Tokyo, prvi put. Dio jedanaesti: Karasumori festival.

Marketing

Sa Shinbashi postaje kanila sam krenuti u daljnji obilazak, kad li mi pozornost privukoše ljudi u "festivalskoj" opremi.

Presvlačili su se u samoj postaji, ostavljajući svoju "civilnu" odjeću u ormarićima za prtljagu.

Trebalo mi je neko vrijeme da se naviknem na taj način razmišljanja, ali jednom kad počneš računati na postojanje razmjerno jeftinih ormarića (15 kuna za 24 sata) na svakoj postaji, puno je lakše organizirati dan.

Zainteresirana, odlučila sam ih pratiti...

...i zatekla onaj izloženi mikoshi kako čeka početak parade. Imala sam vremena, pa i ja odlučih pričekati.

Festivalaca je bilo svih boja, vrsta i veličina. :)

Festival počinje sa šintoističkom ceremonijom ispred pokretnog svetišta.

Zatim se nosači počinju spremati za akciju.

Plišana zvjerčica usred gomile maskota je Karasumori festivala, koji se zove po hramu ili susjedstvu (karasu = vrana; mori = šuma).

Kao kod svakog poštenog japanskog festivala, i ovdje se skupila masa ljudi što otežava fotografiranje. Zato japanski fotografi dolaze pripremljeni.

Nakon prinosa slijedilo je bubnjanje. Glavni bubnjar je bio prilično dobar, a bogme i energičan.

Znaš da je postao ozbiljan kad se svuče do pasa. :D

Napokon i mikoshi kreću u ophod ulicama.

Jednom kad se poslože, trebaju se još i sinkronizirati, pa odslušati govore, pa se ponovno sinkronizirati, da bi napokon nakon dvadesetak minuta krenuli.

"Narednik" postrojava nosače.

Publika nalazi najzgodnija mjesta za promatranje.

Zakej na smokvi! ;)

Inače, u Japanu nema smokava. Tč.

Svatko želi slikati mikoshi kad kreće. :)

Krenuo!

Muzičari prate povorku u vlastitim "kolicima" koja služe da im pridržavaju instrumente i zaklone ih od eventualne kiše. Na slici se zbog gužve vidi samo nadstrešnica...

Da publici ne bude dosadno, nosači mikoshi povremeno namjerno zateturaju u jednu ili drugu stranu ceste, pritom gnječeći neopreznu publiku na sveopće veselje.