Vjera je, kažu teolozi, stanje duše sigurno i tamno. Sigurno, jer potiče da vjerujemo istine što ih je sam Bog objavio, a nadvisuje svako naravno svjetlo, te neizmjerno nadmašuje sposobnost svakog ljudskog razuma. Iz toga slijedi da ova prejaka svjetlost vjere, koja se daje duši, za nju se pretvara u tmine, jer ono što je više, pobjeđuje ono što je manje, kao što sunčano svjetlo čini da izblijedi svako drugo, a savladava i našu vidnu moć, jer onoga časa kad bi ga u po bijela dana naše oko dugo gledalo, ostalo bi radije zaslijepljeno nego li rasvijetljeno, jer je odveć jako i odveć neprimjereno vidnoj sposobnosti. Isto tako svjetlost vjere, zbog svoje velike jakosti, tišti vidnu sposobnost našeg razuma, koja se po sebi odnosi samo na naravno znanje, premda ima sposobnost za nadnaravne stvari kad naš Gospodin hoće da je postavi u čin koji nadilazi sile naravi.
Stoga naš razum po sebi može znati svaku stvar samo naravnim putem, to jest samo putem osjetila; pa su mu potrebna maštanja i slike predmeta koji su prisutni ili sami ili po svojim slikama, niti može uopće steći spoznaju na drugi način, jer — kako kažu filozofi — spoznaja se rađa iz predmeta i spoznajne moći. Tako, kad bi se komu govorile stvari koje mu nikako ne bi bile poznate, kojima nije nikad vidio sličnih, koliko god bismo mu govorili, ne bi znao više negoli prije. Evo primjera. Da komu kažemo da na nekom stanovitom otoku živi neka životinja koju on nikad nije vidio, i da mu ne spomenemo kakvo svojstvo slično svojstvu koje je vidio na drugim životinjama, on ne bi apsolutno mogao stvoriti ni najmanji pojam o njoj. Slijedeći, mnogo jasniji primjer objasnit će bolje što kažem. Kad bismo htjeli da slijepac od rođenja shvati koja je razlika između bijele i žute boje, koliko gom mu govorili, bilo bi sve uzaludno, jer tih boja nije nikad vidio, niti je vidio što slično, te ne može o tom steći pojam: najviše bi mu moglo ostati utisnuto ime koje je mogao shvatiti sluhom, ali oblik ni slika ne, jer manjka vid.
Na isti se način odnosi vjera prema razumu; ona nam predlaže da vjerujemo stvari koje nismo nikad vidjeli niti ih shvatili ni u njima samima niti u čem sličnom, jer toga i nema. Od vjere ne primamo svjetlo naravne spoznaje, jer ono što nam govori nije primjereno nijednom našem osjetilu; no doznajemo to po čuvenju, vjerujući onomu koji nas poučava, podlažući i zasljepljujući naše naravno svjetlo. Stoga sv. Pavao kaže: Vjera dolazi od propovijedanja (usp. Rim 10,17); kao da bi rekao: Vjera nije spoznaja koja dolazi putem kojega osjetila, nego je pristajanje duše uz ono što ulazi po propovijedanju.
Nadalje, vjera nadilazi našu sposobnost više negoli nam napominju gornji primjeri; je ne samo da nam vjera ne stvara ni spoznaju ni predodžbu, nego nas zasljepljuje i lišava svih drugih spoznaja i predodžaba, da bismo uzmogli pravo o njoj prosuditi. Druge se spoznaje svjetlom razuma stiču; vjerska se spoznaja, nasuprot, stiče ne svjetlom razuma, nego ostavljajući ga po strani pomoću vjere, koja se po našem svjetlu razuma može, radije, izgubiti negoli dobiti. Stoga Izaija kaže:
Ako ne uzvjerujete, nećete razumjeti. (usp. Iz 7,9)
Jasno da je vjera tamna noć za dušu i da je kao noć rasvijetljena; koliko je više potamnjuje, toliko joj više ulijeva svoga svjetla; jer zasljepljujući daje svjetlost, prema gornjoj Izaijinoj izreci: Ako ne uzvjerujete, nećete razumjeti, to jest nećete imati svjetla. Vjera se uspoređuje s onim oblakom koji je rastavljao sinove Izraelove od Egipćana u času kada su ulazili u Crveno more, a o njem Sveto pismo kaže: Taman oblak ... koji rasvjetljivaše noć (usp. Izl 14,20).
Zaista je čudno da bi taman oblak rasvjetljivao noć, a time nam se daje razumjeti da vjera, koliko god bila za dušu taman oblak (gdje je duša noć, jer u vjeri postaje slijepa i lišena svoga naravnog svjetla), ipak svojom tamom rasvjetljuje tamu duše. Priliči da učenik bude sličan učitelju, pa čovjek koji se nalazi u mraku ne može biti na prikladan način osvijetljen nego drugim mrakom, kako kaže psalmista:
Dan danu to objavljuje, noć noći glas predaje. (Ps 19,3)
Time hoće da kaže: Dan, a to je Bog, u svojem vječnom blaženstvu, gdje je on svijetao dan Anđelima i Svetima koji su također dan, izgovara im i predaje svoju Riječ, a to je Sin, da ga upoznaju i uživaju. A noć, to jest vjera u vojujućoj Crkvi, gdje je još noćno vrijeme, predaje glas Crkvi i, dosljedno, svakoj duši, koja je noć, jer još ne uživa vječno blaženstvo, a u vjeri je lišena svoga naravnog svjetla.
Od dosad rečenog može se naučiti da vjera, koja je tamna noć, daje svjetlo duši koja je u tami, te se ispunjava što o tome kaže David:
I noć mi je svjetlo u raskošima mojim. (Ps 138,11; prema Vulgati)
To je kao da kaže: U nasladama mojeg čistog motrenja i ujedinjenja s Bogom bit će mi vodič noć moje vjere. Tim riječima jasno daje razumjeti da duša treba da stoji u tami, da bi imala svjetla na ovome putu.
Sv. Ivan od Križa, "Uspon na goru Karmel"
Post je objavljen 25.05.2009. u 06:30 sati.