Marketing
I'll never be hungry again!
Reče Scarlet i ostade živa.
Pa valjda ću i ja.
Hm.
U Parizu, kad god šetate ili obavljate svoje svakodnevne, dosadne posliće, pored vas netko protrči. Ono... zum. Jutro, podne, večer - nebitno.
Kiša, zima, snijeg, sunce - nebitno i to.
Džoging.
U stvari, kad malo razmislim, Pariz je idealan grad za džoging. Ravan je, nije previše vruće, i dan traje skoro do 22:00 h.
I svi ti džogeri kao da imaju svoju trgovinu koja prodaje samo kratke hlačice, mjerače koraka, mp4 i majice.
I nemaju ništa više.
I samo zujnu pored vas, umorih od vaših svakodnevnih poslova. Ili jednostavno bezvoljnih za daljnje korake i željnih da nešto pojedete ili da zapalite cigaretu. Popijete kavu ili slično.
Crni, žuti, bijeli.... trče svi.
I svi su onako, dosta zgodni, pa se pitam, jel' oni to trče iz navike ili trče zato što se inače bave nekim sportom, pa žele održati kondiciju.
Hm.
Uglavnom.
Stadoh na vagu.
Khm.... da.
U stvari lažem.
Nemam ja vagu. Imam jedne hlače koje mi služe kao vaga.
Pa mi se ta "vaga" malo skupila u pranju 
Naime, ovako.
Boris je do sada skinuo oko osam kila. On ujutro ide pješice na posao, i vraća se sa posla pješice. Znači, ima svojih recimo 45 minuta (ukupno) u tijeku dana, i u tih 45 minuta potroši onaj višak.
Ja sam dugo stajala na istom.
I onda sam dobila još kilu dvije.
I bila sam ljuta na sebe k'o pas.
I odlučim.
Kud svi Turci......ne, ne, kako ono ide... Kad si u Rimu..... 
.... Vidi, stvarno, nema nikakve poslovice vezane za Francuze. Pardon my french.
Uglavnom, uđem ti ja u svoj ormar lijepo, koji ne sadrži nikakve krpice tipa kratke hlače ili brojače koraka, nego jednu trenirku vulgaris, tamno - svijetlo plava sa bijelom crtom po strani. Baš je lijepa, mislila sam u njoj furati u šetnje po šumi.
Ali eto, sudbina joj je namijenila drugačiji tok.
Pa tako ja i moja trenirka, zajedno sa Tijanom i njenom trenirkom, idemo svako večer u park i trčimo.
Svaka svojim ritmom, naravno.
Ona piči.
A ja.
Valjda niste nikad vidjeli nekoga tko tako sporo..... khm, trči. Koje tepanje, čuj trči. Ali dobro.
U stvari, možda ste vidjeli nekog da tako sporo, jelte, trči, ali niste nikad vidjeli nekoga tko tako sporo trči, a duša mu ispada na nos. Ili pluća u mozak, koja vam je usporedba milija.
Svejedno.
Važno je da sam krenula, da sam se pokrenula. Da mi nema Tijane, odustala bih ja već. Vjerojatno, u stvari. Jer ipak, ne mogu si dopustiti nabiti još makar jedno kilo gore, onda bih se baš ono... pustila. Ode to. Jedno po jedno kilo u recimo sedam godina, to je punih sedam (ili čak četrnaest) kila.
Ali krenula sam i kad dođem kući, onako purpurna, sa dušom u plućima i plućima u grlu (to je kao post trčeće stanje) sretna sam ko mali pas. Da imam rep, mahala bih s njim.
I sad se vi pitate, kakve veze ima Scarlet sa svim ovim.
Pa, ja naime, ne volim trčati.
Ali još više ne volim dijete (ne dijete kao mlado od čovjeka, nego dijeta kao reduciranje hrane).
A najviše ne volim kada imam viška koje kilo.
Makar trčala svako veče, ja se hrane ne odričem (ok, prešla sam na pet malih obroka dnevno).
I zato - živjeli džogeri. Smrt dijetama!
I'll never be hungry again!
Post je objavljen 21.05.2009. u 21:45 sati.