Marketing
Blogerske kave po Zagrebu
Zahvaljujući učiteljici koja je pratila Potočnicu na regionalno u Labinu, dobih i tražene informacije. Pa da izvješće bude kompletno: "Regionalna se natjecanja održavaju za četiri područja u Republici Hrvatskoj: Osječku, Riječku, Splitsku i Zagrebačku regiju. Za našu regiju su to 3 županije: Primorsko-goranska, Istarska i Ličko-senjska. Ove je godine iz 4. razreda sudjelovalo 15 učenika Primorsko-goranske županije, 14 učenika Istarske županije i 2 učenika Ličko-senjske županije". Hvala učiteljici, koja je i sličicama dokumentirala taj događaj. 
...Što raditi u izbornu nedjelju, u Zagrebu, na 28 Celzijevih? Javit se milima i dragima da sam došla al ne očekivati previše, pogotovo od obiteljskih ljudi. Mislim, iskustvo iz mene progovara. Za Dordoru2 nije uopće frka, s njom mi se lako dogovoriti. Nakon što je draga blogerica obavila svoju građansku dužnost, javila se da je spremna za kavicu sa mnom. Poluprazan grad, rijetki putnici u trajvanima, skoro pa usamljen kralj pred Glavnim kolodvorom, rijetki šetači po parkovima i ulicama. Kako je terasa na Zrinjevcu na kojoj smo lani sjedile – nestala il je bar taj dan bila zatvorena, produžismo šetnju Dora i ja sve do Tkalčićeve. Uvalile se u stolice u hladu i provele tamo neko vrijeme, unatoč nespretno niskim stolovima (skoro pa nisu viši od gležnja, pa se čile ženice moraju svako malo u struku duboko presamitit da bi se domogle kave, ccc). Opušteno druženje trajalo bi još dugo, dugo, znam ja nas, al je valjalo svakoj na svoju stranu krenuti.
Dio popodneva provedoh opet u Tkalči, na druženju s "Talijankom" Mentinom. Stjecajem okolnosti, susjede sa suprotnih strana Jadrana našle se već drugu godinu za redom u isto vrijeme u Zagrebu. I kak sad ne bismo bar jednu kahvu popile?! Nedjelja proletjela, jarina i sparina se produžile duboko u noć, trebalo bi se odmoriti i pripremiti za vađenje krvi al vrućina i drugi krevet i jastuk ne dadoše previše opuštanja. Čak i začuđujuće mirna i neprometna noć u Selskoj ulici s nedjelje na ponedjeljak nije pomogla...
Ponedjeljak osvanuo topao i sunčan. Dok je Umag tog jutra "mjerio" 14, u Zagreb-gradu bijaše nekih 17, meni taman za kratke rukave i laganu vesticu, al ja bijah među bolje i deblje odjevenijim ljud´ma i ženama. Sve neke Japanke, pa Rimljanke pa svašta nešta na bosim nogicama. A po bosim nogicama jošte i naježena kožica. Je, poslije se tempričr digne na tih 28-29 i najradije bi si zgulio kožu al 17 je 17...
Iz poznatog straha i zorta od pikanja, moj izbor za vađenje krvce bijaše i ovaj put laboratorij u Klinici. Jer tamo znaju, i nježni su i blagi. I ponedjeljkom (kad iz mog domaćeg laboratorija izađe najviše ljudi s probušenim žilama i podljevima na pol ruke). Meni moja desna ruka jako draga, a i vrijeme je kratkijeh rukava, ne bih rada da mi se plavnica i podljevnica presijava na suncu svima na vidjelu. Pa tako pregrmih dva sata čekanja na prvom katu Klinike. Pravo prvenstva uvijek imaju pacijenti koji taj dan dolaze na kemoterapiju, i tako i treba biti. Sjediš i čekaš, il stojiš i čekaš, napinješ uši svaki put kad sestra izađe u hodnik, u strahu da ćeš prečuti vlastito prezime među pročitanim kandidatima za pikanje. I dođem konačno na red, i ženskica mi skoro pa bezbolno počne vadit krv. I vadi, i vadi, i tako cijelu minutu i još više. Ko da mi nestalo krvi iz ruke, od straja, jedva mi izvukla kolko treba. Ajd, i to sam riješila. Pak sam se mogla posvetiti planiranju ostatka ponedjeljka.
Koga vidjeh? Bivšu Zgbabu, pa nekad-samo-Demijanovu a sada i Demijanovu i Mikelinu mamu, te više bivšu nego sadašnju Koki – Savršenu prepreku. Svaka mi na svoj način draga, sa svakom sam na poseban način vezana. I trenuci provedeni zajedno raduju i ostavljaju divne uspomene. Htjedoh još ugurati u zagrebački paket još bar pet što sadašnjih što bivših blogera, al ne uspjedoh. Nešto ostaje i za prosinac.
Post je objavljen 21.05.2009. u 09:11 sati.