Marketing
Velebit
Pozdrav, dragi moji,
ovo su slike sa višednevnog posjeta Velebitu, popraćene fragmentima nekih mojih pjesama...
Ta ne može se ovjekovječiti vječnost,
ni bljeskom, blicem, umom niti perom.
Samo srce zna za trajnosti što ne mre,
tragom zvijezda, putem koji jeste,
vi, ti koji dišeš, koji hodiš, ki se diviš
koji patiš,
okreni se da spoznaš svoje lice!
Noga da mi legne u šum tvoga saga,
što je lišće smeđe, svečanije neg' crven tepih,
a dok duh se krijepi cvrkutom ptica
i žuborom vode što knjige sve natkaže.
Šum tvojih divnih i prolaznih grana
gdje je lišće zrelo za dušu koja strepi,
a kora za mudro slovo učenjaka.
The moon’s full, night half-blue,
the darkness hides in shadows,
I swear: my soul doesn’t yearn for you,
it found my comfort in meadows.
I nemoj zaboraviti da si prašak
što ga oganj pravi, a zemlja uspava
i za drugo biće jedino je dašak
što prelazi preko zemlje, travâ.
Oče, koji poznaš moje riječi,
i što kažu oči nerečene
vrati mi poslije ovo blata
moju bivšu ljubav i čistije zjene.
Daj mi da zaboravim sunce, zaboravim vrijeme,
da moje usne ne znaju za izvor,
da propupam život kakav voli sebe
da ocvijetam život koji ne zna sebe...
Da blisne samo čista sveta svjetlost
u dane crne kugom dočarane
da me ona vodi u prirodu majsku, u tišinu
i tamo pokaže mi krasne svoje sane.
I tako da ostanemo, ja i ona,
mi što jesmo, al' i nismo jedno,
u vječnost ovog propadljivoga trona
a sve da drugo nama bude sve'dno.
Sa stablom kojem ocvalo je lišće,
sanjati ću svoju moru, divnu jesen,
koja kaže da svi smo samo lišće
i vjetrom je samo naš duh, u vis, uznesen.
Sve se mijenja baš kao sutrašnjim suncem,
sve se mijenja,
a sve ostaje isto...
I u ovom gradu, tu gdje
uvijek tule orgulje
uvijek je vjetar s okusom soli,
gdje vrane bude svojom pjesmom.
Gle, umire sad sjajan Helios,
A ćutiš njegova je krasna smrt
Dok zlato nebom krvi plaćeno
I cijelim svijetom lagano se izlijeva
Rađaju se iskre bolje noći te
U kojoj srce oku dužnost uzima.
Post je objavljen 16.05.2009. u 22:11 sati.