Ima tjedan dana da nisam oka sklopila. To je izjavna lažna rečenica. Spavala sam ja ovih tjedan dana, po petnaestak minuta, onoliko koliko je dovoljno da ti dođu glupavi snovi u um, uplaše te na račun onih najironičnijih strahova koje skrivaš u sebi i nasmiju te do suza kad se probudiš.
Čudno je čega se sve bojim.
Držite mi sve fige, na dobrom sam putu da si uništim jedan po jedan bitan aspekt života.
Uvijek sve počinjem iz početka jer izbjegavam odgovornost, uvijek sve počinjem iz početka jer je tako jednostavnije nego li nastavljati tamo gdje se stalo, jer to daje mogućnost da se pokrenem dalje i možda dokažem da ipak nisam... kako si ono rekao?... sjena apstraktnog idealnog čovjeka.
Mrzim rušenje iluzija, najčešće zato jer su iluzije same po sebi jedna tako predivna stvar, koju ne želiš vidjeti uništenu, pošto uživaš u njima. Kretanjem naprijed umjesto konstantnim počinjanjem iz početka, imaš priliku uništiti jednu iluziju - iluzija po iluzija, i uništio si moj svijet.
Ali dođu trenutci kad se možeš vratiti natrag, kad ti je to najbolji izbor, ali se nasmiješ sam sebi u lice i pljusneš se po obrazu. Ženska glavo, koji vrag radiš cijeli svoj život?
Najlakše je biti tatina curica, vraćati se natrag i cmizdriti kad nešto nije dobro - svatko pada na ženske suze. To je najlakše raditi. Teško je prihvatiti život. E, pa dosta je.
Dođu trenutci u životu kad te onaj iskonski nagon tjera da se vratiš natrag, ali te neka nezaustavljiva samodestruktivnost tjera da odeš naprijed, prijeđeš tu zamišljenu liniju onoga što ljudi zovu ''uzajamnost''.
Zbog takvih trenutaka sam neku večer u jednom razgovoru rekla rečenicu koja je za mene bila nemoguća nešto vremena prije - '''Ne, ne tražim dramu.''
Zanimljivo kako je ta rečenica bila nebitna, čak ni ja nisam obraćala pažnju na nju. Zanimljivo koliko nisam shvatila što sam rekla. Zanimljivo kako sam bila uvjerena da se još uvijek vraćam na početak, zanimljivo kako sam lako prešla preko onoga što je nekad bio temeljni dio moje osobnosti.
Više se ne bojim dodira.
Više ne tražim dramu.
Više ne cmizdrim da dobijem što želim.
I... iako se tako ne čini - više se ne vraćam na početak. Možda stojim na mjestu, dok se ne naviknem na to, ali ne vraćam se na početak.
Jednostavnije je rastezati ljude kao žvake, vrtjeti ih oko malog prsta svojim zaključcima, čak je i zabavnije, ali - dođu trenutci u životu kad to ne želite napraviti, kad ne želite dramu jer može nekoga povrijediti.
Što se dogodilo?
Možda moje riječi zvuče kao prazan skup naklapanja, ali nije bitno - ja znam što su one, ja znam koliko mi znače.
Neka zna cijela nacija da sam sretna - razloge ću zadržati za sebe, da ne prestanu biti razlozi.
I više nisam zbunjena. Shvatila sam zašto je bilo tako kako je bilo, imao si pravo da bude tako kako je bilo, zapravo normalna reakcija svakog čovjeka, samo što sam ja bila dovoljno zatrpana drugim obavezama da to ne vidim... uostalom, zašto ja ovo pišem? Pa sve je već jasno!
Razloge ću zadržati za sebe.
Post je objavljen 24.05.2009. u 12:21 sati.