Marketing
Natsu basho, dan prvi. Dio prvi: jutro
Htjela sam otići u Japan iz nekoliko razloga, ali jedan od njih je svakako bio da vidim sumo uživo. Sudbina je htjela da dođem nedugo nakon završetka turnira u Osaki, tako da mi nije bilo druge do hodočastiti u Tokyo. Do početka svibanjskog turnira imala sam preko mjesec dana vremena aklimatizirati se u Japanu, a i prethodni posjet Tokyu pomogao mi je da isplaniram izravnu rutu od Sakaija do Kokugikana (samo 4 presjedanja: podzemnom od Nakamozu do Shin-Osake, shinkansenom do Tokya, Yamanote linijom do Akihabare, Chuo-Sobu linijom do Ryogoku). Jedini problemčić bio je s naručivanjem karata, koje sam preko Interneta greškicom naručila dvaput. Srećom, uspjela sam se sporazumjeti s dostavljačem da sam htjela samo po jednu. Poučena time ubuduće sam karte kupovala preko automata, što je mnogo manje stresno... Kupila sam ih nekoliko tjedana ranije da se ne bi rasprodale, da bih tokom prethodnog posjeta Tokyu ustanovila da su još dostupne u prodaji na blagajni. :P Ništa zato, barem su mi stigle u lijepoj kuverti. :)
Ukratko, oboružana kartom za 7. i 8. dan turnira i rezervacijom za hotel preko Sumida-gawe (gawa = kawa = rijeka) od Ryogoku uputih se iz Sakaija na sumo ranom subotnjom zorom (buđenje u 5, da se do 5.45 dovučem do podzemne i uhvatim vlak u 7). A na kolodvoru u Shin-osaki mi se preko puta perona s reklame za kuru protiv ćelavosti smiješio bivši yokozuna Wakanohana. Dobar znak za moj susret sa sumom. :)
Inače, ex-Wakanohanu sam na nekoj reklami zamijetila i svoj prvi dan u Sakaiju, dok me je prof. Tadanaga vozio do robne kuće da kupim madrac i ostale sitnice.
Usprkos najboljoj volji nisam nešto odrijemala u vlaku, a dok sam došla do Akihabare već sam bila sva na iglama od uzbuđenja. Zbilja je sreća što sam već bila u Ryogoku i ispucala početni entuzijazam što sam uopće tamo, no svejedno sam se počela ceriti čim se stanicu nakon Akihabare u vlak ukrcao jedan sumo hrvač. Osmijeh mi se nije skidao s lica dok sam ga pratila iz vlaka kroz Ryogoku postaju, gdje su mi pozornost odvratili pobjednički portreti dvojice hrvača. Mienoumi je kasnije postao yokozuna (najviši rang u sumu) pa Musashigawa-oyakata (šef štale), a kasnije te godine (2008) i direktor Sumo udruženja, rijicho.
Pobjednički portreti pobjednika turnira u (nat)prirodnoj veličini vješaju se pod krovom Kokugikana, i vise dok ne dođe vrijeme da ih zamjene novi za kojih 8 godina. Nakon toga se skladište, prodaju ili poklanjaju. Izrađuju se tako da se crno-bijela fotografija ručno boji...
Prethodno sam se dogovorila s jednim od sumo-fanova sa stalnim boravištem u Tokyu da će mi biti vodič prvi dan. John je Irac toliko zaljubljen u sumo da se zbog toga i naselio u Ryogoku, na par minuta od Kokugikana, i amaterski se bavi sumom. Amaterski tu ne znači neozbiljno - irski je reprezentativac u amaterskom sumu, koji je "obični" međunarodni borilački sport za razliku od tradicionalnog i ceremonijalnog profesionalnog suma čiji sam ja fan. I srećom da sam imala vodiča, jerbo mi je mozak stao jednom kad sam došla do ulaza u Kokugikan i vidjela tko kida karte - Azumazeki-oyakata!
Azumazeki-oyakata (bivši Takamiyama, pravim imenom Jesse Kuhaulua) jedna je od živućih legenda suma. Prvi (službeni) stranac koji je ne samo ušao dotad zatvoreni svijet suma nego se probio na dva koraka od samog vrha, do ranga sekiwake, bio je istinski pionir koji je utabao staze svim strancima koji su ga slijedili. Da nije njega, tko zna kako bi sumo izgledao danas, i koliko bi uopće bilo zanimanje za njega van Japana. Kao da to nije dovoljno, kao oyakata u svoju štalu je primio krakatog mladog Havajca koji će kasnije postati Akebono, prvi stranac koji je postigao najviši rang yokozune (i koji to sada sramoti mlateći se i gubeći u Pride i Pro-wrestlingu, uh). Blokiranog mozga samo sam se cerila kao idiot dok mi je Azumazeki kidao kartu, i rekla "Hello" na njegov pozdrav. Gah.
Jednom u dvorani i pod Johnovom paskom spomenuti blokirani mozak mi, srećom, nije previše trebao. Smjestili smo se uz ring i samo sam zijala okolo i isprobavala fotografiranje u sumračnim uvjetima.
John mi je rekao da se mogu prestati smiješiti, ali jednostavno nisam mogla, toliko sam sretna bila da mi smiješak cijeli dan nije silazio s lica! Evo, i godinu dana poslije se jednako blesavo smiješim dok pišem blog. :D
John je isto slikavao, i idući tjedan sam pala u depresiju kad sam uspoređivala njegove i svoje slike. Stvar je bila čisto u autoru, pošto je imao baš isti Sonyjev idiot-fotić kao i ja. U međuvremenu mu je spomenuti fotić preminuo od starosti, a evo ga ovjekovječenog s Johnom i nižerangiranim hrvačem Shunbom koji gleda filmić svoje borbe (avaj, izgubio je).
Kružeći s Johnom po dvorani upoznala samo kojih pola tuceta sumo fanova s doslovno svih strana svijeta, većinu kojih sam (kao i Johna) dosad znala preko sumo mailing liste i foruma. Lijepo je bilo povezati imena i nadimke s licima, a iznenadila sam koliko je njih poznavalo Manekineko. ;) Završismo sjedeći u dnu dvorane s Philippeom, Francuzom koji je radio na svojoj disertaciji o sumu, i tračajući o svemu i svačemu. Malo smo provirili i izvan dvorane sačekivati dolazeće i odlazeće hrvače. Na odlasku sam uhvatila velikog i ne pretjerano dobrog Rusa Ororu...
...a na dolasku jednog od mojih miljenika, Kaiha (u zelenom).
Za ručak smo otišli na zdjelu chanka, već spominjanog sumo-gulaša, a John je onda skoknuo u grad po još nešto konkretnije dok sam ja ostala napajati se sumom i slikavati jednu mutnu fotografiju za drugom. Na ovoj, mono-ii rasprava nakon dubioznog ishoda meča.
Bez vodiča nisam se usudila doći preblizu ringu. ;)
A jednom kad se vratio, smjestio nas je u prvi red da pogledamo ceremoniju ulaska u ring (dohyo-iri) hrvača juryo divizije i borbe najviše rangiranih hrvača makushita divizije (divizija ispod juryo). Odličan položaj, pa nije bilo teško snimiti dobre fotografije blokiranom mozgu usprkos.
Bili smo toliko blizu dohyu da sam ga mogla dotaknuti...
...što je, inače, tabu. Žene ne smiju kročiti na sveti ring, a naravno ni dotaknuti ga. Kad smo sjeli John me je poluozbiljno pitao hoću li se moći suzdržati da ga ne taknem, da zna treba li se praviti da me ne poznaje. ;)
Pripreme za dolazak nove smjene sudaca u pauzi između ceremonije ulaska i borbi.
Sjedili smo praktički odmah iza sjedišta glavnog suca, koji ima mikrofon da može objaviti i objasniti odluku mono-ii vijećanja.
Dvorana se polako popunjava, no u prednjim sjedalima su i dalje većinom padobranci poput nas.
Gledanje borbi iz prvog reda je FAN-TAS-TI-ČNO! Pogotovo kad je riječ o sasvim pristojnim hrvačima kakvi su oni u vrhu makushita divizije... Dobrim dijelom riječ je o budućim ili bivšim hrvačima najviše makuuchi divizije. Rus Aran, recimo, godinu dana kasnije stalan je stanovnik makuuchi.
Baš kao i Yamamotoyama (gromada lijevo).
Da mi upotpuni dan, Yamamotoyama je izletio iz ringa poprilično blizu našim mjestima, tako da sam na tren kontemplirala strateško povlačenje da me ne poklopi svih 240 kila. Nema boljeg nego kad ti sumo hrvač prijeti pasti u krilo!
Već je bilo vrijeme da počne juryo divizija, pa je bio red da oslobodimo mjesta onima koji su ih i platili...
Još slika može se naći na Photobucketu.
Post je objavljen 25.05.2009. u 16:52 sati.