Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/prije-braka

Marketing

Što je sigurno sigurno je

500

"Sumnjati u vlastitu smrtnost, značilo je upoznati početak straha; neupitna spoznaja vlastite smrtnosti značila je upoznati kraj straha."
Djeca Dine - Frank Herbert


Jedina stvar koja je u životu sigurna je smrt.
Ipak smrt je stvar o kojoj se u životu najmanje priča, nekako je se skriva, gura u zapećak, ignorira i proglašava zlokobnom.
Mi smo svi smrtna bića, do zadnjega ipak dobar dio zemaljske kugle, pri tome mislim na Zapad i zapadno orijentirane zemlje se ponaša kao da ona ne postoji. Kao da je ona nešto što treba sakriti.
Smrt se u našoj kulturi krije od djece, stvara se neka netrpeljivost, kao da se od nje može pobjeći ako se o njoj ne razmišlja.
U svijetu gdje se stari ljudi guraju u zapećke i ne pridaje im se dužno poštovanje i mjesto u životu, nakon njihove smrti se brže bolje sahrane, a da bliski ljudi uopće nemaju doticaja s njima.
U kulturi gdje se stari ljudi izoliraju oni ne predstavljaju jedan dio naše budućnosti već tamo neke koji hodaju po ulici ili kojima se ide u posjetu pod prisilom.
U kulturi gdje nema mjesta za one najbliže, smrt postaje još otuđenija i strašnija.

Ljudi se groze mrtvaca, zašto?
Možda jer se boje da će oni tako izgledati, možda jer ih direktno podsjećaju na vlastitu smrtnost ili jer nemaju realnu predodžbu što se to nalazi pred njima.
U našem društvu biti star je nešto sramotno, biti naboran i mlohav je užas...ljepota i mladost se traži...ovo nije lijepo...smrt nije lijepa, hm, da.

Poznajem odrasle ljude koji se boje spavati u prostoriji gdje je netko umro. Ne razumijem zašto, ali u taj dio ne diram, neki strahovi se ne mogu iskorijeniti pa ih je bolje ne dirati.

Kada vam netko umre na rukama, prirodnom smrću osjetite taj proces, nije strašan nije neki vrag koji sijeva ognjem oko umirućeg. Osoba koja umire izdahne i više je nema, ono što ostane je tijelo koje je bez duše samo ljuska.
Nje više nema tu u onom obliku. Ali je živa, ako ne nigdje drugdje u vašem umu i srcu i nitko je ne može maknuti odatle.

Sada ide onaj dio o tome tko što vjeruje, ali neću sada o tome.

Ljudi se u svom životu ponašaju svakako, ili ga ne žive već životare, zatomljuju ga ili se ponašaju kao gospodari svijeta i onda se dogodi da imaju tešku nesreću, ozbiljnu ili neizlječivu bolest ili poznati susret sa smrći i što se dogodi.
Svjesnost o vlastitoj smrtnosti ih dovede u red i počinju živjeti onako kako treba s bitnim stvarima u glavi i pažljivijim ponašanjem prema bliskim ljudima. Rade ono što ih čini sretnima.
Zar je potrebna ta spoznaja da će umrijeti za 6 mjeseci ili da su skoro umrli? Pa to je jedino sigurno u cijelome ovom svijetu.

Kada se spomene smrt ljudi nešto kuckaju o drvo i govore ne spominji ju da ju ne prizoveš i još koje kakve gluposti. Malo tko se osjeća normalno u tom razgovoru. Zašto?

I onda netko umre i nastane šok, veliki šok. Pa kako se to dogodilo?
Jednostavno, mi smo smrtni. Možda nije kronološki naše vrijeme, ali redovito se događa.
Kada bi tu ideju prihvatili, možda šok ne bi bio baš toliki. Tugu nitko ne može umanjiti, ali možda ju se može drugačije shvatiti.

Razmišljala sam o vlastitoj smrtnost i gore navedeni citat je djelovao tako oslobađajuće. Kada sam prihvatila da mogu umrijeti svakog trenutka i da je to nešto što će se dogoditi neupitno, prestala sam se bojati. Ne znam kada ni gdje ni kako, ali to i nije na meni da brinem jer ne odlučujem ja.
Po tom pitanju sam mirna i ponašam se u skladu s tim.
Ljudi često kažu da su znali da imaju tako malo vremena napravili bi stvari drugačije, pa poanta i je što ne znaš koliko imaš vremena.
Jer kada bi se ponašali s tom idejom prema ljudima bili bi bolji ljudi, iskreniji, pažljiviji.

Moja spoznaja smrtnosti ne znači da redovito razmišljam da ću umrijeti niti bilo što takvo. Ona je sjela na svoje mjesto i gdje je kod drugih strah, panika, šok, i sve popratne emocije kod mene je pomalo sjetna spoznaja, ali neupitna.

Budisti i hinduisti imaju drugačiji pristup prema smrti, oni svoje stare drže blizu sebe, brinu se o njima na samrti, djeca gledaju cijeli proces i nitko ih ne straši mrtvacima, pripremaju ih za sprovod ili spaljivanje, opraštaju se s njima i slave njihovo oslobađanje muke ako su bilo bolesni. Smrt je za njih prijelaz. Za nas je kraj iako živimo u kršćansko - katoličkom okruženju
Njihova uvjerenja oblikovana su spoznajom o smrtnosti i žive nekako mirnijim životom kada je taj dio u pitanju, mi smo u negiranju i strahu.

Nitko ne želi umrijeti, netko nikada, a neki ne mladi ili dok ne dođe ono neko normalno vrijeme za smrt. Ali tko nas pita?

Da ne bude zablude, ja nisam pripadnik nikakvog kulta smrti niti sam suicidalna.
Ja sam samo prihvatila i pomirila se s tom činjenicom da sam smrtna i laknulo mi je, više se ne bojim onog "bauka", to je budućnost koja mora doći i ne mogu je izbjeći, pa čemu onda strah kada je sigurno.
P.S. : Ova tema nije nešto oko čega se želim raspravljati niti objašnjavati u nedogled, ovo je moje mišljenje.



Post je objavljen 07.05.2009. u 21:52 sati.