Ovo je bio prvi put da sam strahovala za sebe od same sebe.
Bilo je 3:33 kad sam se uspjela ustati iz kreveta nakon što sam ležala u krevetu s upaljenom noćnom lampom dulje vrijeme, pokušavajući umiriti otkucaje srce. Smiriti se od užasa koji sam usnula. Ne mogu spavati. Strah me je da se ta mora ne nastavi. Možda mi bude lakše ako je zapišem.
Znala sam u prošlosti prije što zaspem dozvati kroz misli jednu osobu u imaginarnim prostranstvima da se osjećam sretno kad se odvojim od ovog svijeta. Hvatač snova je ono što sam zaboravila unijeti u sobu nakon što sam se preselila. Možda je on kriv, vjerojatno nije. Znala sam spavati i bez njega. Mirno.
Ovaj put misli s tom osobom su bile znatno drugačije od onih prethodnih puta. Boje nisu bile boje, bile su izbljeđene, isprane, ugasle, gotovo smeđe i bijele. Jak kontrast ukazivao je na podnevno žarko svjetlo.
Nalazili smo se na vrhu nekakve gore, brda, vrijeme ljetno. Trava je bila suha, požutjela, smeđa gotovo. Gomila kamenja bila je naslagana u neposrednoj blizini njegova tijela koje je ležalo onako mršavo i ispijeno na zemlji. Licem je dirao tlo kao da ga nitko nije poravnavao nakon smrti. Kao da je izdahnuo upravo na tom mjestu.
Noge su mi se osjekle i samo sam riječi lišena pala na koljena u suhu travu pokraj njegovog trupa i lagano, sasvim lagano položila ruke na njegovo lice jer je izgledao tako krhko i ranjivo za razliku za života.
Prislonila sam usne na njegov mekani obraz što me bolno probolo. Sjetilo kad sam to prvi put napravila. Tijelo mu je bilo već hladno i beskrvno. Protresla sam ga za ramena i zagrlila ga snažno i slomila se. Plakala sam i jecala, željela sam ga oživiti, dah mi je ulazio i izlazio u snažnim valovima. Jednostavno nisam vjerovala. Nisam htjela.
"Vrijeme je" netko je rekao iza mene. Stisla sam usnice i položila ga nježno na zemlju kao da sam se godinama pripremala da se odvojim od njega, ali ovaj put zauvijek. Gledala sam kako blijedi pred mojim očima i sve se zacrnilo.
Nedugo nakon toga je počela moja mora koje se nerado prisjećam. Mora najviše jer se nisam mogla probuditi a htjela sam cijelim tijelom. Mrak je bio cijelo vrijeme samo lagano svjetlo dopiralo je od nekud kao kroz neki teški navoj fotografskog filma.
Netko me držao rukama da se ne mogu micati. Čula sam majku kako u susjednoj prostoriji gleda tv. Htjela sam je dozvati ali nisam imala dar govora. Rukama sam opipavala oko sebe i napipavala sam leš do sebe. Htjela sam kričati, ustati se iz kreveta no osoba mi je držala ruku na ustima. Uspjela sam nekako bubati na zid da me majka čuje ali moji udarci su bili slabašni kao nekakvo milovanje. Tri četiri puta sam se probudila, ali u KRIVOM vremenu i prostoru. Namještaj je davao odraz da to nije svijet u kojem sam zaspala niti godina u kojoj sam zaspala. Sve je bilo u prošlosti, a na sadašnjost nisam nailazila.
Poput mačke u vreći sam se kovitlala uzimala strašnu energiju mozga da se probudim. Govorila sam sama sebi ko luđakinja ili ko Trinity kad je bila na dnu stepenica ustani, ustani. ustani!!!
Kao da mi je kostur izašao i ponovno ušao u tijelo. Oči sam otvorila i počela zazivat mama mama mama, ona nije odgovarala i brzo sam natapkala prekidač da upalim svjetlo.
Sad sam tu za radnim stolom, čekam da se razdani jer me strah mraka i moje mašte koja tu pronalazi oružje protiv mene.
Jednostavno ne mogu vjerovati da me strah otići u fakin krevet.
Počelo se razdanjivat.
Čekam da soba bude dovoljno svijetla za spavanje ;(
Post je objavljen 23.05.2009. u 03:32 sati.