Sjećate se kuće na selu o kojoj sam maštala...? Eto, ostvarila mi se i to na čudesno jednostavan način! A evo i kako.
Jedno vrijeme smo muž i ja uporno tragali za kućicom odjevenom u seoski mir i tišnu, prelistavali oglase i obilazili kuće, ali ona nam nikako nije dolazila. Ne ona prava. A onda se jednog dana sama ukazala, onako kao što se ukaže sunce iza kišnih oblaka.
Kuća za kojom smo tragali bila nam je pred nosom. I da ironije bude veća, već smo njome (na neki način) raspolagali. Nije vam jasno? Za trenutak ni meni nije bilo. Jer o kući u obiteljskom vlasništvu, praktički napuštenoj (ali ne i zapuštenoj) nikako nismo mogli razmišljati kao o nekretnini koja ispunjava naše snove. Naime, premda malo van sela, ležala je na 50.-ak metara udaljenosti od glavne ceste po kojoj su, budući da se kilometrima pružala u slavonsku ravnicu, danonoćno zviždali automobili, kamioni i autobusi. Povrh toga s lijeve strane kuće tugaljivo su samovala dva imanja s avetinjski, još od rata, razvaljenim kućama. Koje su cijelom okruženju davale nekako prijeteći izraz. Iza kuće su se umjesto travnate okućnice baškarile na brzinu sklepane drvene kućice: kokošinjci, zečinjaci i, neizbježni, tor za svinje. Sve u svemu, bila je to kuća o kojoj nikako nismo razmišljali, što zbog njezinog neprivlačnog okruženja, što zbog nedostatka tišine za kojom smo toliko čeznuli.
A onda nas je, praktički slučajno, nakon dugo vremena put ponovno doveo do nje. Bogu hvala. Jer scenografija je sada bila bitno drukčija. Glavna prometnica, jedini put ka auto-cesti za Zagreb, po kojoj su nekoć moćno jezdila vozila najrazličitijih vrsta, u međuvremenu je postala sporedna cesta. Po njoj su, naravno, i dalje krstarili automobili, ali puno rjeđe tako da se osjetno rasteretila smrada i buke teških vozila. Naime, zahvaljujući cijeloj mreži novoizgrađenih zaobilaznica oko Osijeka, sva sila prometa počela je sada protjecati tim bržim i novijim betonskim pistama. A nestalo je i avetinjskih ruševina, posljednjih svjedoka rata na ovom području! Umjesto njih stolovale su tu sada dvije potpuno nove, ali do daljnjega, nenastanjene kuće od crvene opeke. Iza kuće umjesto drvenih potleušica travnjak, a usred njega sjenica ponad koje se zavodljivo uvija vinova loza. Postavili su je su je a da nismo ni znali.
Odjednom se cijeli taj prizor pretvorio u doživljaj, a potom u gotovo prosvjetljujuću misao: ono za čim tragamo, već imamo.
Osvrtala sam se oko sebe, s gotovo bolećivim osjećajem ushićenja, ali i nevjerice, žudno upijajući oko sebe zvukove prirode i mirise. A u blizini nikoga! S desne strane naše kuće obitava usamljena starica u poznim godinama. Nit je vidiš, nit je čuješ. S lijeve, pak, strane one dvije nenastanjene kuće. Iza okućnice puca pogled na njive u podnožju kojih se nazire silueta bijelog crkvenog tornaj i neko omanje, meni neznano, selo. Ispred kuće cvjetnjak pun ruža, božura, ivančica, ljiljana, pojas trave i (već spomenute) ceste, a iza... Iza nje gusta, divlja šuma topola u kojoj nesmetano caruju ptice, kukci i manja divljač. Divlji zečevi, lisice, a vele da ima i divljih svinja.
Bilo je tu sve (ili skoro sve) o čemu smo sanjarili. Toliko blizu da to nismo vidjeli. Zato se sada još jedino mogu, po tko zna koji put, u poniznosti pokloniti tom Životu i njegovim tajnovitim Silama koje nam tako često otvore vrata na koja zakucamo. Treba, dakle, pokucati, ali i otvoriti oči, i gledati jer vrata se katkad samo odškrinu. Taman toliko da se kroz njih može provući.
Post je objavljen 22.05.2009. u 07:57 sati.