Sve što je mene ikada zaista privlačilo bilo je neuhvatljivo poput zraka. Ljetni oblaci, bijeli cvijet maslačka, snježne pahulje, poezija, glazba. Željela sam biti mađioničarka, trapezistica, svjetska putnica, botaničarka i pustinjakinja. Bila sam odlučna zadržati široki fokus, pa se zato ničemu nisam do kraja posvetila.
Baš kao u pjesmi, najbolji dio mene je uvijek ostajao u daljini.
Mislila sam da tražim odgovore, ali sam uistinu samo postavljala pitanja.
Shvatila sam to kada se žlica između mojih prstiju promigoljila u glistu. Trenutak iza toga zidovi su se šaptom pretvorili u pijesak.
Sjedila sam u vreloj pustinji.
Ili sam čekala na semaforu.
Dok je pulsiralo veliko žuto.
Nije se dogodilo ništa.
Post je objavljen 17.05.2009. u 20:37 sati.