Nešto sam razmišljala o uvrijedjenosti. Mislim da je uvrijedjeni često u krivu što je uvrijedjen. Pogotovo kad ne razlikujemo da smo uvrijedjeni onda kad nas nečiji istup samo nervira.
Mislim takodjer, da uvijek treba razlikovati dvije osnovne stvari. Da li se u nekoj raspravi usporedjuju načelni stavovi i argumenti ili je riječ o običnom ponižavanju sugovornika i napadu na njegov sustav vrijednosti. Recimo, ponižavanje Domovinskog rata može nekome biti vrlo uvredljivo, ali problem nastaje kad preosjetljivi sugovornik već i raspravu o tom ratu nalazi uvredljivom i počasti potencijalne diskutante uobičajenim etiketama. Postoje mnogi ljudi koji će negiranje Boga naći uvredljivim iako bi to trebala biti obična, ima – nema, rasprava.
Svi imamo pravo na vlastitu percepciju stvarnosti i naša je dužnost da poštujemo nečiji osobni stav, no kad nema ozbiljnog sugovornika za ozbiljnu raspravu, tada nastaju zezancije, a u tome je netko vještiji, a netko manje vješt, pa ovaj manje vješt često pokušava svoju inferiornost nadoknaditi pokušajem loših, beznačajnih uvreda. Kao i loš vic.
I kad već spominjem loš vic spomenut ću i strah – strah proizašao iz neznanja. Strah, paranočnost i odbojnost od same ideje da netko piše. Jednostrano razmišljenje koje stvara ugrozu, a koja opet stvara prijetnje onome koji suprotno misli. Jer ako se nekom prijeti i to, recimo, fizički prijeti, mora da se taj nesretnik koji prijeti osjeća ugrožen nečijim pisanjem. Ako se, isto tako, nekome žalosno i jeftino podmeće, to se najčešće radi zbog vlastite nemoći pred argumentiranom raspravom.
Psihologija čopora i istomišljenika protiv individualca? Paranoja od drukčijeg mišljenja? U čoporu zna malo neugodno mirisati, ali je barem toplo, a mislim da nema nikakve sumnje da nas agresivan strah od drukčijeg mišljenja i iskazivanja drukčijeg mišljenja vodi prema primitivizmu, prema nazad. Jer suprotno je mišljenje odlična prilika da u argumentiranoj raspravi osnažimo i preispitamo vlastite stavove.
Post je objavljen 20.05.2009. u 10:46 sati.