Ponekad sam svjesna da je moj život izvanredno osjetljiva konstrukcija od papira,koju bi nečiji nespretan dodir sa strane mogao začas uništiti.Kad bih to dopustila.Zašto se uvijek moram zavaravati da imam kontrolu nad svojim životom.U biti nitko od nas nema kontrolu.To je samozavaravanje.Dovoljna je samo kap previše i čaša se naginje,pada sa stola i razbija se u stotinu oštrih,blistavih komadića koji te mogu ozlijediti,ako si nepažljiv.No kako da svladam sebe i ne prošetam tim staklom kad je tako primamljivo.Ne bojim se posljedica ma koliko bolne bile.Ne plaši me krv ni njezina lijepa crvena boja jer tada osjetim da sam ipak živo biće.Dovoljan je samo dašak mirisa i ono nešto sveprožimajuće bukne u meni poput požara što prijeti da će mi spaliti nutrinu,iako sam trenutak prije bila potpuno smirena,ledena i hladna.Jedno jutro sam se probudila s mišlju da bih taj osjećaj euforije zaista mogla zadržati u sebi ostatak svojega postojanja.Naravno da svemir opstaje na potpuno drugačiji način.
Post je objavljen 23.05.2009. u 20:14 sati.