Pregled posta

Studentski plenum kao "kolektivni intelektualac"

Dok čekamo što će odlučiti nastavnici Filozofskog fakulteta o pozivu/naredbi da održavaju nastavu na "alternativnim" lokacijama širom Zagreba, listam svoje bilješke prethodnih dana pa evo da nešto od toga, što mi u glavi vrije, podijelim s vama.

Prisustvovao sam više puta Plenumu, pa se nekoliko puta, kratko, i javio za riječ i dao maleni prilog raspravi. Neki su se okolo, koji me poznaju i znaju da nisam ni student ni profesor, pitaju pa kako je to moguće? Pravilo je od prvoga dana, i svakome dostubno - svatko tko je zainteresiran može doći na plenum, može sudjelovati u raspravi i u glasovanju. Doslovnce: svatko! Neki dan je posebno napomenuto da to vrijedi i za prisutne žbire, koji svakako ima. Neodrživo? Pa ipak, funkcionira. Relno, samo mali broj ljudi van Fakulteta to iskorištava. Mogao bi doći recimo i Ivan Zvonimir Čičak, i dobio bi riječ. (Svatko, također, može preko cijeloga dana predlagati točke dnevnoga reda za večernji plenum.) Mogao bi predložiti da se blokada prekine, i o tome bi se uredno, kao o svakom drugom prijedlogu, glasovalo.

Energija ne splašnjava. Dvorana D-VII, u kojoj se održavaju plenumi, u subotu je recimo bila tek malo manje prepuna nego uobičajeno: oko 500 ljudi, sva sjedaća mjesta zauzeta, ljudi stoje sa strane ili sjede na podu. Diskusije su žive, ali i neobično konstruktivne, sjednice traju više od tri sata ali na kraju je tek malo manje ljudi nego na početku. Desetine ljudi sudjeluju u diskusiji, "odradi" se bar deset glasovanja. Ima naravno rasplinjavanja, ima onih koji govore predugo ili skrenu s teme (ali više zbog nedostatka govorničkog iskustva nego zbog neiživljenog samoljublja, koje dominira recimo na sjednicama Kokošinjca, pardon, Sabora), ima ponekad konfuzije, ali sve se vrati u normalan tijek, nitko ne viče na druge, pljeskom bivaju nagrađeni i oni koji zastupaju manjinski stav ako ga valjano brane.

Filozofski fakultet ima stotine ljudi koji stalno aktivno i intenzivno sudjeluju u svim zbivanjima (što naravno ne znači, kako oponenti pokušavaju prikazati, da su svi ostali protiv blokade; nisu - jer dovoljno bi bilo da ih dovoljno dođe na Plenum i izglasaju prekid; ali prirodno je, da većina ne može stalno slijediti temop) - kvalitetu (a ne puku kvalitetu) koju neki drugi fakulteti, koji su kraće vrijeme ustrajali u blokadi, nisu imali, jer nekoliko desetaka ljudi nije bilo dovoljno - umore se.

Ljudi prate, sudjeluju. Osjećaju, da sudjeluju u nečem većem, od njih samih. I to nije totalitarna iluzija - o sasvim se drugačijoj, istinskoj kvaliteti tu radi. (Plenum je središna točka događanja koja teku stalno po cijelom Fakultetu - održava duh zajedništva, osnažuje sve sudionike - no nije jedini. A valja primjetiti da u tri tjedna nije bilo nijednog incidenta: nitko nije zapalio cigaretu, nitko se nije napio ili napušio, nitko nije vikao, nije došlo ni do kakvog naguravanja ili čak tuče, redari su sve rješavali tek uljudnim riječima, molbama.)

Ovo je kolektivna kreativnost, gdje se prilozi pojedinaca pletu u mrežu, stvarajući novu kvalitetu - kolektiv bez "kolektivizma", kreativni tim: svi su zajedno pametniji nego svako pojedinačno (pa čak i više nego što bi bila prosta suma njihovih pojedinačnih pameti) - i u tome je njihova snaga i značaj: ako slušate pojedinačne studente to nećete uočiti. Nema šanse da to shvatite putem medija, čak i ako naprosto gledate video zapis: ne možete osjetiti atmosferu - a treba obrazovanje da se uoči srž procesa koji se pred vašim očima zbiva, čak i ako plenumu prisustvujete. Čak i kad iznose suprutna mišljenja, sudionici ne vode puki rat riječima na kakav smo navikli, kada unaprijed znamo da će svatko ostati na svojoj prvotnoj poziciji i da će tek mehanička većina prevladati: stvara se "kolektivni um", netko iznese prijedlog, drugi ga nadopuni, treći promijeni, četvrti se usprotivi ukazujući na neki novi moment... Svi zajednički rade na traganju za najboljim rješenjem. Vrlina je procesa također da se skretanja i ometanja autonomno odbacuju: rijetko ćete vidjeti na nekom političkom skupu (naravno - ovo jeste politički skup, kako pisah u članku "Hrvatski su političari idioti", iako nije stranački) da se ljudi tako disciplinirano drže teme! Kad netko skrene, slijedeći govornik rijetko nasjeda na skretanje diskusije na stvari koje nisu na dnevnom redu - brzo se tok diskusije vraća u maticu. To nije zasjedanje (predstavničkog) parlamenta, nego slobodarskog kolektiva.

Nije to uočio, recimo, profesor Žarko Puhovski, koji je nesumnjivo pametniji od svih sudionika plenuma (i od velike većine svih ostalih ljudi, uključivo svoje kolege profesore), koji je prvih dana objašnjavao kako plenum nije "demokratski" - i kako je logički pogrešno reći da se traži "besplatno studiranje" jer ono naravno uvijek mora biti plaćeno, samo je pitanje tko plaća (na što, recimo, u svoje dve posljednje kolumne u Večernjem listu upozorava i Borislav Škegro - koji dobro zna što govori kad citira da "nema besplatnog ručka", jer posljedice gargantuovskog apetita njegove bande lopovske iz "pretvorbe vlasništva" svi mi danas plaćamo) - što je naravno posve točno, ali ovo je politička borba a ne formalna logika. (Ja sam se, rekoh, javljao rijetko i govorio kratko. Često bih osjetio impuls da se umiješam u diskusiju, jer sigurno mogu artikulirati mnoge misli znatno bolje nego što to prosječni student može - ali oni ipak, zajednički, obično to već znaju: proces je pametniji od sudionika).

Rad plenuma jest način, da se konstituira ono, što zovemo "demos" (jer on nije dan sam po sebi kao puka suma individua). Puhovski je recimo rekao i to da bi studenti trebali prosvjedovati protiv same "bolonje", koja univerzitet svodi na "školicu", slično onome što se događalo 1980-ih kada je Stipe Šuvar podređivao školstvo "udruženom radu" (a latentno je to, u sukobu koji tadašnji sustav, zapao u blokadu društvenih potencijala, nije znao čak ni artikulirati a kamoli riješiti: udruženom kapitalu - što se danas "globalizacijski" radi preko GATS-a). No, studenti su krenuli tako, da su vraga za rep povuikli - zapravo, nekoliko vragova odjednom. Na svakodnevnim predavanjima, tribinama i radnim grupama, koje se na Fakultetu odvijaju, mnoge se nove ideje i uvidi razvijaju. "Neshvatljivo je kako se učmala atmosfera na Fakultetu promijenila, kako je sve živnulo", rekao mi je jedan nastavnik fakulteta kad smo odlazili s plenuma - on, mlađi, na neki koncert, ja doma.

Takvo kolektivno nekolektivističko stvaralaštvo teško je shvatiti - i teško je, kako rekoh, čak i uočiti - našim mozgovima, učahurenim u a) europskim, b) balkanskim tradicijama. (Prema onome što sam čitao, sličan je proces donošenja odluka na sastancima lokalnih organizacija zapatista u Chiapasu.) Osobito je shvatljivo da to ni naslutiti ne može samoljubivi i medioljubivi Ivan Zvonimir Čičak (koji je s Puhovskim godinama surađivao u HHO - i koji ima neporecivu zaslugu što HHO uopće postoji!), za kojeg sam već pisao kako se "očešao" o studente u svojoj kolumni u Jutarnjem listu prošle subote (2. svibnja), a sada je i u naslov stavio svoju poruku: "Imitatori narančaste revolucije doživjeli ste ćorak". (Narančasta revolucija - misli na Ukrajinu - jedna posebno zanimljiva tema.) U njegovom slučaju, naprosto, riječ je o narcizmu: ne samo o tome da on i "njegova" 1971. neminovno počinju biti potiskivani u drugi plan i novim će generacijama 2009. a ne 1971. biti "referenca" za studentski aktivizam, nego i zbog načela, koje kao "bogomdani" lider ne može shvatiti ni prijavtiti, da lidera nema. (Da, svjedočim s lica mjesta: uistinu ih nema, iako naravno ima pojedinaca, kako rekoh, aktivnijih od drugih.)

Čičak se zalaufao i ne zna stati: "Studentski pokret u kojem nema studenta pojedinca je kolektivistički i u svojoj intenciji teži totalitarizmu" a njime, naravno, usprkos tome što svakoga tko na plenumu govori svi vide (i odgovarajući su ih organi vlasti, ako išta vrijede, uredno registrirali), upravljaju "ljudi iz sjene". Studenti su "kolektivistička anonimna masa", piše Čičak, "no njihove stavove ipak artikuliraju Kapović, Srećko Horvat i neki drugi profesorčići, podjednako lijevi i desni" (to su "crveno-crni revolucionarci", piše malo kasnije - koji su pak i ove prosvjede, pa onda štrajk javnih službi, fino tempirali pred lokalne izbore da ruše HDZ - prošli je tjedan pisao da se radi o "asistentićima" kojima jednako smetaju i HDZ i SDP). Čičak ne razumije da mediji ovaj proces ne odlikuju, da se artikulacija vrši na plenumu (jedna metodološka inovacija, zahvaljujući modernoj tehnologiji: zapisnik se radi kontinuirano na plenumu, svi projektirano na zid mogu vidjeti što zapisničar piše), a ne kod Stankovića u "Nedjeljom u 2".

Naravno da mu nije palo napamet da ovih dana do FF došeće i da prelista dnevni bilten "Skripta" i druge materijale, odnosno posjeti blog slobodnifilozofski.blog.hr. Buni se, da je "nedemokratski i antislobodarski" da se na Plenumu ne dozvoljava prisustvo novinarima (naravno - faktički mogu doći kao obični građani, ako se ne ističu, samo sjede i šute - i ja, najzad, povremeno radim kao novinar). Međutim, kao funkcionari medijskog pogona, pak, oni su predtavnici jedne druge, heteronomne logike i kao takvi smetaju. A tiskovne se konferencije održavaju svaki dan, kopira se bilten, svatko može doći i povesti razgovor.

Post je objavljen 11.05.2009. u 13:35 sati.