Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/utjehakose

Marketing

Kad noću vidim stvari kojih nema

Ponekad u snu šetam šumom. Miris borovih iglica i pjev ptica u daljini. Zlatne zrake svjetlosti probijaju se kroz krošnju i padaju na tlo kojim polako koračam. Osjećaj spokoja i sigurnosti hrani mi dušu. Misli ispunjene lijepim, nedavno ostvarenim događajima. Bezbrižni osmijeh titra mi na usnama. Vrijeme teče, Sunce se lagano spušta ka zapadu. U želji da upamtim tu prekrasnu sliku jesenje šume okupane zrakama bijele svjetlosti, zastah na tren. Dubokim udahom čisti, svježi zrak ispuni mi pluća.

Otvorih nesvjesno zatvorene oči, Sunca više nema. Napravivši korak nelagoda mi nastani tijelo. Nešto mi je govorilo da nastavim hodati. Nakon nekog vremena hod se pretvorio u trčanje sve dok nisam napokon izbila na čistinu. Preda mnom se prostre nepregledno jezero neobično mirne površine na kojoj se zrcalio Mjesec. Kao da je odjednom sve utihnulo, više se nije čuo pjev ptica i šuškanje lišća. Potaknuta unutarnjim glasom, nakon nekoliko koraka nađoh se na rubu jezera. Protrnuh kao da samo jezero okružuje aura hladnoće. Po prvi puta osjetih strah. Ne želim pogledati dolje, ali ipak to učinih. Kroz bistru vodu postajali su sve jasniji obrisi tijela. Gotovo odmah shvatih da gledam u poznato lice. Cijeli svijet mi se srušio u trenu. Odjednom se jezero pretvori u krv, a moj glas postane krik.

Otvorih oči i pridignuh se iz kreveta. Pred očima mi još uvijek beživotno tijelo,a na usnama često izgovarana riječ: "Tata.“. Pitajući se da li je sve bio samo san otvorih vrata njegove sobe. Čuvši duboko disanje sjene na krevetu shvatih da se moj najveći strah nije ostvario. Kap hladnog znoja klizi mi niz leđa.


Image and video hosting by TinyPic


Post je objavljen 20.05.2009. u 19:22 sati.