Bolonjska voda i kolonjski studij -
globalne obmane i manipulacije školstvom
Pobuna loših studenata! Svidio mi se taj naslov kolumne gosta suradnika u VL-u (4. svibnja) književnika Pavla Pavličića, u kojoj opisuje svoj susret sa studentima-prosvjednicima. On kao profesor sigurno dobro znade što govori. Zato mu potpuno vjerujem - više nego emotivno "zaraženim" studentima ili onima koji su ih na štrajk potaknuli (a da studenti toga i nisu svjesni - kao što je, uostalom budimo iskreni, bilo i u vrijeme famoznog Hrvatskog proljeća)! Kaže Pavličić da se studenti bore da sve ostane ovako kako jest, i još gore: da se studira bez kraja i konca, i to na tuđi trošak. Eto, to je zato što mnogi ni u obitelji ni u školi nisu naučili narodnu poslovicu: Nema kruha bez motike! Možda je baš zato dr. Ivan Illich vikao: Dole škole!
Pitajte studente što su u školi naučili npr. o Francuskoj revoluciji. Pamtimo kako se kod nas u komunizmu učilo o famoznim "ofanzivama" (evo, genij s jednog političkog brijega u Zagrebu spomenuo je nedavno i "osmu ofenzivu"), a u isto vrijeme režim je s režećim psima čuvarima nametnuo prisilnu šutnju o Bleiburgu i Križnom putu... itd...
Žalosno je što se najlakše manipulira poviješću. Medijima je manipulacija posao, ali tragično je kada se to čini školom. Zato i nije čudno što je poznati francuski pisac Honoré de Balzac (1799-1850) jednom je napisao: "Postoje dvije vrste svjetske povijesti: jedna je službena, lažljiva, namijenjena pouci u školi; druga je tajna povijest koja skriva prave uzroke događaja" (v. R. Czernin, Das Ende des Tabus).
Zato je s pravom kolega Roščić istaknuo da "to vrijedi na osobit način za Bleiburg, za sve žrtve Jalte, za sve one koji su nakon završetka Drugoga svjetskog rata bezdušno izručeni na milost i nemilost krvavim crvenim neprijateljima. A oni su potom pristranom ideološkom mržnjom i osvetom desetljećima diktirali i pisali službenu i lažljivu povijest, oni su prešućivali svoja klanja i ubijanja, svoje logore i jame, svoje Sibire i Gulage, svoje zločine i svoje egzekutore" (v. N. M. Roščić, NISMO ŠUTJELI).
Još je zorniji primjer, kako rekoh, famozna Francuska revolucija. Evo kakvo je bilo stanje Crkve iz 1789. godine: u Francuskoj je bilo 25 milijuna stanovnika, golema većina katolika. Imali su 131 biskupa, 130.000 crkvenih osoba, od čega 70.000 biskupijskih svećenika; zatim 37.000 redovnika i 23.000 redovnica; 165 sjemeništa, 900 katoličkih zavoda s oko 72.000 katoličkih pitomaca. Svi su pripadali prvoj klasi zajedno s plemstvom.
Međutim, u revoluciji – ustanku buržuja protiv kraljeva apsolutizma, protiv klera i plemstva, revolucionarni ministar Mirabeau potpisao je 1790. godine "Uredbu o položaju klera", kojom je Crkva u Francuskoj trebala biti odvojena od Pape, podložna državi i formirana na nacionalnoj osnovi (isto kao što je Tito tražio od Stepinca!). Svećenici su bili prisiljavani potpisati vjernost novom režimu. Jedna trećina klera je to učinila, zajedno s četiri rezidencijalna i tri pomoćna biskupa. Međutim, više od 60.000 svećenika i svi ostali biskupi nisu na to pristali. Zato im je oduzeta plaća i onemogućen ostanak u zemlji te su proglašeni protivnicima novog režima i zaostatkom konzervativne klerikalne svijesti (dakle, nisu komunisti ništa trebali izmišljati!).
Oko 40.000 svećenika bilo je zatvoreno, deportirano ili osuđeno na smrt! Tako je u Parizu 1792. godine na giljotini "skraćeno za glavu" 1.400 svećenika, plemića i pučana, a samo u rujnu te godine ubijeno je 217 crkvenih osoba, najviše u samostanu karmelićanki. Istodobno s bjesnilom revolucije dokinuti su crkveni blagdani a uvodio se kult Prirode, Slobode i Razuma (upravo 10. studenoga 1793. slavila se "svetkovina Razuma" u katedrali Notre-Dame u Parizu. "Obred" se sastojao u tome da su golu ženu stavili na oltar kao – svetkovina Slobode.
Iz toga je burnog i tragičnog vremena također poznati Voltaireov jakobinski poklič protiv Crkve, pun mržnje: "Ecraséz l'infâme!" (Zgazite bestidnicu!)... Rezultat pritiska široke mržnje te tzv. francuske a zapravo duhovno "uske franc-revolucije" samo za Crkvu, osim svega navedenog, bilo je 70 ukinutih biskupija i 104 svrgnuta biskupa, a 5.000 svećenika se (prisilno) oženilo... Nije to sve - ovo su tek natuknice, a o tome su i brojne knjige napisane...
Zato, kad već studenti vole slušati predavanja na "alternativnim lokacijama" radije nego u službenim prostorijama, bit će im jako korisno da - po preporuci koju je dao umni Noam Chomsky - izvore informacija potraže (i) u "alternativnim" izvorima, a ne samo u "službenim" i javnim...! Jer, ne samo kad je o povijesti riječ, dobro je čuti što kaže Arthur Edward Waite, autor mnogih tekstova o temi tajnih društava: "Ispod široke plime povijesti teku nevidljive podstruje tajnih društava, koje, često, u dubini, određuju promjene koje će se odigrati na površini" (v. R. Epperson, Novi svjetski poredak).
Valja također (a posebno kršćanima) znati što je već davno rekao poznati Andre Frossard, nekadašnji sekretar komunističke partije Francuske, a kasnije obraćenik, da postoje dvije povijesti i to povijest nasilja, mržnje, nepravde, povijest grijeha. Postoji i jedna druga povijest i to povijest koja se isprepliće s poviješću zla i grijeha, a to je povijest milosti spasenja, povijest ljubavi i svetosti, povijest pravde, ljubavi i mira. Samo je pitanje kojoj se povijesti želimo prikloniti te koju i kakvu povijest želimo graditi.
Najveći mudrac će biti onaj tko to nauči đake i studente!
Sveti Dujme, moli za nas!
Post je objavljen 07.05.2009. u 15:01 sati.