osjećam podatno, rasno, glatko, mazno… aj, aj, aj priznajem… i ženski oblo.
Ruke mi polete prema grudima pred zrcalom i unutarnji je osjećaj koji me obuzme onaj tople težine koja mi prekrije unutrašnjost dlanova.
No ono što mi ispuni šake je ipak samo ženski neodoljiva punoća.
Sisa.
Možda sam trudna.
Ja nemam velike sise.
Ne, uopće.
Reče žena sa trojkom D pod nosom.
S blagom narodnim, domaćim, sapetim u njedrima. Točno ispod zuba. Koji su pak u opasnosti da se slome… od drmusanja... od loših cesta, recimo, kad se vozim tako… makadamom, recimo… ja, s tim sisama u kompletu… a ne govorimo o air bagu.
Nisu sad baš tol'ke, aj.
Šta sad, ne'š ti. Za nečiji pojam su… omanje šakače.
Rodmanu, recimo?

Možda sam trudna.
To jer sam beskrajno nadrkana ovih tjedan dana, jer posla imam preko glave.
A umorna...
Desi mi se da padnem mrtva od umora s nosom u jastuku i da se probudim s nosom u jastuku u istoj pozi, uvjerena da je noć trajala samo jednu jedinu jebenu sekundu, iako je prošlo osam sati.
Ne trebam niti spominjati da mi je od te poze lice ko kod shar-peia i da mi treba bar pola sata da mi se crte lica popeglaju i dovedu u normalu?

Možda sam trudna.
I jer mi hormoni divljaju, jer su se čistke u mobitelu otele nadzoru i nisu vezane samo za trenutke kad jugo okreće na tramuntanu.
Puna energije, a nadrkana. Danima.
Sve bih. Svašta nešto bih.

Pucaju me ideje vezane za posao, ali nemam podlogu za napraviti ih. Izvlačim maksimume od onog što mogu. A zbog posla sam u vremenskoj stisci. Šetala bih, kupovala, putovala, kaffenisala, seksala se, plesala, pjevala, išla kod frizera, išla na masažu, sklapala ugovore, bila lijepa… ne mislim samo fizički, više 'nako unutra, pa da zrači. Onda se u hodu ispostavi da to sve uradim na pravom mjestu i s pravom motivacijom, ali u jebeno krivom trenutku i sa jebeno krivim ljudima. Što me nakon toga na tren izdeprimira samo tako i zgazi na nekoliko sati.

Dođe mi da poubijam neke ljude, koji me prisile u trenutku slabosti da radim stvari koje ne želim, i odmetnem se… k'o general Korade onomad. Ali nakon takvog masakra, zbog kojeg nikome ne bi ni na um palo da se našali s takvom situacijom. I bez tragičnog, smrtonosnog ishoda po mene samu. To jer sebe volim više nego što se je volio general Korade.

I onda mu se netko čudi, kao. A ja se dovedem u rubno stanje slično njegovom. Ali je meni moj okidač bio umalo, recimo, idiotski: kaffa sa krivom osobom, shopping u neželjenom trenutku ili zagrljaj osobe koja je jamstvo za nesreću i bol.
I tu nastane zajeb.
Ne smijem si to dopustiti.
Ne više.

Ako voliš ići s nekim na kaffu, to ne mora značiti da je dobra ideja ići s tom osobom i u shopping. Ako je s nekim bilo lijepo išta raditi nekada, to nikako ne mora značiti da bi se feeling mogao ponoviti.
Tako je ljudski reći nekome da ga voliš, da ti je drag, ali da neke stvari jednostavno ne želiš raditi s tom osobom u tom trenutku. Ljudski. I sve probleme rješava.

Ali ne.

Umjesto toga poletiš za emocijom trenutka i odeš u shopping koji ne želiš, odeš na kaffu koja ti i nije trebala, otputuješ negdje gdje i nisi baš trebao ići.
Ili se nađeš u zagrljaju s čovjekom čija majica ti, premda čista i netom odjevena, ipak ni približno ne miriše više onako kako je mirisala prije.
Dapače.

Selimo u novi poslovni prostor.
Štoviše.
Gradimo ogromni novi poslovni prostor.
Veliki, lijepi, moderni, na upravo savršenom terenu.
A moj Gazda opet se je sjetio da ja i to mogu.
Ne mislim graditi.
Voditi.
Bog će mi sve to platiti, da.

Neočekivano sam se našla u svijetu muškaraca koji mi je do tad bio apsolutna nepoznanica.
Arhitekti.

Liječnike znam.
Stjecajem okolnosti i kirurge znam. Kompleks bogova, go0spodari života i smrti i tako to.
Vrhunske sportaše sadašnje i bivše znam. Enjoy your body, it is the greatest instrument you'll ever have…
Profesore znam. Jako veliki broj profesora. Raznoraznih. Truć truć truć bla bla bla.
Građevince i bauštelce znam. Uf.
Pojedinačno imam isto dosta zanimljive studije o muškarcima, ali nisu vezane za profesije njihove.
Arhitekte poznavala nisam.

Nasumce… ok, ne baš nasumce, jer se ne radi o mojoj branši, nego temeljem preporuka… na kraju se izbor suzio na njih desetak, pa na kraju na njih četiri. Divnog li svijeta sujete, egotrippinga i beskrajne taštine… Ne upoznah još takav. Izraženi ego dobro prikriven zbog zavidne razine opće kulture. Zbog koje ti svaki od njih zna natuknuti da je bolji od ostalih. A da to ne ispadne nametljivo, nepristojno ili neugodno k'o u drugim strukama.

Možda sam trudna.
Jer mi ljudi izražene taštine i ega s kojim se ne znaju nositi počinju neopisivo ići na onu stvar.

Možda sam trudna.
Jer imam ovih dana zračeću ljepotu tijela i duha i energiju zbog koje uspijevam u svemu do te mjere da me i u četrdesetoj očevi požele za svoju nevjestu.
Možda je to jer sam možda trudna.
Pizdarija.
A možda imam samo Kavorku.

Upoznala sam preko posla ovih dana sveukupno uzeto najintrigantnijeg, najzgodnijeg, najpametnijeg, najrafiniranijeg muškarca u svom životu. Razina komunikacije, karizma, inteligencija i šlif… top of the tops. Biće koje odiše… savršenim.
Naizgled.

I gleda me onako kako pravi muškarci moraju gledati ženu da bi se ona uz njih osjetila pravom. I ego mi govori da je to zato jer mu se nemilo sviđam.
U svakom pogledu baš.
U seksualnom… još ponajmanje.
Jer osjećaj je drugačiji.
I nije vezan za seks.
Sjedim pred njim, slušam ga, gledam, upijam i mislim se: Bože, postoje muškarci koji me mogu gledati ovako čisto i lijepo i uz to su sve ovo?!
Postajem istovremeno svjesna i tri razloga zbog kojih ga ipak ne želim i to ni u ludilu.
Prvi.
Jer je oženjen.
Drugi.
Jer ima, zaboga, sedamdeset i dvije godine!!!
Treći.
Jer je visok metar i sedamdeset.
No lijepi je osjećaj biti s njim za istim stolom i jesti savršeni carpaccio u Pimpinele.

Krasna žena, majka i domaćica obitelji.
Držačica tri, ako ne i četiri kantuna u kući.
Uspješan, odličan brak, zadovoljan poslom kojeg još uvijek radi, iako u puno manjoj mjeri.
Lijepa kuća na periferiji.
Lijepa i sretna obitelj.

Gotovo pa skroz sretna...
Stariji sin je bio buntovnik koji ih je koštao novaca, živaca i čega već sve ne. Od svoje petnaeste do unazad nekoliko godina.

- I dobro, je li se sad napokon sredio?
- Pa jest, kao.

WTF?! Je ili nije?

Godinama radi, uspješan je u svom poslu izuzetno, ali ima taj nekakav krug ljudi, lovaši, provodi, putovanja, manekenke, dosta je i dalje bahat, uvijek hoće sve najbolje i najbolje i ništa manje od toga. Svako malo im donese doma drugu ženskicu, manekenkicu za koju odmah znaju da neće opstat duže od tri tjedna, jer će je se zasititi i odbaciti je.

I onda skužim kao od mokre pljuske što me on zapravo gleda tako nekako lijepo:

- Sve što imam bih dao da nam doma donese jednu poput Vas. Sve. Samouvjerenu, pametnu, koja ima novaca, koja drži do sebe, koja se ne da zajebavati, koja je žena. Ali takvih nema, takvih više jednostavno nema…

Eh, sad je, kao, otkrio toplu vodu. K'o da ja i sama ne znam da ovak'e majka više ne rađa! I kojeg vraga mu je njemu, koji je pun para, bitno imam li ja novaca ili nemam? A kako ću ja, molim, postati sponzoruša na takav način?! Nikako.

I onda se mislim.

Muškarac u njemu reagirao je na ženu ispred njega, ali ispravnost svega što ide sa moralom, godinama, dozom strasti, poleta i euforije, u njegovoj je glavi istog trena spoznala kome bi puno više nego njemu odgovarala žena poput mene.

Pas mater.
Di je tu rezon? Diviš se nekoj ženi koju upoznaš i misliš da je divna i krasna i onda je namijeniš nekome za kojeg definitivno znaš da je, premda tvoj sin, totalni idiot?! WTF?!

- I Vi biste mene dali nekome poput njega?!
- Idealna. Idealna ste za njega. Upoznat ću Vas s njim. Vi bi ga sredili skroz.

Prasnem u smijeh.

- Ajmo lijepo iskreno. Vi ste krasan ćovjek. Krasan. Ma ne želim upoznati Vašeg sina. Ne želim ga srediti skroz. Ne želim nikoga sređivati. Imam četrdeset godina i brdo grešaka iza sebe. Ne postoji više nitko u životu tko bi me mogao prevariti ili povući za nos. Jedva sam se uspjela srediti lani nakon svih mojih krahova, dovesti sebe u red i mir i sad biste me Vi dali nekome koji na sebi nosi mobilno jamstvo za nemir, nered, tugu, čemer i jad? Eh…

I tako je i ovaj, sveukupno uzeto najintrigantniji, najzgodniji, (gotovo) najpametniji, najrafiniraniji muškarac u mom životu, postao maltene u sekundi u mojim očima obično glupo muško. S malim slovom M.

Jebena tramuntana…

Umalo sam pala opet na nekog čija su me djela, odluke, postupci, a nadasve… laži… ne tako davno koštale mira, živaca i sreće moje. Bijaše to tako glupo od mene, tako olako na tren zaboraviti kako sam mizerna bila uz tog čovjeka.

Što se ipak dogodilo pa nisam pala?
Što me osvijestilo i izbavilo od toga da opet ispadnem kompletna pizda?
Miris.
Smrad.
Ili kako to nazvati... fali mi riječ...

Imam takav istančan njuh da je to odvratno.

Single muškarci peru robu kod svoje mame.
Moja roba miriše na Jasmine Cotton.
Svježina. Dah proljeća. Vjetrić koji sa sušila širi miris zbog kojeg sve susjede pomodre od zavisti, a pretašte su za pitat o kojem se mirisu radi.
A ja bih im rekla da je jebeni obični Ornel u pitanju.
To da pitaju.
Ali neće.
Jasno.
I bolje im je.
Jer bi ih možda i slagala.
To jer kad ja pitam po čemu miriše njen hodnik, ona reče da je to AIAX od jabuke, a ja skužim da je u pitanju ipak crvena naranča ili nešto takvo, čak ne i AIAX.
However.
Nikome ne miriše roba bolje nego mojoj mami.
Više se ne zamaram time zašto Jasmine Cotton kod nje miriše drugačije. To jer ona uvali garant još neki tajni sastojak, kojeg će mi vjerojatno odati na samrti. Da ja mogu zajebavat još godinama svoju Kćer i nevjeste. Sve do moje samrti.

No vratimo se na temu.
Jebale me moje analize da me jebale.
Imam oko sokolovo, čulo polarne lasice, mozak (nekad i kokoši?) i opažam stvari koje drugi ljudi… previđaju.

Single muškarci nikad se totalno ne odvoje od njihove mame.
To skužite opažanjem, u vrlo kratkom vremenu.
Takvog muškarca prepoznat ćete po više kriterija (da sad ne gnjavim s njima, možda nekom drugom prilikom), od kojih je miris njegove odjeće kriterij number one.
Jer, ma kako bila prividno nadrkana činjenicom da joj se njen trut i dalje grebe za spizu i pranje, mama single muškarca zapravo je ipak sretna zbog tog. Pa će, u tom smislu, uvijek voditi računa da njegova roba miriše besprijekorno i da u njenoj kući uvijek ima nešto od onog što on voli jesti. Zadnje utvrde njenog višegodišnjeg primata. Prije nego napokon naiđe ona prava.

Ništa ne miriše bolje od odjeće muškarca koji je single i vezan za majkicu.
Ništa nije gore na svijetu od muškarca koji je single i vezan za majkicu.
Ali i o tom ćemo nekom drugom prilikom…

Poanta svega.
Odjebali ste čovjeka kojeg ste uhvatili u laži.
Jer nije bilo prvi put.
Jer nije bilo dopustivo da se laži više ikad ponove.
Bilo je teško i bolno.
Ali jebeno fucking logično i ispravno.
I nužno.
S vremenom shvatite da ste napravili pravu stvar i da je sve u vašem životu od tog trenutka krenulo nabolje.

I onda se desi.
Trenutak slabosti.
U kojem njegove riječi opet zvuče istinite. A tu su još i suze. I oči kojima vas gleda... wide opened.
Ma koja kučka da je u međuvremenu postala od vas, onaj pizdasti dio nje ipak će se zapitati: što ako sam pogriješila kad sam ga ostavila i što ako je njegov prijatelj u pravu kad mi kaže da me on nije prebolio i da je lud za mnom i da bi sve dao da smo opet skupa.
I onda će taj pizdasti dio popustiti i odškrinuti vrata.I biti spreman u dugoj i hladnoj noći otvoriti i mnogo više od vrata.

Umalo se to i desilo.
Da ne bi tog mirisa…
Zbog kojeg sam nakon nekoliko sati po drugi put širom otvorila vrata.
Ali ovaj put da otpratim nekadašnjeg Čovjeka mog života.
Na odlasku.
Bez ljubaca.
No Smint, no kiss.

Znate ono kad si mlad ili lijen ili ne vodiš računa o nekim stvarima i tvoja roba dobije nekakav takav… miris? Kao kad zaboravite staviti omekšivač? I k tome još zaboravite i staviti robu na sušilo odmah, na vrijeme, i ona se diskretno... usmrdi, iako je oprana?

Single muškarci koji drže do sebe i mijenjaju majicu poslije svakog izlaska ne mirišu po… tom mirisu… onda kad žive kod mame i kad im netko drugi ne pere robu. Jer mame nikad ne zaborave staviti omekšivač ili izvaditi robu iz bubnja.

Nikada ne vjerovati single muškarcu koji tvrdi da veći dio vremena živi kod mame, a roba mu ne miriše na mamin omekšivač.

Gledala sam savršeno mirno kroz spuštene rolete kako odlazi prema autu i pogledava stalno prema mom prozoru. Naslonio se na svoje auto i dugo gledao prema gore, pitajući se jamačno gledam li ga. Učinio mi se tako dalek. Nevažan. I kada je obrisao rukom oči. Par puta. Kao kad kroz prozor gledate čovjeka koji prekopava po smeću ili ženu koja prelazi cestu u potpeticama. Osjećaj... indiferentnosti.
Onda je na kraju upalio auto i otišao.
Nisam od tada odgovorila na njegove poruke.

Onda sam, a sve onako u pidžami na jadoge i šlapicama, ovila lice šalom, odjenula fleece i izvela psa na zadnji večernji piš pred kućom. Mirisao je moj šal po Jasmine Cotton. I šal i fleece. Kad sam legla u moje plahte s radošću sam konstatirala da mi još uvijek mirišu na Jasmine Cotton. Nisu se stigle usmrditi od onog… mirisa.

I onda me neobjašnjivo, usred mojih plahti lijepih i mirisnih, uhvatio plač.
Tuljenje.
Jecanje.
Ridanje home alone.
Pas me u čudu gledao i tiho cvilio kraj mene.
Bijaše to plač bezrazložni, a ipak poput katarze.
I tako silno potreban... zaboga, nisam plakala mjesecima.... baš mi je trebalo.
Sve je sa mnom u redu.
Ipak mogu plakati!
A bojala sam se da sam cijepljena od osjećaja.
A Pas je počeo lajati.
Jako.
I ja sam prestala.

Možda se moj Pas ne bi proslavio kao čuvar stada u Sloveniji ili u Hercegovini ili na nekom otoku, jamačno ne bi, jer bi se usrao od straha. Ali u mojoj kući se manje plače i viče od kad je on tu, jer se on uzlaje sve u šesnaest, pa nam bude malo neugodno da ne gnjavi susjede, a malo sram što smo si dopustili nepotrebne emocije.
Vikanje.
Tuljenje.
Dobili smo sa njim tako ne baš Čuvara našeg skladnog doma, ali zato Čuvara našeg mira... na neki način. Bar onog vanjskog mira, ako ništa drugo...

Nisam trudna zbog svih ovih stvari.
Ni zato jer imam savršeni njuh.
Ni zato jer jedem.
Ni zato jer uživam u životu onda kad me volja.
Nisam ja uopće trudna.
Nego se tako ponašam:
Hipersenzibilno na ove jebene fucking tramuntane.
I ponekad… ali zaista tako rijetko… sklona krivim ljudima u pravim trenucima.
Ali uči se čovjek dok god je živ.
Bitno je imati potpuno čiste misli i savjest... onda kad zapuše prva bura.
To.
I pokoji broj manje u mobitelu.


U KREVETU S MISSY ELLIOT

Malo sam se dopisivala sa Bivšim.
Čije poruke inače ignoriram.
No ovaj put sam "prihvatila" priču.
Usitno.
Tek toliko da ga spizdim i navučem i odjebem. Ekskjuz maj frenč.
Možda je to sitni egotripping, a možda je tek obični sadizam.
Ili mazohizam?
To jer mi je gušt i jer sam ponekad tako licemjerna, kad su neki ljudi u pitanju.
A što ne bih bila? Nisu li gotovo svi oko mene... bar pomalo licemjerni?
Takva je to bila noć...

Imam jednu Dragu Osobu.
Čita me poprilično redovito.
Deklarira se kao moj... fali mi riječ... više-manje vjerni čitatelj. I tako to.
No svaki put kad me pročita, šibne mi ocjenu 1.
Jedinicu. Asa. Keca. Kolca. Kečigu. Tondinu.
Meni to super...to licemjerje.
Što bi rek'o Bilić..."To je moja Viagra."
Em što se ta Draga Osoba pravi da sam joj super, em što znam da nisam ni u ludilu za ispod dvice, em šta me zapravo briga za ocjenu danu iz zlobe, zavisti i ljubomore. Al' me razveseli kad mi tracker pokaže ko mi ga je kad "meknuo" u životu, osobito kad se radi o poznatim mi ljudima s kojim sam si dobra. Kao.
Tako da me nasmije svaki put i ta njena jedinica.
Redovita. Ko ispijanje jutarnje kaffe.
Meni super kako mi ga ona prvo "mekne", pa tek onda pročita.
Odakle uopće potreba za svaki put ocijeniti nešto?
Zapitat će se ne'ko: pa zar ja to zbog ocjena pišem?
Ne.
Pišem jer volim pisati.
A i lova je dobra, neću vas lagati.
Tako da me ne uzruja kad mi ga ta osoba ovako "mekne".
Ludilo stvar taj tracker... pokaže mi i one koji me redovito posjećuju, a ne bi da znam da su tu.
Kamo sreće da znam sa sigurnošću ko mi ga kad "mekne" i u drugim sferama mog života... a ne govorim ovdje uopće o pišiću.
A ljudi bi vam ga "meknuli" ... kad god mogu.
Ovako, znajući to, pomalo sam na oprezu, pa me nikad ništa ne iznenadi osobito.
Iznervira me, razočara, uznemiri... ali me ne iznenadi.
Tako da iz tog izađem uvijek jača.
Idemo dalje... rek'o bi Ivo.
U Splitu je u tijeku Sajam nautike.
Nikad veći, čini se.
Turski čadori Blagaić-Paše razvijeni su na cijelom potezu od Prokurativa do skoro pa kraja trajektne luke.
Možda bih i pošla.
Zapravo... baš i bih.
Brodovi su mi uvijek bili ljubav.
Ego mi, međutim, ne dopušta da idem na manifestacije koje organiziraju ljudi koji su mi pokušali ostati dužni. Pokušali, kažem, jer meni davno već nitko nije ostao dužan. Ni u čemu.
U onoj fazi kad čovjeka nazoveš nekoliko puta radi svoje love, koju si pošteno zaradio, a obećanja koja ti daje po pitanju skorog plaćanja ne zvuče suvislo, desi se i trenutak kad ti prestane odgovarati na pozive. Ili ti njega prestaneš zvati jer skužiš da to nema smisla.
I što bi se ti sad tu nešto dalje ponižavao ili zajebavao? Pa nisi lud...
Dobar odvjetnik to riješi ovršno u mjesec dana.
Ili napiše pismo opomene, po kojem će tvoj dužnik jasno shvatiti da će se to riješiti tako i još ga debelo koštati više od same naknade.
Tako sam i ja dobila zaostale tri plaće.

Opcija B bila je da čekam da se izgradi njegov mini-Dubai na Čiovu, tamo negdje za dvjesto godina.
I tamo dobijem stan, jer bi mi kamate od potraživanja do tad narasle toliko.
Ja.
Ili, bolje reći, moji pra pra pra pra unuci.
No šanse da će se to desiti bile su ravne nularici.

Dok je moj bivši poslodavac, drkajući nas svih skupa sa jednim od njegovih vanrednih sastanaka po završetku radnog vremena, u zanosu pričao o Dubaiju na Čiovu, ja sam si zamišljala težaka Juru koji ima bokunić zemlje, tamo usred samog terena za gradnju slatinskog metropolisa, i topće ljutito nogama, tvrdoglav kakvi već i jesu tamošnji ljudi, vrijedni, ali uporni u onom što si zacrtaju, i viće:
- Necu prodat zemju! Ne-cu i ne-cu!!!

Moje plaće nisu stizale. A ja sam i dalje radila. U međuvremenu su se polako povlačili iz projekta i uglednici, koji su projekt, navodno, podržavali. A i bez toga ja sam skužila da je Megaloman opet zagrizao projekt koji je preveliki zalogaj za njega.

Pa sam ipak nazvala moju odvjetnicu i riješila to bez ponižavanja.
I bi odšteta.
Od koje smo imali nezaboravno zimovanje na Plitvicama.

I tako će idejni tvorac nesuđenog Dubaia na Čiovu i ove godine opet deset dana pokazati sav sjaj manifestacije pod čadorima svojim, blokirati cijelu rivu do prometnog kolapsa, biti opet po medijima i tako to, kurčiti se u skupim odijelima koja mu loše stoje, smijati se svojim tananim usnicama, iako je dužan na sve strane…
Živjela Hrvatska, zemlja poštenih, vrijednih i skromnih ljudi!
To nema neg' kod nas…
I tako me sajam nije vidio.
Ne stigoh likovat prvog dana na stvari koje nisu bile sređene, iako je sajam dobrano počeo, na štandove bez struje, na ljude koji su, unatoč strogom nadzoru, prolazili mukte... sa svih strana.
Za 70 kn, koliko košta ulaznica na sajam, kupila sam si sjajilo za usne od Pupe.
No. 12.
Krasno je to sjajilo.
Prekrasno indeed.
Fast food veliko je zlo današnjeg vremena.
Kako živimo, tako i jedemo.
A živimo brzo.
Nerijetko i lijepo, slatko, uzbudljivo i kreativno, ali nadasve… nažalost… brzo.
Nezdrava hrana može vas koštat zdravlja.
Sa sramom priznajem ipak da je ono što mi kod redukcionih dijeta ponajviše fali upravo masni sendvič od finog integralnog kruha, tunjevine, rukole, pomidora i riblje paštete... ili majoneze… onaj koji štrcne… negdje, nebitno gdje… kad ga zagrizeš i iz njega se iscijedi potom… nešto…. nedefinirane gustoće i ne odveć lijepe boje, koja je, međutim, sinonim za dobar miris i ukus dobrog starog sendviča vulgarisa.
Ali fast food ne valja i vi ste toga svjesni.
U to ime inzisitirat ćete na bar jednom kvalitetnom kuhanom obroku dnevno.
Izbalansirani udio proteina, škroba, vitamina, minerala, ugljikohidrata…
Dosta voća i povrća.
Žitarice.
Malo masnoća.
Maslinovo ulje. Extravergine.
Domaća Vegeta.
Odvajanje namirnica... i tako to.
A obroci nisu osobito veliki.
Normalni čak.
Vi kuhate lijepo i zdravo.
I mislit ćete da ste si tako riješili problem.
No onda se desi da imate grčeviti mjesec, s puno posla, nerviranja, luđačkih ritmova, u kojem taj zdravi obrok pojedete brzinom Speedy Gonzalesa, bez pretjeranog žvakanja namirnica (ko za to još ima vremena, čini vam se). I nije fast food. Ali je fast eating. Što u konačnici može dovesti do isto tako gadnog problema sa zdravljem.

Bol... je nesnosna i nedefinirana.
Osjećaj je nešto između feelinga da ste trudni, s bolnim i napetim trbuhom, leđima i hipersenzibilnim sisama, napadaja žući (ali zaboga, odjednom ti se prebaci i na lijevu stranu i na jajnike i na križa?!), osjećaj da u želucu imate kamen, greben... liticu samu.
Koža na trbuhu zategnuta poput bubnja, osjećaj kao da će vam koža ispucati od nadutosti...
Plus taj jebeni nagon na povraćanje. Čak i kad popiješ vodu. Jedeš ništa, praktički, a stomak se napuhuje i napuhuje, do pečenja, do osjećaja pucanja.
Osjećaj tromosti, podbuhlosti i debljine.
Svi su, jasno, po starom običaju u našoj familiji, imali različite interpretacije.
Uvijek se prelagano oblačim.
Žuć mi je.
Rak mi je.
Čir mi je.
Kiselina mi je.
Kolitis mi je.
Prehlada mi je.
Mononukleoza mi je.
Trovanje mi je.
Propuh mi je.
Nešto mi je.
Ovo zadnje je bilo jedino sigurno.
Sve nedoumice po pitanju toga što vam je, onda kad imate ovakve tegobe, pregledom koji traje dvadesetak minuta rješava dr Marković. U Ljubićevoj ulici u Splitu.
Imam meteorizam uslijed viška zraka u crijevima, uzrokovan stresom i brzim ritmom života i prehrane, ali i s prijetećim zapletajem crijeva.
Terapija: Rudakol tablete i dijeta sa kašicama i juhicama.
Fuuuuuuj. Blak.
I onda se mame čude zašto bebe ne jedu miksanu hranu!?!
I čak ih počesto pljunu s istom.
Treći dan nadutost nije prolazila i uvela sam, po savjetu dr Markovića i SAB Symplex tablete.
Plus nekakve enzime, plus tablete koromača, plus čaj protiv nadutosti...
Prvi dan juha mi je bila super.
Špinat, mrkvica, kap maslinovog…
Drugi dan isto mi nije bila loša… recimo.
Treći dan mi se počelo povraćati od same pomisli da ću to sranje jesti još ko zna koliko dana…
Bila je, doduše, i opcija B.
Prijateljica iz Bjelovara, Ledena, imala je sugestiju tjedna. Godine. Stoljeća.
- Znaš, kad bi se nama na selu krave izgubile i onda ušle u polje i onda se ožderale djeteline, onda bi im se napuhali trbusi, pa bi im onda gazde probušile tamo negdje trbuh... da izađe to sve vani, taj zrak i tako to...
WTF?!!!
Osjećala sam se, nažalost, baš k'o bjelovarska simenthalka, koja se ožderala djeteline i prevrnula na bok.
Uvijek sam se bojala odlaska k Ledenoj.
Da ću fulat stanicu.
I izaći iz vlaka negdje usred polja.
Okružena s puno krava.
Koje će me pojesti, jer nema tamo ničeg nego mene, na toj pogrešnoj stanici.
I onda će im netko probušiti trbuhe pune djeteline.
I Wande.
A znaju ljudi dobro da Wanda, ako se s njom zajebava, zna itekako prisjesti!
No ipak, nisu mi bušili trbuh.
Podbuhli i od svega skupa ocvali seks simbol Srednje Dalmacije odlučio se ipak na kašice.
Problem je što u prvim danima terapija koja se mostly sastoji od juha od povrća, vlakana, žitarica i tako to izaziva još gore nuspojave. No srećom se to stabilizira uskoro. Kažu.
I tako sam se dovela u red… malo bar… ali nakon dobrih pet dana u kojima sam ponajmanje nalikovala na Ženi Zmaju i man eateru, a ponajviše nalikovala na Missy Elliot...ne u ovoj fazi sada, kad je fino smršavila, nego u onoj prije kad je nalikovala balonima od helija.
Sjećate li je se još?
Progooglajte ako se ne sjećate, pa se vratite.
Niti sam podrigivala. To i inače ne mogu.
Niti sam imala vjetrove. To mogu, makar obično ili potajno u velikoj grupi ili u intimi doma svoga.
I tako daaaanima.
Možete zamisliti što je bilo u meni?!
Sami Eol, bog svih vjetrova!!!
Jasno, seks mi je na listi prioriteta bio otprilike negdje… ispao sa liste.
I niti u primislima.
Ko još misli na seks sa fucking timpani trbuhom?!
No, aj em bak.
U svakojem pogledu baš.
Još do prije pet dana mučio me strah da ću doživotno patit od nadutosti, koja će me sustavno mučiti i na kraju se manifestirati nejebicom samo takvom, te da će me na kraju, u pooodmakoj dobi, neko pronaći mrtvu na kuhinjskom podu, samu i nadutu od plinova u crijevima. S naglaskom na „samu“. Ili na „nadutu“.
Čim me je prošlo, opet sam se pokondirila.
Splasnuta sam naglo prolistala.
I opet bi sve, jasno.
I opet sam zaboravila sve.
Preventivno, ipak sam i dalje na kašicama, pažljivo gutam i izbjegavam vruće, čvrste i tvrde stvari… u prehrani, mislim.
Dvije znanice na kaffi u Lemona, poslije puuuuuno vremena.
Plavuša i Crnka.
Menadžerice.
Seratorice.
Samo takve.
Obje uščuvane koke u ranim četrdesetima, s pokojom kilom viška, ali sa energijom i ljepotom duha koja vidljivo zrači iz njih. Dijele si jedna drugoj komplimente zbog mladenačkog izgleda. Gotovo nepotrebno, jer svi su pogledi na njima ionako. Bejbi bejbi ko vas ne bi…
I šta se sve desilo od zadnjeg im susreta prošle godine…bla bla bla…
- No, dobro, i sad kad si se riješila onog kretena, je li se bar seksaš redovito?
- Ma je, sve pet, ali s nikim važnim. I super mi je i zadovoljna sam i sve, ali ljubav…Vole me neki koje ja ne bi, a ostali me samo hoće mrknut, pa vidiš ti to...
- Nema tu ništa loše.
- Htjela bih još jednom voljeti i osjećati nekog vraga prema nekome…
- Voljeti?! Koka, jesi ti luda or what?! Što bi ikog voljela? Radiš kao pas, pa klinci, pa kuća, pa obaveze, shopping, depilacije, masaže… di tu stane ljubav, jebote? Ti si stvarno idealista, ženo…
- Kako idealista?
- Lijepo? Nađi si nekog ko će te rasturiti jednom do dvaput tjedno, i to propisno, i neće ti trebat nitko! Zaboga, dok izgledaš tako kako izgledaš, odjebi emocije i peglaj se redovito. Nećeš za deset godina sigurno.
- Ma je. Imam ja to. Treba mi netko… šta ja znam… što me neće samo jebuckati, nego će se ponekad pojaviti i u kariranoj košulji i s alatom i popraviti mi stvari po kući, promijeniti žarulje, vidit što je sa sudoperom….
- Ma e… ti i ta tvoja vječita čežnja za frajerom koji je poslovni i situirani čovjek, i pristojan i pametan, i sexy i duhovit, a još i ima i kariranu košulju i alat u slobodno vrijeme…i onda mu se pojaviš u babydollki, a on ti kaže da će te polizati čim zavida žarulju i popravi zahod?
- Ajme tebe… di ti je romantika….
- Romantika? Pih. Imam čovjeka za tebe. Piši broj! – reče s misterioznim tonom Plavojka i izvadi svoj mobitel u potrazi za brojem. Crnka u napetom iščekivanju, već zauzevši pozu predatora, izvadi svoj mobitel da upiše broj.
- Ovo je čovjek za tebe! – reče Plavojka i izdiktira polako broj sa značajnim lookom. Crnka samozadovoljno pohrani broj i pogleda je upitno
- To ti je Cico. - reče Plavojka i zagonetno podigne obrvu
- Cico? Mmmm… - pokvarena Crnkina mašta već je zamislila nekog oprobanog grande jebaka kojeg joj je Plavuša preporučila.
- Da, Cico. Cico ti je meštar i on će ti srediti kuću i dio sa kariranim košuljama. Ali daj stavi ostale emocije sa strane i fino si nađi sebi nekog ne dobrog, već vrhunskog jebača. Te se dvije stvari , draga moja, baš nikad ne miješaju...


U KREVETU S PORNO ZVIJEZDOM

Kao nekim divnim čudom, imam tu moć ( vrlinu? manu? prokletstvo?) da zapažam detalje koji drugi ljudi ne primjećuju, da analiziram odviše stvari, koje ne bih trebala analizirati.
Zbog toga sam propustila i neke lijepe i spontane trenutke, mada sa krivim ljudima.
Ali tako sam dobila moć da vrlo rano pročitam kakav je tko zapravo.
Što mi je u životu učinak neugodnog iznenađenja smanjio gotovo na nulu.
Tako sam, po istoj toj logici analiziranja, došla do zaključka da su gotovo pa svi muškarci isti.
Samoživi.
Površni.
Gledaju prvo svoju, pa tek onda (i to tek možda) vašu guzicu.
U odnosima izigravaju žrtvu.
Razmišljaju kurc… pardon… deminutivnom glavom.
Općenito su… takvi nekakvi prozirni.
Skroz naskroz.
Onaj mali dio njih, koji ne razmišlja tako, spada u kategoriju papaka ili papučara..
Neki se stide te kategorije, premda su itekako svjesni vlastite pripadnosti istoj, dok se drugi s ponosom nalaze tamo… i njima treba skinuti kape. Na postojanosti i neprozirnosti.
Ostali su… ma svi isti.
Neki će mi reći da razmišljam tako jer nisam još naišla na Mr Perfecta. Pih. Pitam se prije (otpuhujući prezrivo s visine) jesam li previše iskusna i jesam li, naprotiv, naišla na previše Mr Perfecta u životu, pa sam do tog zaključka tako obijesno došla?
Žene… nisu puno bolje.
Nevezano za temu, a kad sam već kod žena, još sam u šoku od zadnjeg braziliana. Zaklinjem se sada, tu, na ovom mjestu, da ću vlastoručno depilirati ženu, koja mi je toplo preporučila tu kozmetičarku.
Polako i nevješto ću joj to raditi.
S dobro primjenjujućim čepićima u ušima.
Ovo potonje da ne čujem njene krikove i da se ne obazirem na njih.

Jebo me brazilian da me jebo.
Cijeli dan sam imala obloge na mujsi.
Je li bilo vrijedno svega toga?
Pa i nije.
Blažena britva.
A zapitat ćete se jesam li razmišljala o tome zašto me poslala kod te kozmetičarke.
Jesam.
Analizirala sam tu situaciju dobro.
Neke žene imale bi dobrog razloga za poslat me kod nje.
Ova ga nije imala. Ma nazovite me debilom, ako 'oćete, ali… ja zaista imam tu moć ( vrlinu? manu? prokletstvo?) da zapažam detalje koje drugi ljudi ne primjećuju, da analiziram odviše stvari, koje ne bih trebala analizirati…
To moje analiziranje je i jedan od razloga zbog kojih se, recimo, nikada nisam napalila od pornića.
Usred hard core blowjob scene, u kojoj su svi osupnuti time koliko Crvenkapa ima duboko grlo, ja sam pak razmišljala zašto mi nikad nije jasno što mu se to ona svo vrijeme tol'ko kesi u facu (jer mu je mali? crni? dlakavi? smrdljivi? polutvrdi, no matter what she does?), pa bih, neoduševljena tehnikom njenog nedovoljno pokretnog vrška jezika i besmislenim gutanjem bez gradacije, a i iziritirana u konačnici činjenicom da se ona na kraju ne može odlučiti da li će spit or swallow... ja bih počela, međutim, analizirati stvari koje, usudit ću se reći, 90% muškaraca tijekom gledanja ovakvih uradaka uopće ne primjećuje.
Tipa, kad glumici usred takve scene iz kose izleti klempavo uho, gotovo je za mene. Šanse da ću se ja fokusirati nakon tog uha na njen jezik i sočni „privjesak“ oko njega, ravne su nularici.
Nikad mi nije jasno zašto su porno glumice toliko precijenjene… ne mislim financijski… nego perceptivno, ali osim, šta ti ja znam… par glumaca tipa Rocca Siffredija (druge ne znam po imenu), baš nitko nema pojma o porno glumcima, nitko se ne može sjetiti nijednog muškog imena, nitko ne priziva u pamćenje ničiju slavnu čunu.

Eeeee….ali zato se gotovo svi mogu sjetiti filmova sa Jennom Jameson, Ariom Giovanni, Brianom Banks, Sylviom Saint, Bellla Donnom, Terom Patrick…
Njihovih sisa, guzica, usana, kose, mujse, performansa…
Da mujsa nije sapun pa da se troši najbolji su dokaz one.
Jer njihove su ostale šesne i lijepe unatoč.... načinima na koje su se umjetnički izražavale.

Ili eventualno imaju koju drugu omiljenu im filmsku… umjetnicu, čije sve filmove znaju. Napamet. Čak i unatrag. Na rewindu. Onu kojoj su u mladosti poklonili više orgazama nego u cijelom životu svim ženama cvijeća.
Ne uspijevam doživjeti ozbiljno ni žene sa popriličnim izrastom kose, ništa više nego one koje loše glume. Ili ako netko ima šporke pete (ok, aj, to se valjda sad ipak ne dešava)… ali se je bome događalo. Ili ako od napora pri njenom umjetničkom… izričaju?... skvrči nožne palčeve, onako, prema stopalu.
Iako sam po tom pitanju licemjer, zapravo.
Pa što se žene, koje nisu davno bile do frizera ili oprale noge ne bi seksale? I zašto one pri tome ne bi kvrčile nožne prste, ako im je gušt?
Eh, Wanda, Wanda...
Ili, još bolje… u sceni zguza, kad skužim da joj se jedna sisa, otežala od silikona, vrti u jednom smjeru, a druga u drugom. Ili kad, u istoj toj sveudilj opjevanoj sceni zguza, frajer, koji pegla „umjetnicu“ tako, zguza, stavi ruku na jedan bokić i pegla ju tako u tom neprirodnom položaju… onako…polubočno, da se bolje vidi među sveopćim auditorijem kako joj ga je fino „meknuo“… pri čemu izgubi onaj najbolji dio zaleta pri kojem direktni kontakt… pljes!... njegovih prepona pri udaru uslijed… pljes!... zabijanja, uopće ne dopušta da se cijela dužima spolovila vidi, jer su se njegova jadna… ok, ok, ok… nećemo u detalje… ali kad frajer ne radi tako, nego s rukicom na bokiću… ma meni to kkkommmma.
I odakle, zaboga, ona količina sperme u pornićima?!
Ono ne može biti istina, bokte.
Znanstveno je dokazano da je količina koju muškarac ejakulira otprilke ekvivalent ravne žlice kavenog taloga.
Ja probala, kad sam to pročitala.
Zagrabila žlicu taloga i štrcnula njome po listu papira.
Znanstvena tvrdnja stoji.
Količinski smo… tu.
Kako dakle u filmovima ispadne da je frajer štrcnuo cijeli… tetrapak, bokte?!
Jedu li švabe i amerikanci više?
Može li američka širokokutna kamera izvesti taj efekt bolje nego naša 'rvacka?
Možda u američkom finishu naprave dva-tri puta replay?
Ili frajer ima dodatnu štrcalicu u šaki, ispod pišića... tipa minijaturnog pištoljčića na vodu?
Pojma nemam….
Tek, prosječni 'rvacki muškarci ne proizvode definitivno sjeme u tetrapacima.
Da pokus sa fundaćom (op. a.: dalm.talogom) stoji, pokazalo se i kad sam, tamo negdje davnih osamdesetih, isti ponovila na jednom girls only tulumu, pred više prijateljica, koje su se jednoglasno složile da je po pitanju količine to TO.
I definitivno ne više od toga.
Bar po pitanju muškaraca s kojima smo nas desetak do tad bile.
A nije ih bilo ukupno sakmo deset, to sigurno ne.
Meni, dakle, porno glumac, koji proizvodi više sperme od jutarnjeg izdoja krave mljekare, u najmanju ruku… smiješan.
I fuj.
Ne želim tol'ko toga uopće imat po sebi!!!
O gadljivosti da ne govorim.
Ja sam old-fashioned.
Mene učilo da neke stvari ne smiju ići iznad vrata.
Inače postoji rizik od vanjski uzrokovanog konjuktivitisa.
Oslijepila dabogda ako lažem!
Bukakke… fuj.
Bljak.

Svaki frajer koji bi, nakon prolijevanja "tetrapaka" po vašem licu pristao to sve fino polizati može dobiti i priliku za bukakke. Poznajete li ijednog koji bi pristao?
Tako se, eto, slijedom svega navedenoga, dogodilo da nisam nikad do kraja pogledala dugometražni pornić.
Osobito udvoje.
Neozbiljna sam ja za porniće.
Mene to ne može napaliti.
Tako da meni idiotski kad netko kaže da se naučio seksat iz pornića.
Šta ja znam… kad narastem u glavi, možda mi budu i hot.
Kad narastem, možda i budem porno glumica!
Zasada… Ništa od toga
Probalo je više njih sa mnom gledat pornić… od mladosti moje naovamo.
Scena uvijek ista.
Ispod deke.
Pokriveni do pazuha ili čak nosa.
Tišina.
Kreće film.
Kratki uvod u jako složenu radnju.
Mostly osvrt na romantičan krajolik.
U kojem će poslije nastat karačina sveopća.
Bazen.
Ili vila.
Ili šumica.
E, da… ponekad i fitness.
Ili podrum urešen u sado-mazo stilu.
To je isto vazda in.
Onda kratki uvod u anatomiju glavnih glumaca.
A onda dok si rek'o keks počne akcija.
Oni suptilniji zamjerit će kratkoću uvoda i brzo smjenjivanje scena i glavnih lica.
U svim pozama..
Oni konkretni reći će onima suptilnijima da ne seru.
Glavna glumica u ulozi svog života stenje li ga stenje, k'o da je kolje odred neiskusnih seljaka o kolinju. I koji kua viče toliko?! Čak i ja, koja sam, kažu neki, ne baš osobito tiha, ipak kužim da ona glumi. A vrlo je uvjerljiva, nema šta! Toliko da i ja, koja glumila više ne bih za ništa, svejedno mislim da bih ja to odglumila bolje od nje.

„…Fuck me, baby, yeah, fuck me, fuck me… harder, harder, yeah, yeah…“ viče ona i sikće to kroz zube, ko da ga mrzi iskonski. Sve neke zločeste, tamo u pornićima. Đe ih samo nađu…

A onaj jadničak, nesretnik, koji umire u krupnim graškama znoja, fucking her harder, i nastojeći održati satima erekciju pred višečlanom filmskom ekipom, zapravo je prava zvijezda ovog filma. Jer on je naturščik koji ne smije, a i ne može glumiti užitak. A jer se radi o jedinoj filmskoj ulozi u kojoj se ne može glumiti… sve i da 'oćeš.

Sve ako tu erekciju održava nekakvim sredstvima… opet mi je on veća faca od nje. A jer znamo kako od tih sredstava ne skoči samo ona stvar, već i tlak.
Zbog čega su strica moje znanice, kad se onomad spetljao sa mladom udovicom, u predinfarktnom stanju i sa erekcijom koja nije padala dovezli u bolnicu.
Jedva ga spasili!
Jadan čovjek se predozirao, da bude na visini zadatka sa prpošnom udovicom.
Ali ne, unatoč svemu tome, muški junak pornića, čovjek koji ne smije omanuti, jer će ga zamijeniti drugim, ostaje sporedna zvijezda.
Nezasluženo.
Jer sve su kamere na njoj.

A ona je zgodna, ali nekako umjetno zgodna, Barbie zgodna, gotovo u pravilu plava, sa kolagenom napuhanim usnicama, velikim dupetom, brazilianom sređenom mujsom, dugim i zategnutim bedrima bez celulita i silikonskim sisama koje se ne treskaju i ne miču ni centimetra, niti pri najžešćim… naporima… sirotica. To ako se radi o produkciji A.
Ako se pak radi o produkciji B zapravo su prirodnije, pa prema tome i privlačnije.
U amaterskoj su produkciji jamačno najbolje, ali te često ni ne dođu do neta.
No razina glume pri interpretaciji užitka i sladostrašća i u jednoj i u drugoj produkciji je… neću vas lagati, ali… nije za Oscara.
I onda ona… vratimo se na temu, naša glavna zvijezda opet stenje kao da će evo sad rodit i gleda u kameru i beči oči i oblizuje se i koluta očima u tim izbečenim dupljama i značajno striže obrvama i čak pljuvačku izbacuje iz usta (o, zaboga, i te količine pluvačke su zavidne…) i vijuga i paluca jezikom ki zmija ljutica, 'nako ljuta sva na nekoga i bokte zločesta samo tako…

A ja se pitam dal da se prepadnem ako se mojem muškarcu diže na to stvorenje, koje je fakat puno manje hot nego Linda Blair u Egzorcistu…. scena prije riganja zelene rigotine.
Uz to se još i desi da i frajer u sporednoj ulozi također ima glumljene uzdisaje i jebački izraz lica, koji je nekom možda i napaljotka, ali vama ja u najmanju ruku smiješan.
Ako se je jadan još i uživio i zaboravio di je zapravo, imat će uz to i kretenski odvaljenu donju usnu, jamačni znak da u cijeloj priči jedino on, unatoč otežavajućim okolnostima na setu, istinski, nepatvoreno i neglumljeno uživa.
Jadan čovjek…

Ali ne!
Njega i njegovu patnju nitko ni ne primjećuje, osim mene.
Sve oči su uprte na nju, koja i dalje koluta tim očima urokljivima, glumeći loše, loše, najlošije.

Odbijam uzeti pornić zaozbać.
I odbijam ideju da se muškarac pali na lošu gljumu nje s urokljivim očima.
Muškarac za kojeg skužite da se je napalio na taj dio u porniću ili je bar deset puta u životu previdio da mu ženska glumi ili nije davno.
U obje varijante, najbolje je rješenje uzeti ga s rezervom i zapitati se… dok još uopće možete… da li će on stvarno ispuniti vaša očekivanja. Jer, nakon perioda njegove očite apstinencije, vidljive iz njegove napaljenosti filmskim uratkom koji je na ekranu vaše sobe, vi njegova jamačno hoćete, sve da ste sad ne znam kakvi!
To što ste vi, zapravo, seks bomba i predmet požude i tako to postat će čak skroz naskroz nevažno. Jer taj bi nesretnik, mučen kroničnom nejebicom, odvalio sve i da ste puno, puno lošije od toga.
Što ćete napraviti kada vaš muškarac u intimu vašeg kreveta uvede porno film?
Ništa.
Pokušat ćete ga pažljivo pogledati, jer ćete pomisliti da on možda odašilja tim remek djelom filmske umjetnosti skrivene poruke tipa oćuanalac ili jabitemalosvez'o ili jabidametresnešpogubici ili jabidamigapopušiškaoona ili jabidaseobučeškaoona.
Sve i da ste mu spremni udovoljiti gotovo pa u svemu, možda ćete ipak intimno htjeti da vam to reče riječju i djelom, a ne Hustler produkcijom.
No odgledat ćete strpljivo.
On će se možda htjeti ogrebati za snošaj dok gledate film, trebate na to isto računati, no vi na to nećete pristati, jasno, osobito ako postoji i najmanja sumnja da ga on u samoći doma svoga baca u nesvijest na glavnu glumicu, a ne na vas, posljednju živuću boginju seksa, glavom i bradom.
Osobito ćete to odbiti ako je na ekranu samo ta žena, bez partnera, koja vam uz to i nimalo ne nalikuje i još se samozadovoljava i vrti urokljivim joj onim očima zločestima. Zaboga, nek' utrne, idiot, televizor i nek' se pali i dira na vas, koji ležite do njega, a i to radite životnije i bolje od nje, ili neka fino odjebe u skokovima!!!
S druge strane, ako ne pokuša ništa, jamačno vam želi nešto poručiti filmom.

Kako se ipak ne radi o francuskom omnibusu u stilu film-noirea, već o jebenom porniću žblj produkcije, već u prvih desetak minuta filma shvatit ćete kojem podžanru film pripada. U apriori uvjerenju da ste pametna žena, a ako uvidite da se ipak ne radi o skrivenoj poruci, vi ćete ili zavariti od smijeha i početi bučno komentirati detalje koji su vam smiješni, ili pokazati vašem muškarcu da je to što zna plavuša sa silikonima zapravo ništa u usporedbi s onim što znate vi.
Ili ćete se pak naglo uozbiljiti, ako reakcija i na prvo i na drugo ne samo da nije ona očekivana, već i potpuno izostane, i početi grozničavo razmišljati o tome gdje ste, dovraga, šutnuli gaćice pri skidanju, prije seksa.
Jer pomanjkanje reakcije na prvo i na drugo znak je da on hoće nešto što vi nećete.
A može se pri tom desiti da ni očekivane govorne komunikacije i dalje nema.
A došao je i trenutak kad je ona neizostavna, no on je i dalje ignorira.
Aaaaaa, u tom je slučaju krajnje vrijeme za odlazak.
Zapitate li se ponekad 'ko ga sve baca u nesvijest pri pomisli na vas?
Ja znam točno 'ko ga na mene baca u afan.
I to više-manje redovito.
Što mislim o tome?
Ništa.
Više ne mislim ništa.
Ni loše, ni dobro.
Totalno sam ravnodušna na to.
Mislim da bi me čak i palilo možda, da i mene te osobe pale.
Ali se ne bih definitivno bacala u nesvijest sama, nego bih nastojala to materijalizirati sa željenim mi objektom moje žudnje.
Zapravo je jako važno znati kako vas neki muškarac doživljava.

Ako je on, nakon napornog dana na poslu, recimo, u stanju potegnuti zbog vas autoputom iz nekog drugog grada, recimo Zagreba, za Split, biti s vama vrlo živ, živahan i budan 3-4 sata i vratiti se nazad nakon toga bez spavanja, pa to onda ponoviti opet i opet za par dana, dva su jedina moguća objašnjenja za to.
Jedno je da vas ludo voli. „…Na lakom krilu ljubavi zid taj preletjeh…“
Drugo je da super pušite.
Na stranu pokusi iz stvarnog života, ali svakog dana sam sve više svjesna da me neki muškarci iz moje okoline skroz pogrešno doživljavaju.
U nekim je stvarima to super, u nekima bome baš i nije.
Kao po nekom nepisanom pravilu, oni muškarci što su mi baš onako nekako super, unatoč vidljivoj simpatiji s njihove strane, misle da sam ja žena zbrinuta u svakojem pogledu i još mi to otvoreno i kažu (tebi je lako, možeš imati koga god hoćeš, možeš birati).
Ti mi ni ne ulijeću, ili od straha ili u uvjerenju da nemaju šanse, a jer ja odajem sliku žene koja ima nekoga tko se dobro brine o njoj i ne treba joj nitko.
E.
Mislim, i ne treba mi nitko, ali ono, kao….
Zato kad vam, recimo, otvoreno uleti oženjeni frajer, koji je uz to svjestan da ste vi stara znanica njegove žene, a nije vam uopće ni drag, njegov upad bi vas trebao, zapravo, uvrijediti.
Jer vi ste ona koja jasno daje do znanja da su joj oženjeni frajeri mrtva kategorija muškaraca, a on je ipak uletio.
Ili je tip kreten, što danas i nije tako osobito neobično.
Ili vi odašiljete svojim stavom krive poruke?
Kako okrenete da okrenete… nije dobro.
A onda ti se ponekad dese i neshvatljive i totalno oprečne stvari.
Pa si tužna… te neke večeri.
I mazila bi se nježno.
Pa ti naoko fini frajer, s kojim bi ti htjela možda i nešto ozbiljno i nježno, pošalje u tom trenutku totalno krivu poruku u stilu: „To što ti znaš s ustima vrijedi više nego ne jedan, nego deset mojih ugovora s amerima“. WTF?!
Ili ti bude jedan dobar, dinamičan dan, u kojem te nitko ne može… gotovo ničim iznenaditi
A onda ti naoko opasni i razvratni frajer, s kojim te ne veže ništa osim iskrenog, poštenog, emocionalno površnog, ali po pitanju performansa savršenog seksa, pošalje totalno nježnu poruku u stilu: „Danas sam koma i tužan, molim te ajmo se negdje samo ljubiti i ništa više, baš mi se sada ljubi s tobom…“
Pa ti budi pametna…
Jako je bitno biti siguran u to što uistinu stoji iza vašeg stava i koju poruku zapravo želite odaslati nekome. Od tog ćete imati, ako ništa drugo, barem čistu savjest. No, ako su krivi uleti i primjedbe, unatoč tome svemu, prečesti, možda je ipak vrijeme da preispitate stav kojeg redovito zauzimate, jer moglo bi se možda desiti da je on ipak pogrešan.
Ukoliko ste ipak u čvrstom uvjerenju da je vaš stav ispravan, zašto, zaboga, ne reći mužu vaše znanice da je on kreten ili tipu koji vam je super, a misli da vi imate dečka, koji se dobro brine o vama, da je možda ipak u krivu?
Prava je istina ionako negdje između svega toga.
A u njoj je i druga velika istina:
Vrijeme mi je za odlazak iz Splita…
Tamo, daleko od ovog grada, pronašla sam mir prošlog proljeća i ljeta, radila, bila kreativna, uspješna, sretna i okružena dobrim i dragim mi ljudima. I tek tamo debelo na jesen postala željna i ovog prokletog, ali totalno Mog Grada, i njegovog movinga i egotripping izlazaka i skitnje i shoppinga i nekih drugih ljudi. Isto kao što sam sada, nakon naporne zime i proljeća, opet željna baš svega onoga što se nalazi tamo, u mojoj maloj oazi mira mi iskonskoga…
A sad je dosta.
Vrijeme je da počnem raditi listu stvari koje će mi tamo trebati.
A za koji dan i da počnem razmišljati o pakiranju.
Jer me neće biti opet do listopada.
Onda ćemo opet sve iz početka.
Vođeni ponekad pameću, a ponekad emocijama, ali nikad i jednim i drugim. Nikada totalno nečija, uvijek pomalo svoja… onako kako to već rade Žene Zmajevi.
Lani je, kad sve skupa zbrojim, bilo poprilično lako okrenuti leđa i otići.
Ove godine idem još mirnija.
Svih ću ih ostaviti.
Svih.
A kako ću tamo biti izložena manje stresu, čitat ćete me i puno rjeđe.
Da vam ne dosadim mirnoćom i jednostavnošću, bez ikakvih preseransa, kojom ću se nastojati ispuniti do jeseni i do povratka u gradske ritmove.
Jedina nerviranja povremeno mi može priuštiti moj šef.
Koji je super čovjek.
A on me i plaća toliko puno da si to može nekad i priuštiti.
A ja ću malkicu i otrpiti ako treba, da tu lovu mogu s većim guštom trošiti, kad se opet zaželim jeseni i grada, pa se vratim.
Jebeš emocije.
Živio kapitalizam!


SAMOANALIZIRAJUĆA CRTICA PRIJE ODLASKA

Apsolutno svaki muški pas napadne mog Psa.
A vlasnici drugog velikog mužjaka s povjerenjem prilaze mome Psu. A kako i ne bi? Lijepi i njegovani čupko, šestan k'o sa reklama. Voli djecu, voli ljude, voli… skoro svih. Lijep k'o slika.
A na slici Pas.
- Ajooooj, kako vam je krasaaaaaan….
- Je li to isto dečko? – pitam ja s nepovjerenjem.
- Je, ali neeeće on... – odgovori vlasnik i približi nam se. Ja moga držim nategnuto na uzici jer znam kako će to završiti čim vidim kako mu se kitnjasti rep ukočio. Možda onaj drugi i ne bi, ali znam ja 'ko bi. Moj gricko.
I jasno, malo iza toga onaj drugi pas se iskezi bijesno i zaleti se zapjenjen od bijesa, srećom na uzici, prema mome. Vlasnici pasa ostanu paf, zategnu jako uzicu u šoku, čak i udare svog psa, a najviše od svega popizde jer su prije bili tako uvjereni da njihov pas… neće.
A oni mali su osobiti kompleksaši. Ti ga ne mogu dohvatiti, pa se dignu na stražnje šapice i onda ga uhvate za uši i reže mu u facu. Pa da im neće ništa, kažu gazde.... Aj nek se tebi neki čep podigne na prste i uhvati te za uši i prijeti ti se u facu, pa mu ti to dopusti...
I danas se nešto mislim.
Sve su to naoko dobri psi. Zašto napadnu moga?
I jutros, dok ga četkam, gledam ga, onako krupnog i prekrasnog, kako me promatra zaljubljeno i pri tom se još i namješta i mislim se nešto drugo.
Šta ako moj zaista lijepi i bar naoko mili i dragi pas ima onu izrazito iritantnu crtu u svom naoko savršenom personalityju i namjerno napravi neku grimasu u stilu: mapopušimišupčino ili kotejebeđukelo?
Ma ima je garant.
K'o kad ljudi jedni drugom pokažu srednjak i kroz zube si potiho jebu milu majku. K'o kad neki tamo zločesti iz, recimo, Lazia dobaci Tottiju da nitko ne čuje za vrijeme utakmice: vafanculo, figlio di puttana!
A Totti onda popizdi.
Sve više sam uvjerena da moj Pas zna to… nešto… izvesti s vrhom njuške. S brkovima. S obrvama. The movement.
S nečim.
Isto ono što sjebe i moje suparnike kad podignem obrvu ili im zacenim u facu.
A sve tobože slučajno...
Psi sliče na gospodare.
Kažu bar tako.
Zato i ja ukočim rep i čekam da mi dođu blizu, blizu šije, spremni da napadnu prvi.
Tako da poslije, kad ih sjebem, ne ispadne da sam prva započela svađu.
Bitan je taj učinak javnog skidanja vlastite krivice s one stvari.
Da se zna za poslije.
Da uđe u evidenciju k'o je kome prvi rek'o čija če majka crnu vunu presti.
Tako to funkcionira u 'rvata.
A u pitanju je uglavnom ljubomora..
Moja jako draga znanica i moja poprilično vjerna čitateljica neki dan mi je, oprezno birajući riječi, ali mudro i pametno (onako kako to već samo ona zna) rekla da me ne prepoznaje više. To što sam postala, način na koji funkcioniram u emocijama, život ispunjen uzimanjima, bez imalo davanja. Bez većih emocija. Bez vjere u ljubav. Nije ona to rekla baš tim riječima, to ne. I nije zvučala zločesto... više nekako tužno i gotovo zabrinuto.
Parafraziram je samo.
Ali me odjednom natjerala na razmišljanje i samoanalizu.
Ah.
Mislila sam da je to gotovo pa nemoguće više.
Sjećanje koje imam?
Bila sam čista emocija.
Najveća i najljepša.
Ljubav čista kao kaplja na dlanu.
I toliko puno nekome vrijedna i čuvana.
Voljena, mažena i pažena.
Nježnost, vjernost, odanost i gotovo totalna posvećenost jednoj osobi.
Koja je sve to uprljala svojim lažima.
Najednom, došla mi je ta jebena potreba za sebičnošću, koja se pojavila onda kada sam se vratila… iz daleka. Nakon pola godine van ovog grada, van svih zbivanja.
Daleko od očiju.
Daleko od srca.
Sve smo mi žene sklone nahraniti ego činjenicom da bivši još trza na nas. Dobar je to zapravo osjećaj. Ukoliko tvoj bivši nije u međuvremenu postao totalni kreten.
Jackass.
I dobro je bilo znati… možda… da bi on SVE, unatoč novoj dragoj, da bi on opet, da bi on… e. Ali najednom sam shvatila da se tijekom izbivanja iz grada, ali i prije toga, u onih par mjeseci od kada sam ga ostavila, moj ego dovoljno nahranio i bez toga.
Sa daleko vrjednijim stvarima.
I ljudima.

Intimno sam shvatila da bi mi ostao daleko veća faca da je rekao da je voli i da želi biti s njom i imati njihovu djecu i da mi više nikada nećemo petljati, jer to nije u redu.
Ali nije to rekao.
Nije to uopće ni spomenuo.
Nekako se to... uopće nije dogodilo.

Dapače sam od njega saznala detalje koje uopće nisam trebala saznati.
Tipa da mu je seks s njom bezveze.
I da ima ponekad poprilično problema da mu se digne.
Jasno… pri tom je zaboravio pripomenuti ono što je samo proizlazilo iz te izjave… da mu se ostale pute van onog „ponekad“ diže bez problema i da mu je ostale pute seks s njom fenomenalan.
Nikad bolji.

Ali mi više to nije bilo važno.
Susretala sam ga.
Često.
Slučajno i namjerno.
Svaki put mi se sve više srozavao u očima što me više želio.
I lagao.
Osjećaj bijaše... tako jebeno dobar.
Osjećala sam se superiornom.
I odjednom se rodila ta… potreba… da krenem u život bez suvišnih emocija i preseravanja. Totalno hladne glave. Uzimajući… po tom putu… sve ono što hoću i radeći samo ono što želim.
I bi tako.
Ja ne znam zašto se više ne pitam je li tako u redu.
Valjda zato jer sam duboko uvjerena u ispravnost ovakvog načina života u ovoj mojoj fazi. I jer mi je, tako kako je sada, trenutno dobro.
Jako, jako dobro.
Ja sam jedna od onih žena koje muškarcima znaju nahraniti ego do nebesa.
Ja sam jedna od onih žena koje muškarce znaju uništiti i sjebati im taj isti, netom podignuti ego.
Trenutno mi mom vlastitom egu ne znači ni jedno ni drugo…ama baš nimalo, a radim i jedno i drugo. Ponekad i istovremeno.
I nije me briga zbog toga.
Čini li me to lošom?
Ma ne vjerujem.
Vjerujem li još u ljubav?
O, jasno da vjerujem.
Vjerujem da će se dogoditi čovjek koji se više nije dogodio, onaj kojemu ću moći vjerovati i kojeg ću moći voljeti bez zadrške. Totalno i predano.
Ali nisam spremna za ljubav.
Ovo ovako… kako je sada… tako mi je trenutno idealno.
Tako mi je potrebno.
Ima tako puno ljudi koji su stvoreni jedni za druge.
Nikada neće biti zajedno.
Jer su u vezama iz kojih ne mogu izaći.
Ili jer su daleko.
Predaleko.
Jer sumnjaju u ono što ono drugo osjeća zaista.
Jer ne znaju da tako malo treba da budu sretni.
Možda tek jedan poziv, prstohvat srca i šačica iskrenosti.
U jednoj noći… ono što poveže dvoje ljudi je zapravo samo jedan kratki i prolazni trenutak.
Možda stapanje dviju strasti.
Možda obični telefonski razgovor.
Lišen osjećaja topline i tjelesnosti.
Lišen mirisa i okusa.
Lišen topline tijela.
Lišen mirisa šljiva, oraha, naranača i jagoda… a opet totalno prožet Bakinim tajnama.
Lišen toplog daha na tvom vratu, a opet totalno osjećajući da netko u tom trenutku diše uz tebe, pokraj tebe… za tebe, koja ležiš u ciklama spavaćici od mekog pamuka, a osjećaš se i tako, u tom običnom ali podatnom materijalu, k'o milijun dolara.
A onda se razbudiš.
Ili zagrliš čvrsto jastuk i zahrčeš.
Moja draga… danima već pokušavam i tebi, ali još više sebi objasniti da ovaj pomalo muški način uzimanja života, ova trezvenost, sebičnost i pohlepnost… to možda i nisam ja, bar ne ona od prije. Ali bilo je tako nužno, onda, kad sam se vratila, biti baš ovakva i zgrabiti život za jaja i sebično ga iskoristiti. I moj je trenutak prerastao u nekako trajnu, ali nekako prolaznu fazu.
Žalim li što nisam prije bila ovakva?
Ne.
Jer je tada bilo nužno biti... onakva.
Kao što je sada nužno biti ovakva.
Trezvenost.
Racionalnost.
Sebičnost. Totalna.
Bez emocija.
Bezosjećajnost… baš za svih… osim za one koji su mi bliski i koji mi zaista znače.
Uz sve to ostala sam ipak žena od krvi i mesa, ali i čovjek.
Nema prepreka na mom putu.
Lijepom riječju sva vrata otvaram.
Kao nekim čudom nailazim tim načinom samo na ljubaznost i susretljivost.
I ponekog divljaka ili glupu i ljubomornu zločestu kučku, istina, koji ne znaju da ja mogu uvijek biti deset puta gora od njih, ako se sa mnom na taj način postupa.
No nauče, ako baš žele.
Nauče jako dobro.
ZNAM SVE ŠTO TREBA ZA VJEČNI OPSTANAK.
Tko je za to zaslužan?
Možda upravo moj bivši sa svojim lažima i svom boli koju mi je onda nanio… tako sam bar dugo razmišljala.
Možda moj novi posao kojeg obožavam. Dao mi je onu potrebnu dozu izgubljene mi sigurnosti. Novčane i one druge. Iako sam svakim danom sve više uvjerena da ne postoji nitko na ovom svijetu koji bi taj posao radio bolje od mene.
Danas znam.
Za sve sam zaslužna ja sama.
Trebalo je puno krvi, suza i rana.
Put je bio dug i trnovit.
Svaki trn je bolio kao da te sto noževa para.
Zato je tako bitno da to nikada ne zaboravim, sada kad sam sretna i kada imam gotovo sve što mi treba. Jer ovo što imam sada u sebi… nitko mi to više ne može oduzeti.
Svijet je zaista moj.
Moja budućnost?
Ne želim si, zaboga, frajera sa čunom od dvajspet centimetara i čeličnoplavim očima, koji je talent urođeni za višestruke orgazme.
Moje.
Klitorisne i vaginalne podjednako.

Želim si samo zdravlje.
Moje djece i moje.
Ništa više.
Drugo sve imam što mi treba.
I dalje vjerujem da za mene postoji negdje taj idealan muškarac.
Samo ga više ne tražim.
Već poodavno sam ga prestala tražiti. Sad kad bolje razmislim, nisam ga nikada ni tražila.
Jer znam.
Da će se on dogoditi.
Dogodit će se kad-tad.
Na nekom neutralnom terenu. Tipa… kraj police sa psećom hranom u velikoj samoposluzi. Zato sam osobito ljubazna prema zgodnim frajerima koji mi se uvaljuju u samoposlugama. To jer je takvih jako malo tamo. I jer je moja vizija da će moj idealni muškarac banuti otprilike baš tamo negdje.
I donijeti mi sreću.
I vječni mir.
I paket Science Pro Plana.

Pa ćete čitati onda kolumnu Zaljubljena Wanda.
U kojoj će sve biti idealno, savršeno i bez ijedne mane.
K'o i taj čovjek... neki.
I rigat će vam se od cici-mici-buci-buci preseravanja zaljubljene žene, koja je ne tako davno pisala da nije spremna za ljubav.
Ali ne još.
Jer on se ne nalazi među muškarcima koji prolaze kroz moj život.

Znam da se ne nalazi među njima.
Kako znam?
Jer ne osjećam potrebu da ih zadržim.
Divni su oni, zapravo. Sexy, simpatični, uspješni, čak i pametni… ali to nije TO.
Meni nije.
Postalo je dosadno dobiti sve što hoću.
Počela sam pisati spisak stvari koje trebam kupiti za put.
Uskoro odlazim.
Djeca su sve bolja u školi.
Pregrupiramo logistiku, na scenu stupaju nonice.
Do kraja školske godine, a onda ćemo biti svi zajedno.
U našoj maloj oazi mira.
Ovo zadnje samo ako je netko kojim slučajem propustio zapaziti ono što je meni trenutno najvažnije.


LOŠA SUDIONICA SWINGERSKOG DRUŽENJA

Moj novi susjed je Zlostavljač.
Direktor ugledne tvrtke.
Zgodan.
Jako zgodan.
Dobro auto, lijep stan, lijepa žena i djevojčice, nježne, plave, sitne, lijepe… koje često, svakodnevno, užasno plaču i jecaju kad on gore urla i divlja po stanu.
A uvijek mi se lijepo javi susjed.
Već neko vrijeme u liftu sam, kad bih ga srela, razmišljala o tome da mu kažem dvi-tri.
Pa sam i rekla. Neki dan pred liftom.

- O, dobar dan susjedo!
- Dobar dan.
- Ajme ovo jugo, kad će više prestat… lud sam od njega.
- Da. Grozno je.

Unijela sam mu se u lice. Mrtva hladna. Ustuknuo je. Ili mi se bar tako učinilo.

- I čini se da Vama traje mjesecima. Ali ne morate zato tući one vaše cure i derati se na njih. Nije lijepo čuti. I ne stoji Vam uz taj seratorski image koji njegujete.

Nije rekao ništa. Stajali smo u tišini u liftu i gledali u pod, dok se vrata nisu otvorila na mom katu i dok nisam izašla iz lifta. Bez pozdrava. Tek, već dva tjedna ne čujem gore viku i plač.
Ponosna sam na sebe.
Iako znam da je to tek privremeno zatišje.
Slijedeći put ću ga prijaviti, 'oću majkemi!

Zapitate li se bar ponekad koliko u vašem susjedstvu ima žena koje… padnu niz stepenice?
Pa tako više puta.
Okrenete li i vi glavu na drugu stranu?

Bio je ovo buran jedan tjedan.
Dva.
Tri.
Svega mi se izdogađalo.
I lijepih stvari, da, njih još ponajviše.
Ali i depresivna sam vam bila, znate.
Pojela sam sinoć kutiju Ritter's čokoladica.
Ogromnu.
Sama.
Imat ću zatvor pet dana, bokte.

Odakle da počnem?
Ne od lijepih trenutaka… njih želim zadržati samo za sebe ovaj put.
Da se ne pokvare.
Da ih ne ureknem.

Dobila sam dvije nemoralne ponude.
Nisam bila zato depresivna, ne.
Ali i zato.

Dobila sam poziv na swingerski party.
U Zagrebu.
Diskretna jedna zabava, 'vako.
Omanja.
Zatvorenog tipa.

- Njih pet-šest, nas pet-šest. Finjak, pouzdane osobe, zgodne, čiste, zdrave, nemaš problema. Bit ćeš super. Bit će ti super.

Gulp.
Rekao bi jedan moj dragi mi prijatelj: Vas san se smeja.
Djelujem li, zaboga, ja tako kao da nemam problema za odraditi njih desetoro?! Aaaa, nema više dekoltea, bogami. Prva stvar koja mi je prozujala glavom bila je: imam jamačno preveliki dekolte danas, zato ona meni ovo 'vako. Izravno, a tobože uvijeno. No kad sam došla do prvog ogledala, vidjela sam da je dekolte OK.

Od koga sam dobila taj poziv?
Prvo od mog dragog znanca, koji me to pitao kroz zajebanciju, pa sam ga kroz zajebanciju i odbila, a onda neočekivano, dan kasnije, od dvoje mojih uglednih sugrađana, tijekom poslovnog ručka. Ne bih ih nikad povezala, njih troje. A oni bokte svingaju skupa…
Neću bas lagati…možda na kraju ipak nećemo naručiti reklamu preko njih.

Ona je mrak.
Zaista je.
Guzata i sisata plavuša u ranim četrdesetima, lomnoga struka, i vrtiguzasta i sve, žena koja ima nešto jebeno sexy, profinjeno i privlačno u sebi, unatoč višku kilograma, blajhu i pomalo fufastoj faci.
A nije ranfulja.
Nije ni glupa.
Dapače.
Jako je sposobna u svom poslu.
I zvuči vrlo pametno.
Baš mi je ta ženska nekako hot.
Komad.
Brijem da ona na takvim… druženjima… bude u centru pažnje.
I aktivnosti.

On je pak stari i odvratni ljigavac.
Neću vas lagat…nju bih radije mrknula nego njega. Druga stvar koja mi je prozujala glavom prepala me još više: da me još dva-tri puta upitala, onako šesna i mazno napućenih sočnih usana, hoću li sa njima u Zagreb, vjerojatno bih joj se, ali da me on ne čuje, pokušala ogrebati za snošaj jedna na jednu, tako mi je nekako ta žena hot, iako ne volim žene, kad vam kažem.
Njega pak ne bih ni mrtva.
Al neću nikoga na kraju.
Ni ništa….
Ma nisam vam ja taj đir.
To ja samo pizdekam ovdje… Što radiš, zeko? Oštrim nokte i pričam pizdarije!

Zapravo mrzim mjesta gdje se sve izmiješa toliko da se ne možeš opustiti, a jer nikad ne znaš šta će ti uletjeti.
I di.
I od koga.
Ponajmanje od postarijih purgera modernih svjetonazora (volim sve što vole mladi, a najviše mlade curice!), poodavno bez dlaka na obješenim jajima, ali i na prsima.
Bome i na glavi.
Nek mi oproste ovu generalizaciju svi oni purgeri koje puno volem.

Gledala sam jednom na njemačkom RTL-u reportažu. O jednoj takvoj kući. Puno soba. U svakoj sobi po neki par. I velika špijunka na vratima. Pa ti viriš. Pa izabereš. Pa uletiš. Kao. A sve bili nekakvi ružnjakisi, redom. I one i oni.
Majkemi.
Dio kojeg su propustili snimiti… a kojeg sam ja, međutim, zamislila… je da nema izlaza iz takve kuće, čak i ako ti se nitko ne svidi, i da te neki užasno debeli i ružni dvometraš s ogormonom čunom čeka na izlazu, da ti ne da vanka i prisili te ili da uđeš u neku od soba sa tim ocvalim ružnjakisima, ili… ajme, ajme…

Poput zajeba u onom crtiću u kojem tip, tijekom programa mršavljenja, prvo trči za golim mrak komadom koji mu viče preko ramena: Ako me uhvatiš, možeš me jebati!... a onda bježi od ogromnog gorile koji se šakama lupa po prsima i urla za njim: Ako te uhvatim, jebat ću te!
Zlato Moje, a da probaš s tom dijetom?

Mrzim parove koji se vole, a prakticiraju takav seks.
Kako, 'bemu, netko može sa partnerom kojeg voli otići na takvo druženje?
What's love gotta do with it?
Mogla bih se ja zamiliti u nekom korzetu na šniranje kako sline za mnom.
Taj dio mi se sviđa.
ALI ! ! !
Da ja vidim da moj čovjek, onaj nekakav kojeg volim i do kojeg mi je stalo, guzi neku tamo ili da ga neka tamo… svašta nešto… ma ja bih bacila sa mene onog nekog drugog swingera, koji mi u žaru predorgazma puše i dahće na uho, k'o u crtićima bi taj swinger poletio od siline mog udarca, pa bih onda prekinula party, onoga moga ispljuskala k'o majmuna, a njoj kose počupala skroz naskroz. Majku joj kurvanjsku, ona će tako mog čovjeka, drolja jedna!
Zato ja ne bih bila dobra sudionica swingerskog druženja.

Odbila sam ih uz ispriku (pazite, molim vas, koju!) da sam zauzeta te subote.
Kao, inače bih.
Moš si misliti…
Jebiga.
Sad ću im slijedeći put morat slagat da sam uvijek vikendom zauzeta, nažalost.
Pa kad se party organizira preko tjedna… no, već ću nešto smisliti.

Komentirala sam to sve sa mojim velikim frendom, za vrijeme ručka u konobi „Varoš“. Tamo se još uvijek dobro jede, tek da znate. I vino di casa je čak vrlo solidno. Veli on meni tužan i ljutit:

- Odbila si swinganje s njom?!
- Da!
- Odbila si swinganje s njooooom?!
- Daaaaa!
- Jesi neka, pa mogla si sa mnom otići tamo, kako si nju mogla odbiti!?! Baš si me mogla vodit tamo, kozo jedna, bar da vidim vas dvije. Koja si ti glupača… a 'ko zna kakve su tek koke ove drugeeee….

Pogledam ga zgroženo, tog veselog i krasnog, sretno oženjenog čovjeka i oca tri krasne cure, nadajući se da me zajebava, no ipak na tren posumnjavši zabrinuto u to da se ne šali.

- Idi samo, idi, namjestit ću ti to, dabogda ti druge ženske bile stari i ofucani gabori i dabogda ti ga neki bez ijedne dlake na tijelu meknuo! Što bih tamo radila s tobom, zaboga? I što bi ti, molim te, radio tamo, s njima, glupane? Uletio među njih desetak sa isukanom čunom?!
- Ma vraga. Ne bih od straha! Ja bih samo potajno bacio drkicu u mračnom uglu.

Dobila sam i poziv na… nečiju… momačku večer.
U poluzajebanciji, isto, no ipak. Ma užas jedan.
Nešto mi govori da bih tamo trebala biti ne gošća… nego ona koja izlijeće iz torte.
Ili torta itself.
Koji kreten…

Tek igrom slučaja sam odgovorila na taj poziv.
Samo zato što nisam prepoznala njegov broj, a jer sam ga bila pobrisala tijekom jedne od zadnjih južina ili tramuntana, ne sjećam se više, no radilo se o jednom od tih vjetrova tijekom kojih ja brišem nevažne mi brojeve u mom mobitelu.
Neke i nepovratno.
Neki pak dobiju još jednu bonus priliku.
Pa sam, eto, reda radi, kad sam se već javila, uljudno popričala s njim nekoliko minuta.
I dala mu prijedlog kako da organizira i provede svoju momačku večer.
I ne znam zašto mu se nije baš svidio moj prijedlog, ne znam i ne znam.
Uključivao je i iskakanje iz torte i striptease i pijane prijatelje i vibratore i šlag i pušenje osmorici starih momaka i petorici frustriranih mu oženjenih frendova i grupnjak.
Možda zbog raspodjele uloga u mojoj organizaciji tog… susreta?
Moja je, naime, bila drugačija od njegove.
I nije uključivala žene.
Ah.
Slutim da me ni on neće nazvati nikad više…

Ima jedan problem… onda kad pobrišete te neke brojeve.
Zašto to možda i nije pametno uraditi?
Jer kad vas nazovu ne znate da su to oni, pa se olako javite.
Zašto ne postoji opcija blokiranja samo nekih poziva?
I porukica.
Da oni pozovu, a da se sekretarica sa dubokim i supersexy glasom javi i pristojno zažubori:

- Korisnik je zabranio vaše pozive i poruke. I rekao da odjebete u skokovima.

Pita mene moja Lorraine neki dan, gotovo zabrinuta za svoju ženstvanost, da kako to da njoj više ne ulijeću nikako ni prosidbe ni ponude, moralne i nemoralne.
Možda zato što si sretno udana za predivnog čovjeka, tukice?!

Možda ću dogodine organizirati veliki bridge turnir u mojoj omiljenoj selendri, znate.
Onaj o kojem će se čuti.
Nadaleko.
Kao i za sve ostalo što ja radim.
Il' sve ili niente.
Bridgisti… to su vam oni što brzo razmišljaju.
Ki metak.

Dobila sam priznanje jedne neobično drage mi osobe, na čijem sam se dahu preko telefona uspavljivala skoro svaku večer i prema kojoj sam, nakon pun kua vremena, bila totalno iskrena… o svemu. Osjećaj je bio dobar, jer sam mislila da se neće tako skoro desiti… iskrenost. No priznao mi je da ga…'onako muški gledano… ne uzbuđujem nimalo baš.
Do-bro.
Jebala me iskrenost da me jebala.
Znala sam da to neće na dobro završiti… to kad sam iskrena.
Pljes!
Šamar mom egu.
Pa sam se toj osobi prestala javljati.
Iz drugog pokušaja.
Na neko vrijeme.
Tamo… do jeseni ili zime, recimo, do tad mu se neću javljati..
I otputovala na put na koji i nisam baš htjela ići.
Ali ne samo zbog te osobe.

Odvažila sam se, nekoliko dana prije toga nemilog incidenta vezanog za moj ego, nazvati nekoga, koga sam htjela nazvati već dvije godine. Nisam ga nazvala prije, a jer sam kupila hrabrost i htjela biti sto posto sigurna.
Pa sam je skupila.
Onako… sto posto sigurna.
I nazvala ga.
Neću vas lagati… zakasnila sam.

Poludepresivna i polunadrkana, tijekom posljednje južine pobrisala sam neke brojeve, mailove i kontakte za koje sam mislila da neću nikad, i stavila te ljude na moju ignore list, i donijela definitivne odluke po pitanju razine odnosa s nekim ljudima, ali bome i s nekim ženama.
I izgradila nove zidove oko sebe, da, visoke i neosvojive.
I došla opet do zaključka da se, zapravo, uopće ne valja toliko davati.
Ne krivim osobama, zaboga… takvo totalno uzaludno trošenje živaca, emocija, truda, energije i vremena, koje ste mogli posvetiti nečem drugom.
Kvalitetnijem.
Boljem.
Baš sam ponekad glupa, beskrajno glupa… što se dovedem u situaciju da se itko izdrkava na mene. A obećala sam si da neću.

Ja sam jebena drama queen.
Bar si priznam to.
I ne želim se iskopčati iz drama queen mode-a.
Nikada.
Takva sam godinama.
Takva... dramatična.
I neću se mijenjati ni za koga.
Makar… tog nekog… voljela gotovo kao da mi je moje vlastito dijete.
Mogu ja stisnut srce kameno za svakoga... kad treba.

Sjećate se kako sam zadnji put pričala o tome kako sam postala hladna prema velikoj većini ljudi… osim onih nekih, meni važnih i tako dragih, prema kojima ne želim biti nikada zla?
Na prste jedne… ajde… možda ipak dvije ruke…. mogu nabrojati te ljude.
Bit ću sad prosta:
Svi ostali su za mene Gola Kurčina.
I tako ih treba i tretirati.
Po cijenu da ovog trena nadalje budem skroz sama na svijetu.
I jebe me se ako me zbog tog neki ne vole.
Ma ne volim ni ja njih.

Život… život je tako jebeno lijep i jednostavan.
I divan, i vrijedan, i fascinantan… i kratak.
Mi smo ti koji ga sami sebi zakompliciramo.
S krivim ljudima i krivim trenucima.
A baš kad sam pomislila da se puno volim.
Čini li vam se da osjećate neobjašnjivi prezir u ovom odlomku?
E.

Okreće na tramuntanu, čini mi se… bome osjećam da okreće, a nije mi PMS.
Neće me biti neko vrijeme, ali... vratit ću se ja već.


DRAGA, ŠESNA I LIPA...

Što se sve dogodilo otkad me nije bilo?
Mir.
Mir.
Mir.
I opet samo mir.
Osjećaj kojeg sam i zaslužila.
Jebeno dobar osjećaj.
Daleko od grada.
Daleko od… nekih ljudi.
Na jesen ću se zaželjeti opet nekih drugačijih ritmova.
Ali ne još, zaboga, ne još…

Neki će zlobnici pomisliti kako je moj posao ovdje, daleko od velegrada, previše lijep i kako je meni ovdje previše dobro.
Moram im nešto reći…
U pravu su.

Nedavno sam pisala o jednoj maloj pljuskici mome egu.
OK, OK, OK, OK… ne baš maloj… ma sjećate se, onda kad sam se odvažila nazvati nekoga, koga sam htjela nazvati već dvije godine. Nisam ga bila nazvala prije, a jer sam kupila hrabrost i htjela biti sto posto sigurna.
Pa sam je skupila.
Onako… sto posto sigurna.
I nazvala ga.
I zakasnila.
Tako sam bar mislila.
Da sam zakasnila.
Bila sam međutim u krivu.
Predomislio se je.
Ehhh…
Ne, neću reći da sam znala.
Ali kad jesam.
Eeee, sad ćemo sve polako, polako… bez žurbe.
Vrag prišu odnija…

Zagreb je krasan u proljeće, znate.
Jedino tada.
Ona stabla… rozasta… kojih mi u Splitu nemamo, onaj miris pokošene trave po gradskim parkovima, štekati, lijepo odjevene, ali pretjerano našminkane zagrepčanke, koje samosvjesno koračaju ulicama Metropolisa…. centar grada u punom sjaju.
Tkalča.
'Ivica i Marica'.
Kaptol.
Uspinjača.
Gornji grad.
I tako to. Sva ona mjesta koja nikad ne bih ni vidjela da mi ih moj prijatelj Purger nije pokazao… onda, tijekom mog magisterija.

Ali me veliki zagrebački shopping centri guše, baš kao i u Splitu.
Crveno i rozo i ciklama rulz.
I bijelo.
I ona neka plavkasta čudna.
Čak i prugice.
I ona tamnosmeđa, koju ljeti volim na sebi.
Obožavam.
Davno pazarila nisam.
Ništa.
Depresivna žena ne smije u shopping.
Osim ako nije totalno glupa.
Ili ako joj nije kapnula velika lova maltene s neba.
Iako nebo… nema ni najmanje veze s tom lovom.

Mrzim male avione.
Imam traume od njih još od ratnih vremena, kad sam dvaput letjela sa drndavom letjelicom na dubrovačko bojište. Ne kao general, kako bi dokoni zlobnik mogao pomisliti, već kao prevoditelj.
'Ko se onda bojao da će me drmnut projektil?
Ni'ko.
Samo sam molila boga da sletimo.
Nježno.
Makar i sa kojim gelerom u prsima.
Jer najveći rizik je bio vezan upravo za to 'oće li taj avion izdržati let.
Da je moja majka tada znala da ja zapravo uopće ne prevodim vlaškim poduzetnicima u Sinju… i čime se sve vozim i s kim sve ne…

Od tada mi je ostao strah od malih aviona.
Ne priznajem ništa ispod Jeta.
Ma koja romantika i starinski osjećaji!
Ništa mi tu nema fensi.
Ona scena u 'Bodyguarda'… ono kad Whitney sa maramom na glavi leti u zagrljaj Kevinu… zapravo je samo bacanje mračne sjene na činjenicu da je suzna i nadrkana Whitney kasnije dušu pustila, rigajući u škartočić, kojeg je u zadnji tren izvukla iz pretinca iznad glave, tamo u drndavoj letjelici. Malo joj je bilo što je on ostao za njom, još ju je i moralo prodrmati iznad oblaka i uzmućkati joj jetricu.

Nema tu ništa lijepo… ništa u vezi malih aviona.
Ni oblaci.
Ni želudac u grlu.
Ni pilot lijepog glasa.
Izvjesni kapetan Milinković ili Milinović. Ili Milanović?
Ni On koji čeka.

Jeste li nekad poželjeli iskočiti iz aviona i uroniti u oblake?
Zaboga, nemojte, jer nakon sekunde kratkotrajnog ushita savršenom bjelinom, nedugo nakon toga postali biste smrznuto biće, koje se od straha od odjednom skužene visine pokenjalo u gaće najvećom brzinom ever, a onda biste postali napokon i najveća pljeskavica na svijetu.

Ovo oblačno proljeće mi nekako vuče na Englesku.
A Engleska je lijepa u svibnju, znate.
Jebeno lijepa.
Osobito na selu.
Englesko je selo predivno.
Makar i samo kroz prozor automobila.
Makar i samo sa prozora sobe Fickley Dunneber's Inna.
Izađeš vani u grudnjaku i gaćicama, a nema jebene šanse da te itko zna.
Zbog čega te engleski seljaci ne gledaju ništa manje šokirano.
Ali ne jer te znaju.
Već jer si prošetala tvoju polugolu debelu guzicu po balkončiću usred engleske selendre… i to sve k'o da nisu tvoja posla. A tamo baš ni'ko ne izlazi golišav na balkon u prohladno jutro. Ni u druga doba dana uopće.

A gradske pak proljetne rasprodaje su…. mrak.
Tamo je moderno baš sve.
Došla sam tamo uvijek na svoje.
Po pitanju odjeće.
Kupila sam uvijek brdo toga što neću nikad možda staviti na sebe.
I nikad mi zbog toga žao bilo nije.

Priznala sam mu jednu istinu.
Koja ga je pogodila, znam.
Iako je ostao cool i napravio se da mu je svejedno.
Toliko ga ipak znam.
Znam kad glumi da ga nešto nije briga, a zapravo ga zaboli.
Pogodilo ga je.
Znam da je.
A jer sam mu prije toga lagala o tome.
A meni kamen sa srca pao.
Ticalo se mog Bivšeg.
Nemam pojma zašto sam mu prešutjela to. To je iza mene, ne volim ga više, iako i dalje mislim da je nenadomjestiv u nekim… stvarima, emocijama i trenucima… ali uopće me više ne… E.
A kad jesam, jebiga, šta sad… prešutjela sam.
I dala sam mu, a mostly zato da se izvučem iz fakat neugodne situacije, cijeli niz suludih obećanja. Po pitanju srca i po pitanju nas dvoje. Obećanja koja, jasno, neću nikada ispuniti.
Lagala sam mu, dakle, opet.
Zbog Bivšeg.
Lgala sam ga kao što sam lagala toliko drugih... a opet zbog Bivšeg.
Mislim da me čak i skužio.
Sigurno jest.
Mislim da sam htjela da me skuži.
Mislim da me je iznerviralo to njegovo izvlačenje stvari iz moje prošlosti koje su završile davno prije nas. Ja se nisam dirala u njegovu prošlost. Šta me sad tu...
Možda se opet nećemo vidjeti idućih dvadeset godina.
Možda se nećemo htjeti ni vidjeti ni pozdraviti više nikada.
Rekla sam mu i za moju kolumnu.
Kad je pročita za koji dan, lako bi se moglo desiti da se nećemo htjeti ni vidjeti ni pozdraviti više… nikada.

Sto stvari zamjeram mojoj majci.
Na jednoj sam joj pak vrlo zahvalna.
Nije me odgojila tako da budem druga.
Ikome.
Ikada.
Igdje.

U tom kontekstu sasvim je nebitno postalo to što je Onaj na čijem sam se dahu uspavljivala neko vrijeme… telefonski, onda, kad mi je rekao da ga nimalo ne uzbuđujem… ma pisala sam vam o tome… napokon shvatio da sam ja možda, ako ništa drugo, a onda bar po slaganju karaktera, ne samo God damn horoskopska djevica sumnjivog raskalašenog podznaka, baš poput njega, već ipak i žena koju osjeća onako kao da je maltene žena njegovog života, a u najmanju ruku i zanimljiv suputnik, duhovit i široke opće kulture i tako to, idealna buduća majka njegovoj curici (a ja čak ni ne znam rađat curice, kakav pehhhh), a uz to puno draga, šesna i lipa.
Što se dogodilo od onda kda mi je rekao da ga ne uzbuđujem?
Kako… što?!
Pa predomislio se je čovjek.
U međuvremenu sam mu postala uzbudljiva.
A ne samo oko prepona.
A zašto nisam iznenađena?
Ehhh…

A nije on to baš odmah znao… to da ću mu postat tako…tako… tako… SVE.
I nije mi vjerovao kad sam mu rekla da će se strašno zaljubiti.
Strašno, prestrašno.
A meni je horoskop šapnuo da se ženska i muška djevica nikako ne slažu.
A ja u horoskop ne vjerujem.
No bijaše to jedan od četiristo, petsto, šesto razloga zbog kojih mi ne možemo biti skupa.

Postoje trenuci i stvari koje žena koja drži jako do sebe ne smije sebi dopustiti.
Loš grudnjak.
Loše cipele.
Lošeg ljubavnika.
Vlastitu naivnost.
Neodlučnog muškarca koji voli vas, a istovremeno voli i drugu. Makar i puno manje nego vas.
Okusih sve od toga.
Nikad više.

Jebeš muškarca koji propusti u svojoj neodlučnosti važnu ženu.
I obrnuto.
Život nije popravni iz matematike.
Koliko vam zapravo dana treba da donesete odluku ili napravite… izbor? Između nekog tko vas želi čisto i nekog tko vas možda iskorištava. Emocionalno i materijalno.
A možda i ne. Vrag će ga znati…
"Doći ću, ne mogu doć, zatražit ću rastavu, ne mogu zatražiti rastavu, volim te, ne volim te, stan košta tisuću ipo kuna, stan košta dvije tisuće kuna, stan košta tri tisuće kuna..."
O, jebala me moja nepogrešiva intuicija da me jebala… zaboga, želite li uopće nekoga kojeg je netko... treći... u stanju dulje vremena činiti pizdom?
Zapravo, ne želite.

Neću vas lagati. Bilo je jebeno jednostavno i lako ovaj put. "Zaborav" sam potražila u nekima od uobičajenih mi „utješnih nagrada“: kaffa sa prijateljicom, klopa, masaža kod Vjeke, seks u kojem ja određujem pravila, shopping, bančenje, iživljavanje nad zločestim poslovnim partnerima… No dobro, nisam posegnula baš za svim od tih utješnih nagrada, no nek' crknu od muke oni koji sada intenzivno razmišljaju o tome za kojima od njih ipak jesam.
Okidač je bila kaffa sa najboljom prijateljicom.
Opet smo mislile isto.
Kad zbrojim sve skupa, imam sve što mi treba da bih bila sretna. I zdravlje moje djece, i zdravlje moje, i posao, i lovu, i tu moju najbolju prijateljicu na svijetu, koju volim više nego sestru, i još nekoliko dragih i važnih mi ljudi, i odličan tim ljudi koji rade za mene, i vrhunski seks, i male hedonizme srca i tijela moga.

U obračunu kojeg uradim mjesečno, kvartalno, godišnje, ili kako li već… ponekad mi se učini da mi malkicu, malkicu fali ljubavi. Ali kako sam čvrsto uvjerena da će ona jednog dana opet doći sama od sebe, silna, velika, čista i prava, onda kada se budem najmanje nadala, uopće se ne brinem oko toga i uopće je već davno ne tražim.

Bezosjećajno je kročiti svijetom u Wandinim potpeticama, ali barem me tako nimalo ne boli.
Da nešto neće ispast kako treba shvatite možda tek onda dok ležite u temperaturi nakon operacije i jedete jebene fucking naranče pored svog ostalog finog voća koje u izvrsno opremljenim dućanbima možete nabaviti ovih dana
U nijednom trenutku ne smije na vas djelovati umirujuće činjenica da ste u ljubavno0m trokutu ona koja zna za onu drugu, a da je ona ona koja ne zna za vas. Jer trokut ostaje trokut, ma šta mi o tome pričali.

Kako netko moiže voljeti jebenog Bob Dylana?! To kako se on ponašao prema Joan Baez ravno je….
A piva lipo, šta je-je, bit će da je do toga.

Više sam zaključaka izvukla iz proteklih tjedana.
Da sam Wonder Woman glavom i bradom.
Da ću, van svih mojih očekivanja, ipak moći jednog dan opet osjećati, voljeti i zadrhtati.
Da sam jača od najjačih, bolja od najboljih, ljepša od najljepših, zločestija od najzločestijih… a sve prema potrebi.
I prema zaslugama.
Da sam, dakle, multitalent.
Da sam odličan nadređeni.
Da mogu riješiti gotovo svaki problem.
Da me, zapravo, van mojih očekivanja, neobično puno ljudi voli.
I da me dio njih ne podnosi.
Što mi je čak i cool.
Da sam Drama Queen. Ali ono... da sam kraljica svih Drama Queen na svijetu.
Nitko ne manipulira poput mene. No ovo i nije bio novi zaključak.

Da je čak nekoliko muškaraca u mom životu, unatoč staroj narodnoj po kojoj raskošne i bedrate žene lelujavih bokova i uspravnog i zanosnog hoda (znate ono: taak! taak! taak!) rađaju samo muškiće, intenzivno zamišljalo kako ću biti krasna majka njihovim curicama.
Oh, zaboga….

Da se svi oni… neki… koji se u određenoj fazi probahate i pomisle da mogu bez mene, tijekom prve kiše koja ih natjera da stoje doma i puno razmišljaju, sjete da je vrijeme za velike geste i velike riječi i velika obećanja… onda kada im dođe iz donje u gornju, a kada je, gotovo u pravilu, prekasno.
Prekasno, jer su zakasnili.
Prekasno, jer se ja nećem tada više igrati.

Eh, da… to sve sam vam zaključila.
A uz to i ono da sam puno draga, šesna i lipa.
Puno, puno…
Jebiga sad...







Post je objavljen 24.05.2009. u 20:30 sati.