Dan je bio kao svaki drugi. Sve do odlaska na stadion nije se osjećala napetost, sve je išlo kao i inače. Vojske navijača skupljali su se na poznatim punktovima i uz pjesmu čekali utakmicu. Sve je bilo uobičajeno do dolaska na stadion. Akteri jednog od najpoznatijeg događaja u bližoj hrvatskoj prošlosti reći će da se zrak na Maksimiru uoči utakmice Dinama i Crvene Zvezde mogao rezati nožem. A onda su nastupili ONI. Predvođeni Željkom Ražnatovićem Arkanom, kasnije ratnim zločincem, Delije su izazivali nered, palili stolice, bacali ih među običan puk, a policija je cijelo vrijeme to samo gledala.
Kada su Boysi, nakon više pokušaja, probili ogradu maksimirskog sjevera i krenuli u obračun s divljacima iz Srbije, ali i iz Hrvatske, policija je žestoko uzvratila. I tada je nastao potpuni metež. Većina igrača pobjegla je glavom bez obzira, tražeći spas pred razularenim mnoštvom, ali i „nabrijanom“ milicijom. Samo su neki, najhrabriji ostali uz svoje navijače i stali u njihovu obranu. Jedan od njih je bio i Zvonimir Boban, plava desetka, kasnije kapetan Vatrenih u vrijeme njihovih najvećih uspjeha te igrač talijanskog Milana. Njegov skok i udaranje milicajca, potez kojim je stao u obranu jednog drukera, obišao je cijeli svijet. Bio je to potez divljenja, gesta koja je svima u Hrvatskoj ostala duboko u sjećanju.
Taj krvavi 13. svibnja 1990 bio je, nažalost, nagovještaj još krvavijeg rata, u kojem su stradali nedužni. Protjerani, opljačkani, mučeni, a i mnogo njih ubijeni, postali su žrtva jedne zločinačke politike, bolesne osobe koja u ostvarivanju svog cilja nije birala sredstva. Iz svega toga izašli smo kao pobjednici, podignutih ruku, ali danas taj zanos i ponos više ne postoji. Za nekakav cilj „prodali“ smo sve što smo mogli, pa i sjećanje na te dane. Sve je nekako stavljeno u drugi plan i ništa više nije sveto. Običan čovjek ostavljen je da sam luta i bezuspješno traži bolje sutra. A bolje sutra se ne nazire. Nažalost
Post je objavljen 13.05.2009. u 16:09 sati.