Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/sirenica25

Marketing

Idem kuci.. od kuce..

U meni jako dragoj knjizi Kazua Ishigura, Never let me go, jedan od likova kaze: «No ipak mi se svidja osjecaj koji me obuzima kad sjednem u svoj automobil, svjesna da cu tijekom narednih nekoliko sati za drustvo imati samo ceste, veliko sivo nebo i svoja sanjarenja.»

long road

U subotu sam se uputila u Rijeku. Autom. Nakon svih onih godina osamiposatnih voznji vlakom, tih mucnih poludnevnih kaskanja i gubljenja zivaca (mada je i to imalo svojih zanimljivih trenutaka) napokon sam dosla na svoje. Prizeljkivala sam ja to vec duze vrijeme, jos otkako su mi roditelji za rodjendan darovali auto.
Krndija se predamnom rastegnula svojim uskim, zavojitim cestama i uskoro me zagrlio mirisni val.. tako cist, sladak i njezan miris bagrema vec jako dugo nisam osjetila. Jedan je to od onih mirisa koji budi najdalje uspomene iz djetinjstva, koji vraca u vrijeme kada smo brali bagremov cvijet, bazgu i kiselice i provodili dane igrajuci se i grickajuci to pretvarajuci se da smo u nekakvom finom restoranu. Kako je taj slatkasti miris kopnio, sve intenzivnije se probijao jedan drugi.
Sumu su zamijenili vocnjaci, oranice i pasnjaci. Miris tek pokosene trave ispreplitao se s mirisom suhe. Prevrtanje trave s jedne strane, baliranje s druge. Valis Aurea. Zlatna dolina. Park prirode Papuk nadohvat ruke, no prilika za posjet neki drugi put. Sve to tako dobro poznato, sve tako domace, a uvijek iznova izaziva jednako odusevljenje. Slavonija.
Table s natpisima «Dobrodosli u xy zupaniju» i «Napustate xy zupaniju, sretan put» brzo su se izmjenjivale. A onda autocesta. "Nagaz" na papucicu od gasa i uzivanje.
Sjecam se kako sam u Kanadi s odusevljenjem gledala oko sebe vozeci se po autocesti. Iako nije dosticala gradove pruzala je na gotovo svaki od njih jako dobar pogled. Nase su konstruirane tako da vecinu gradova obilaze u sirokom luku. Zavlada malo monotonija tokom voznje, no uspjesno se da razbiti veselim ritmovima iz zvucnika. Kasno proljece, nebo tako cisto, vedro.. ogromno sunce na silaznoj putanji i miris soli u mislima.
Kad tuneli krenu jedan za drugim znam da sam blizu cilju i onda je to to. Osmijeh na usnama, pogled na nekoj tocki daleko naprijed. Doza iscekivanja kao da cu vidjeti nesto po prvi put, osjecaj od kojeg adrenalin jurne cijelim tijelom, radost. I more osvane s lijeve strane. Opet uspomene.. na prvi dolazak, prvi duzi ostanak, na godine provedete tamo.. na stotine dogadjaja, anegdota zbog kojih sam zavoljela taj kraj.. ljude koji mi toliko nedostaju.. najmekse ć koje je svijet ikad cuo.. krepat ma ne molat.. lungomare.. ah lungomare.. i oni zbog kojih mi je bilo najteze otici.. jedna T - koja mi je poput sestre, «moja djeca» i jedan R - moj smajlic....

Pozelim viknuti onu Gibinu «ljudi evo me doma»..


Post je objavljen 18.05.2009. u 20:22 sati.