Priča o dva prstena
Početak je mjeseca, mjeseca svibnja, prisjećam se svoja dva prstena, još uvijek su mi na rukama, sada su već potamnili po rubovima, izgubili sjaj na vrhovima, izlizani su od skidanja i stavljanja, da ne budu svjedoci mojim grijesima.
Sjećam se kako sam tražio, nešto što bi me podsjećalo, bilo mi pred očima, dva znaka na raskrižjima, dvije oaze u pustinjama, okovi na rukama, lanci ljubavi koji bi me za nebo vezali i tako sam pronašao svoja dva prstena u trgovini pored Kaptola, dvije desetice na mojim prstima, Križ i naša Majka na nebesima.
Kada bi se mrak spustio preko mojih očiju i skroz do kuda bi mi pogled sezao i kada bi ih zaklopio i opet taj isti mrak ugledao, onda bi ih sa prstiju skinuo i na stolić pored kreveta odložio, zaklopio oči i prepustio se tom mraku i izgubio se u toj noći u kojoj slijepci hodaju i u svoje rupe upadaju, ali srce bi me boljelo, stezalo i bolilo i bez njih ne bi dugo mogao, uzeo bi ih sa stolića ćim bi svanulo i polako na prste nataknuo.
Često sam se za njih u nevoljama držao, vrtio ih i prebirao, čvrsto ih stisnuo i u sebi molio i dok bi ulicama hodao i dok bi se u autu vozio i dok bi u trgovini u redu čekao i dok zaspati nebi mogao a već je tako kasno i ujutro bi se rano probutiti trebao, čvrsto bi svoje prstene držao i u sebi molio.
U ovome mjesecu svibnju, koji mi prebrzo prolazi ispred očiju, želim zastati, stati i promatrati Zvijezdu Jutarnju, želim joj pokloniti ove ruke na kojima Njeni znakovi počivaju.
Post je objavljen 10.05.2009. u 22:39 sati.