Na zagrebačkom Bundeku se u subotu obilježio Dan Europe, u sklopu čega su održane rolerske utrke, te atletska utrka građana na 3km i polumaraton. Organizator je najavio bogat nagradni fond, ali ga je par dana prije natjecanja, zbog slabog odziva sponzora, znatno reducirao što je utjecalo na broj „jačih“ natjecatelja. Uz to, ovaj vikend se održavalo još nekoliko većih utrka u Hrvatskoj, što je dodatno smanjilo broj natjecatelja.
Na utrku sam išao kao trening pred polu-ironman u St. Poltenu za dva tjedna. Nisam se nešto posebno odmarao pred utrku, ali zbog dva nešto laganija treninga dan prije, te kasnog starta utrke (13:30 h) noge su mi bile poprilično odmorne. Vremenska prognoza se ovaj put ostvarila. Do starta je već bilo oko ili preko 25C, a na cijeloj trasi gotovo da i nema hlada, što je dodatno povećalo osjet vrućine.
Na startu se pojavio i aktualni gradonačelnik Bandić, što je privuklo novinarske ekipe. Nakon što je završio Bandićev foto-sešn usljedio je start. Krenuo sam naprijed sa Goranom Čegarom. Odmah smo se izdvojili i trčali smo skupa prvih 3-4 km. Trčala su se tri kruga sa tri polukružna okreta u svakom krugu, zbog čega je u svakom trenutku bilo lako procjeniti koliko su daleko natjecatelji iza (i ispred). Već na prvom okretu smo imali veliku prednost pred Habušem na 3. mjestu, pa je bilo jasno da mi 2. mjesto ne gine osim ako se ne dogodi neko spektakularno „pucanje“. Inače, Habuš se nije osjećao dobro, pa je odustao nakon prvog kruga.
Nakon ta uvodna 3-4 km Čegar mi je počeo odmicati. Nije radio nekakva ubrzanja, nego sam ja vjerojatno počeo usporavati. Događalo mi se da bi izgubio fokus i zaostao par koraka, pa bi onda ubrzao i ponovno uhvatio priključak, a onda bi se priča ponovila. Nakon par takvih fartleka, pustio sam ga i nastavio trčati u svom tempu. Tempo mi u tim trenucima nije izgledao prejak, ali valjda sam se podsvjesno bojao velike vrućine i nepoznavanja vlastitih granica na ovoj distanci, jer sam do sad trčao samo jedan polumaraton i to godinu i pol prije. Na 25C sam zadnji put trčao prije otprilike 9 mjeseci.
Čegar je pomalo odmicao, a ja sam se našao u „ničijoj zemlji“. Nisam otišao u BiH nego sam se našao u poziciji da mi je Čegar van domašaja, a pratnja je bila jako daleko iza. U toj situaciji mi se često događalo da izgubim fokus. Čim mi misli skrenu s utrke znam da ne trčim dovoljno jako. Kad bi to shvatio ubrzao bi, ali samo dok mi mozak ponovno ne ode na pašu. To je negativna strana manjka konkurencije. Kad imaš nekoga u blizini puno je lakše održati fokus i iz nogu izvući koju sekundu ili čak koju minutu brže vrijeme. Trčao sam bez štoperice (o razlozima u drugom postu). Da sam imao štopericu mogao sam držati fokus prateći prolazna vremena, ali na ovoj utrci ionako nije bilo kilometarskih oznaka pa ne znam koliko bi mi to pomoglo.
Uglavnom, završio sam kao drugi, nešto više od minute iza pobjednika Čegara. Treće mjesto je zauzeo predstavnik Europske komisije u Hrvatskoj Vincent Degent koji je u cilj ušao 14 minuta iza mene.
Očekivao sam bolji rezultat, ali s obzirom na vremenske uvjete, manjak konkurencije i činjenicu da sam trčao u tjednu sa više od 23h treninga (a prije ovoga sam imao dva tjedna sa još višom satnicom), nije ni ovo loše. Po iscrpljenosti nakon utrke ili po manjku iste dalo bi se zaključiti da sam imao još dosta rezerve. Kad mi se jednom uvjeti poklope vidjet ćemo kolika je ta rezerva (ako uopće postoji ).
Post je objavljen 11.05.2009. u 10:05 sati.