Marketing
Tokyo, prvi put. Dio peti: Asakusa Senso-ji.
U poluoblačno nedjeljno jutro uputih se dakle iz hotela prema Senso-ji (ji = hram), glavnoj atrakciji ovoga kvarta. Ulice su bile puste, tek sam mimoišla đaka na putu na nedjeljni trening (naravno da neradni dani služe organiziranom bavljenju sportom).
Asakusa je prosječan gradski kvart, ali još nosi dašak minulih desetljeća, poneku olinjalu stariju zgradu ili dućan stisnut između novijih višekatnica, ili pak ovu benzinsku koja do maksimuma iskorištava raspoloživi prostor.
Do Senso-ji sam stigla sa stražnje strane, prateći fenjere s imenima sponzora (ljudi ili cijelih blokova) pošto se bližio jedan od festivala povezanih s kvartom i hramom.
Mikoshi (pokretna svetištanca koja se nose u paradi) izloženi u pripremi za festival.
Shinto svetištanca u budističkom hramu? Ništa neobično, a i festivali su ionako više šintoistička stvar.
Iza hrama je spomenik slavnom kabuki glumcu Shibarakuu. Asakusa je nekoć bila središte kabukija i drugih zabavnih stvari.
Senso-ji je posvećen bodisatvi Kannon, čudotvorni kip kojega su navodno u stoljeću sedmom nasukanoga našla dvojica ribara. Ruke gore kojega ovo podsjeća na a) Kannon u Hase-deri u Kamakuri i b) brojne čudotvorne Gospe po Europi. Čudotvorni kip skriven je pogledima vjernih, što ne sprečava Senso-ji da bude jedan od popularnijih svetišta Kannon.
Usput, iza glavnog hrama nalazi se mali šintoistički hram posvećen spomenutoj dvojici ribara. Jest, šintoizam ih je proglasio božanstvima jer su izvukli budistički kip iz mora. :)
Hram je, naravno, teško stradao u bombardiranju Tokya za vrijeme rata, ali je obnovljen do savršenstva. Posebno je dojmljiv stropni zmaj u glavnoj hramskoj zgradi.
Divovski lampioni česti su ukras hramova, a baš su nekako karakteristični za Senso-ji...
Divovska sandala napravljena u Yamagati kao zavjetni predmet trudom 800 ljudi kroz mjesec dana i teška 500 kila. Prva je postavljena 1941, a nova se postavlja svakih 10 godina.
Od glavnog ulaza do hrama vodi ulica okružena dućančićima, većinom suvenirnicama i slastičarnicama, a roba varira od najgoreg bofla do vrlo zanimljivih suvenira.
Kako sam ušla na stražnja vrata tako sam izašla na glavni ulaz, Kaminari-mon iliti Gromovita vrata, s još jednim golemim fenjerom. Ta su vrata i glavni simbol Senso-ji hrama.
Od Asakuse sam se uputila preko Sumida-gawe (gawa = kawa = rijeka) prema Ryogoku, sumo-kvartu. Nad tom obalom se proteže nadvožnjak s brzom cestom iza kojega proviruju moderne zgrade. Ovoj najdesnijoj službeni neslužbeni nadimak je "Zlatno govno", iz očitih razloga. Inače je sjedište Asahi pivovare.
Kontrast ne može biti očitiji. Ovo su većinom ploveći restorani/bircevi, ali možda u kojemu netko i stanuje...
Sumida-gawa.
Kao i Osaka, Tokyo je većinom more betona i asfalta razbijeno otocima zelenila oko hramova i palača. Tko hoće malo živahnosti u svom kvartu za to iskorištava svaki dostupni metar, kao što je ovaj pojas zemlje stisnut između rijeke i ceste.
Tipična stambena zgrada s tipičnih 50 cm vrta.
Dok su djeca na obaveznim slobodnim aktivnostima u školi a roditelji koriste nedjeljno jutro da se odmore, umirovljenici se zabavljaju društvenim igrama, u ovom slučaju nabacivanjem kolutova na štapove.
Da je Ryogoku ugodan kvart pokazuje i odsutnost paranoje u mačaka. Ova ne samo da se dala pomaziti, nego se i umiljavala.
Sasvim sam slučajno naletjela na memorijalni budistički hram, izvorno (čini mi se) sagrađen u spomen žrtvama velikog Kanto potresa 1923, a kasnije obnovljen za poginule u strašnom bombardiranju Tokya za vrijeme rata.
Veliki Kanto potres srušio je dobar dio Tokya i šire okolice i odnio preko 100.000 života (140.000 kad se ubroje svi nestali), ali najveći ubojica nisu bili padajući zidovi, nego požar koji je uslijedio i o čijem intenzitetu svjedoči rastaljeni čelik.
Memorijalni izlošci ovog potresa neodoljivo su me podsjetili na one u Muzeju mira u Hiroshimi... A bome je i opće uništenje slično, kao što se može vidjeti na fotografiji područja oko Nihonbashi mosta (slika s Wikipedije).
Hiroshimu je sravnila eksplozija jedne bombe od 13 kilotona ubivši 80.000 ljudi. Najgore bombardiranje Tokya bilo je u ožujku 1945, pri čemu je bačeno samo 1,7 kilotona klasičnih bombi i ubijeno 100.000 ljudi. Razlika je eventualno bila u intenzitetu... Tim je tužnije da je u Tokyu tek nedavno podignut spomenik poginulima.
Post je objavljen 11.05.2009. u 16:13 sati.