Sanjao sam da imam intervju s Bogom.
«A ti bi me htio intervjuirati?», upita me Bog.
«Ako imaš vremena……..» rekoh.
Bog se nasmiješi:»Moje je vrijeme vječnost. Što si me želio pitati?»
Upitah:»Što Te najviše iznenađuje kod ljudi?»
Bog odgovori:»Iznenađuje me što misle tjeskobom na budućnost i time zaboravljaju sadašnjost. Tako ne žive ni u sadašnjosti ni u budućnosti.
Što žive kao da neće nikada umrijeti, a onda umru kao da nisu nikada ni živjeli.
Što im je djetinjstvo dosadno. Žure se odrasti, a onda bi opet htjeli biti djeca.
Što traže zdravlje da bi stekli novac, a onda troše novac da bi vratili zdravlje.»
Bog uze moju ruku u svoju i ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah:»Kao roditelj, koje bi životne pouke dao svojoj djeci?»
Osmjehujući se Bog odgovori:»Da nauče kako ne mogu druge natjerati da ih vole. Mogu samo dopustiti da ih se voli.
Da nauče kako u životu nije najvrijednije što imaju, nego tko su.
Da nauče kako nije dobro uspoređivati se s drugima……
Da nauče kako nije bogata ona osoba koja ima najviše, nego ona kojoj najmanje treba.
Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se zadaju rane ljubljenoj osobi, a onda su potrebne godine da se one zaliječe.
Da nauče opraštati tako da sami praštaju.
Da nauče kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali jednostavno ne znaju kako to izreći ili pokazati svoje osjećaje.
Da nauče kako dvije osobe mogu promatrati jednu te istu stvar, a vidjeti je različito.
Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi praštati.
I da nauče da sam ja uvijek tu.»
Post je objavljen 07.05.2009. u 07:23 sati.