Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/just4me

Marketing

Samo za moju dušu...

U stalnoj strci za vremenom zaboravljamo „male stvari“ koje čine život. Prije sam puno više pisala o sebi, svojim osjećajima i raznoraznim dojmovima zbivanja oko sebe. Sada uglavnom šutim o mnogim stvarima, ali to ne znači da ih ne doživljavam kao prije. Jednakom snagom upijam svaki trenutak života, ali malo se manje uzrujavam činjenicama koje ne mogu mijenjati. Ne zato jer se ne mijenjam, nego jednostavno puštam da se drugi uzrujavaju malo više od mene. Neke stvari ne možeš i da hoćeš promijeniti, a ja više nemam snage, niti želim da me to dodiruje na isti način kao prije.
Tako sam prvo pukla vidjevši na vijestima sina koji euforično viče - Maaaaaaaaaaaaaaaama imam karte...., da bih kasnije saznala i cijenu tih karata, ali ok, jednom se ide na koncert. Zar da odustane nakon cijele neprospavane noći? Idemo na koncert i gotovo. Cijena više nije važna koliko trud da se dođe do karata. Sada mi je to sve simpa i sretna sam da imam tak „otkačenog“ sina koji reagira na sve. Hvala mu, ja bih se dvoumila. Ovako nemam komentara. Veselim se koncertu.
Da, to je on. Da, to sam ja i tako funkcioniramo. Svako malo me iznenadi nekom svojom izjavom, nekim svojim razmišljanjem, ali znam i vjerujem mu i nekako sam ponosna na njega, iako mi nedostaju mnogi zajednički trenuci kojih više nemamo. Mijenjamo se. Rastemo. Prihvaćamo vrijeme u kojem jesmo.
Uskrs je prošao i sretna sam. Nije da ne volim obiteljska okupljanja, ali me umore pripreme. Nekako je teže uskladiti sve želje kada živiš kod svojih. Prilagođavam se, iako mislim da se nikada neću prilagoditi. Jednostavno puštam i ne opterećujem se kao prije. Neki kažu – kako možeš?
Važniji mi je mir u kući, te se trudim što manje razmišljati o tri generacije na istome mjestu. To sada zovem usklađivanjem dojmova, iako ne mogu svima objasniti zašto, niti svima ugoditi.
Razbacana mislima na sve strane još i dobro funkcioniram. Prigovore bilo koje vrste više ne uzimam k srcu, ali ponekada puknem u tišini svojih misli.
Jučer sam tako pukla, te se dobro isplakala zbog svega. Valjda jedan od onih dana kada se nagomilaju osjećaji.
Dan ranije sam bila na sprovodu. Čitav dan bio je posvećen jednoj meni dragoj osobi – prijateljici koja je prerano otišla. Kada zbrojimo 30 godina poznanstva s nekim, pa onda sve one neke zajedničke trenutke kao i svoje osjećaje vidimo koliko je život nepredvidiv. Koliko se borimo i mučimo s tako nebitnim detaljima, a zapravo na kraju ništa od toga ne ostane. Netko preživi, netko ne.
Sjećanja i vraćanja u prošlost nas samo sputavaju, kao i vlastita očekivanja. Nema tu neke logike. Nema niti pravde. Jednostavno živimo onako kako najbolje znamo pokušavajući preživjeti događaje koji nas ponekada razvesele, ponekada rastuže, a ponekada iznenade.
Trenutno sam u strci s vremenom – gužva u kući. Sestra mi je doputovala, otputovala i opet doputovala, nastao je kaos. Počinje Tjedan plesa.
Mlađi sin me svako malo uzruja svojim flegma komentarima na svoje ocjene – ne brini završit ću srednju i faks jer to želim. Kako da ne brinem? Treba se upisati u srednju školu, a vidim zuji okolo. - Znam, popustio sam, malo sam se ulijenio, kaže.
Krizmu smo preživjeli. Planirali jedno, ispalo drugo. Ne volim velika okupljanja. Honorarni poslovi za TV su prestali stizati. Nešto još stoji upitno? Definitivno trebam smisliti dodatni izvor prihoda, ako želim preživjeti. Bauljam između ideja i stvarnosti. Posao u školi me ove godine doslovce smlavio, ipak je to prvi razred, tako da jedva čekam kraj školske godine, pa da se koncentriram na neke druge stvari. Za sada ideje stoje u zraku.
Čeka me još puno toga – koncentracija misli suvišna – lelujam tu i sada. Za sebe i one koje volim.






Post je objavljen 23.05.2009. u 10:58 sati.