Od sada ću vrlo često upotrebljavati riječ struktura, pa ću je odmah objasniti da ne bi dolazilo do zabune. Struktura je kompleksni sustav složen od elemenata, zapravo, poredak elemenata u jednom sustavu u određenom trenutku. Struktura se može mijenjati, a kod živih bića se mijenja tako da ne ugrožava njihov opstanak. Živa bića zadržavaju organizaciju kod strukturalnih promjena.
Dakle, strukture su manje - više plastične. Promjenljivost ili prilagodljivost struktura se odnosi na moguće promjene u strukturama. Do promjena dolazi novim slaganjem elemenata tog jedinstva – složeno jedinstvo = struktura. Ako živi teatar, koji zastupamo, nervni sustav i svemir izjednačimo i shvatimo kao posebno promjenljive i prilagodljive strukture, onda od takvih sustava možemo zahtijevati da umnožavaju prostor odnosa živog bića.
One to mogu jer se mogu mijenjati u elementima koji su dati u mogućnostima kombiniranja unutar strukture. Živa bića su strukturalno povezana s okolinom. Struktura živih bića i struktura okoline se međusobno podnose da bi bio moguć nastavak života živog bića u okolini. Okolina može odrediti promjene na živim bićima, ali nikako i tijek tih promjena u živom biću. Ako teatar hoće biti vjeran svojoj strukturi on mora biti živ i kao takav određivati sebi svoje mjesto u svijetu i u svijesti svijeta i stalnom mijenom mijenjati svoj položaj, stalno umnožavajući prostore u kojima, kao živo biće, prebiva.
Mozak radi umreženo. Procesi u njemu ne nastaju linearno nego su istodobni i događaju se usporedo. Poticajem izazvani električni potencijali u mozgu izazivaju u sinapsama kemijske reakcije te prelaze u energiju svjesne spoznaje koja tad prelazi u kinetičku energiju pokreta i energiju njegove spoznaje. Nervni sustav je mreža aktivnih komponenata u kojoj svaka promjena aktivnih odnosa među komponentama vodi daljnjim promjenama između njih.
Živčani sustav djeluje, dakle, kao zatvorena mreža promjena i aktivnih odnosa između komponenata od kojih je mreža sastavljena. Prihvatimo i istinu da živimo u univerzumu umreženom raspodjelama oblika ultrafine energije koja ga stvara i pokreće, te da mi,
svojim postojanjem, stvaramo realnost svoje svakodnevnice, osmišljene u mozgu koji radi
po načelima univerzuma.
Moje drugo» ja» je ležalo na mladoj Taliji i soptalo. Zatim se mlada Talija popela na moje drugo» ja» i soptala. Onda je moje « ja» opet preuzelo inicijativu, popelo se na već dokrajčenu Taliju i reklo mi:» Što se pleteš u poslove pametnih? Šegaj!». I bih, da je bilo poticaja. Kad čovjek prestane biti promiskuitetan postaje moralan. S prezirom sam odbio riječi podvođača ili što bi mi Zagrepčani, Vlaškovuličanci rekli kuplermajstora i počeo ponovno govoriti o uzvišenosti umjetničkog poziva. Moje drugo ja je otišlo u toalet, da dovrši ono u čemu sam ga spriječio, mrmljajući kroz zube...» Visokoobrazovana budala i uzvišenomoralni kurbin sin». Ostao sam sam i nevoljen i taman kad sam krenuo, po uputama moga alter ega, da se mašim vina i meze, otvoriše se vrata toaleta, a moje drugo ja već na izmaku snaga prozbori:» Uči od Mozarta. Sviraj dok te srce nosi i dok možeš. Upute, zaboravi».
Zatim se iz kupaonice čulo stenjanje...pa vrisak.
Veselo! Veselo!
Poslužimo se efemernim učinkom rasplodnih žlijezda kao što su se očigledno služili svi veliki teoretičari teatra ne znajući zašto čine to što čine.
Poslužit ćemo se metaforom, »Svadba na žalu u Brsečinama», da bismo objasnili takvo djelovanje mozga. U međuvremenu već postoji jedna teorija djelovanja metafore koja ide
od pretpostavke da potisnute mentalne slike postavljaju spoznajne procese u mozgu u
nove međusobne odnose i kroz to aktiviraju nove i plodonosnije operacije i algoritme. Moguće je da metafore omogućavaju na jednoj meta razini nalaženje mjesta prethodnim procesima. Metafora se pamti, pohranjuje u predjele mozga za to predviđene i potiče nastajanje novih misli, metafora i uspostave novih veza i zaključaka koji onda potiču nove procese na višoj razini. I tko zna, možda ćemo u našem traženju korijena umjetnosti zaključiti da su oni u središtu našeg duha, a ljepota u očima promatrača rođenog za blještavilo svemira koji je u svojoj veličajnoj ljepoti, ipak, samo umjetničko djelo našeg uzvišenog bitka. Jedino po nama, po čovjekovom uzvišenom bitku, on biva shvaćen kao lijepo i jedinstveno i kao izvor naših snova i zapažanja koje ćemo ostvariti kroz umjetnost.
Kad bi bilo zamislivo, samo jednom kao mogućnost, da shvatimo ljepotu svih stvari bez iznimke, da stojimo u božjem oku duha, zamišljenoj točki našega duhovnog bića, za koje je cijeli svemir objekt ljepote, kao što i jest, jednostavno zato jer je svemir stvarno umjetničko djelo bitka našeg duha. U tom izvanrednom trenutku je svemir umjetničko djelo našeg uzvišenog bitka u čitavoj njegovoj stvaralačkoj moći, a svaki objekt na svijetu zadivljujuća ljepota, jer je obuhvaćen očima našeg uzvišenog duha.
Kako sam sve to lijepo rekao, trudeći se doći do čašice vina?
Od kad sam počeo uživljavanje u notorne scene strasti imao sam na umu bal na kojem će sazrijevati grozdovi bačeni u badnje koje će gnječiti dugonoge, guzate djevojke, tješteći iz njih zadnje kapi strasti, koje će se preliti na naše usne i u naša grla da bi ih mogli ljubiti neprestano i piti sokove grožđa i slušati potmuli kikot njihovih stegna i njihovih bedara.
Kad bi uspjeli uzdići kazališnu umjetnost do tih visina ljudi iz kazališta ne bi izlazili... dapače bi se zaključavali u teatar i molili da ih se ne oslobodi.
Kazalište bez patetične strasti je k'o selo bez osnovne škole, a selo bez osnovne škole je k'o mlada raspuštenica bez zamamne stražnjice.
Post je objavljen 02.05.2009. u 07:43 sati.